Idi na sadržaj

Rezolucija 820 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija
Rezolucija 820
Bosna i Hercegovina
Datum17. april 1993.
Sjednica3200
OznakaS/RES/820 (Dokument)
Glasanje
Za: 13Protiv: 0
Suzdržani: 2Odsutni: 0
TemaBosna i Hercegovina
Rezultatusvojeno
Sastav Vijeća sigurnosti 1993.
Stalne članice
Nestalne članice
 819
821 

Spisak rezolucija iz 1993.

Rezolucija Vijeća sigurnosti 820 je donesena 17. aprila 1993, na 3200. sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Vijeće je rezoluciju usvojilo nakon što je ponovo potvrdila sve prethodne rezolucije o temi trajnog mirovnog rješenja u Bosni i Hercegovini i regiji, vijeće je raspravljalo o mirovnom planu za Bosnu i Hercegovinu i sveobuhvatnim koracima za osiguranje njegove provedbe.[1]

Vijeće je potvrdilo da je praksa etničkog čišćenja neprihvatljiva i da se sve raseljene osobe trebaju vratiti svojim domovima. Konstatovalo je Rezoluciju 808 (1993) u kojoj su potvrđeni prijedlozi za međunarodni tribunal, dodatno izražavajući zabrinutost zbog stanja žrtava sukoba.

Rezolucija je dalje potvrdila mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu i njegovo prihvatanje od dvije bosanske strane, međutim, izražena je zabrinutost zbog odbijanja Sporazuma o privremenim aranžmanima od strane srpske strane. Od svih strana je zatraženo da poštuju prekid vatre i da se ne upuštaju u daljnja neprijateljstva, poštujući pravo Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija i međunarodnih humanitarnih agencija da imaju nesmetan pristup cijeloj zemlji i osiguraju sigurnost svog osoblja. Osuđena su kršenja međunarodnog humanitarnog prava, posebno etničko čišćenje i pritvaranje i silovanje žena. Sve izjave date pod prisilom proglašene su ništavnim i nevažećim, te da sve raseljene osobe imaju pravo da se vrate kući.

Vijeće sigurnosti izjavilo je svoju namjeru da pomogne u provedbi mirovnog plana i zatražilo od Generalnog sekretara Boutrosa Boutrosa-Ghalija da podnese izvještaj s detaljnim prijedlozima, uključujući efikasnu kontrolu teškog naoružanja, u roku od 9 dana od usvajanja trenutne rezolucije, tražeći od država članica da sarađuju s njim.

Rezolucija 820 usvojena je sa 13 glasova za, nijedan protiv i dva suzdržana glasa iz Kine i Rusije.[2]

Sankcije

[uredi | uredi izvor]

Vijeće, postupajući u skladu s Poglavljem VII Povelje Ujedinjenih nacija, potom je odlučilo da se dolje navedene mjere trebaju provesti u roku od devet dana, osim ako bosanski Srbi ne potpišu mirovni plan i ne prekinu napade, napominjući da će, ako se nastave, mjere odmah stupiti na snagu. Mjere su uključivale:

  1. uvoz, izvoz i pretovar kroz zaštićena područja i područja pod kontrolom bosanskih Srba dozvolit će samo vlade Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, isključujući humanitarnu pomoć;
  2. sve države bi, prilikom provođenja rezolucija 757 (1992), 760 (1992), 787 (1992) i trenutne rezolucije, trebale poduzeti korake kako bi spriječile preusmjeravanje robe i proizvoda namijenjenih drugim mjestima u Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru);
  3. zahtijeva punu saradnju s UNPROFOR-om s funkcijama imigracijske i carinske kontrole izvedenim iz rezolucije 769 (1992);
  4. svu plovidbu Dunavom mora odobriti odbor osnovan rezolucijom 724 (1991);
  5. spriječiti prolazak plovila u vlasništvu ili pod kontrolom Savezne Republike Jugoslavije, ili onih koja krše rezolucije Vijeća sigurnosti, kroz riječne instalacije;
  6. zemlje na obalama Dunava odgovorne su za osiguranje da je brodarstvo u skladu s prethodnim rezolucijama;
  7. važnost poduzetih mjera i svako kršenje mora se prijaviti, a po potrebi izreći kazne;
  8. države koje drže sredstva iz Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) trebaju ih zamrznuti;
  9. zabranjuje transport sve robe i proizvoda preko kopnenih granica do ili iz luka Savezne Republike Jugoslavije, isključujući medicinske i prehrambene zalihe, humanitarnu pomoć i one koje je odobrio odbor;
  10. države koje graniče sa Saveznom Republikom Jugoslavijom trebaju spriječiti prolaz svih teretnih vozila i željezničkih vozila u ili iz Savezne Republike Jugoslavije, osim ograničenog broja prelazaka koje je odobrio odbor;
  11. sva plovila, vozila i avioni za koje se sumnja da krše rezolucije do istrage trebali su biti zadržani, a troškovi prebačeni na vlasnike;
  12. zabraniti pružanje usluga, osim telekomunikacijskih, poštanskih usluga ili pravnih usluga;
  13. sva komercijalna plovidba u teritorijalnim vodama uz Srbiju i Crnu Goru bila je zabranjena.

Vijeće je potvrdilo da se gore navedene mjere ne odnose na UNPROFOR, Međunarodnu konferenciju o bivšoj Jugoslaviji i Posmatračku misiju Evropske zajednice. Također je najavilo da će mjere biti ponovo razmotrene kada bosansko-srpska strana bude u dobroj vjeri sarađivala s mirovnim planom Ujedinjenih nacija.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. Sarooshi, Danesh (2000). The United Nations and the development of collective security: the delegation by the UN Security Council of its chapter VII powers. Oxford University Press. str. 264. ISBN 978-0-19-829934-9.
  2. Regan, Richard J. (1996). Just war: principles and cases. CUA Press. str. 200. ISBN 978-0-8132-0856-5.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]