Razgovor:Musa

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Sporni tekst[uredi izvor]

U članku Musa a.s. postojao je tekst koji je bio sporan, ali koji budući autori mogu iskoristiti za sređivanje članka. Tekst slijedi ispod:

Israilćani, potomci Jakuba Israila, a.s., su se u Misiru (Egiptu) naselili u vrijeme kada je Jakubov, a.s., sin, Jusuf, a.s., bio jedan od najbližih saradnika tadašnjeg vladara Misira. Povjerenje i ugled što ih je Allaha dragog miljenik, Jusuf, a.s., uživao kako kod vladajućih struktura, tako, vjerovatno, i kod običnog stanovništva, učinili su da su i njegova porodica, i njegov narod, Benu Israil u to vrijeme naišli na srdačan prijem u Misiru. Dobili su lijepe predjele za život sa dosta obradive zemlje u kojima su živjeli u toleranciji i poštovanju sa svojim komšijama. Tako je bilo za vrijeme života Jusufa, a.s., i tako je ostalo izvjesno vrijeme (vjerujemo nekoliko stotina godina, a samo dragi Allah istinu zna) nakon njegove smrti.

Međutim, nakon isteka tog perioda lijepog života i blagostanja položaj Benu Israila u Misiru radikalno se pogoršao. Oni su bili porobljeni i pali u bijedu i neimaštinu. Bili su prisiljeni naporno raditi za račun Egipćana i njihove države. Faraoni su ih posebno angažirali za potrebe gradnje raznih velikih građevina, tako da su oni bili prisiljeni da na ubitačnoj žegi, pod udarcima bičeva, mijese blato i slamu praveći cigle, da vuku ogromne, desetinama tona teške, kamene blokove i obavljaju ostale teške fizičke poslove, baš kako su i svi robovi u ta drevna vremena morali činiti.

Nije nam poznato koji je bio konkretan razlog što su Egipćani izmijenili svoj odnos prema Israilćanima. Postoje mišljenja da je Jusuf, a.s., boravio u Misiru u vrijeme kada su tamo vladali Hiksi (Hiksi su bili narod semitskog porijekla i njih su Egipćani doživljavali kao okupatore), pa su oni bili ti koji su prihvatili Benu Israil i omogućili im lijep život; a kada su egipatski faraoni okončali vladavinu Hiksa, ujedno su porobili i Israilćane jer su ih smatrali saveznicima Hiksa. Mi se ne slažemo sa ovim mišljenjima i smatramo da je egipatski vladar bio taj koji je prihvatio Jusufa, a.s., zbog toga što nam Kur'an Časni (molimo pogledati Kuran, 40:26-34) jasno kazuje kako je unutar vladajuće dinastije faraona u vrijeme Musaâ, a.s., bilo prisutno sjećanje na Jusufa, a.s., kao Allahovog poslanika, njima upućenog, i kako su neki pripadnici te dinastije bili vjernici, muslimani (o ovom pitanju će se, inša'Allah, kasnije nešto više kazati).

Prema tome, smatramo da Benu Israil nisu bili porobljeni zbog savezništva sa Hiksima, a zbog čega se to desilo nije nam poznato. Moguće je da je prosto bila u pitanju oholost i uobraženost faraona koji su željeli da dođu do velikog broja robova i jeftine radne snage; moguće da je bila u pitanju vjerska mržnja Egipćana mnogobožaca prema Benu Israilu koji su bili muslimani; moguće je i ono što stoji u Starom zavjetu da su se Egipćani pobojali da ih Israilćani brojčano ne nadjačaju i preuzmu vlast nad njima. Koji god da je bio razlog, to nam nije bitno, nama je ovom prilikom bitno samo istaći činjenicu da su Israilćani zapali u ropstvo i veoma težak položaj u Misiru.

