Idi na sadržaj

Referendum o nezavisnosti Crne Gore 2006.

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Referendum o nezavisnosti Crne Gore
21. maj 2006.
Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?
Rezultati
Izbor
 Glasovi %
Da 230.711 55,50%
Ne 184.954 44,50%
Važeći glasovi 415.665 99,15%
Nevažeći ili prazni glasovi 3.571 0,85%
Ukupno glasova 419.236 100,00%
Registrovani glasači 484.718 86,49%
Rezultati referenduma po općinama.
Rezultati referenduma po općinama.

Referendum o nezavisnosti Crne Gore 2006. bio je drugi referendum o suverentitetu (državnosti) Crne Gore, održan u Republici Crnoj Gori (tada u sastavu državne zajednice Srbije i Crne Gore) 21. maja 2006.[1] Referendumsko pitanje glasilo je: Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom? (ćirilica: Желите ли да Република Црна Гора буде независна држава са пуним међународно-правним субјективитетом?).

Odobrilo ga je 55,5% birača, tijesno prešavši prag od 55%. Do 23. maja preliminarne rezultate referenduma priznalo je svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, što sugerira široko međunarodno priznanje ako Crna Gora postane formalno nezavisna. Dana 31. maja, referendumska komisija je zvanično potvrdila rezultate referenduma, utvrdivši da je 55,5% važećih glasova bilo za nezavisnost.[2] Budući da su birači ispunili kontroverzni prag od 55% podrške, referendum je uključen u deklaraciju o nezavisnosti tokom vanredne parlamentarne sjednice 31. maja. Skupština Republike Crne Gore donijela je formalnu Deklaraciju o nezavisnosti u subotu, 3. juna 2006.[3]

Kao odgovor na ovu deklaraciju, vlada Srbije se proglasila pravnim i političkim nasljednikom Srbije i Crne Gore,[4] te da će vlada i skupština Srbije uskoro usvojiti novi ustav.[5] Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija i institucije Evropske unije izrazile su namjeru da poštuju rezultate referenduma.

Pozadina

[uredi | uredi izvor]

Ustav

[uredi | uredi izvor]

Proces secesije regulisan je Ustavnom poveljom Srbije i Crne Gore, koju su 4. februara 2003. usvojila oba vijeća Savezne skupštine Savezne Republike Jugoslavije, u skladu s Beogradskim sporazumom iz 2002. između vlada dvije konstitutivne republike, Crne Gore i Srbije. Član 60. ustava zahtijevao je da prođe najmanje tri godine nakon ratifikacije prije nego što jedna od država članica može proglasiti nezavisnost. U istom članu je referendum naveden kao neophodan za ovaj potez. Međutim, ovaj ustav je dozvoljavao državama članicama da definišu vlastite zakone o referendumu.[6]

Također je precizirano da država članica koja se prva odvoji gubi sva prava na politički i pravni kontinuitet federacije. To znači da je secesijska država (u ovom slučaju Republika Crna Gora) morala podnijeti zahtjev za članstvo svim glavnim međunarodnim institucijama, poput Ujedinjenih nacija, i biti priznata od strane međunarodne zajednice, a da je preostala država (u ovom slučaju Republika Srbija) postala punopravni nasljednik državne zajednice. Nijedna država nije imala prigovora na priznavanje novoosnovane države prije referenduma. Da je Srbija proglasila nezavisnost umjesto Crne Gore, Crna Gora bi bila pravni nasljednik.[7]

Pravni postupak

[uredi | uredi izvor]

Prema crnogorskom Ustavu,[8] državni status se ne može promijeniti bez referenduma koji predsjednik predloži Skupštini. Zakon o referendumu o državno-pravnom statusu prvi je podnio predsjednik Filip Vujanović, a crnogorska skupština ga je jednoglasno usvojio 2. marta 2006.[9] Pored formulisanja zvaničnog pitanja koje će biti odštampano na glasačkom listiću za referendum, zakon je također uključivao trogodišnji moratorij na ponovljeni referendum, tako da bi, u slučaju da rezultati referenduma odbace nezavisnost, još jedan mogao biti legalno održan 2009.[10]

Prijedlog zakona o referendumu obavezala je Skupština, koja je pokrenula referendum, da poštuje njegov ishod. Morala je objaviti službene rezultate u roku od 15 dana nakon dana glasanja i djelovati po njima u roku od 60 dana. Raspuštanje Skupštine bilo je obavezno nakon usvajanja bilo kojeg zakona kojim se predlažu ustavne promjene statusa države, a nova Skupština se morala sastati u roku od 90 dana. Da bi takve promjene bile stupile na snagu, nova Skupština je morao podržati prijedlog zakona dvotrećinskom većinom.

