Rusija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ruska Federacija
Российская Федерация (ru)
Zastava Rusije Grb Rusije
Zastava Grb
HimnaГосударственный гимн Российской Федерации
(bs: "Himna Ruske Federacije")

Položaj Rusije
Glavni grad Moskva
55°45′N 37°37′E / 55.750°S 37.617°I / 55.750; 37.617
Službeni jezik ruski
Jezici Rusije
Državno uređenje Federalna polupredsjednička ustavna republika
 -  Predsjednik Vladimir Putin
 -  Premijer Dmitrij Medvedev
Nezavisnost Raspadom Sovjetskog saveza 
 -  Priznato 12. juni 1990. 
Površina
 -  Ukupno 17.075.200[1] km2 (1.)
 -  Vode (%) 13,0[2]
Stanovništvo
 -  Ukupno 144.463.451 Procjena 2017. (bez Krima)[3] (9.)
 -  Gustoća stanovništva 8,3/km2 
BDP (PKM) 2010
 -  Ukupno $2.222 triliona 
 -  Per capita $15.836 
Gini (2008) 42,3 (visok
HDI (2010) 0,719 (visok) (65.)
Valuta Rublja (RUB)
Vremenska zona UTC +3 do +12
Topografija
 -  Najviša tačka Elbrus
5.642 m
 -  Najveće jezero Bajkalsko jezero
31.500 km2
 -  Najveća rijeka Lena
4.310 km
Internetska domena
Pozivni broj +7

Rusija (ruski: Росси́я), službeno Ruska Federacija (ruski: Росси́йская Федера́ция), jest suverena država koja se prostire preko ogromnih prostranstava Istočne Evrope i sjeverne Azije. Sa površinom od 17.075.400 km2 Rusija je najveća država na svijetu, pokrivajući skoro dvostruko veću teritoriju od Kanade, Kine ili Sjedinjenih Američkih Država. Po broju stanovnika deveta je najmnogoljudnija država na svijetu sa oko 144 miliona stanovnika u 2016. godini.

Zapadni, evropski dio države je dosta gušće naseljen, sa višim stepenom urbanizacije i u njemu živi oko 77% stanovništva Rusije. Glavni i najveći grad Rusije je Moskva, jedan od najvećih gradova svijeta dok su veći gradovi: Sankt Peterburg, Novosibirsk, Jekaterinburg, Njižni Novgorod i Kazanj. Protežući se preko cjelokupne sjeverne Azije i većeg dijela Istočne Evrope, Rusija se dijeli na jedanaest vremenskih zona i uključuje širok spektar okruženja i oblika reljefa.

Nekada najistaknutija republika SSSR-a, Rusija je postala nezavisna država nakon njegovog raspada, decembra 1991. Pod sovjetskim sistemom, zvala se Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika (RSFSR).

Većina površine, stanovništva i industrijske proizvodnje SSSR-a, nekada jedne od dvije svjetske supersile, otpada na Rusiju. Zbog toga, i po raspadu Sovjetskog saveza, Rusija igra značajnu ulogu na svjetskoj sceni. Ova uloga, iako značajna, još nema ulogu nekadašnjeg SSSR-a.

Ruska ekonomija je prema vrijednosti nominalnog BDP-a rangirana kao 12. najveća na svijetu i šesta po paritetu kupovne moći u 2015. godini.[4] Ruske rezerve mineralnih i energetskih resursa su najveće takve rezerve na svijetu,[5] što je čine jednim od vodećih proizvođača nafte i prirodnog plina na svijetu.[6][7]

Jedna je od nekoliko priznatih nuklearnih sila i država sa najvećim zalihama oružja za masovno uništenje. U globalnom smislu, Rusija je velika sila i okarakterisana kao potencijalna supersila. Stalna je članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kao i članica G20, Vijeća Evrope, APEC-a, Šangajske organizacije za saradnju, OSCE-a, Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kao i vodeći član Zajednice nezavisnih država (ZND), Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO), Evroazijske ekonomske unije (EEU) i drugih međunarodnih organizacija.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Naziv Rusija potiče od naziva Rus', srednjovjekovne države naseljene uglavnom Istočnim Slavenima. Međutim, naziv se ustalio tek u kasnijem periodu kada se prozvalo po svojim stanovnicima. Русская Земля se u prijevodu na bosanski jezik može nazvati kao ruska zemlja ili zemlja Rusa. Da bi se ova država razlikovala od drugih država koje su proizašle iz nje, u modernoj historiografija označena je kao Kijevska Rusija. Ime Rusi dolazi od stanovnika srednjovjekovnog Rus'a, švedskih trgovaca i ratnika koji su se preselili sa Baltičkog mora i osnovali državu sa centrom u Novgorodu koja je kasnije postala Kijevska Rusija.

Stara latinska verzija naziva Rusija bila je Rutenija i uglavnom se odnosila na zapadne i južne regije Rusa koji su bili u blizini katoličkog dijela Evrope. Sadašnje ime države, Rusija potiče iz bizantijsko-grčke oznake za Rus'.