Oni su, budući da su bili muslimani, taj svoj položaj pravilno shvatali kao kušnju od dragog Allaha, Gospodara njihova i nastojali su da je stoički podnose. Ali i pored toga, često se dešava da onima, što se nađu pod takvom kušnjom od dragog Allaha, izgleda da vrijeme sporije teče, pa su se i njima dani pretvorili u mjesece, mjeseci pretvorili u godine, a godine u stoljeća. Nije nam poznato koliko je vremena trajala ta kušnja, to samo Allah dragi zna, a pretpostavljamo da je proteklo nekoliko stotina godina.

Jedno je sigurno: oni među Beni Israilom koji su bili iskreni i istrajni u svojoj vjeri dobivali su pomoć i podršku od strane njihova Gospodara, pa su mogli sasvim dobro da podnose tu kušnju, znajući da tim putem stiču veće Allahovo zadovoljstvo i deredže kod Njega. Isto tako su znali i to da će, kako svaka kušnja ima svoj kraj, tako i njihova jednog dana prestati i oni biti izbavljeni i, za ono što su predeverali, biti nagrađeni. To izbavljenje im je bilo i konkretno nagoviješteno jer se prenosi kako im je u vlastitoj tradiciji još od Ibrahima, a.s., bilo sačuvano predskazanje da će se u njegovu potomstvu, dakle među njima, roditi dječak koji će srušiti egipatskog vladara (ovakvu predaju bilježi i Ibn Kesir u svojim Kazivanjima o vjerovjesnicima na strani 316). To očekivanje obećanog izbavitelja predstavljalo im je kroz dugi niz godina kušnje svjetlo u tunelu i olakšavalo tmurnu svakodnevicu.

Po našem mišljenju ajet Kur'ana:

Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" Eto, Allahova pomoć je zaista blizu (2:214),

otkriva nam Allahovu mudrost da Njegova pomoć i olakšanje dolazi upravo onda kada kušnja nad njegovim iskrenim robovima dosegne vrhunac. Vjerujemo da se ova Mudrost iskazala i vezano za ovu temu o kojoj govorimo, jer je rođenju od Allaha dragog obećana im izbavitelja, prethodio vrhunac patnje Benu Israila u Misiru koji se konkretizirao u ubijanju njihove muške novorođenčadi.

Naime, Ibn Kesir nam u naprijed spomenutom djelu prenosi predaju od Taberija da je jedne noći Faraon usnio san u kojem je vidio vatru koja iz Jerusalema dolazi u Misir i spaljuje sve Egipćane, a pošteđuje Israilćane. Uplašen od tog sna, odmah je ujutro sazvao astrologe, svećenike i mâge da mu ga protumače. Oni su mu rekli da san znači da će se među porobljenim Israilćanima roditi dječak koji će biti uzrok propasti Egipta. Čuvši to Faraon je odmah naredio da se svako israilsko muško novorođenče odmah ubije, a žensko u životu ostavi.

Tako je ionako težak položaj Benu Israila dosegao svoj vrhunac. Pošto su tada došli u situaciju da im, nakon izvjesnog vremena, i sam fizički opstanak dođe u pitanje, moguće je da je to bio razlog (a Allah najbolje zna da li je tako) da to ujedno bude i početak njihova izbavljenja.

Prvo im je, nakon izvjesnog vremena, došlo olakšanje kušnje koju su trpjeli. Velikodostojnici Egipta su Faraonu iznijeli sasvim utemeljen prigovor na njegovu odluku, upozorivši ga da će, ako ostane na snazi njegov dekret o ubijanju muške novorođenčadi Benu Israila, njihova država relativno brzo ostati bez robovske radne snage. Faraon je prihvatio taj argument i donio novi dekret po kome je trebalo jedne godine ubijati israilsku mušku novorođenčad, a druge godine ih ostavljati u životu. Tim dekretom Faraon je, i ne znajući to, neutralisao svoj podli plan, potvrdivši vječnu mudrost da niti jedan zemaljski silnik i zulumćar ne može izmijeniti odredbu dragog Allaha, istinskog Gospodara svih svjetova. Naime, Allahovom odredbom se sigurne godine (kada su muška djeca pošteđivana) u jednoj iskrenoj vjerničkoj porodici Benu Israila iz redova plemena Levita rodio sin kome su dali ime Harun. Harunovo rođenje bio je, Allahovom voljom, početak procesa koji će dovesti do kraja patnju Benu Israila u Egiptu i omogućiti im povratak u postojbinu njihovih predaka, svetu zemlju Ken'an (današnja Palestina):

Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Musau i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeruju. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali. (28:3-6)

Ovi ajeti nam jasno govore da je volja dragog Allaha bila da Faraon i njegova svita, kao i ostali Egipćani koji su učestvovali u zločinu protiv Benu Israila, dožive baš ono čega su se od Israilćana plašili, da se rodi dječak koji će biti sevep (po Allahovoj odredbi konkretni uzrok nečega) njihove propasti. Čak štaviše, Allahova odredba je bila da se izbavitelj rodi u godini u kojoj je trebao biti ubijen, i da ga lično Faraon othrani u svojoj kući. Kao da je Allahova volja htjela da Faraon, oholi zločinac koji je mislio da ubijanjem nedužne djece može zaustaviti Odredbu istinskog Gospodara svih svjetova na Zemlji, bude ponižen tako što će on, lično, othraniti onoga čije je rođenje htio spriječiti; a koji će za njega i njegove sljedbenike propast značiti.

Nekoliko godina nakon Harunovog rođenja majka njegova je ponovo ostala u drugom stanju. Njezino strahovanje je započelo još od momenta kada je saznala da ponovo čeka dijete, jer je znala da njegovo rođenje pada u godinu u kojoj se muška djeca ubijaju. Ako bude žensko, onda je u redu, ali šta ako bude sin?; to je pitanje kod čitave porodice izazivalo veliku strepnju. Muž njezin i ona znali su da trudnoća mora biti sakrivena, pa je, što je više mogla, izbjegavala kontakte sa bilo kime. Njihova strahovanja su doživjela svoj vrhunac kada je rodila dječaka. Dojila ga je uz veoma veliku opreznost i u tajnosti, ali je znala da ne može tako dugo izdržati, jer je dijete bilo veoma živahno, a time i bučno, a u blizini je bilo veoma mnogo kako egipatskih ušiju, tako i ušiju njihovih obavještajaca.

Međutim, stvar je već odavno, Allahovom odredbom još od praiskona, bila riješena. Allah, Milostivi, Svemilosni iznad je svih spletki nevjernika, pa je ova čestita vjernica dobila nadahnuće od strane Gospodara svoga kako da postupi. Prema tom nadahnuću ona je svoga sina stavila u malu košaru od trske (koju je prethodno oblijepila smolom) i pustila ga u vode Nila. Svojoj kćerci je rekla da drži na oku košaricu i da je obalom prati da vidi gdje će dospjeti. Po Allahovoj naredbi vode Nila su milostivo donijele košaricu do mjesta gdje je Faraonova porodica običavala boraviti. Uskoro je stigla Faraonova žena sa svojim pratiljama, moguće u društvu Faraona lično i još nekih pripadnika dvorske svite. Primijetili su košaricu i kada je ona ugledala bebu u njezinom srcu se, Allahovom voljom, pojavila velika ljubav prema djetetu, da ga je odlučila prihvatiti u svoju porodicu. Uspjela je nagovoriti Faraona da na to pristane. Tako je zločinac doživio veliko poniženje, a da toga nije bio niti svjestan, jer je u svoj dom, na odgajanje, prihvatio upravo onoga radi čijeg ubistva je pobio toliko nevine djece Benu Israila. Niti on, niti bilo koji od njegovih ljudi nisu ništa predosjetili. Dragi Allah je zaštitio svoga miljenika od opasnosti i pružio mu najsigurnije utočište u tim za njega veoma opasnim vremenima. Takođe milostivi Gospodar nije zaboravio niti njegovu majku, koja je poslušno zanemarila svoju majčinsku ljubav i izvršila Allahovu uputu da sina pusti u vode Nila, pa joj je došla radost od njezina Gospodara u vidu povratka njezina čeda.