Novozavisna država Srbija, koja je nasljednica državne zajednice Srbija i Crna Gora, iako se zalaže za labavu federaciju, javno je izjavila da će poštovati ishod referenduma i da se neće miješati u crnogorski suverenitet.

Kontroverze

[uredi | uredi izvor]

Postojala je znatna kontroverza oko biračkog prava i potrebnog izbornog praga za nezavisnost. Crnogorska vlada, koja je podržavala nezavisnost, u početku se zalagala za prostu većinu, ali je opozicija insistirala na određenom pragu ispod kojeg bi referendum, u slučaju pobjede opcije "da", bio nebitan.

Izaslanik Evropske unije Miroslav Lajčák predložio je nezavisnost ako se za nju glasa apsolutnom većinom od 55% uz minimalnu izlaznost od 50%, što je izazvalo proteste snaga koje se zalažu za nezavisnost. Vijeće Evropske unije jednoglasno je prihvatilo Lajčákov prijedlog, a Đukanovićeva vlada je na kraju odustala od svog protivljenja.[11] Međutim, Milo Đukanović, premijer Crne Gore, obećao je da će proglasiti nezavisnost ako glasovi pređu 50%, bez obzira na to da li je cenzus pređen ili ne. S druge strane, također je najavio da će, ako manje od 50% glasa za opciju nezavisnosti, dati ostavku na sve političke pozicije.[12] Prvobitni cilj Mila Đukanovića i DPS-SDP-a bio je da 40% glasova za državnost bude dovoljan postotak za proglašenje nezavisnosti, ali je to izazvalo ozbiljno međunarodno negodovanje prije nego što su independentisti predložili 50%.[nedostaje referenca]

Još jedno kontroverzno pitanje bio je zakon o referendumu, zasnovan na ustavu Srbije i Crne Gore, koji je navodio da Crnogorcima koji žive u Srbiji i registrovani su za glasanje u Srbiji treba zabraniti glasanje na referendumu, jer bi im to dalo dva glasa u zajednici i učinilo ih superiornijim u odnosu na ostale građane. Također, prag dogovora između dva bloka od 55% donekle je kritikovan kao poništavanje tradicionalne prakse zahtijevanja dvotrećinske apsolutne većine, kakva je praktikovana u svim bivšim jugoslavenskim zemljama ranije (uključujući i prethodni referendum u Crnoj Gori).

Pozicije

[uredi | uredi izvor]
Pristalice crnogorske nezavisnosti na Cetinju.

Independentisti

[uredi | uredi izvor]

Pro-nezavisni blok se uglavnom koncentrisao na historiju i prava nacionalnih manjina. Crna Gora je priznata kao nezavisna država na Berlinskom kongresu 1878. Njena nezavisnost je ugašena 1918. kada je njena skupština proglasila ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Manjim etničkim grupama obećana su puna prava u nezavisnoj Crnoj Gori, a njihovi jezici bit će uključeni u novi Ustav. Vođa kampa bio je predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović.[13]

Logo Unionističkog (opozicionog) bloka.

Unionisti

[uredi | uredi izvor]

Predizborni slogani unionista bili su Crna Gora nije na prodaju! i Za ljubav - Ljubav povezuje, srce kaže ne!

Unionistički blok ili "Blok za ljubav", kampanja političkog saveza Zajedno za promjene, uglavnom se oslanjala na tvrdnje i podršku Evropske unije, te isticanje bitnih sadašnjih i historijskih veza sa Srbijom. Kritizirali su vladajuću koaliciju koja pokušava pretvoriti Crnu Goru u privatnu državu i utočište kriminala.[14] Njihova kampanja se koncentrisala na isticanje "ljubavi" prema ujedinjenju sa Srbijom. Oko 73% građana Crne Gore imalo je bliske rođake u Srbiji, a oko 78% građana Crne Gore imalo je bliske prijatelje u Srbiji. Prema istraživanju TNS Medium GALLUP-a, 56,9% stanovništva Crne Gore smatra da će se zdravstveni sistem raspasti ako se unija sa Srbijom prekine, 56,8% vjeruje da više neće moći ići u škole u Srbiji, dok 65,3% misli da neće moći pronaći posao u Srbiji kao što namjeravaju.

