Razgovor:Mehmed Alagić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Zasigurno spada u sami vrh onoga sto obično nazivamo legendarnim u oslobodilačkom bosanskom ratu. Za razliku od mnogih drugih, svoj ulazak u legendu Alagić je stekao mukotrpnim radom. Postoje, naime, heroji koji su bili blizu medijima u Sarajevu: jedan dio njih je otišao u zaborav, drugi su ostali na pola puta, treći, zaslužno, još nose epitet heroja. Do Alagića su mediji došli tek nakon velikih uspjeha, do tada najvećih u Bosni i Hercegovini. Medija nije bilo kada je budući general kao običan borac stupao u redove 17. krajiške brigade, kada je ustrojavao vojsku, ili kao komandant OG "Bosanska krajina", na običnom kljusetu, obilazio linije 1993. godine. Mehmed Alagić je, uz generala Dudakovića, prvi koji je od jednoga korpusa napravio zaokruženu cjelinu. Sedmi korpus, sada se to moze reci, napravljen "od nade". Skupa sa nekoliko krajiških komandanata (prije svega Fikretom Čuskićem, Sakibom Mahmuljinom, Asimom Koričićem, Rasimom Imamovićem), Alagić je "pozajmio" nekoliko brigada iz vec postojećih korpusa, i uz jezgro, 17. krajišku, oformio nekoliko novih. Korpus je ubrzo dobio naziv "krajiški", mada u njemu Krajišnici, po broju, nisu dominirali. Ali, dominirala je ogromna zelja Mehmeda Alagića, Čuskića, i svih drugih Krajišnika da se krene prema Krajini. S druge strane, Alagić je geografiju okrenuo tumbe, i pretvorio je u strategiju.

Do Bosanske krajine se, logično, dolazilo bliže svuda nego iz Travnika, ali je, u Alagićevoj izvrnutoj logici, bilo bas najbliže preko Vlašića! Ta Alagićeva logika je toliko bila ubjedljiva da je svakom Bošnjaku bila jedina moguća! Strateški, međutim, bilo je potpune tačnosti u svemu tome. Prostor Travnika je bio nemjerljivo strateški značajan, na njemu su se presijecale silnice zelja Tuđmana i Miloševića. Alagić im nikad nije dopustio da ostvare svoje želje!

Zaokruživanje Sedmog korpusa kao cjeline Alagić je izveo brzo i energično. Sedmi korpus jeste imao tzv. svoju zonu odgovornosti. Ali, Sedmi korpus je imao i "zaokruženu svoju teritoriju koja je njemu odgovorna". Alagić se vodio logikom: sve za odbranu. On nije polagao račune ni općinskim ni regionalnim ni državnim organima, oni su račune polagali njemu. Svi privredni resursi u regionu bili su u službi i "pri ruci" Sedmom korpusu. Gotovo da nije bilo vojno sposobnog čovjeka koji nije bio mobiliziran. Svaki čovjek, po Alagiću, ima svoje mjesto u odbrani zemlje. U vrijeme velikih operacija, kakva je na primjer bila "Vlašić" cjelokupno stanovništvo Travnika je bilo u službi Sedmog korpusa: od vojnika, preko radnih vodova, do žena koje su spremale hranu za borce (poznata je činjenica da je, cak , i muftija travnički, Nusret ef. Abdibegović, na Vlašiću posvunoć učio dove za uspjeh). Alagić je sve utjeravao u suru, tj. u vojnički stroj.

Sistem vlastite logistike koji je Alagić uveo u Sedmi korpus vjerojatno je kamen-temeljac svih njegovih uspjeha. Bez vlastite logistike moguća je, mozda, odbrana, ali napad - ne! Osim do u tančine razrađene logistike unutar Korpusa, Alagić je, jedini u Armiji RBiH, razradio do detalja i logistiku u dijaspori. Njegovi logističari su stizali u najmanja evropska mjestašca, i otud u Travnik dovlačili sve sto je bilo potrebno. Po unutarnjoj strukturi, Sedmi korpus je bio najustrojeniji u Armiji RBiH. Tacno profilirane jedinice, opremljeni i obučeni vojnici, razrađen sistem komandiranja, izgrađen informativni sistem, itd., itd. On je znao koje jedinice koliko mogu, u kojem vremenu, i na kojem mjestu. Od nekoliko izrazito "stojećih" jedinica, "domobranskog tipa", Alagić je, uvođenjem u borbu, i davanjem primjerenih zadataka, napravio jurišne jedinice spremne za izvršavanje svakog zadatka.

General Alagić sve je to uspijevao, jer je posjedovao nekoliko osobina koje su imanentne samo vojskovođama. Prije svega, on je par exellence - vojnik. U prijevodu to bi značilo: spreman izvršiti svaki zadatak, a spreman i narediti. Od vojnika u vojskovođu gradile su ga njegove osobne karakteristike: hrabrost i ustrajnost. Alagić je među prvim komandantima pokazao da se ne plaši velike četničke sile. A ustrajnost mu se graničila sa tvrdoglavošću. Sve to, međutim, ostalo bi u jednoj vojničkoj ljušturi, da Alagić nije bio - vizionar. Njegova vizija nije bila tlapnja o "ovakvoj ili onakvoj Bosni; njegova vizija je bila konkretna: zavičaj. (Nije bez poruke bila slika vodopada Blihe u njegovoj generalskoj sobi.) Zavičaj je, međutim, "globalna slika svijeta", u njemu se, tek, odslikavaju i domovina i država i državno okruženje. Slika zavičaja je slika života koju nastojiš živjeti...

Na kraju, da bi se bilo vizionarom treba imati čehru "golubijeg srca". Alagić je Krajišnik, u bošnjačkom smislu riječi, ispod čije robusnosti treperi elementarna emocija: za zavičaj, za kućni prag, za život iza toga praga prepun sklada i sigurnosti. Zauvijek je zlatnim slovima upisao svoje ime u knjigu stvaranja i oslobađanja Republike Bosne i Hercegovine.