Naime, Allahova volja je bila da dijete nije htjelo prihvatiti grudi bilo koje žene koja bi ga pokušala podojiti. Kraljica je shvatila da mu je život zbog toga u opasnosti i počela je strahovati. U tom strahu je odmah, bez protivljenja ili pak sumnje, prihvatila prijedlog israilske djevojčice koja se nenadano tu našla, da im ona pronađe dojilju za bebu. Tako je dječakova sestra dovela kraljicu i njene pratilje u susret sa svojom majkom. Srce plemenite vjernice od trena kada sina svoga u rijeku ostavi, u njezinoj majčinskoj boli, kako Kur'an Časni kaže, ostade prazno, tako da se, kada ga je ugledala u naručju Egipćanki, od silnih emocija umalo nije izdala i otkrila da mu je ona majka. Međutim, Allah dragi je učvrstio njezino srce u vjeri pa je ona zadržala kontrolu nad sobom, i on je ostao skriven. Naravno, dijete je odmah prihvatilo grudi ove žene, tako da je kraljica odlučila da nju angažuje za dojilju svoga usvojenog sina. Tako je Musa (u Starom zavjetu se govori da mu je ime dala Egipćanka koja ga je usvojila, što je logično jer mu roditelji nisu smjeli dati imena da ga ne bi otkrili, a samo Allah dragi istinu zna) bio povraćen svojoj majci i porodici na čuvanje i dojenje. Porodica njegova je imala koristi i u tome što ih je, radi toga, kraljica izdašno darivala i opskrbljivala sa svime što im je trebalo, a bili su i zaštićeni od zla Faraonovih ljudi. Njegova majka je Allahu dragom često zahvaljivala na ovoj velikoj blagodati jer je vidjela kako je njezin sin dobio lijepo i sigurno utočište, a uz to je imala priliku njegovati ga i gledati kako raste. Istina, morali su kriti da on pripada njihovoj porodici, ali im to nije isuviše teško padalo jer su znali da je to uvjet njegove sigurnosti:

I Mi nadahnusmo Musaovu majku: "Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti." I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faraonova reče: "On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti." A oni ništa ne predosjetiše. I srce Musaove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili. I ona reče sestri njegovoj: "Idi za njim!" I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili. A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa ona reče: "Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?" I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna. I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:7-14)

Tako je Musa, a.s., (Mojsije) rastao u Faraonovoj kući kao njihov usvojenik, okružen dvorskim blještavilom i ugodnostima koje je aristokratski život sobom nosio. Kraljevsku obitelj je smatrao svojom porodicom a svoju je majku poznavao samo kao majku po mlijeku, odnosno kao ženu koja ga je othranila i njegovala. Kraljica ga je istinski prihvatila kao svoje dijete i voljela ga svim svojim srcem. Moguće je, kako bilježi Ibn Kesir, da je ova Faraonova supruga bila Allahova miljenica (Asija) koja je spomenuta u Kur'anu Časnom (66:11), a punu istinu samo Allah dragi zna. Čak i u slučaju da nije riječ o Asiji možemo sasvim osnovano pretpostaviti (velika je stvar da je upravo njoj dragi Allah povjerio Svoga miljenika na čuvanje) da je riječ o čestitoj, milostivoj ženi visokih moralnih vrijednosti.

Međutim, njezin suprug daleko je bio od toga. Izgleda da su njegovo zlo i okrutnost bili sevep tome da je Musa, a.s., morao živjeti dunjalučki dio svoga života pod kušnjom umanjene sposobnosti govora. Naime, Ibn Kesir bilježi predaju (Kazivanje o Vjerovjesnicima, strana 336) da je jednom prilikom, dok je Musa, a.s., još bio dijete, Faraon posumnjao da je taj dječak ipak opasnost po njega, pa ga je odlučio pogubiti. Žena njegova se opet zauzela za dijete rekavši da je ono veoma glupo za svoje godine i da kao takvo nikome ne može biti opasnost. Faraon je odlučio da ispita njegovu pamet tako što je ispred njega postavio ukusni plod i komad žeravice, pažljivo posmatrajući za čime će od toga dvoga dijete posegnuti. Naravno, dijete je pošlo posegnuti za slatkim voćem, ali je jedan melek okrenuo ruku njegovu prema žeravici. Stavio je žeravicu u usta i žestoko opržio jezik. Pošto je svakome kristalno jasno da bi samo dijete sasvim umanjenih intelektualnih sposobnosti krenulo jesti žeravu umjesto slatkog ploda, zločinac se umirio i poštedio mu život, ubijeđen da je riječ o sasvim bezopasnom glupaku. Tako je Musa, a.s., konačno bio sačuvan od opasnosti koja mu je prijetila od tog zločinca, ali je morao platiti cijenu da je kasnije, zbog posljedica ove ozljede jezika, otežano govorio.

