Rezolucija 820 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija
| Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija Rezolucija 820 | |||||
|---|---|---|---|---|---|
Bosna i Hercegovina | |||||
| Datum | 17. april 1993. | ||||
| Sjednica | 3200 | ||||
| Oznaka | S/RES/820 (Dokument) | ||||
| Glasanje | |||||
| |||||
| Tema | Bosna i Hercegovina | ||||
| Rezultat | usvojeno | ||||
| Sastav Vijeća sigurnosti 1993. | |||||
| Stalne članice | |||||
| Nestalne članice | |||||
Spisak rezolucija iz 1993. | |||||
Rezolucija Vijeća sigurnosti 820 je donesena 17. aprila 1993, na 3200. sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Vijeće je rezoluciju usvojilo nakon što je ponovo potvrdila sve prethodne rezolucije o temi trajnog mirovnog rješenja u Bosni i Hercegovini i regiji, vijeće je raspravljalo o mirovnom planu za Bosnu i Hercegovinu i sveobuhvatnim koracima za osiguranje njegove provedbe.[1]
Vijeće je potvrdilo da je praksa etničkog čišćenja neprihvatljiva i da se sve raseljene osobe trebaju vratiti svojim domovima. Konstatovalo je Rezoluciju 808 (1993) u kojoj su potvrđeni prijedlozi za međunarodni tribunal, dodatno izražavajući zabrinutost zbog stanja žrtava sukoba.
Rezolucija je dalje potvrdila mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu i njegovo prihvatanje od dvije bosanske strane, međutim, izražena je zabrinutost zbog odbijanja Sporazuma o privremenim aranžmanima od strane srpske strane. Od svih strana je zatraženo da poštuju prekid vatre i da se ne upuštaju u daljnja neprijateljstva, poštujući pravo Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija i međunarodnih humanitarnih agencija da imaju nesmetan pristup cijeloj zemlji i osiguraju sigurnost svog osoblja. Osuđena su kršenja međunarodnog humanitarnog prava, posebno etničko čišćenje i pritvaranje i silovanje žena. Sve izjave date pod prisilom proglašene su ništavnim i nevažećim, te da sve raseljene osobe imaju pravo da se vrate kući.
Vijeće sigurnosti izjavilo je svoju namjeru da pomogne u provedbi mirovnog plana i zatražilo od Generalnog sekretara Boutrosa Boutrosa-Ghalija da podnese izvještaj s detaljnim prijedlozima, uključujući efikasnu kontrolu teškog naoružanja, u roku od 9 dana od usvajanja trenutne rezolucije, tražeći od država članica da sarađuju s njim.
Rezolucija 820 usvojena je sa 13 glasova za, nijedan protiv i dva suzdržana glasa iz Kine i Rusije.[2]
Sankcije
[uredi | uredi izvor]Vijeće, postupajući u skladu s Poglavljem VII Povelje Ujedinjenih nacija, potom je odlučilo da se dolje navedene mjere trebaju provesti u roku od devet dana, osim ako bosanski Srbi ne potpišu mirovni plan i ne prekinu napade, napominjući da će, ako se nastave, mjere odmah stupiti na snagu. Mjere su uključivale:
- uvoz, izvoz i pretovar kroz zaštićena područja i područja pod kontrolom bosanskih Srba dozvolit će samo vlade Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, isključujući humanitarnu pomoć;
- sve države bi, prilikom provođenja rezolucija 757 (1992), 760 (1992), 787 (1992) i trenutne rezolucije, trebale poduzeti korake kako bi spriječile preusmjeravanje robe i proizvoda namijenjenih drugim mjestima u Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru);
- zahtijeva punu saradnju s UNPROFOR-om s funkcijama imigracijske i carinske kontrole izvedenim iz rezolucije 769 (1992);
- svu plovidbu Dunavom mora odobriti odbor osnovan rezolucijom 724 (1991);
- spriječiti prolazak plovila u vlasništvu ili pod kontrolom Savezne Republike Jugoslavije, ili onih koja krše rezolucije Vijeća sigurnosti, kroz riječne instalacije;
- zemlje na obalama Dunava odgovorne su za osiguranje da je brodarstvo u skladu s prethodnim rezolucijama;
- važnost poduzetih mjera i svako kršenje mora se prijaviti, a po potrebi izreći kazne;
- države koje drže sredstva iz Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) trebaju ih zamrznuti;
- zabranjuje transport sve robe i proizvoda preko kopnenih granica do ili iz luka Savezne Republike Jugoslavije, isključujući medicinske i prehrambene zalihe, humanitarnu pomoć i one koje je odobrio odbor;
- države koje graniče sa Saveznom Republikom Jugoslavijom trebaju spriječiti prolaz svih teretnih vozila i željezničkih vozila u ili iz Savezne Republike Jugoslavije, osim ograničenog broja prelazaka koje je odobrio odbor;
- sva plovila, vozila i avioni za koje se sumnja da krše rezolucije do istrage trebali su biti zadržani, a troškovi prebačeni na vlasnike;
- zabraniti pružanje usluga, osim telekomunikacijskih, poštanskih usluga ili pravnih usluga;
- sva komercijalna plovidba u teritorijalnim vodama uz Srbiju i Crnu Goru bila je zabranjena.
Vijeće je potvrdilo da se gore navedene mjere ne odnose na UNPROFOR, Međunarodnu konferenciju o bivšoj Jugoslaviji i Posmatračku misiju Evropske zajednice. Također je najavilo da će mjere biti ponovo razmotrene kada bosansko-srpska strana bude u dobroj vjeri sarađivala s mirovnim planom Ujedinjenih nacija.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ Sarooshi, Danesh (2000). The United Nations and the development of collective security: the delegation by the UN Security Council of its chapter VII powers. Oxford University Press. str. 264. ISBN 978-0-19-829934-9.
- ↑ Regan, Richard J. (1996). Just war: principles and cases. CUA Press. str. 200. ISBN 978-0-8132-0856-5.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]- Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija iz 1993.
- 1993. u Bosni i Hercegovini
- 1993. u SR Jugoslaviji
- 1993. u Hrvatskoj
- Vanjski odnosi Bosne i Hercegovine
- Vanjski odnosi SR Jugoslavije
- Vanjski odnosi Hrvatske
- Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o Bosni i Hercegovini
- Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o SR Jugoslaviji
- Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o Hrvatskoj
- Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o ratovima u bivšoj Jugoslaviji
