Razgovor:Maoča (Brčko)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Svi podaci u članku Maoča su iz knjige "Maoča kroz historiju" autora Bašić N.Nedžada, koji je moj otac i imam njegovo dopuštenje da radim sa tekstom iz knjige štagod hoću. Ja sam jedan od administratora stranice www.maoca.ba, i ja sam postavio sadržaj o Maoči na tu stranicu. Znači ja sam u isto vrijeme pripremio tekst i za wikipediju i za tu stranicu, samo što sam na stranicu prije postavio. Ako je to sporno obrisat ću sa stranice, pa postaviti na wikipediju pa onda sa wikipedije kopirati ponovo na www.maoca.ba. Ta knjiga je jedina u kojoj imaju svi podaci o selu Maoča, tako da bilo ko ko bude radio na wikipediji na tu temu morat će se služiti tom knjigom ako hoće da napravi dobar članak. Na hrvatskoj wikipediji postoji članak o Maoči, mada sadrži samo nekoliko rečenica, sramota je da ga na bosanskoj nema. Članak koji sam postavio nije još ni pola posla od toga šta još treba doraditi i dopuniti na njemu. Molim vas da mi to dopustite jer ne kršim nikakva autorska prava. Bendzoboy 13:43, 26 mart 2009 (CET)

Ovako, trenutno na stranici maoca.ba na dnu stranice stoji Copyright © 2006 - 2009 - www.maoca.ba. Ako ste Vi administrator stranice, potrebno je da dadnete dozvolu za korištenje materijala sa Vaše stranice na Wikipediji. Pogledajte Wikipedia:Dozvole. Isto se odnosi i na knjigu. Svaka knjiga je zaštićena autorskim pravom, ukoliko nije navedeno suprotno. Pri citiranju knjige, obavezno je pravilno citirati npr. Samuelson P. Economics, 18. izdanje, 1999, str. xxx--CER@ 13:53, 26 mart 2009 (CET)

Dobro, poslat ću sam sebi zahtjev za slobodno korištenje sadržaja sa moje stranice maoca.ba na wikipediji, a onda ću sam sebi odgovoriti da taj isti sadržaj smijem koristiti. Takođe ću dozvoliti korištenje slika sa maoca.ba (iz galerije slike Džamije)jer autor članka Džamija Maoča Nova nije se obratio meni kao administratoru stranice maoca.ba sa upitom da li može koristiti slike koje se nalaze na toj stranici a ipak je iste postavio na wikipediju. Na kraju me samo zanima kome da pošaljem odnosno gdje da postavim tu dozvolu. Bendzoboy 18:28, 26 mart 2009 (CET)

Da ne pravimo gluposti, nije potrebno da sebi sami saljete mail, dosta je da na stranici za dozvole navedete da kao vlasnik doticne stranice dozvoljavate upotrebu pisanog materijala za Wikipediju i gotovo. Pozdrav --Amir pitaj 19:14, 26 mart 2009 (CET)
Postavio sam sablon za izmjene pa kad zavrsite sklonite sablon. --Amir pitaj 19:17, 26 mart 2009 (CET)

Ja, bendzoboy, kao administrator stranice maoca.ba dajem wikipediji na slobodno korištenje sav sadržaj, uključujući i slike, sa gore nevedene internet stranice.Bendzoboy 01:23, 27 mart 2009 (CET)

Prebačeno iz članka[uredi izvor]

Ako neko ima živaca, nek popravlja i dorađuje! --AnToni(R) 19:55, 27 juni 2017 (CEST)

Historija[uredi izvor]

Naziv sela[uredi izvor]

Drugo usmeno predanje odnosi se na boravak Mađara na ovim prostorima u srednjem vijeku, te da od njih potiče naziv sela. U samoj Mađarskoj postoji nekoliko sličnih naziva, kao što su Moča (Mosca), Maroča (Marosca), Madoča (Madosca) i dr. , ali ni ova teorija nije potvrđena, mada je prihvatljivija od prethodne, zbog arheoloških lokaliteta koji su otkriveni u okolini sela.

No, u srednjovjekovnoj Bosni postojala je već jedna Maoča, na posjedima vojvode Sandalja Hranića, u tadašnjoj Hercegovini ili današnjoj Crnoj Gori. Ova Maoča se spominje još 1445. godine i nalazila se na putnom pravcu od Nikšića preko Jezera (dvorac Hranića) do Maoče, a odatle ka Pljevljima i dalje. Kao što je poznato, nakon pada Hercegovine (1482), Turci su iz ovih siromašnih krajeva naseljavali između ostalog i područje Posavine ovim stanovništvom, koje je sa sobom često donosilo i zadržavalo ime mjesta iz kojega dolazi.