Historija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Rusije

Rana historija[uredi | uredi izvor]

Nomadski način stočarstva na području Pontijsko-kaspijske stepe bio je razvijen još tokom bakarnog doba.

U antičko doba, Pontijsko-kaspijska stepa ili Ukrajinska stepa bila je poznata i pod nazivom Skitija. Od početka 8. vijeka p.n.e. grčki trgovci su svoju kulturu donijeli u ove krajeve trgujući s gradovima Tanais i Fanagorija. Drevni grčki istraživači, naročito Pitije, tokom svojih istraživanja stigli su čak do područja današnje Kalinjingradske oblasti, na obali Baltičkog mora. Rimljani su se naselili na zapadnim obalama Kaspijskog jezera, gdje se njihova carstvo širilo prema istoku. Tokom 3. i 4. vijeka, gotsko kraljevstvo Auja egzistiralo je na području današnje južne Rusije sve dok nije pregaženo od strane Huni. Između 3. i 6. vijeka, Bosforsko kraljevstvo koje je naslijedilo grčke kolonije također je preplavljeno nomadskim invazijama koje su vodile ratna plemena, poput Huna i eurazijskih Avara.

Turkijski narodi, poput Hazara, zagospodarili su stepama u donjem slivu Volge, područjem između Kaspijskog i Crnog mora i vladali tim krajem sve do 10. vijeka.

Kijevska Rusija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Kijevska Rusija
Područje Kijevske Rusije tokom 11. vijeka

Područja na kojima su živjeli Istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerovatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rjurik, okrunjen oko 860, a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine. Kijevska Rusija bila je jedna od najvećih država tadašnje Evrope sa privredom baziranoj na trgovini među Skandinavijom i Bizantijskim carstvom. Odlučujućim za kasniju historiju Istočnih Slavena pokazalo se prihvatanje pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza Vladimira I, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog dijela Evrope.

Stvaranje carstva[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Rusko carstvo
Ilustracija cara Rusije Ivana groznog

Invazija Mongola u 12. vijeku dovela je do raspada već oslabljene Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, među kojima se u 14. vijeku počinje isticati Moskovsko kneževstvo. Moskva je, oslanjanjući se na svoje dobre odnose s tatarskim osvajačima, započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III (1462–1505) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV Groznim (1547–1584), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara.

Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I Velikog (1682–1725), koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Evropi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaliv.

U sljedeća dva vijeka Rusija je nizom ratova proširila svoju teritoriju kolonizirajući, za razliku od zapadnoevropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Naročito je širenju državne teritorije pridonijela Katarina II Velika (1762–96) vještim kombiniranjem diplomatije i ratovanja.

Devetnaesti vijek obilježen je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja: pobuna dekabrista 1825, atentat na cara Aleksandra II 1881. praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije.

Sovjetska Rusija i građanski rat[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Oktobarska revolucija
Glavni članak: Ruski građanski rat
Položaj Ruske SFR 1922. godine, u momentu formiranja SSSR-a

Loše stanje na ratištu u Prvom svjetskom ratu, prijeteći kolaps privrede i pad popularnosti prisilili su cara Nikolaja II na abdikaciju i u februaru 1917. Rusija je postala republika. Vlade kneza Lvova i Aleksandra Kerenskog nisu se uspjele učvrstiti na vlasti pa je iste godine državnim udarom vlast preuzela stranka boljševika – komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom (Oktobarska revolucija). Uslijedio je četverogodišnji građanski rat u kojem su boljševici uspjeli pobijediti opoziciju. Moskva je 1918. ponovo postala glavni grad, a 1922. sovjetska Rusija postala je Savez sovjetskih socijalističkih republika (SSSR).

Sovjetski savez[uredi | uredi izvor]

Nakon Lenjinove smrti 1924. vlast je postupno preuzeo Josif Visarionovič Staljin, vladajući do 1953. i koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U drugoj polovini tridesetih godina započeo je i velike čistke u vodstvu komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju.

U Drugom svjetskom ratu Sovjetski Savez je dao najveći doprinos pobjedi saveznika s više od 20 miliona poginulih i gotovo potpuno razorenim zapadnim dijelom zemlje. Nakon rata zaoštrio se sukob s vodećom zapadnom demokratijom, SAD-om – Hladni rat. Rastući uticaj SSSR-a i uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su neuspjehe i zaostajanje sovjetske privrede i rastuće društvene tenzije. Godine 1991. komunistički sistem je propao, a SSSR se raspao na 15 država, među kojim je najveća i najznačajnija upravo Rusija.