Izrastao je, milošću dragog Allaha, u mladića veoma velike snage, znanja i mudrosti. To su bili darovi dragog Allaha, njegova Gospodara, Milostivog, kako je i navedeno u Kur'anu Časnom:

I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:14)

I ovom prilikom se potvrdila drevna mudrost da zla djela čovjeku zamagljuju i iskrivljuju spoznaju, pa zli Faraon uopće nije primijetio veliku mudrost, oštroumnost i znanje koji su darovani njegovom usvojeniku, već ga je i dalje držao glupim i bezopasnim. Medjen

Nakon što je Musa, a.s., svoje djetinjstvo i jedan dio svoje mladosti proveo u Misiru (Egiptu) živeći kao usvojenik kraljevske porodice došlo je vrijeme da napusti svoj dom. Sudbina njegova bila je, po Allahovoj odredbi, da naredni period života svojega provede kao pastir u Medjenu. Konkretan povod (sevep) tomu bilo je ubistvo jednog čovjeka.

Naime, jedne prilike je Musa, a.s., ušao u neki egipatski grad, inkognito, bez ikakve pratnje i ceremonija koje su inače bile uobičajene za članove kraljevske porodice. Bio je i obučen kao sasvim običan čovjek pa niko nije mogao znati o kome je riječ. Kretao se među ulicama i sokacima tog egipatskog mjesta i u jednom trenutku primijetio kako se tuku dva čovjeka. Jedan od njih dvojice bijaše Israilćanin, a drugi bijaše Egipćanin. Primijetivši njegovo prisustvo Israilćanin ga je pozvao da mu pomogne. Musa, a.s., se umiješao u tuču i šakom udario Egipćanina koji je odmah pao kao pokošen. U momentu je Musa, a.s., shvatio da je Egipćanin mrtav i da on snosi teret njegova ubistva. Shvatio je da je učinio grijeh jer se umiješao u uličnu tuču, a da nije ni provjerio zašto su se oni tukli, i nije znao na čijoj je strani istina i pravda. Saznanje da je jedan čovjek ubijen njegovom rukom, i to u situaciji u kojoj nije bilo opravdano primijenjivati silu, duboko ga je zabolilo i on se iskreno pokajao dragom Allahu zbog tog brzopletog i nepromišljenog čina. Allah, Milostivi, Svemilosni, miljeniku Svome je oprostio tu pogrešku, ali je Musa, a.s., ipak, narednu noć proveo u strahu i bojazni da se ne otkrije ubistvo. Sutradan je opet zatekao istog onog Israilćanina kako se ponovo tuče, ovaj put sa drugim čovjekom. Tako se još jednom uvjerio u svoju jučerašnju pogrešku, jer je bilo sasvim očevidno da je taj Israilćanin nasilnik i kavgadžija koji često upada u konfliktne situacije i okršaje. Ovog puta Musa, a.s., je htio da ispravi svoju pogrešku i da sada postupi, ne prema nepravednoj logici koja traži da se uvijek bude na strani svoga sunarodnika, pa makar on bio u krivu, već po principu istine i pravde. Zbog toga je nasrnuo na Israilćanina. Nizak moral i pokvarena duša ovog nasilnika i nevaljalca iz redova Beni Israila se posebno pokazala i time što je on tom prilikom izdao svoga jučerašnjega spasioca vičući na sav glas da on hoće da ga ubije, baš kako je i jučer ubio onoga Egipćanina:

I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i usmrti. "Ovo je šejtanov posao!"; uzviknu, "on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj," reče onda, "ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!" I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. "Gospodaru moj," reče, "tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!" I Musa u gradu osvanu prestrašen, očekujući šta će biti, kad ga onaj isti od jučer pozva ponovo u pomoć. "Ti si, zbilja, u pravoj zabludi!"; reče mu Musa, i kad htjede ščepati zajedničkog im neprijatelja, reče mu onaj: "O Musa, zar ćeš ubiti i mene kao što si jučer ubio čovjeka? Ti hoćeš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš." (28:15-19)

Tako je svim prisutnima objelodanjeno da je Musa, a.s., počinitelj jučerašnjeg ubistva. Ta informacija je došla do načelnika mjesta koji je odmah sazvao na sastanak ostale lokalne vlastodršce i tom prilikom su se dogovorili da ubiju Musaâ, a.s., Međutim, dragi Allah je zaštitio Svoga plemenitog roba od zla pa je jedan čestit čovjek saznao za te namjere, i otrčao do Musaâ, alejhisselam, da ga na vrijeme upozori:

I jedan čovjek s kraja grada dotrča: "O Musa,"; reče, "glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik." I Musa iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. "Gospodaru moj," reče, "spasi me naroda koji ne vjeruje!" (28:20,21)

Kada je Musa, a.s., pobjegao iz tog mjesta, znao je i to da mora izmaći u drugu zemlju i da se više ne smije vraćati u Misir.

Na ovom mjestu je interesantno uočiti da sva ova dešavanja u dotičnom egipatskom mjestu upućuju na to da Musa, a.s., već tada nije više uživao privilegije člana kraljevske kuće. Naime, lokalni vlastodršci ne bi se nikada usudili da atakuju na život jednog člana kraljevske porodice pa makar on i ubio Egipćanina. Može se zamisliti samo to da bi oni u takvom slučaju izvijestili Faraona o tome šta se dogodilo, ali se nikako ne može zamisliti da bi se usudili kažnjavati nekoga od njegove porodice. Isto tako, inkognit ulazak Musaâ, a.s., u to mjesto, kao i njegov strah od Egipćana zbog čega je odlučio da bježi iz zemlje, takođe nas upućuju na pretpostavku da se on, u to doba, već bio udaljio od Faraona i njegove porodice. Osim toga, izgleda da je Musa, a.s., tada već znao istinu o sebi i svome porijeklu na što upućuje njegova prvobitna brzopleta odluka da pomogne svome protiv tuđinca. Ovo su neke pretpostavke koje mogu biti logične, a samo dragi Allah zna kada je i kako Musa, a.s., saznao istinu o sebi i svome porijeklu, i kada se i zašto odvojio i udaljio od Faraona i njegove porodice.

Nakon ove digresije vraćamo se našoj temi. Kada je uspio da izmakne od Egipćana, Musa, a.s., je dobio od Gospodara svoga nadahnuće da krene prema Medjenu. Išao je danima kroz pustinjske predjele istočnog Misira, Sinaja i sjevero-zapadne Arabije, sam, ali pod pažnjom i milošću dragog Allaha, Gospodara svih svjetova, Koji mu je omogućio da, bez obzira na samoću i vjerovatnu slabu opremljenost, taj opasni put pređe sasvim bezbjedno. Nakon dugotrajnog i veoma iscrpljujućeg putovanja došao je do Medjena, odnosno, preciznije rečeno, došao je do medjenske vode, kako je to mjesto u prevodu Kur'ana Časnoga imenovano. Pretpostavljamo da je riječ o oazi u kojoj je bilo dosta bunareva, iz kojih se voda crpala u korita odakle su se napajali ljudi i stoka.