Ova teorija bi možda bila najprihvatljivija od prethodnih, ali zbog nedostatka tačnih podataka, ostaje pitanje, da li je naziv Maoča mađarskog, slavenskog ili nekog drugog porijekla.

Austro-ugarski period[uredi izvor]

Činjenica je, da se ulasku okupacionih trupa i u ovim krajevima najoštrije suprostavilo muslimansko stanovništvo. Zbog žilavog otpora okupaciji, najteže posljedice vojnog zaposijedanja Bosne i Hercegovine pretrpjela je Bosanska Posavina. Poslije okončanja borbenih dejstava, došlo je do grubog obračuna sa učesnicima otpora.

Tako je u Maoči strijeljan, od strane okupatora, Hasan Šabić, kao jedan od mještana učesnika u pružanju otpora okupacionim trupama. Prema kazivanju starijih mještna, Šabić je uhvaćen ispred svoje kuće i tu na licu mjesta strijeljan. Što se tiče drugih učesnika u borbi protiv okupatora, spominje se još Bikić Mehmed, koji je ranjen na bojištu, a potom prebačen u Maoču, gdje je nakon sedam dana podlegao od zadobijenih rana. O ostalim učesnicima nema podataka ili ih više nije ni bilo. Po svemu sudeći okupacione snage su ušle u samo selo mirnim putem, ne nailazeći na bilo kakav otpor.

Spomenik šehidima u centru Maoče

Podaci o broju kuća u Maoči mogu se naći u jednom starom zapisu, u kojemu ne stoji godište, ali se kaže da je neki austrijski zastavnik Božić putovao iz Tolise preko Žabara, Dubrava, Skakave te preko Maoče u kojoj spominje 12 kuća.

Prema popisu stanovništva u kotaru Brčko iz 1910. godine, može se vidjeti kakva je bila struktura poljoprivrednog stanovništva. Tada recimo u Maoči nije bilo zemljoposjednika sa ili bez kmetova. Među slobodnim seljacima bilo je 136 glavara obitelji sa 663 svojadi. Ukupan broj mještana koji se bavio poljoprivredom iznosio je 807, dok ih je 69 spadalo u civilno žiteljstvo.

Pored proizvodnje pojedinih voćarskih i gajenja ratarskih kultura, poljoprivredne površine u Maoči su pogodovale djelimično i za razvoj stočarstva. Prema popisu iz 1910. godine, mnoga domaćinstva su držala stoku, perad i pčele. Tako je u selu bilo ukupno 117 posjednika stoke, koji su imali: konja 62; goveda 682; koza 170; ovaca 116; patki 41; kokoši 1.123; košnica-pure 117, pomične 1; posjednici - pletera 35, košnica 5.

1912. godine, u Maoču je prvi puta došao ljekar iz Brčkog, Abdulah Bukvica.

Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini su u Prvom svjetskom ratu, posebno kada je riječ o Bošnjacima bili izuzetno veliki. Bosanske, uglavnom bošnjačke regimente, ubrajane su u elitne austrougarske trupe, čiji je dolazak protivniku ulijevao strah. Dosta mladića iz Maoče također se našlo u bosanskim regimentama, ratujući na tim dalekim frontovima. Većina ih se vratila, no jedan broj njih je ostavio svoje živote na ratištima.

1918-1940[uredi izvor]

Prvi svjetski rat ostavio je duboke tragove na ovom području, pa je položaj stanovništva, radnika i siromašnih seljaka bio veoma težak. Besposlica i skupoća vladale su u najširijim slojevima stanovništva, jer je privredni život bio skoro zamro, a narod osiromašio. Pored teških ekonomskih prilika, 1918. godine pojavila se i pandemija "španske groznice" od koje je u svijetu umrlo oko 20 miliona ljudi.

Ova bolest nije mimoišla ni Maoču, u kojoj je prema usmenim predanjima, dnevno bilo pet-šest dženaza. Zbog tadašnje oskudice i neimaštine, odnosno nedostatka ćefina, mrtvi su se umotavali u papir i tako sahranjivali.

Što se tiče stanovništva Maoče u periodu između dva rata, ono se i nadalje najviše bavilo zemljoradnjom, stočarstvom i voćarstvom, te je na taj način ostvarivalo kakve takve prihode za život. Obrada zemljišta obavljala se na zastario i primitivan način, tj. pomoću zaprežne stoke. Najviše se zasijavao kukuruz, pšenica, zob i ječam. Jedino je voćarstvo u rodnim godinama donosilo znatan prihod stanovništvu.