Ruska Federacija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ruska Federacija

Postsovjetska Rusija je nakon nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998. krenula putem ekonomskog oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte – glavnog ruskog izvoznog proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježena liberalizmom i porastom kriminala, naročito za vrijeme privatizacije, zamijenio je 1999. Vladimir Putin kojeg ruski građani i inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika. Od 1994. traje gerilski sukob čečenskih pobunjenika koji se bore za nezavisnost republike i oružanih snaga Ruske Federacije. Veći broj terorističkih napada u Čečeniji i ostatku Rusije dovodi se u vezu s ekstremističkim frakcijama gerilaca.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Geografija Rusije
Planina Elbrus, najviša tačka Kavkaza i Rusije

Rusija se obično dijeli na zapadni evropski (oko 3,5 miliona km2) i istočni azijski dio – Sibir (13,5 miliona km2). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru sjever-jug u dužini od oko 2000 km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom.

Evropska Rusija[uredi | uredi izvor]

Najveći dio evropskog dijela Rusije zauzima Istočnoevropska ravnica, s nizijskim reljefom koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200–400 m. Kroz ovu niziju protječe Volga (3.688 km), privredno i kulturalno najvažnija ruska rijeka. Prevladava kontinentalna klima koja na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u sredozemnu. Od sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja.

Na krajnjem jugu evropske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbejdžanom čini gorje Kavkaz s najvišom tačkom Rusije, Elbrusom (5.633 m).

Sibir[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Sibir

Na zapadu Sibira prostire se velika Zapadnosibirska ravnica kroz koju protiče najduža ruska rijeka Ob (s Irtišem 5568 km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku nalazi se Srednjesibirska visoravan s vrhovima do 1700 m. Srednjejakutska ravnica kroz koju protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.

Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog okeana prevladava planinski reljef s lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2000 m (Beluha u Altajskom lancu – 4.506 m, Ključevska Sopka na Kamčatki – 4.750 m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero – Bajkalsko (31.500 km2, dubina 1.637 m, najdublje na svijetu).

Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinima u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume – tajge, sa zonama oskudne vegetacije – tundrama – i zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.

Topografija[uredi | uredi izvor]

Udaljenost između dvije najudaljenije tačke u Rusiji, mjereno po geodezijskoj liniji iznosi oko 8.000 km. Ove dvije tačke su rijeka Visla na zapadu Rusije, koja odvaja Gdanjski zaliv od lagune Visle i najjužnija tačka Kurilskih ostrva. S druge strane, tačke najudaljenije jedna od druge, uzimajući u obzir njihove geografske dužine su također Visla na zapadu i Veliko Diomedovo ostrvo na istoku. Teritorija Rusije se prostire kroz 11 vremenskih zona.

S obzirom na površinu, Rusija ima dugu obalu dužine od oko 37.000 km, koja se prostire duž Arktičkog i Tihog okeana kao i uz Baltičko, Azovsko i Crno more. Osim toga, Rusija je povezana s Barentsovim, Bijelim, Karskim, Laptevskim, Istočnosibirskim, Čukotskim, Beringovim, Ohotskim i Japanskim morem preko Arktika i Pacifika. Najveća ruska ostrva i arhipelazi su: Nova Zemlja, Zemlja Franje Josipa, Severnaja Zemlja, Novosibirska ostrva, Wrangelsko ostrvo, Kurilska ostrva i Sahalin. Diomedova ostrva (jedno pod kontrolom Rusije a drugo SAD-a) su samo 3 km udaljeno jedno od drugog dok se ostrvo Kunašir nalazi oko 20 km od japanskog ostrva Hokkaida.

Klima[uredi | uredi izvor]

Vrste klime Rusije prema Köppenovoj klasifikaciji klime

Ogromna površina Rusije i odvojenost mnogih područja od mora rezultiraju dominacijom umjereno kontinentalne klime, koja je prisutna u svim dijelovima zemlje, osim u području tundre i ekstremnog jugoistoka. Planine na jugu ometaju dotok toplih zračnih masa sa Indijskog okeana, dok ravnica na zapadu i sjeveru države čini zemlju otvorenom za arktičke i atlantske utjecaje.

Veći dio sjevernoevropske Rusije i Sibira ima subarktičnu klimu, sa izuzetno jakim zimama u unutrašnjoj regiji sjeveroistočnog Sibira (uglavnom u Republici Saha), gdje vlada polarna hladnoća, sa rekordno niskom temperaturom od -71,2 °C i umjerenim zimama na drugim mjestima. Pojasom površine duž obale Arktičkog okeana i na ruskim arktičkim ostrvima vlada polarna klima.

Obalni dio Krasnodarskog kraja na Crnom moru, a naročito oko grada Sočija, je pod uticajem vlažne suptropske klime, sa blagim i vlažnim zimama. U mnogim regijama Istočnog Sibira i Dalekog istoka, zima je suha u odnosu na ljeto dok drugi dijelovi države imaju višu količinu padavina tokom sezone.

