Idi na sadržaj

Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UNSCR) jest rezolucija koju usvaja Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (VSUN), tijelo Ujedinjenih nacija od 15 članica zaduženo za "primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti" prema Povelji Ujedinjenih nacija.[1]

Povelja Ujedinjenih nacija, u članu 27, navodi da se odluke Vijeća sigurnosti donose potvrdnim glasovima devet članova, od 15 članica Vijeća sigurnosti. Izuzev čisto proceduralnih odluka, sve ostale rezolucije koje usvoji Vijeće sigurnosti mogu biti vetoirane od strane bilo koje od pet stalnih članica.[1] Pet stalnih članica su Kina (koja je zamijenila Republiku Kinu 1971), Francuska, Rusija (koja je zamijenila Sovjetski Savez 1991), Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države.[2]

Član 25 Povelje Ujedinjenih nacija propisuje da "Članice Ujedinjenih nacija slažu se da prihvate i provode odluke Vijeća sigurnosti u skladu s ovom Poveljom".

Termini i funkcije spomenuti u Povelji Ujedinjenih nacija

[uredi | uredi izvor]

Termin "rezolucija" se ne pojavljuje u tekstu Povelje Ujedinjenih nacija, koja umjesto toga koristi drugačije formulacije, kao što su "odluka" i "preporuka".

Povelja Ujedinjenih nacija ovlašćuje Vijeće sigurnosti da poduzima akcije u ime svih članica Ujedinjenih nacija i da donosi odluke i preporuke. Savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde (MSP) u slučaju "Reparacije" iz 1949. ukazalo je na to da Ujedinjene nacije, kao organizacija, imaju i eksplicitna i implicitna ovlaštenja. Sud je citirao članove 104 i 2(5) Povelje i napomenuo da su članice dale Organizaciji potrebna zakonska ovlaštenja za obavljanje njenih funkcija i ispunjavanje njenih ciljeva kako je navedeno ili implicitno u Povelji, te da su se složile da će Ujedinjenim nacijama pružiti svaku pomoć u svakoj akciji preduzetoj u skladu s Poveljom.[3]

Prema članu 25 Povelje, države članice UN-a su obavezne da izvršavaju "odluke Vijeća sigurnosti u skladu s ovom Poveljom".

Godine 1971, Međunarodni sud pravde (ICJ) – također nazvan "Svjetski sud", najviši sud koji se bavi međunarodnim pravom – u savjetodavnom mišljenju o pitanju Namibije tvrdio je da su sve rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a pravno obavezujuće.[4] Neki glasovi, međutim,[5][6] brane da treba napraviti razliku između rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojenih prema "Poglavlju VII" Povelje UN-a, koje su pravno obavezujuće, i onih usvojenih prema "Poglavlju VI" Povelje UN-a, koje nisu obavezujuće; međutim, u praksi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija rijetko eksplicitno navode da li se usvajaju na osnovu Poglavlja VI ili VII Povelje UN-a.

Repertoar prakse organa Ujedinjenih nacija, pravna publikacija UN-a, navodi da su tokom Konferencije Ujedinjenih nacija o međunarodnoj organizaciji, koja se sastala u San Franciscu 1945, pokušaji da se obaveze članica prema članu 25. Povelje ograniče na one odluke koje je Vijeće donijelo u vršenju svojih specifičnih ovlaštenja prema Poglavljima VI, VII i VIII Povelje, propali. U to vrijeme je navedeno da te obaveze također proizlaze iz ovlaštenja dodijeljenog Vijeću prema članu 24(1) da djeluje u ime članica dok istovremeno vrši svoju odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.[7] Član 24, tumačen u ovom smislu, postaje izvor ovlaštenja na koji se može osloniti za rješavanje situacija koje nisu obuhvaćene detaljnijim odredbama u sljedećim članovima.[8] Repertoar o članu 24 kaže: "Pitanje da li član 24 daje opšta ovlaštenja Vijeću sigurnosti prestalo je biti predmet rasprave nakon savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde donesenog 21. juna 1971. u vezi s pitanjem Namibije (Izvještaji ICJ-a, 1971, stranica 16)".[9]

Prilikom vršenja svojih ovlaštenja, Vijeće sigurnosti rijetko se trudi da citira određeni član ili članove Povelje UN-a na kojima se zasnivaju njegove odluke. U slučajevima kada se nijedan ne spomene, potrebno je ustavno tumačenje.[10] Ovo ponekad predstavlja dvosmislenost u pogledu toga šta se smatra "odlukom" za razliku od "preporuke".[11]

Ako Vijeće sigurnosti ne može postići konsenzus ili glasanje o rezoluciji, njegovi članovi mogu odlučiti da umjesto Rezolucije izdaju neobavezujuću predsjedničku izjavu. Ona se usvajaju konsenzusom. Namijenjena su vršenju političkog pritiska - upozorenju da Vijeće obraća pažnju i da mogu uslijediti daljnje akcije.