Prvi dućan je otvoren 1922. godine i bio je vlasništvo Lević Selme. Radila je i jedna pekara, čiji je vlasnik bio Ahmetkadić Sulejman rodom iz Dubočca kod Dervente. Na ulazu u selo bila je kovačnica Hajrić Muje, rodom od Gračanice, dok je na izlazu iz sela radio Mustafa kovač.

U periodu između dva rata u Maoči je postojao i "Islahijet", tj. Muslimansko kulturno-prosvjetno društvo. Ovo društvo je posebnu pažnju posvećivalo prikupljanju dobrovoljnih priloga, koji su korišteni kao potpora za školovanje siromašnih šegrta - Muslimana, kao i za pomoć svim ljudima nastradalim u raznim elementarnim nepogodama.

Za vrijeme NDH, otvorena je "pučka škola", a prvi predavač latinice i vjeronauke bio je hodža Fazlić Mehmed.

Kod Kolašina, u Crnoj Gori, 7. novembra 1924. godine ubijen je bivši sreski načelnik Boško Bošković. Ubili su ga iz osvete, kako je kasnije na sudu dokazano, rođaci njegove bivše žene. Za ovo ubistvo vlasti su bez ikakvog osnova optužile neke Bošnjake. Na Boškovićevoj sahrani su na izvršenje krvne osvete nad Bošnjacima posebno huškali okružni načelnik iz Bijelog Polja Nikodim Cemović, poglavar bjelopoljski Lazo Bogičević i neki drugi. U noći između 9 i 10. novembra pošlo je oko dvije hiljade naoružanih Crnogoraca na Šahoviće i Pavino Polje, gdje su pobili i poklali oko 600 Bošnjaka-djece, žena i odraslih.

Preživjeli stanovnici potpuno su se iselili u Pljevlja, Sarajevo, neko u Tursku, a 140 porodica sa oko 400 članova došli su kao muhadžiri u Gornji Rahić, tadašnju seosku općinu u brčanskom kotaru. Mnoge od tih porodica kao što su: Šahovići, Fazlovići, Kalići, Karahmetovići, Suljevići, Dučevići, Drpljani, i dr. , ostali su u Gornjem Rahiću, Maoči, Čeliću i Brčkom. Jedan veći dio tog stanovništva nastanio se na ondašnjim krčevinama u selu Islamovac, gdje i danas živi.

1940-1945[uredi izvor]

Što se tice Maoče, nakon dolaska ustaša na vlast, u selu je vladala jedna doza ozbiljnosti i tišine. Ali, ipak veliki broj mještana završio je u raznim vojnim formacijama. Ustaška vojska je prisilno odvodila u rezervu, te su mnogi mještani završili u Sisku, Gunji, Zagrebu i drugdje. No, nije mali broj onih koji su otišli u partizane, zatim u 13. SS diviziju (Handžar divizija), Hadžiefendićevu legiju ili Zeleni kadar. Odlaskom u ove razne formacije oko četrdeset mještana izginulo je na raznim ratištima, odnosno izgubio im se svaki trag.

U tom periodu, nakon osnivanja NOO-a i organizacije žena i omladine, u Maoči se sve više razvijala znatna aktivnost na političkom djelovanju i na prikupljanju priloga u hrani, obući i odjeći za jedinice i sanitetske ustanove NOV i POJ. Kada je u oktobru 1943. godine formiran Peti (muslimanski) bataljon 3. vojvođanske brigade ciji je komandant bio Arif Dervišević, mnogi maočki omladinci stupili su u njegove čete.

Poslije neuspjelog napada vojvođanskih brigada na Brčko, jače njemačke snage u saradnji sa domobransko-ustaškim, vrše jak pritisak na vojvođanske jedinice koje se nalaze na sjevernim obroncima Majevice, a u drugoj polovini decembra 1943. godine počinju sa jakim snagama ofanzivnu operaciju na područje zapadnog dijela Majevice, Posavine i Trebave.

Tako je u sumrak 21. decembra 1943. godine, jedna manja motorizovana kolona Nijemaca, tako reci neopaženo, bez upaljenih farova, ušla u Maoču, u kojoj je sve bilo mirno i tiho. Te večeri u selu je bilo 5-6 partizana iz 5. vojvođanske brigade i dvije partizanke Sremice, izeble i bolesne, upućene na liječenje u partizansku bolnicu u Donju Trnovu. Te noći u prolazu kroz Maoču bio je i Arif Dervišević, koji se sastao sa nekoliko uglednih ljudi i odbornika. Nakon njihovog odlaska, kuću su iznenada opkolili Nijemci tražeći da se komunisti odmah predaju. Nakon neuspjelog pokušaja bijega, Arif je uhvaćen u kući Avde Kurtalića. Nešto dalje odatle, štiteći dvije partizanke i nekoliko partizana, na svom kućnom pragu poginuo je Lević Ibrahim. Partizani su se uspjeli povući u šumu, dok su dvije Sremice zarobljene.