Politika[uredi | uredi izvor]

Politički sistem[uredi | uredi izvor]

Prema Ustavu Rusije od 12. decembra 1993. godine Rusija je demokratska federalna pravna država sa republikanskim oblikom upravljanja i polupredsjednička republika. Premijer je šef vlade. Ruska Federacija je u osnovi struktuirana kao višestranačka predstavnička demokratija, pri čemu je federalna vlada sastavljena od tri vrste vlasti:

  • Zakonodavnu vlast čini dvodomna Federalna skupština. Dvodomna savezna skupština Rusije se sastoji od 450 članova Državne dume (donji dom) i 170 članova Savjeta Federacije (gornji dom). Zakonodavna vlast je zadužena za usvajanje federalnih zakona, odobravanje državnih ugovora i sl. Zastupnike gornjeg doma, Savjeta Federacije, imenuju federalni subjekti (republike, oblasti, krajevi i dr.), a zastupnici donjeg doma, Dume, biraju se u direktnim izborima na mandat od četiri godine mješavinom proporcionalnog i većinskog sistema.
  • Izvršna vlast. Predsjednik Rusije je vrhovni komandant oružanih snaga, može uložiti veto na proračune prije nego što se isti usvoje. Predsjednik predlaže Dumi sastav vlade kojeg ona potvrđuje natpolovičnom većinom. Ako Duma tri puta odbije potvrditi vladu, predsjednik je može raspustiti i sazvati nove izbore. Vlada se sastoji od premijera i njegovih zamjenika, ministara i odabranih drugih pojedinaca. Osim toga imenuje i druge službenike koji upravljaju i primjenjuju savezne zakone i politike. Bira se direktnim izborima dvokružnim sistemom na četiri godine, a može na položaju provesti najviše dva mandata.
  • Sudska vlast. Ovu vrstu vlasti u Rusiji čine Ustavni sud, Vrhovni sud i niži savezni sudovi, čije sudije imenuje Savjet Federacije po preporuci predsjednika, tumače zakone i mogu poništiti zakone koje smatraju neustavnim.

Skupština[uredi | uredi izvor]

← 2011.Skupštinski izbori u Rusiji 2016.2021. →
 %
60
50
40
30
20
10
0
54,2
(+4,9)
13,3
(-5,9)
13,1
(+1,4)
6,2
(-7,0)
2,3
(n. k.)
2,0
(-1,4)
1,7
(n. k.)
1,5
(n. k.)
1,3
(+0,7)
2011.

2021.


Federalna skupština Rusije (ruski: Федера́льное Собра́ние), prema Ustavu Ruske Federacije iz 1993. godine, je nacionalno zakonodavno tijelo Ruske Federacije.

Sastoji se od Državne dume, donjeg doma, i Savjeta Federacije koji je gornji dom skupštine. Sjedište oba doma se nalazi u glavnom ruskom gradu Moskvi. Oba doma ukupno broje 620 zastupnika (donji dom 450 i gorni dom 170). Nakon parlamentarnih izbora održanih 2016. godine u Rusiji, trenutnu većinu u donjem domu ima politička stranka Jedinstvena Rusija sa 339 zastupnika. Komunistička partija Ruske Federacije ima 42 a nacionalistička Liberalno-demokratska partija Rusije 40 zastupnika. Aktuelni saziv skupštine uspostavljen je 18. septembra 2016. godine.

U Državnoj dumi postoji 29 komiteta dok je u Savjetu Federacije aktivno 10 komiteta i 3 komisije.

Predsjednik[uredi | uredi izvor]

Vladimir Putin, trenutni predsjednik Rusije

Predsjednik Rusije je šef države, koji se bira direktnim glasanjem na mandat od šest godina. Zakonom je ograničen izbor predsjednika na maksimum dva uzastopna mandata. Kada je predsjednik Ruske Federacije, zbog bilo kojeg razloga, spriječen u obnašanju svoje dužnosti te nadležnosti će biti privremeno delegirane Premijeru Rusije koji postaje vršilac dužnosti predsjednika Rusije.[8] Predsjednik Savjeta Federacije je treća najvažna politička pozicija nakon predsjednika i premijera. U slučaju da je i premijer spriječen da vrši dužnosti predsjednika Rusije onda ulogu šefa države preuzima upravo Predsjednik Savjeta Federacije.[9][10] Prema aktuelnom Ustavu Rusije iz 1993. godine, Predsjednik nije dio Vlade Rusije (kao što je to bio slučaj dotada)[11] i nema upravu nad trodjelnom raspodjelom vlasti, nego izvršava svoje obaveze po neutralnom sistemu Pouvoir neutre, te osigurava djelovanje institucija vlasti i njihovo djelovanje. S obzirom na polupredsjednički oblik vladavine, Predsjednik ima različite ovlasti. Glavni oblik vladavine su predsjednički dekreti, kojima se pravnim djelovanjem osigurava sprovođenje dekreta. Predsjednik određuje osnovne pravce vanjske politike i može potpisivati međunarodne ugovore. Ujedno je i vrhovni komandant oružanih snaga Rusije, te imenuje i smjenjuje vrhovnu komandu oružanih snaga.

Trenutni predsjednik je Vladimir Putin, izabran na Predsjedničkim izborima u Rusiji održanim 18. marta 2018. godine osvojivši 56.411.688 glasova, što predstavlja 76,69% od ukupno broja glasača koji su izašli na izbore.