Musa, a.s., je krenuo ka vodi da se napije i onda primijetio jednu veoma čudnu situaciju. Mnogo pastira je napajalo svoju stoku, što je bilo sasvim normalno, ali ono što ga je začudilo bilo je ponašanje dvije mlade i lijepe djevojke koje su bile malo podalje od njih, i svoju stoku odbijale od vode. Zainteresovan, prišao im je i upitao ih o tome. Odgovorile su da one ne smiju sa svojom stokom prilaziti vodi sve dok ostali čobani ne odu, tako da svoju stoku mogu napojiti tek nakon što oni napoje svoju. Prenosi se da je bunar bivao zatvoren ogromnim kamenom, kojega bi čobani, svi zajedno, pomakli i tako mogli crpiti vodu. Nakon što bi završili, kamen bi vraćali na svoje mjesto, tako da djevojke nisu mogle crpiti vode za sebe i svoju stoku, već su se morale zadovoljiti vodom koja bi u koritima preostala iza čobana. Da li je zaista bilo ovako ili su im neotesani grubijani prosto zabranjivali pristup, Allah to najbolje zna. Uglavnom, njihova prava su im od ostalih pastira nepravedno i na najgrublji način bila uskraćena. Otac im je bio veoma star, a brata nisu imale, tako da u kući nije bilo snažna muškarca koji bi se mogao izboriti za oduzeta im prava.

Musa, a.s., im je napojio stoku (Ibn Kesir prenosi kako je Omer ibn Hattab izjavio da je Musa, alejhisselam, sam pomjerio onaj kamen, što je inače mogla učiniti samo skupina ljudi; ili im je on lično napojio stoku, a ostali čobani mu se nisu smjeli suprostaviti jer je visoka i krupna ličnost Musaova, a.s., odavala čovjeka velike fizičke i duhovne snage; kako je uistinu bilo Allah najbolje zna), i potom se, kada su one otišle, smjestio u hladovinu da se odmori. Glad ga je mučila a nije imao šta da jede, pa je uputio dovu svome Gospodaru, spreman da zahvalno prihvati svaku hranu koja bi mu bila pružena:

I kad se uputi prema Medjenu, on reče: "Gospodar moj će mi pokazati Pravi put!" A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. "Šta vi radite?", upita on. "Mi ne napajamo dok čobani ne odu", odgovoriše one, "a otac nam je veoma star." I on im je napoji, a onda ode u hladovinu i reče: "Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!" I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: "Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!" I kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: "Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje! "O oče moj," reče jedna od njih, "uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana." "Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje", reče on, "ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, biće dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar." "Neka bude tako između mene i tebe!", reče Musa, "koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili." (28:22-28)

Musa, a.s., je tako, Allahovom milošću, ponovo dobio dom. Prenosi se da je oženio mlađu sestru i da je, radeći u kući svoga punca i čuvajući njegovu stoku, ispunio duži rok, onaj od deset godina. Prenosi se takođe da je njegov punac bio Šuajb, a.s., što je najvjerovatnije tačno ako se uzme u obzir sljedeći hadis (navodi ga hafiz Mehmed Karahodžić u svojoj knjizi Turi Sinâ - Sinajska gora, izdatoj u Sarajevu 2004, na str. 27. bez navođenja zbirke u kojoj se isti bilježi niti ocjene vjerodostojnosti, a dragi Allah najbolje zna):

Žene sa najispravnijom pronicljivošću su dvije, koje su svoju pronicljivost dokazale u pogledu Musaâ. Jedna od njih je faraonova žena, kada je rekla: 'On će biti radost i meni i tebi! Ne ubij ga!'; a druga je Šuajbova kćerka kada je rekla: 'Oče moj, uzmi ga u najam, a najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.'

Šuajb, a.s., je bio Allahov poslanik stanovnicima Medjena puno prije Musaâ, a.s., ali je, prema ovim izvorima, živio dosta dugo nakon propasti svoga naroda, pa je dočekao, istina u dubokoj starosti, ali još vitalan, da mu Musa, a.s., postane zetom.

U svakom slučaju dragi Allah najbolje zna.