U toku cijele noći bili su mučeni i zlostavljani, da bi ih sutradan Nijemci sproveli na vješala ispod jedne kruške na sredini sela, a svo stanovništvo su pozvali da se okupi na tom mjestu. Prije nego su im stavili omče oko vrata Arif je ponovo pokušao pobjeći, ali ga je nedaleko odatle jedan ustaša teže ranio, te je ponovno priveden. Arif je u masi Maočana uočio hodžu Mehmeda Fazlića i povikao: "Hodža! Ešhedu en la ilahe illelah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu!" (Vjerujem i očitujem, da nema drugog Boga osim Allaha dž. š. , i vjerujem i očitujem da je Muhamed a. s. Božiji rob i Božiji poslanik). Kažu da je u tom času i umro prije nego je omča zategnuta, a zajedno sa njim obješene su i dvije Sremice.

Nakon odlaska Nijemaca, te noći je naišla jedna partizanska patrola, koja ih je skinula sa vješala te Sremice odvezla u pravcu Bukvika, dok je Arif Dervišević sutradan sahranjen na mezarju džemata Nove Maoče.

U periodu prije i poslije Drugog svjetskog rata u Maoči je bila i nekolicina mještana koja se bavila raznim zanatima, a koji su bili od opšteg značaja i interesa za selo. Izvjestan je bio i broj žena-tkalja, koje su na svojim "stanovima" izradivale razne odjevne predmete, kao što su: košulje, gaće, zatim stvari za potrebe u domaćinstvu, npr. peškiri, čaršafi i sl. kojima se morao dodavati pamuk, jer se tkalo od ćetena (lan). Ćeten se inace sijao u selu, ali se i kupovao, kako na pijaci u Brčkom, tako i u okolnim selima. Sijala se također i konoplja od koje su se izrađivali julari, štranjge i jedeci. Za dobru košulju od basme koja je koštala prije Drugog svjetskog rata oko 20 dinara moralo se raditi, recimo tri dana u najmu. Ovaj zanat je vec odavno izumro, no treba spomenuti neke od žena koje su se ovim zanatom bavile: Spahić Hanifa, Karić Halema, Delić Arza, Zečić Hankija, Bašić Emina, Spahić Emina, Kurtalić Nurija, Pekić Diba (koja se bavila i liječenjem raznim mehlemima) i druge.

Kada je u izgradnji kuća bio aktuelan ćerpić i valjci (ringlovane) i tu su se javili razni majstori, od kojih su ovaj posao najviše radili Spahić Jašar i Suljić Alija.

Izradu zemljanih peći obavljali su: Lević Mujčin, Osojkić Husein, Djedović Mujo i dr. To je trajalo sve do otprilike 1950. godine, kada se javljaju tzv. "hastal furune" od tvrdog crnog lima.

Za pravljenje opanaka ("madžarci"; "putravci"), curenje ili štavljenje kože, te izradu mijehova za nošenje raznih žitarica, bio je majstor Pekić Husein.

1946-1991[uredi izvor]

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Maoča je, kao i mnoga druga sela, dočekala oslobođenje zemlje u velikoj neimaštini i oskudici. U toku samog rata selo nije pretrpjelo neka veća materijalana razaranja. Od nekoliko granata koje su ispaljene iz smijera Brčkog od strane njemačkog okupatora, četiri su pale na lokalitet Gradina i jedna na današnju mahalu Mujkanovići. No, nije zanemarljiv broj od preko pedeset mještana koji su izginuli ili nestali na raznim ratištima i u raznim vojnim formacijama.

Seljačka radna zadruga u Maoči je formirana već 1946. godine. Ona se u svom početku bavila uglavnom robnim prometom, odnosno trgovinom široke potrošnje. Prerastanjem u Zemljoradničku zadrugu 1953. godine, dolazi do njenog aktivnijeg djelovanja, te proširenja obima djelatnosti. Zadruga je tada zapošljavla oko tridesetak radnika, isključivo mještana. Svoj pravi procvat zadruga doživljava u periodu od 1956-1960. godine, te u to vrijeme spada medu red jačih zadruga u Bosni i Hercegovini.