Saopštenja za javnost obično prate i rezolucije i predsjedničke izjave, noseći tekst dokumenta koji je usvojilo tijelo, kao i neke objašnjenja. Mogu se objaviti i nezavisno, nakon značajnog sastanka.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 "UN Charter (full text)". The United Nations (jezik: engleski). 15. 4. 2016. Pristupljeno 5. 4. 2020.
  2. ↑ "Current Members". United Nations Security Council. Pristupljeno 16. 9. 2016.
  3. ↑ "Reparation for Injuries Suffered in the Service of the United Nations (Advisory Opinion)" (PDF). International Court of Justice. Apr 11, 1949. Arhivirano s originala (PDF), 22. 5. 2015. Pristupljeno 19. 11. 2014.
  4. ↑ Legal Consequences for States of the Continued Presence of South Africa in Namibia (South West Africa) notwithstanding Security Council Resolution 276 (1970) Arhivirano 8. 9. 2015. na Wayback Machine, Savjetodavno mišljenje od 21. juna 1971. u paragrafima 87-116, posebno 113: "Tvrdi se da se Član 25 Povelje primjenjuje samo na mjere sprovođenja usvojene prema Poglavlju VII Povelje. U Povelji nije moguće pronaći nikakvu podršku za ovo gledište. Član 25. nije ograničen na odluke u vezi sa mjerama sprovođenja, već se primjenjuje na "odluke Vijeća sigurnosti" usvojene u skladu s Poveljom. Štaviše, taj Član nije smješten u Poglavlju VII, već odmah nakon Člana 24. u onom dijelu Povelje koji se bavi funkcijama i ovlaštenjima Vijeća sigurnosti. Ako bi se Član 25. odnosio isključivo na odluke Vijeća sigurnosti u vezi sa mjerama sprovođenja prema članovima 41. i 42. Povelje, odnosno ako bi samo takve odluke imale obavezujući učinak, onda bi Član 25. bio suvišan, budući da je taj učinak osiguran članovima 48. i 49. Povelje.""
  5. ↑ "Međunarodni sud pravde zauzeo je stav u Savjetodavnom mišljenju o Namibiji da se član 25. Povelje, prema kojem se odluke Vijeća sigurnosti moraju provoditi, ne primjenjuje samo u odnosu na poglavlje VII. Umjesto toga, sud smatra da se tekst rezolucije treba pažljivo analizirati prije nego što se može izvući zaključak o njenom obavezujućem učinku. Sud čak pretpostavlja da je član 25. možda dao posebna ovlaštenja Vijeću sigurnosti. Sud govori o "ovlaštenjima prema članu 25". Međutim, vrlo je sumnjivo da li se ovaj stav može održati. Kao što je Sir Gerald Fitzmaurice istakao u svom izdvojenom mišljenju: "Ako, prema relevantnom poglavlju ili članu Povelje, odluka nije obavezujuća, član [69/70] 25. je ne može učiniti takvom. Ako bi učinak tog člana automatski učinio sve odluke Vijeća sigurnosti obavezujućim, onda bi riječi 'u skladu s ovom Poveljom' bile sasvim suvišne". U praksi, Vijeće sigurnosti ne djeluje na osnovu shvatanja da su njegove odluke izvan poglavlja VII obavezujuće za dotične države. Zaista, kao što formulacija poglavlja VI jasno pokazuje, neobavezujuće preporuke su ovdje opšte pravilo." Frowein, Jochen Abr. Völkerrecht – Menschenrechte – Verfassungsfragen Deutschlands und Europas, Springer, 2004, ISBN 3-540-23023-8, str. 58.
  6. ↑ De Wet, Erika. The Chapter VII Powers of the United Nations Security Council, Hart Publishing, 2004, ISBN 1-84113-422-8, str. 39-40. "Dozvoljavanje Vijeću sigurnosti da usvoji obavezujuće mjere prema Poglavlju VI potkopalo bi strukturnu podjelu nadležnosti predviđenu Poglavljima VI i VII. Čitav cilj odvajanja ovih poglavlja je razlikovanje između dobrovoljnih i obavezujućih mjera. Dok je specifično rješavanje sporova koje predviđa prvo poglavlje zasnovano na saglasnosti stranaka, obavezujuće mjere u smislu Poglavlja VII karakterizira odsustvo takve saglasnosti. Daljnji pokazatelj neobavezujuće prirode mjera preduzetih u smislu Poglavlja VI je obaveza članica Vijeća sigurnosti koje su stranke u sporu da se suzdrže od glasanja kada se usvajaju rezolucije prema Poglavlju VI. Ne postoji slična obaveza u pogledu obavezujućih rezolucija usvojenih prema Poglavlju VII... Ako se ovo obrazloženje primijeni na mišljenje o "Namibiji", odlučujuća stvar je da nijedan od članova Poglavlja VI ne olakšava usvajanje vrste obavezujućih mjera koje je usvojilo Vijeće sigurnosti u Rezoluciji 276(1970)... Rezolucija 260(1970) je zaista usvojena u smislu Poglavlja VII, iako se MSP potrudio da ostavi suprotan utisak.
  7. ↑ Pogledajte str. 5, Repertoar prakse organa Ujedinjenih nacija, Izvodi koji se odnose na član 25.
  8. ↑ pogledajte Repertoar prakse organa Ujedinjenih nacija, Izvodi koji se odnose na član 24,
  9. ↑ See Note 2 on page 1 of Sup. 6, vol. 3, Article 24
  10. ↑ Pogledajte Repertoar prakse organa Ujedinjenih nacija, uvodna napomena o sadržaju i rasporedu VIII poglavlja
  11. ↑ Schweigman, David "The authority of the Security Council under Chapter VII of the UN Charter". 2001. Martinus Nijhoff Publishers: The Hague

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Rezolucija_Vijeća_sigurnosti_Ujedinjenih_nacija&oldid=3925218"