Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 713

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija
Rezolucija broj 713
Former Yugoslavia Map.png
SFRJ
Datum 25. septembar 1991.
Sjednica 3009
Oznaka S/RES/713 (Dokument)
Glasanje
Za: 15Suzd.: 0Protiv: 0
Tema SFRJ
Rezultat usvojeno
Sastav Vijeća sigurnosti 1991. godine
Stalne članice
Nestalne članice
712 714
Spisak rezolucija iz 1991. godine

Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 713 je donesena 25. septembra 1991. godine, u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na 3009. sjednici jednoglasnim usvajanjem svih petnaest članica Vijeća. Ovom su rezolucijom, a na osnovu VII poglavlja Povelje Ujedinjenih nacija, uvodi embargo na uvoz oružja i vojne opreme za Socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju, a zbog izbijanja oružanih sukuba koji su nastali političkim rascjepom tadašnjih republika SFRJ. Ova Rezolucija je prva, koja za temu ima raspad Jugoslavije u devedesetim godinama prošlog stoljeća.[1]

Sadržaj[uredi | uredi izvor]

Na inicijativu Evropske unije i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju u saradnji sa Vladom SFRJ, ovom se rezolucijom pokušali smiriti oružani sukobi koji su nastali 1991. godine otcjepljenjem Slovenije, zatim Hrvatske i na kraju Bosne i Hercegovine od SFRJ. Za provođenje rezolucije bio je zadužen tadašnji generalni sekretar UN peruanski general Javier Pérez de Cuéllar Zahtjevan je prekid neprijateljstava, a pogotovo u oružanim sukobima, koji su nastali formiranjem Teritorijalne odbrane Slovenije, Zbor narodne garde i jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova u Hrvatskoj, kao i naoružavanja Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane u dijelovima Bosne i Hercegovine sa većinskim hrvatskim stanovništvom, kao i niza paramilitarnih organizacija. Oružje je nabavljano ilegalno iz skladišta bivšeg Sovjetskog saveza i tajnim kanalima dopremano u te tri zemlje. Rezolucija je predstavljala opasan presedan kojim se od tada pa nadalje za čitavo vrijeme trajanja sukoba rukovodila međunarodna zajednica. Ova slabost nije prošla nezamijećena od strana u sukobu, te se pokazala kao izuzetno štetna za mirovne pregovore koji su vođeni pod evropskom zastavom, a kad su ovi propali, pod patronatom samih Ujedinjenih nacija. Bilo je jasno da je smjer političkog procesa bio definisan znatno ranije u sukobu.[2] Za razliku od državnih institucija novih zemalja, pobunjeni Srbi u Srpskoj krajini u Hrvatskoj su dobijali oružje od JNA, dok je u Bosni i Hercegovini u općinama u kojima je SDS osvojila vlast, oružje djeljeno iz skladišta TO BiH, a kasnije povlačenjem jedinica JNA iz Hrvatske i Srbije, dijeljeno lokalnom stanovništvu od strane JNA. Rezolucija je vrijedila za sve otcjepljene zemlje i nakon osamostaljenja, dok je Vlada Republike Bosne i Hercegovine, rezoluciju proglasila nevažećom, prestankom postojanja SFRJ.[3]

Tekst[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ceulemans, Carl (2005). Reluctant justice: a just-war analysis of the international use of force in the former Yugoslavia (1991–1995). ASP / VUBPRESS Brussels. str. 41. ISBN 978-90-5487-399-0. 
  2. ^ GENOCID U KONTINUITETU Univerzitet u Sarajevu Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2011.
  3. ^ Bedjaoui, Mohammed (1994). The new world order and the Security Council: testing the legality of its acts. Martinus Nijhoff Publishers. str. 51. ISBN 978-0-7923-3434-7. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]