Godine 1952. u sklopu zadruge osniva ju se mlin i pilana, koji obavljaju uslužne djelatnosti za stanovništvo ovoga kraja. Dnevni kapacitet mlina iznosio je oko 1, 5 tonu, a od pšenice i kukuruza dobijalo se brašno za ljudsku i mekinje za stočnu ishranu.

Uz pomoć Seljačke radne zadruge 1952. godine u selu je osnovano Omladinsko kulturno-umjetničko društvo, koje je u svom sastavu imalo tamburaški orkestar i folklornu grupu, a nastupali su po okolnim selima, te ponekad u Brčkom i Gradačcu.

Tadašnji orkestar, koji se nažalost raspao već 1957. godine, sačinjavali su: Ljuca Harun - bas; Ljuca Džemail - prim; Kamenjašević Mujo, Alija, Jakub i Fadil - gitare, s tim što je Fadil povremeno svirao i harmoniku.

Razvoj školstva u Maoči može se pratiti od 1943. godine, kada je otvorena prva osnovna vjerska škola, pod nazivom Ibtedaijja. Ona će tako raditi sve do 1946. godine kada se osniva Narodna osnovna škola. Prvi učitelj koji je radio u njoj bio je Morić Bahrija iz Brčkog, a poslije njega Biščević Sidika iz Tuzle, itd.

Školu su pohađali učenici sa područja Maoče i Islamovca, a bila su kombinovana odjeljenja od učenika razlicitog uzrasta. Kao takva radila je sve do 1949. godine i od tada pa sve do 1958. godine radi kao četverorazredna škola bez kombinacija.

U periodu od 1958. godine pa sve do školske 1966/67. godine radi kao petorazredna. Porastom broja učenika u tom periodu osjetila se potreba za izgradnjom nove školske zgrade. Od 1963. godine pristupa se izgradnji novog školskog objekta koji je završen 1966. godine. Od tada počinje raditi kao petorazredna i dobija naziv Osnovna škola "7. april".

Pod tim imenom škola djeluje do 7. marta 1973. godine, a onda dobija ime istaknutog revolucionara i borca ovoga kraja Arifa Derviševića. Njegov datum rodenja 23. septembar, škola uzima kao svoj dan, te ga svake godine obilježava u spomen na Arifa Derviševića. Danas škola nosi naziv JU Deveta osnovna škola.

Društveno-ekonomski razvoj sela Maoče, u poslijeratnom periodu moguće je bar donekle sagledati, kako iz prethodnih, tako i iz sljedećih podataka: - od 1948-1951. godine, vlastitim radom svih mještana izgraden je zadružni dom i ekonomske zgrade; - u septembru 1958. godine selo je dobilo prvi TV prijemnik, koji je bio smješten u prostorijamazadružnog doma, odnosno u kahvani koju je tada držao Meho Dedić; - 1954. godine, selo je dobilo električno osvjetljenje, a kroz selo su postavljeni zvučnici-razglas, koji je služio za obavještavanje stanovništva o raznim manifestacijama, skupovima i sl. ; - 1964. godine, osnovana je "Biljana", čiji su prvi osnivači bili Spasoje Lakić iz Bačke Palanke i Tirić Musa iz Maoče. Tadašnja "Biljana", zapošljavala je 15 radnica i 4 radnika, da bi 1989. godine brojala 270 zaposlenih, od kojih je polovina bila iz Maoče. Selo je tada bilo prvo mjesto u općini koje je zajmom za zapošljavanje dobilo jedan savremeni objekat u krugu "Biljane", te je tako osim otkupa i izvoza ljekovitog bilja i sama otpočela proizvodnju kvalitetnog čaja, koji se plasirao na tržište cijele Jugoslavije; - 1965. godine, osnovan je fudbalski klub kojemu Adem Mujkanović daje ime "Trešnjevka". Ovaj klub se kako tada, tako i danas takmiči u općinskoj ligi, a pored sela Maoča, te 1965. godine, tu su još bila sela: Donji Hrgovi, Bukvik, Dubrave, Bijela i Brka. Prva utakmica je odigrana sa F. K. "Zadrugar" iz Bukvika i to rezultatom 2:2, a u prvoj postavi tima igrali su sljedeći igrači: Mujkanović Halil, Bajrić Jusuf, Ljuca Hajrudin-Pinjara, Lević Rizo, Trumić Iljaz, Lević Ramiz, Mujkanović Adem, Bajrić Ibrahim, Vejzović Agan-Bagara, Mujkić Safet-Best i Curić Jusuf. - 1966. godine, konstituisana je MZ Maoča; - 1969. godine, u zgradi Osnovne škole pocela je sa radom ambulanta, u koju dolazi ljekar i medicinska sestra iz Gornjeg Rahića, a u junu iste godine u zgradi doma počinje raditi Mjesni ured za sela Maoču, Islamovac i Rašljani; - 1972. godine, zvanično je u upotrebi lokalni vodovod cija je izgradnja započeta još 1968. godine; - 1980. godine za 29. novembar, otvorena je prva pošta sa automatskim telefonima (60 brojeva), da bi 1989. g. bilo 160 priključaka; - 1981. godine završena je nova stambeno-poslovna zgrada MZ Maoča, gdje se useljavaju i pocinju sa radom nova ambulanta, mjesni ured, mjesna zajednica, na spratu četiri stana za prosvjetne radnike i ljekara, a u potkrovlju mala sala (104 mjesta) za sjednice, kino i druge kulturne aktivnosti; - 1984. godine uvedena je ulična rasvjeta, uređeni su seoski sokaci, prilazni putevi i korito rijeke; - 1989. godine započeti su radovi na izgradnji novih mostova na izlazima iz sela.