Vlada[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Vlada Ruske Federacije
[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Oružane snage[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Oružane snage Rusije
Moskovska proslava 70 godina od pobjede nad fašizmom uz slogan u prvom planu Besmrtna regimenta (rus:Бессмертный полк) u spomen na poginule u 2. svjetskom ratu

Oružane snage Rusije podijeljene su na tri osnovna vida:

Osim toga, ruske oružane snage uključuju i još neke nezavisne vidove oružanih snaga a to su:

  • Strateške raketne trupe,
  • Vazdušno-kosmičke odbrambene snage i
  • Zračnodesantne snage

Prema podacima za 2017. godinu oružane snage Rusije su brojale oko 1 milion aktivnih pripadnika i prema tome svrstavaju se na 5. mjesto u svijetu.[12] Osim toga, oružane snage broje i oko 2,5 miliona pripadnika u rezervi iako se aktivno brojno stanje procjenjuje na oko 20 miliona pripadnika.[13] Služenje vojnog roka je obavezno sa sve muškarce životne dobi između 18 i 27 godina i traje jednu godinu.

Ruske oružane snage posjeduju najveću količinu oružja za masovno uništenje na svijetu, drugu po brojnosti flotu nuklearnih podmornica i uz SAD jedini posjeduju modernu stratešku avijaciju.[14][15] Osim toga, posjeduju najbrojnije tenkovske snage dok su ruska mornarica i zračne snage među najbrojnijima na svijetu.

Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]

Federalni subjekti Rusije

Prema važećem Ustavu, Rusija se sastoji od 85 federalnih subjekata,[16] uključujući i spornu Republiku Krim i savezni grad Sevastopolj.[17] Od 1993. godine, kada je usvojen Ustav, uvršteno je osamdeset devet federalnih subjekata s tim da je bilo slučajeva da su se federalne jedinice i spajale. U Savjetu Federacije svi federalni subjekti su ravnomjerno zastupljeni sa po dva delegata.[18] Međutim federalni subjekti se iz ostalog razlikuju i po stepenu autonomije koji uživaju.

Federalni subjekti Rusije su sljedeći:

  • Oblasti, najčešća vrsta federalnog subjekta Rusije. Trenutno je 46 takvih administrativnih jedinica. Oblasti imaju vlastito izabranog guvernera i zakonodavstvo.
  • Republike, nominalne autonomne jedinice koje se od ostalih federalnih subjekata razlikuju po tome što imaju pravo na vlastiti Ustav i izbor službenog jezika, uz službeni ruski. Osim toga, Republike direktno biraju Predsjednika Republike i pretpostavlja se da su Republike administrativne jedinice u kojima većinu imaju neke od etničkih manjina Rusije. Trenutno je 22 republike.
  • Krajevi predstavljaju administrativne jedinice Rusije i u pogledu prava identični su oblastima ali uz razliku što predstavljaju historijsku kategoriju jer su se ovim terminom tokom historije označavale granične oblasti. 9 je takvih krajeva u Rusiji.
  • Autonomni okruzi su prvobitno bili autonomni entiteti unutar oblasti ili krajeva, formirani za etničke manjine koje su ih naseljavali. Status autonomnih okruga je tokom 1990tih bio izjednačen sa nivoom federalnih subjekata. Trenutno ih je 4 i sa izuzetkom Čukotskog okruga, svi ostali autonomni okruzi su potčinjeni kraju ili oblasti čiji su sastavni dio.
  • Autonomna oblasta je administrativna jedinica koja je tokom historije bila podređena nekom od krajeva. Svim takvim administrativnim jedinicama, izuzev Jevrejske autonomne oblasti, status je 1990. godine promijenjen u status republike.
  • Federalni grad. To su gradovi sa specijalnim statusom i funkcionišu kao regije. U Rusiji je trenutno 3 takva grada (Moskva, Sankt Peterburg i Sevastopolj).

Privreda[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Privreda Rusije

Petnaest godina nakon propasti komunizma ruska ekonomija se približila ekonomiji srednje razvijenih zemalja slobodnog tržišta. Danas ona ima relativno nisku stopu rasta BDP-a (u 2017: 1,4% godišnje)[19] i prosječnu inflaciju od oko 5,38% (stanje: 2016).[20] Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sistema.

Na današnju sliku ekonomije je uticala i brza privatizacija nekih unosnijih državnih poduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina poduzetnika povezana s tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U posljednje vrijeme neki su oligarsi bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim preduzećima, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskim privrednim krajolikom, a država najavljuje mjere za poticanje malog i srednjeg poduzetništva.

Danas se ruska ekonomija uglavnom zasniva na dvama stubovima: izvozu energenata (nafte i zemnog plina) i sirovina te rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i s njom povezana proizvodnja mašina, automobila i aviona preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprječavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inozemnih proizvoda. Mnoge tvornice preorijentirale su se na saradnju sa zapadnim kompanijama i licenčnu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke).

Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do izrazite neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži privredni rast imaju Moskva i Sankt Peterburg. Razlike u prosječnom dohotku stanovnika prijestolnice i provincija su i do deset puta.

Transport[uredi | uredi izvor]

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uvjeti uveliko su uticali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prevozu roba, a i putnika još uvijek dominantnu ulogu ima željeznica. Željeznička mreža ima oko 85.500 km pruga u javnoj upotrebi,[21] od čega je 43.400 km elektrificirano, te oko 63.000 km industrijskih pruga. Udio željeznice u ukupnom prevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svjetska željeznička pruga, 9.289 km duga Transsibirska pruga koja povezuje Moskvu i Vladivostok na obalama Tihog okeana.

Iako je cestovna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez savremenih autoputeva, cestovni prevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, osobito u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u cestovnim prometnim nesrećama u Evropi.

Zračni prevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prevozu na relacijama većim od 1.500 km. Najveće zrakoplovne tvrtke su Aeroflot (5,8 mil. putnika u 2003), zatim Sibir (Novosibirsk i moskovsko Domodjedovo, 3,4 mil.), Pulkovo (Sankt Peterburg) i KrasAir (Krasnojarsk).

Nauka i tehnologija[uredi | uredi izvor]

Spisak ruskih naučnika[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Spisak ruskih naučnika

Ljekari[uredi | uredi izvor]

Matematičari[uredi | uredi izvor]

Biolozi i hemičari[uredi | uredi izvor]

Ostali[uredi | uredi izvor]

Istraživanje svemira[uredi | uredi izvor]

Ruska dostignuća u oblasti svemirskih tehnologija i istraživanja svemira vuku korijene još od Konstantina Čiolkovskog, oca teorijske astronautike. Njegovi pisani radovi bili su nadahnuće za vodeće sovjetske raketne inženjere poput Sergeja Koroljova, Valentina Gluška i mnogih drugih koji su doprinijeli uspjehu sovjetskog svemirskog programa u ranim fazama Svemirske trke i poslije.

1957. godine lansiran je prvi vještački satelit oko Zemlje, Sputnjik 1, a 1961. godine Jurij Gagarin je bio prvi čovjek koji je uspješno putovao u svemir. Slijedile su mnoge druge sovjetske i ruske misije o istraživanju svemira, uključujući i prvi izlazak u otvoreni svemir koji je izveo Aleksej Leonov. Luna 9 je bila prva svemirska letjelica koja se spustila na Mjesec, a Venera 7 je bila prva koja je sletjela na drugu planetu (Veneru), Mars 3, se spustila na Mars, prvi svemirski istraživač Lunohod 1, i prva svemirska stanica Saljut 1 i Mir.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, neki programi za istraživanje svemira koji su bili finansirani od strane vlade, uključujući Buranov program za svemirski prijevoz su bili otkazani ili odloženi, a povećano je učešće ruske svemirske industrije u komercijalnim aktivnostima i međunarodnoj saradnji. Danas je Rusija najveći satelitski lanser. Nakon što je program Sjedinjenih Američkih Država počeo sa radom 2011. godine, rakete Sojuz postale su jedini vid prijevoza za astronaute na Međunarodnoj svemirskoj stanici.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Demografija Rusije

Prema popisu stanovništva iz 2010. godine većinu stanovništva su činili etnički Rusi sa oko 81% od ukupne populacije države.[22] Ruska Federacija je također dom nekoliko značajnih manjina. U Rusiji živi oko 160 različitih etničkih grupa i autohtonih naroda.[23] Iako je stanovništvo Rusije relativno brojno, gustina naseljenosti njene teritorije je niska zbog činjenica da je Rusija najveća država na svijetu. Najgušće je naseljen evropski dio Rusije, područja oko planine Ural i jugozapad Sibira. Oko 73% stanovništva živi u urbanim sredinama dok je preostalih 27% stanovništva ruralno.[24] Prema istom popisu, u Rusiji je živjelo 142.856.536. stanovnika.[25]

Gledano historijski, najveću populaciju stanovništva Rusija je imala 1991. godine, neposredno prije raspada Sovjetskog Saveza i taj broj je iznosio 148.689.000 stanovnika. Broj stanovnika doživio je brzi pačev od sredine 1990tih da bi se usporio pa i prešao u stanje stagnacije zadnjih godina, uglavnom zbog smanjene stope smrtnosti kao i povećane stope nataliteta i imigracije.

Rusija je 2009. godine zabilježila godišnji rast stanovništva po prvi put u zadnjih 15 godina i taj iznos je iznosio 10.500 stanovnika. U istoj godini, u Rusiju je imigriralo 279.906 migranata od čega njih 93% dolazi iz zemalja Zajednice nezavisnih država. Broj ruskih emigranata je stalno opadao sa 359.000 u 2000. godini na 32.000 u 2009. godini. Također, procenjuje se da u rusiji ima oko 10 miliona ilegalnih imigranata iz bivših sovjetskih država. U Rusiji živi oko 116 miliona etničkih Rusa dok oko 20 miliona etničkih Rusa živi van Rusije u bivšim republikama Sovjetskog saveza, uglavnom u Ukrajini i Kazahstanu.