-- Amer Zeherović Poruka 07:50, 7 decembar 2007 (CET)

Sporni detalji: ime Poslanika i naziv jevreji ,prema Islamu.[uredi izvor]

Dakle u ovom tekstu koji govori o Islamaskom stavu o Musa-u a.s. naisao sam na 2 jako ozbiljne greske: prva je ta da se tvrda kako je samo ime Musa zapravo Arapski prevod njegovog imena koji je utvrdjeno u bibliji a to je "Mojsije". Sto je ako govorimo s Islamske tacke gledista ( Aovaj clanak bas ima tu polaznu tacku) to onda nije Istina,vec je njegovo pravo ime bilo Musa,a narod u kojem je zivio nisu jevreji nego benu izrail.A po Kuranu "jevreji" su nastali znatno nakon njegova zivota i oni su izmjenili vjeru njegovu i td ali to je skroz druga tema. Tako barem Kuran tvrdi i ako se u ovom clanku vec prezentira "Musa u Islamu" onda to tako treba biti prestavljeno,a ne da se pod Islamsko vjerovanje poturaju biblijske dogme i tvrdnje iz biblije. Ako neko nevjeruje neka procita Kuran , i vidjece da sam upravu.Otvoren san za debatu po tom pitaju,u potpunosti. Zbog svega toga navedenog ocekujem da se moje izmjene ne ponistavaju ,ili ako vec moraju da barem predodno budem upoznat zasto i zbog cega,,tj da mi se prestave neki argumenti koji pobijaju moje misljenje.Hvala unaprijed. --Adnan.jusic3 (razgovor) 13:12, 18 februar 2016‎ (CET)

Članak ne smije biti napisan ni sa čije tačke gledišta ni islamske ni kršćanske niti pingvinske! Nauči se poštovati tuđe. Selam --سلام - C3r4r2d2 13:22, 18 februar 2016 (CET)
Ali ako prestavljas stav Islama onda nebi trebalo biti sporno da ga i prezentiras !Jer ti to i jest cilj! Fino stoji "Musa u islamu" i logicno je da ispod toga se pise Islamski stav o njemu a ne krscanski ili neki treci .Kuzis ? --Adnan.jusic3 (razgovor) 14:18, 18 februar 2016‎‎ (CET)

Prijedlog[uredi izvor]

Očito je da članku treba detaljnije preuređivanje (između ostalog miješaju se termini Musa i Mojsije) jer govori o jednom od najvažnijih poslanika u islamu. Mislim da ako članak već nosi naziv Musa trebao bi se i urediti tako da predstavlja islamsko stanovište o toj veoma važnoj osobi, gdje bi se dodao novi dio u postojećem članku Musa u drugim religijama tj. napisalo bi se nešto o Mojsiju. Evo ja bih uzeo na sebe obavezu da to uradim. --BosnianWikiS (razgovor) 15:55, 18 februar 2016 (CET)

To je i dalje jedna te ista osoba. Na drugim Wikipedijama su stavili sve pod jedno, pa tako i ja mislim da je dovoljan ovaj članak. --Munja (razgovor) 16:13, 18 februar 2016 (CET)
Niko ne spori da je to ista osoba, bar oko toga postoji konsenzus. Osim toga, nisam ni predlagao novi članak jer kamo sreće da smo ažurniji i učinkovitiji pa da imamo posebne članke već bi kao dobar primjer naveo članak Abraham gdje se u istom članku zasebno govori o Ibrahimu iako bi dio o Abrahamu trebalo proširiti jer je to srž datog članka. Mnoge wikipedije su već napravile ovu razliku a naš potez u tom smjeru bi nas samo 'izdigao' iznad drugih 'malih' wikipedija.--BosnianWikiS (razgovor) 18:03, 18 februar 2016 (CET)
Ima i odvojenih članaka na nekim wikijima, by the way. —Srdjan m (razgovor) 16:32, 18 februar 2016 (CET)
Moje mišljenje je da bismo se trebali držati arapskog jezika te da članke poput Abraham i slične trebalo premjestiti na Ibrahim, Musa itd... ili da se napišu dva članka: jedan sa pogleda islama a drugi sa pogleda ostalih "konfesija". Ovo "trpanje" raznoraznih slika na članke o poslanicima također nema smisla jer znamo sa stanovišta Islama da je to nedopustivo. -Golden Bosnian Lily (r) 21:49, 18 februar 2016 (CET)