Iste godine, selo je brojalo pet prodavnica i samoposlugu, a svako treće domaćinstvo posjedovalo je putnički automobil, svako pitku vodu i struju, te ukupno 223 TV aparata, oko 150 traktora i nekoliko teretnih kamiona, tri kombajna, dvije vršalice i niz drugih prikljucnih mašina.

Oko 100 radnika radilo je privremeno van granica Jugoslavije, a oko 500 je bilo zaposleno na području brčanske općine i u drugim republikama.

Arheološki lokaliteti[uredi izvor]

Kada se govori o arheološkim lokalitetima u okolini Maoče, može se reći da ovo područje u svakom slučaju nije dovoljno istraženo. Jedan manji broj nalazišta koji je otkriven odnosi se uglavnom na srednji vijek. Arheolozi Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, koji su boravili na ovom području (mr. Lidija Fekež i dr.) ubilježili su u registar ovog muzeja nekoliko otkrivenih arheoloških lokaliteta.

Dolinom rijeke u smjeru Maoča - Karavlasi na parceli zvanoj Pustoline (nekad možda puste zemlje ili zemlje bez gospodara), vlasništvo Šeperović (Ðulaga) Omera, izorana je iz zemlje sa dubine oko 50 cm "kosa", kovanica kojom se kosilo s lijeve na desnu stranu, a po mišljenju arheologa pripadala je 14. stoljeću.

U blizini ovog lokaliteta je i parcela Gornje Mahale, vlasništvo Kalesić (Bego) Alije, na kojoj je iskopano 15-20 starinskih potkovica, gdje se nalazila i šljaka od topljene rude. Ovakvi ostaci otkriveni su i na lokalitetu Selišta, o kojem se priča da su tu živjeli Mađari. No i sam naziv Selišta, upućuje nas da je tu neko živio, a potom se odselio na neko drugo mjesto. Na ovom putnom pravcu nalazi se još dosta interesantnih naziva parcela, kao što su: Kuluša, Kovišta, Kaurnjače, Arnautovića tor i dr., pa iz naziva možemo zaključiti kako su dobila imena. Preko strme uzbrdice Balabanovići ide put prema Kuluši, te dalje stari karavanski put ka Tuzli. Ovaj naziv potječe vjerovatno od turske riječi balaban što znaci golem, krupan, nezgrapan, ili označava neku vrstu velikih sokolova. Ovo ime susrećemo još i u Isa-begovoj vakufnami iz februara 1462. godine, gdje se spominje zemljište Balabana sina Bogcinova. Radilo se o uglednom bosanskom plemicu i vrlo bogatom čovjeku koji je rano prihvatio islam.

Arheološki lokalitet u blizini Maoče

Još jedno usmeno predanje vezano za Mađare na području Maoče, odnosi se na lokalitet Kućišta ili Kućare. Osim tvrdnje da su tu živjeli Mađari, kažu da je postojala i mađarska crkva te jedan veoma dubok bunar, koji su navodno Mađari zasuli bakrom i srebrom kada su iz Maoče morali bježati ispred turske vojske.

Na izlazu iz sela pored Rašljanske rijeke, nalazi se lokalitet Gradina, vlasništvo Lević (Salko) Saliha. Nazivi mnogih gradova i sela, zatim nazivi tvrđava iz srednjeg vijeka, imena brda, potoka i rijeka u svojoj osnovi imaju rijec GRAD, koju srecemo širom Jugoslavije i u gotovo svim slovenskim zemljama. Riječ je praslavenskog porijekla, a njeno najstarije značenje je "ograđivanje", odnosno "ograđeni prostor". U tom smislu možemo posmatrati i uzvišenje Gradina ili obližnje selo Ogradenovac.