Koristili su zastave Evropske unije, slavenske trobojnice (koje su ujedno bile i službena zastava državne zajednice Srbija i Crna Gora) i srpske pravoslavne trobojnice. Ključni vođa bloka bio je opozicioni lider Predrag Bulatović.[15]

Neutralni

[uredi | uredi izvor]

Pokret za promjene, iako de facto podržava nezavisnost, odlučio je da se ne pridruži koaliciji za nezavisnost, argumentirajući da smatraju da su independisti uglavnom sastavljeni od "DPS kriminalaca", te da je blok "Nesveti savez" okupljen oko kontroverznog premijera Mila Đukanovića, kojeg ovi stranački zvaničnici smatraju preprekom potpunoj demokratiji u Crnoj Gori. Sličan stav zauzela je i Demokratsi savez etničkih Albanaca u Crnoj Gori, koja je pozvala Albance Crne Gore na bojkot referenduma. Bez obzira na to, većina etničkih Albanaca glasala je za nezavisnost.

Ankete

[uredi | uredi izvor]

Ankete tokom kampanje bile su sporadične, pri čemu je većina anketa pokazivala da snage koje se zalažu za nezavisnost vode, ali ne prelaze prag od 55%. Tek u kasnijim sedmicama ankete su počele ukazivati na to da će prag biti pređen.[16]

Rezultati

[uredi | uredi izvor]
Prva stranica Pobjede 22. maja.

Ukupno

[uredi | uredi izvor]
Glasova Nevažeći

glasova

Ukupno

glasova

Registrovanih

glasača

Izlaznost Rezultat
Za % Protiv %
230.771 55,50 184.954 44,50 3.571 419.236 484.718 86,49 bez okvira

Po općinama

[uredi | uredi izvor]
Općina Za Protiv Registrovanih

glasača

Glasalo Izlaznost
Andrijevica 1.084 27,6% 2.824 71,89% 4.369 3.928 89,91%
Bar 16.640 63,07% 9.496 35,99% 32.255 26.382 81,79%
Berane 11.268 46,85% 12.618 52,46% 28.342 24.051 84,86%
Bijelo Polje 19.405 55,36% 15.437 44,04% 40.110 35.051 87,39%
Budva 5.908 52,75% 5.180 46,25% 12.797 11.200 87,52%
Cetinje 11.536 85,21% 1.818 13,43% 15.077 13.538 89,79%
Danilovgrad 5.671 53,15% 4.887 45,81% 11.784 10.669 90,54%
Herceg Novi 7.741 38,28% 12.284 60,75% 24.487 20.220 88,50%
Kolašin 2.852 41,82% 3.903 57,23% 7.405 6.820 92,1%
Kotor 8.200 55,04% 6.523 43,79% 17.778 14.897 83,79%
Mojkovac 3.016 43,55% 3.849 55,57% 7.645 6.926 90,59%
Nikšić 26.387 52,01% 23.837 46,98% 56.461 50.737 89,86%
Plav 7.016 78,47% 1.874 20,96% 12.662 8.941 70,61%
Pljevlja 716 24,2% 2.230 75,36% 3.329 2.959 88,88%
Plužine 9.115 36,07% 16.009 63,36% 27.882 25.268 90,62%
Podgorica 60.626 53,22% 52.345 45,95% 129.083 113.915 88,25%
Rožaje 13.835 90,79% 1.314 8,62% 19.646 15.239 77,57%
Šavnik 906 42,67% 1.197 56,38% 2.306 2.123 92,06%
Tivat 4.916 55,86% 3.793 43,1% 10.776 8.800 81,66%
Ulcinj 12.256 87,64% 1.592 11,38% 17.117 13.985 81,7%
Žabljak 1.188 38,37% 1.884 60,85% 3.407 3.096 90,87%
Zatvori 379 77,82% 108 22,18% 562 495 88,08%

Posljedice i reakcije

[uredi | uredi izvor]

Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić je 22. maja čestitao Crnoj Gori na izglasavanju nezavisnosti. Mesić je bio prvi strani šef države koji je zvanično reagovao na glasanje.