Prema popisu iz 2010. godine 81% stanovništva su etnički Rusi a 19% drugih naroda od kojih je najviše: 3,7% Tatara, 1,4% Ukrajinaca, 1,1% Baškira 1% Čuvaša dok je 11,8% ostalih i etnički neizjašnjenih. Prema popisu stanovništva, 84,93% ruskog stanovništva pripada evropskim etničkim grupama (slaveni, germani, narodi iz ugro-finske grupe naroda i dr) i manje ih je u odnosu na podatke iz 2002. godine, kada su činili više od 86% stanovništva.

U 2006. godini, u pokušaju da nadoknađuje demografski pad zemlje, ruska vlada počela je pojednostaviti imigracione zakone i pokrenula državni program "za pružanje pomoći dobrovoljnoj imigraciji etničkih Rusa iz bivših sovjetskih republika". [275] U 2009. godini Rusija je doživjela najveću stopu nataliteta od raspada Sovjetskog Saveza [268] [276] U 2012. godini stopa nataliteta se ponovo povećala. Rusija je registrovala 1.896.263 rođenih, što je najveći broj od 1990. godine, pa čak i preko godišnjih rođenja u periodu 1967-1969, sa TFR od oko 1,7, najviše od 1991. godine (Izvor: Tabela vitalnih podataka ispod)

U avgustu 2012. godine, kada je zemlja videla svoj prvi demografski rast od devedesetih, predsednik Putin je izjavio da bi do 2025. godine rusko stanovništvo moglo doći do 146 miliona, uglavnom zbog imigracije [277]

Podaci o vjerskom sastavu su nepouzdani jer se vjera ne ispituje u popisima stanovništva. Samo je manji dio populacije aktivno religiozan, a dominiraju tradicionalne vjerske zajednice: Ruska pravoslavna crkva kojoj pripada slavensko stanovništvo, te islamska zajednica kojoj pripadaju neki narodi turskog porijekla (Tatari, Baškiri i dr.) i većina naroda sjevernog Kavkaza (Čečeni, Inguši i dr.).

Gradskog stanovništva ima 72,4%, seoskog 27,6%. Dobni sastav je slijedeći: 0-19 25,2%, 20-59 56,3%, 60 i više 18,5%.

Gradovi[uredi | uredi izvor]

Glavni i najveći grad Rusije je Moskva, ujedno i jedan od najvećih gradova svijeta. Neki od većih gradova su: Sankt Peterburg, Novosibirsk, Jekaterinburg, Njižni Novgorod, Kazanj, Čeljabinsk, Omsk, Samara, Ufa, Rostov, Krasnojarsk, Perm, Voronjež i Volgograd, koji su svi prema podacima iz 2016. godine milionski gradovi.

Etničke grupe[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Etničke grupe Rusije

Rusija je multietnička država sa preko 160 različitih etničkih grupa i manjina, od naroda čije se brojno stanje mjeri u milionima (Rusini, Tatari) do naroda kojih je nekoliko desetina hiljada pripadnika.

Jezik[uredi | uredi izvor]

Glavni članci: Ruski jezik i Jezici u Rusiji

Ruskih 160 etničkih grupa služi se jezicima kojih je u Rusiji preko 100. Prema popisu iz 2002. godine, oko 142,6 miliona ljudi govori ruski, zatim slijede tatarski sa 5,3 miliona i ukrajinski sa 1,8 miliona govornika. Ruski je jedini zvanični državni jezik, ali Ustav daje pojedinim republikama pravo uvođenja pored ruskog i drugih službenih jezika na određenoj teritoriji.

Uprkos širokoj raspodjeli, ruski jezik je homogen u čitavoj državi. Najrasprostranjeniji je jezik Evroazije, kao i slavenski jezik sa najvećim brojem govornika. Spada u indoevropsku jezičku grupu i jedan je od živih istočoslavenskih jezika, pored bjeloruskog i ukrajinskog.

Ruski jezik je drugi najkorišteniji jezik na Internetu nakon engleskog, jedan od dva službena jezika na međunarodnoj svemirskoj stanici i jedan je od šest službenih jezika Ujedinjenih nacija-a.

U Rusiji je u različitim regijama, od strane lokalnih vlada, proglašeno ukupno 35 službenih jezika.