Gradina je veoma zanimljiva po svom izgledu i mjestu na kojem je locirana. Naime, radi se o krečnjackom uzvišenju, visokom oko 30-40 metara sa dvije nepristupačne strane, dok se na trećoj vezuje za brdo sa kojeg se pruža lijep pogled prema Brčkom. Na vrhu ovog uzvišenja nalazi se zaravan (plato) u prečniku oko 50 metara, dok su oko njega dva opkopa, jedan širi sa blagim usponom i drugi uži, sa okomitim usponom. Nažalost, ovdje nema tragova dalje izgradnje grada, tvrđave ili kule. Da li se odustalo iz nekih strateških razloga, čestih ratova ili kako kaže usmeno predanje zbog nekih velikih vremenskih nepogoda koje su zadesile ovaj kraj, ostaće nepoznato.

Sjeverno od Gradine, na udaljenosti 60-70 metara, nalazio se stećak oblika sanduka, oštećen i prijavljen bez natpisa ili ukrasa. Nekropole stećaka još su registrovane na lokalitetima kod sela Islamovac (oko 10 komada), parcela Kljenovac (dva komada), vlasništvo Numanović Asima, ali su svi uništeni. I na kraju tu je lokalitet Vrelo, gdje se u jednoj šumi nalazi Mađarsko groblje sa nizom nadgrobnih ploča. Na njima su pretežno uklesane razne vrste krstova, a tu je i jedan stećak u obliku sanduka ili "sehare", takode oštećen. U nekim narodnim predanjima za bogumilsko stanovništvo ostao je naziv Mađari. Toponimi koji ukazuju na postojanje stećaka i Mađara na području Maoče su malobrojni i odnose se na lokalitete kao što su Mramor, Mađarsko groblje, Mađarska banja i sl.

Svi ovi stećci ukazuju na to da su na ovim prostorima boravili bogumili (patareni), odnosno Crkva bosanska. Istorijski dokumenti pokazuju da su župe Usora i Soli bile medu najjačim uporištem bogumila od 12. pa sve do sredine 15. stoljeća. Već 1225. godine Usora i Soli se spominju kao područje "zaraženo heretičkom opačinom".

Na ovako mali broj stećaka na ovom prostoru uticalo je i to što je ovo područje dugo vremena bilo pod dominacijom Ugarske koja nije tolerisala bosansku crkvu ni srednjovjekovnu bosansku državu. Ipak i ovaj mali broj nekropola ukazuje na postojanje naselja, koja su morala biti na ovim prostorima.

Narod ih još naziva skupnim imenom “mramorovi”, prema grčkoj rijeci mnimourion, odnosno latinskoj memoria – što u oba slučaja znaci uspomenu, spomenik. U doba kada su bili postavljeni na grobove, oni su nazivani “bilig”, dakle obilježje (groba), što je opet u smislu spomenika. Riječju stećak se kod naroda u Hercegovini naziva samo usko i visoko “stojeće” kamenje, ali je u 19. stoljeću taj naziv prihvaćen u nauci kao opći pojam.

Posljednji registrovani arheološki lokalitet nalazi se u dolini Islamovacke rijeke pod nazivom Caprezovača ili Police (u općini Livno postoji selo pod imenom Caprazlije). To je ručno udubljenje u stijenu oko 1 m, kvadratnog oblika, te 4 m u širinu i oko 2 m u visinu. Na sredini ovog udubljenja ima još jedno manje, 50x50 cm, dok je ispred pećine zaravan oko 20x10 metara. Mišljenje je stručnjaka koji su studirali srednji vijek, da je ova pećina služila kao molitveni oltar, kada su se kršćani krili po šumama i špiljama, da bi vršili svoju bogomolju - svetu misu.

Nešto niže od ove pećine na parceli Luka vlasništvo Karamujić Muhameda, pronađeno je malo srednjovjekovne keramike.

Druga pećina, zvana Harambašina, je vlasništvo Trumić (Novalija) Ibrahima, a nalazi se nešto naviše od "molitvenog oltara" i priča se da je bila Harambašin magacin. Unutrašnji dio je klesan, što se vidi po tragovima alatke kojom je rađeno. Na sredini se nalazi veliki ravni kamen koji je mogao služiti kao trpeza. Na samom ulazu u pećinu sa desne strane uklesana je ženska figura veličine 60 do 80 cm, iako oštećena, još uvijek se može raspoznati. I u samoj unutrašnjosti pećine, na zidovima, postoji nekoliko manje prepoznatljivih klesanih detalja.