Šef vanjske politike EU, Javier Solana, čestitao je Crnoj Gori na "uspješnom referendumu" i rekao da izlaznost od preko 86% "potvrđuje legitimnost procesa". Evropska unija će, rekao je, "u potpunosti poštovati" konačni rezultat.[17] Evropski komesar za proširenje Olli Rehn izjavio je da će Evropska unija predložiti nove pregovore i sa Crnom Gorom i sa Srbijom. "Sve strane trebaju poštovati rezultat i raditi zajedno kako bi izgradile konsenzus na osnovu prihvatanja evropskih vrijednosti i standarda. Sada očekujem da će se Beograd i Podgorica uključiti u direktne razgovore o praktičnoj primjeni rezultata."[18]

U saopštenju od 23. maja, Sjedinjene Američke Države potvrdile su ocjenu referenduma koju je dala Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE)/ ODIHR, u kojoj se navodi da je "referendum proveden u skladu s obavezama OSCE-a i Vijeća Evrope i drugim međunarodnim standardima za demokratske izborne procese". SAD su saopštile: "Pozivamo Crnu Goru i Srbiju da zajedno rade na rješavanju praktičnih pitanja neophodnih za sprovođenje volje naroda Crne Gore izražene na referendumu."[19]

Ministarstvo vanjskih poslova Rusije izdalo je 23. maja saopštenje u kojem se navodi da je "od fundamentalne važnosti da Crna Gora i Srbija stupe u konstruktivan, prijateljski i sveobuhvatan dijalog s ciljem postizanja obostrano prihvatljivih političkih rješenja u vezi s njihovim budućim odnosima."[20]

Britanski ministar za Evropu Geoff Hoon izrazio je zadovoljstvo što je referendum bio u skladu s međunarodnim standardima, ističući da je "građanin Crne Gore izrazio jasnu želju za nezavisnom državom".[21]

Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova je na redovnoj konferenciji za novinare 23. maja naznačio da "Kina poštuje izbor naroda Crne Gore i konačni rezultat referenduma".[22]

Jednoglasno priznanje rezultata referenduma od strane svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija ukazivalo je na to da će široko međunarodno priznanje Crne Gore vjerovatno biti ubrzo, nakon što bude formalno proglašena nezavisnost.

Obraćanje predsjednika Srbije Borisa Tadića povodom preliminarnih rezultata.

Reakcija Srbije

[uredi | uredi izvor]

Predsjednik Srbije Boris Tadić prihvatio je rezultate referenduma u korist nezavisnosti, dok je premijer Vojislav Koštunica, čvrsti protivnik crnogorske nezavisnosti, odlučio sačekati do kraja sedmice, kako bi prounijantna crnogorska opozicija imala vremena da ospori konačnu presudu.[23]

Premijer Kosova, Agim Çeku, najavio je da će Kosovo slijediti Crnu Goru u nastojanju da ostvari nezavisnost, rekavši: "Ovo je posljednji čin historijske likvidacije Jugoslavije /.../ ove godine će Kosovo krenuti stopama Crne Gore." Kosovo je proglasilo nezavisnost svoje države 17. februara 2008, ali nije potpuno međunarodno priznato.[24]

