Razgovor:Enver Čolaković

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Internet-group-chat.svg Ovo je stranica za razgovor na kojoj možete predlagati izmjene na članku.
  • Opća pitanja
  • Tehnička pitanja
  • Neutralno gledište
  • Legenda o Ali-pasi je jedna od najbolji kniga koji sam ikad u zivotu procitala,knjiga koju preporucujem i kupujem svima koji je nisu procitali..Roman u kojim je opisana Bosna na najslikovitiji nacin,,Knjigu sam procitala mnogo puta a svaki put kao da je prvi..sa uzitkom neodvajam se..Interesujeme dali je objavljen roman Mujica Hanka..Zao mi je sto druga dijela nisu obavljena a sigurna sam da su jednako dobra i savresena kao Legena o Ali-Pasi. Anita

    Tekst sa clanka[uredi izvor]

    Školovao se u Budimpešti, Sarajevu i Beogradu, a u Zagrebu je diplomirao povijest (1959). Od 1939. Do 1944. djeluje u Sarajevu kao slobodni pisac, a od 1945. Sve do smrti živi u Zagrebu. Tu je bio korektor u Nakladnom zavodu Hrvatske (do 1946), redaktor u Leksikografskom zavodu (do 1953.), a zatim slobodne profesije. Bio je član Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i PEN-kluba. Za prevodilački rad (sa njemačkog i mađarskog) odlikovan je austrijskim Križem časti za znanost i umjetnost I reda (1970.) i Petofi-plaketom (1969), a za romane Mujića Hanka i Legenda o Ali-paši dobio je nagradu "Cvijeta Zuzorić" (1941) i nagradu Matice hrvatske za najbolji hrvaski roman (1943). Kao dvojezičan pisac objavljuje od 1931. do 1939. na mađarskom i hrvatskom pjesme, pripovijetke, eseje, prijevode. Od 1939. do 1944. objavio je u Zagrebu ("7 dana", "Hrvatska misao", "Hrvatski narod", "Hrvatsko kolo", itd.) i Sarajevu ("Osvit", "Novi behar", "Hrvatska pozornica", itd.) dvadesetak pripovijedaka i novela, roman Mujića Hanka, te brojne eseje i prikaze. Komedija "Moja žena krpi čarape" izvodila se u sarajevskom (1943) i banjalučkom (1944) kazalištu. 1944. Matica hrvatska objavljuje roman Legenda o Ali-paši u kome Čolaković u najboljoj evropskoj tradiciji romaneskne forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bošnjačkoga duha. O ovom su djelu prigodom prvog (1944), drugog (1970) i trećeg izdanja (1989) hvalopjevno pisali Benešić ( "sadrži genialno ocrtane likove" ), Latić ( "najljepši roman muslimanske književnosti" ), Lasić ( "sadrži neke od najljepših scena u povijesti hrvatskog romana" ) i drugi (P. Grgec, Lj. Marakovic, T. Smerdel, V. Jurčić, M. Hanžeković), dok Krleža tvrdi da Čolaković bolje prikazuje Bosnu od Andrića. Premda je autor Legende o Ali-paši bio humanist i nepokolebljivo antifašističkog opredjeljenja, diktatura proleterijata nije mu "oprostila" nagradu Matice hrvatske. Od 1945. Pa sve do 1965. On ne može objavljivati. Često čak ni svoje prijevode ne smije potpisati, poput prijevoda triju romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja ideologa Ervina Šinka (1947-1951). Uvjeren da za života svoja djela neće objaviti, Čolaković piše brojne romane, pripovijetke, novele, zbirke pjesama i dnevnike za potomstvo. Sva su ova djela, koja se tek danas pojavljuju, nastala u razdoblju njegova prisilnog nestanka iz javnosti. Istodobno priprema antologije mađarskog i austrijskog pjesništva. 1956. pojavljuju se u Antologiji svjetske lirike autorovi prepjevi mađarskih, njemačkih i engleskih klasika. 1965-1966. u "Republici", "Razlogu" i "Mogućnostima" Čolaković tiska dotad najširu panoramu mađarskog i austrijskog pjesništva. 1968. u "Republici" i "Mogućnostima" predstavlja suvremenu mađarsku kritiku. 1965. prevodi sa staromađarskog Kodályev oratorij Psalmus Hungaricus, a 1969. Wagnerove Majstore pjevače. 1971. tiska knjigu prepjeva G. Illyésa. Nakon 1971. opet ne može objavljivati svoja djela, nego samo prijevode. 1972. i 1975. objavio je dvije knjige prepjeva Z. Csuke. Čolakovićeva literatura uistinu ponovno oživljava tek nakon autorove smrti. U sarajevskom "Životu" se 1977. tiska njegova poema Stvaranje svijeta. 1978. Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje monumentalnu Zlatnu knjigu mađarske poezije, koja predstavlja najobuhvatniji pregled mađarskog pjesništva na stranom jeziku, a sadrži isključivo Čolakovićeve prepjeve. 1978. dramatizirana je Legenda o Ali-paši, a u Beču i Budimpešti tiskaju se brojni prepjevi Čolakovićeva pjesništva. 1981. i 1984. pjesnikov sin dr. Zlatan Čolaković objavljuje popis rukopisne ostavštine i bio-bibliografske podatke o Enveru Čolakoviću, te izbor iz njegovih austrijskih prepjeva, a 1990. njegove Izabrane pjesme. Premda Čolakovićeva bibliografija sadrži preko 400 jedinica pretežni dio njegove književne ostavštine još uvijek nije objavljen. U rukopisu pisac je ostavio 5 romana, nekoliko zbirki novela i pripovijedaka, te brojne knjige poezije i prijevoda, među kojima i Antologiju austrijske poezije, te knjige Adyeve i Petofieve lirike.