Od ovog malog broja spomenutih arheoloških lokaliteta u Maoči i njenoj okolini ostalo je bezbroj neispitanih lokacija, kao i neistraženih pećina i špilja koje cekaju da ugledaju svjetlost dana.

Nožin-aga Imamović[uredi izvor]

Nožin-aga Imamović opjevan je u pjesmi Filipa Višnjića "Boj na Cokešini". Ovaj boj kod manastira Cokešina ispod planine Cera, izmedu Lješnice i Loznice, dogodio se 16. aprila 1804. godine. Evo nekoliko izvoda iz te pjesme:

. . . . . u Turaka mlogo ima vojske:

sedam hiljad i trista Turaka, i pred vojskom do dva seraščera: Derviš-aga iz grada Zvornika, Nožin-aga od sela Maoče;

. . . . . Dosta zlata, al džebane nema. Stade vikat jedan do drugoga, ni u jednog nije se desilo; a to turski špijuni začuše, otrčaše, Turcima kazaše da je u Srba nestalo džebane. Kad to čuše do dva serašcera: Nožin-aga i s njim Derviš-aga, od pojasa sablje povadiše,

. . . . . Pogiboše dva Nedića mlada, i pogibe Damjanović Panto, - pogubi ga Derviš od Zvornika: Derviš-aga Pantu doleceo, udari ga sabljom iznenada, ujednom mu odsiječe glavu; Pantelija osta na nogama, glava pada u travu pred telo, mrtva glava sa zemlje govori:

"Ti si, Dedo, puška te ubila!". . . . .

U knjizi Vojislava Ðurića "Antologija junačkih narodnih pesama" iz koje su gore navedeni stihovi, nalazi se i sljedeći zapis o Nožin-agi: "Mula-Nožina, rodom iz sela Maoče, otišao je pred Prvi srpski ustanak iz Beograda (gdje se bio pobašio i postao gospodar) u svoj rod u Bosnu, a kada je ustanak izbio, htio je da se vrati u Beograd (gdje je imao kuću i ženu) i pokušao je to sa vojskom od oko 1.500 ljudi, ali je pretrpio poraz kod Cokešine i morao sam da se vrati u Bosnu."

Nema tačnih podataka o datumu njegovog rodenja ili smrti, niti bilo kakav zapis na njegovom nišanu. Nožin-aga je ukopan pored svoje stare džemije, a nišan mu je specificnog oblika, sastavljen iz tri dijela, dok je na vrhu umjesto "glave" malo udubljenje. Prvo usmeno predanje vezano za Nožin-agu, uglavnom se odnosi na to da je pogubljen od strane pristalica Pokreta za autonomiju Bosne, pod vodstvom Husein-bega Gradaščevića. Mjesto pogubljenja desilo se navodno na izvoru Badarka, gdje je Nožin-agi odrubljena glava, pa je s tim u vezi, vjerovatno i njegov bezglavi nišan. Na osnovu ovog predanja proizilazi da je on ostao vjeran sultanu i Porti, za koga se borio, vjerovatno na više bojišta, osim ovog nama poznatog u Prvom srpskom ustanku.

Džamija Nožin-age Imamovića

Drugo usmeno predanje, suprotno od prethodnog, govori da je Nožin-aga ratovao zajedno sa kapetanom Gradaščevićem na Kosovu. Ovo bi se moglo potkrijepiti tvrdnjom da je tada inače citava Posavina bila uz pristalice Pokreta, te da on nije spadao u disidente i izdajnike. Navedeni članak iz knjige Vojislava Ðurića navodi na saznanje da je Mula-Nožina imao još i zvanje baše i seraskera, pa se pretpostavlja da je bio, kako uticajan i ugledan, tako i veliki vojskovođa. Dakle, mogao je biti među onih dvadeset hijada vojnika koji su otišlo put Prištine, gdje su se sukobili sa sultanovom vojskom.

Prema usmenom predanju, Nožin-aga je imao svoju kulu na današnjem lokalitetu Gradina-Smrece i svojih pedeset konjanika, odakle je kretao na vojnu, kada je to trebalo. Kada se govorilo o arheološkim lokalitetima, spomenuta je također Gradina, pa se nameće pitanje, da li je tu možda bilo nekakvo drveno utvrđenje ili kula, koja je vremenom uništena, a kao svjedoci tog postojanja ostali su samo duboki opkopi koji na to ukazuju.