Prema pisanju hrvatskom dnevniku Večernji list, etničke srpske grupe u susjednoj Bosni i Hercegovini planirale su zahtijevati referendum o nezavisnosti Republike Srpske, pozivajući se na Branislava Dukića, vođu Spone, regionalne srpske organizacije.[25] Budući da se takav potez smatrao potencijalom za početak novog rata u Bosni i Hercegovini, naišao je na široku osudu SAD-a, Evropske unije i drugih zemalja. Milorad Dodik, premijer Republike Srpske, naknadno je povukao svoje pozive za referendum, navodeći kao razlog međunarodno protivljenje i činjenicu da bi takav referendum prekršio Dejtonski sporazum.[26]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Dieter Nohlen & Philip Stöver (2010) Elections in Europe: A data handbook, p1372 ISBN 978-3-8329-5609-7
  2. ^ "Republicka komisija za sprovodjenje referenduma o drzavnom statusu Republike Crne Gore". Republic Referendum Commission. 2006-07-20. Arhivirano s originala, 20 July 2006. Pristupljeno 2022-03-04.
  3. ^ "Montenegro declares independence". BBC News (jezik: engleski). 2006-06-04. Pristupljeno 2024-11-14.
  4. ^ "Serbia inherits state and legal continuity of Serbia-Montenegro". Government of Serbia (jezik: engleski). 31 May 2006. Pristupljeno 2022-03-04.
  5. ^ "New constitution to be adopted with consensus of all parliamentary parties". Government of Serbia (jezik: engleski). 31 May 2006. Pristupljeno 2022-03-04.
  6. ^ "Constitutional Charter of the State Union of Serbia and Montenegro". Refworld (jezik: engleski). February 4, 2003. Pristupljeno 2024-04-19.
  7. ^ "Constitutional Charter of the State Union of Serbia and Montenegro". Refworld (jezik: engleski). February 4, 2003. Pristupljeno 2024-04-19.
  8. ^ "Ustav Republike Crne Gore" (PDF). uniset.ca. Skupština Crne Gore. 12. 10. 1992. Pristupljeno 14. 5. 2025.
  9. ^ "Referendum 21. Maja" (jezik: srpski). B92. March 2, 2006.
  10. ^ Morrison, Kenneth (2009). Nationalism, Identity and Statehood in Post-Yugoslav Montenegro. London: I.B. Tauris & Co Ltd. str. 206. ISBN 978-1-84511-710-8.
  11. ^ "EU wins Montenegro's support for its referendum formula". EUobserver (jezik: engleski). 2006-02-27. Pristupljeno 2024-11-14.
  12. ^ Council on Foreign Relations: Montenegro's Referendum on Independence Arhivirano 4. 10. 2007. na Wayback Machine
  13. ^ "Crna Gora nezavisna do maja 2006", B92
  14. ^ "Montenegro: Anti-independence campaign kicks off". B92. 10 April 2006.
  15. ^ d.o.o, cubes. "Referendum u devet slika - Vreme". vreme.com/ (jezik: srpski). Pristupljeno 2024-11-14.
  16. ^ "EU awaits Montenegro independence vote". EUobserver (jezik: engleski). 2006-05-19. Pristupljeno 2024-11-14.
  17. ^ "Montenegrins Close To Independence". Radio Free Europe/Radio Liberty (jezik: engleski). 2012-02-02. Pristupljeno 2024-11-14.
  18. ^ "EU prepares for separate accession of sovereign Montenegro". EUobserver (jezik: engleski). 2006-05-23. Pristupljeno 2024-11-14.
  19. ^ "US Statement on the Montenegrin Referendum on State Status". Vlada.me. Arhivirano s originala, 4. 5. 2020. Pristupljeno 2011-01-16.
  20. ^ "Moscow respects choice of Montenegro's people". Vlada.me. Arhivirano s originala, 4. 5. 2020. Pristupljeno 2011-01-16.
  21. ^ GNN: "Minister for Europe Geoff Hoon MP welcomes Montenegro referendum result" Arhivirano 30. 9. 2007. na Wayback Machine (23 May 2006)
  22. ^ "Foreign Ministry Spokesman Liu Jianchao's Regular Press Conference on 23 May 2006". Fmprc.gov.cn. Pristupljeno 2011-01-16.
  23. ^ "Energy to be the "absolute priority" of Serbia's incoming government, PM says". DTT-NET (jezik: engleski). 2022-10-25. Pristupljeno 2024-11-14.
  24. ^ "EU prepares for separate accession of sovereign Montenegro". EUobserver (jezik: engleski). 2006-05-23. Pristupljeno 2024-11-14.
  25. ^ "www.vecernji.hr". 2007-06-22. Arhivirano s originala, 22 June 2007. Pristupljeno 2022-03-04.
  26. ^ AKI: Bosnia: Serb leader assures "no revolution" over Kosovo Arhivirano 4. 5. 2020. na Wayback Machine

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Referendum_o_nezavisnosti_Crne_Gore_2006.&oldid=3711864"