Rinarij

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Primjer rinarja mačaka
Pasji rinarij je posebno uočljiv.

Rinarij ili rinarijum (lat. rhinarium = ono što pripada nosu) je vlažna, gola površine oko nosnica većine sisara, koja se, po svojoj vlažnosti i sjaju, u naučnoj primjeni, obično označava kao "mokra njuška" ili "mokri nos”.[1]

Utor (žlijeb) u centru, koji doseže do usta, zove se filtrum.

Anatomija[uredi | uredi izvor]

Anatomski, rinarij je svakako dio mirisnog sistema. Bilo kako da je evoluirao, dio je glavnog mirisnnog aparata, koji je zatvoren za medije koji prenose mirise, pa u nekom smislu predstavlja "drugi nos" (dodatni mirisni pribor). Mnogo direktnije prikuplja hemijske draži u fluidnu supstancu, pa se smatra da je spoljni produžetak mirisne kože koja pokriva nosnice i sadrži nervno-čulne receptore za miris i dodir. Ako je to tako , onda rinarijum proširuje mirisni epitel, tkivo koje oblaže nosne prolaze, pa je onda i on dio glavnog sistema čula mirisa.[2][3][4]

Sa suprotne tačke gledišta, filtrum obično prati put koji se nastavlja preko ureza gornje usne, kroz razmak između prvog sjekutića i premaksile, duž nepčane srednje linije na kanal koji se povezuje sa kanalom od vomerskim organom (na čeonom početku nosne pregrade), kao dio pribora ovog sistema.

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Sisari s rinarijem imaju tendenciju da imaju više akutniih oboljena mirisnog sistema, a gubitak rinarija u haplorinih primata je u vezi njihovom smanjenom oslanjanju na čulo mirisa, što se povezuje sa njihovim drugim karakteristikama, kao što je smanjenje pokretačkih funkcija u ovoj regiji.

Rinarij je vrlo koristan za životinje sa dobrim njuhom jer otkriva mirise prema smjeru vjetra. Tako je detekciju određenog mirisa povezana sa pravcem iz kojeg je došao.

Kod različitih sisara rinarij je prilagođen za različite namjene, u skladu sa ekološkom nišom. U vodenih sisara, režnjevi pored nozdrva im omogućavaju da rinarij bude zatvoren pri ronjenju. U sisara koji se hrane korijenjem, je rinarij se često razvija u čvrsti tampon, s nozdrvama sa strane. Kod slonova je postao taktilni organ. Kod priobalnih životinja je prekriven krutim dlakama, koje ga zašte u prikupljanju hrane iz školjki, dok kod mnogih životinja oblik i svrha ovog aparata tek treba da se razjasne.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London, ISBN 0-202-02041-X; ISBN 0-202-02042-8.
  2. ^ Napier J. R., Napier P. H, (2004): The natural history of the primates. The British Museum of Natural History, ISBN 0-262-14039-X; ISBN 0-262-64033-3.
  3. ^ Cowligshaw G., Dunbar R. (2000): Primate conservation biology. The University of Chicago Press, Chicago, Chicago and London, ISBN 0-226-11636-0; ISBN 0-226-11637-9
  4. ^ Srivastava (2009): Morphology of the primates and human evolution. PHI Learning Private Learning Ltd, New Delhi, ISBN 978-81-203-3656-8.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]