Religija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Religija u Rusiji

Trenutno, u Rusiji ne postoje zvanični podaci o religijskoj pripadnosti jer se ti podaci ne prikupljaju tokom popisa a procjene o religijskoj slici u rusiji se zasnivaju samo na istraživanjima. Istraživačka organizacija Sreda je 2012. godine objavila Atlas Atena, s detaljnim popisom religijskih populacija i nacionalnosti u Rusiji, na osnovu sprovedenog istraživanja na velikom broju uzoraka širom Rusije. Prema tim podacima 46,8% stanovnika Rusije se izjasnilo kao krššćani (uključujući 41% pravoslavnih kršćana Ruske pravoslavne crkve, 1,5% pravoslavaca ili članova nekih drugih pravoslavnih crkava, 4,1% ostalih kršćana i manje od 1% katolika i protestanata), 25% duhovnog ali nereligioznog stanovništva, 13% ateista, 6,5% muslimana, 1,2% sljedbenika tradicionalnih religija i 0,5% tibetanskih budista. Međutim, kasnije te godine, Levada centar procijenio je da je 76% stanovnika Rusije kršćani,[26] dok je Fondacija za istraživanje javnog mnjenja u junu 2013. procijenila[27] broj kršćana na 65%. Ovi nalazi su u skladu sa procjenom Pew istraživačkog centra za 2011. godinu gdje se procjenjuje da je 73,6% ruskog stanovništva kršćani.[28]

Najnoviji podaci Pew istraživačkog centra su pokazali da je u 2015. godini u Rusiji živjelo 71% pravoslavaca, 15% stanovništva se izjasnilo nereligioznim (uključujući i ateiste, agnostike i dr.), 10% muslimana i 2% drugih kršćana, dok je 1% pripadalo drugim religijskim uvjerenjima.[29]

Islam je druga po veličini religija u Rusiji, poslije pravoslavlja.[30] To je tradicionalna ili dominantna religija među nekim kavkaskim etničkim zajednicama (posebno Čečenima, Ingušima i Čerkezima) kao i među nekim turkijskim narodima (naročito Tatarima i Baškirima).

Budizam je tradicionalan zastupljen u tri regije Ruske Federacije: Burjatiji, Tuvi i Kalmikiji. Prema raznim izveštajima, udio nereligioznog stanovništva u Rusiji iznosi između 16% i 48% stanovništva.[31] Prema najnovijim studijama, procenat ateista značajno je smanjen u periodu nakon raspada Sovjetskog Saveza.[32][33]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Obrazovanje u Rusiji

Rusija ima najviši procenat (54%) visokoobrazovanog stanovništva u svijetu.[34] Prema Ustavu, obrazovanje u Rusiji je besplatno i zagarantovano svima[35] ali je ipak velika konkurencija kada je u pitanju subvencioniranje visokoškolskog obrazovanja na pojedinim univerzitetima.[36] Kao rezultat velikog naglaska na nauci i tehnologiji ruski stručnjaci u oblasti medicine, matematike, različitih inženjerskih oblasti i dr. oblastima su na svjetskom nivou visokocijenjeni.[37]

Od 1990. godine uvedeno je 11-godišnje školsko obrazovanje. Obrazovanje u državnim srednjim školama je besplatno. Visokoškolskoobrazovanje je besplatno, sa izuzecima pojedinih univerziteta.[38]

Najstariji i najveći ruski univerziteti su Moskovski državni univerzitet i Državni univerzitet u Sankt Peterburgu. Početkom trećeg milenija, kako bi se stvorili visokoobrazovni i istraživački instituti uporedivog nivoa širom Rusije, vlada je pokrenula program uspostavljanja "federalnih univerziteta", uglavnom spajanjem postojećih velikih regionalnih univerziteta i istraživačkih instituta i pružajući im posebna sredstva. Ove nove institucije uključuju i neke univerzitete kao što su: Južni federalni univerzitet, Sibirski federalni univerzitet, Federalni univerzitet u Kazanju, Sjeveroistočni federalni univerzitet i Dalekoistočni federalni univerzitet.

Prema rangu QS World University Rankingsa za 2018. godinu, najbolje ocijenjana ruska visokoškolska ustanova je Moskovski državni univerzitet koji zauzima 95. mjestu najboljih univerziteta na svijetu.

Kultura[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ruska kultura

Rusija je dala istaknute predstavnike na gotovo svim poljima ljudskog djelovanja pa tako i u oblasti umjetnosti i nauke.

Filozofija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ruska filozofija

Ruska filozofija je doživjela procvat u 19. vijeku, kada je na početku bila definisana protivljenjem od strane pripadnika prozapadne struje koji su zagovarali zapadne političke i ekonomske modele i Slavofile, koji su insistirali na razvijanju Rusije kao jedinstvene civilizacije. Drugoj grupi su pripadali Nikolaj Danilevski i Konstantin Leontjev, osnivači proevropske struje. U svom daljnjem razvoju ruska filozofija je uvek bila obilježena dubokom vezom sa književnošću i interesovanjem prema kreativnosti, društvu, politici i nacionalizmu. Ruski kosmizam i religijska filozofija bili su druga glavna područja njihovog interesovanja. Značajni filozofi s kraja 19. i početka 20. vijeka bili su: Vladimir Solovjev, Sergej Bulgakov i Vladimir Vernadsky.

Književnost[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ruska književnost

Ruska književnost se smatra jednom od najplodonosnijih i najznačajnijih svjetskih književnosti. Od nekoliko perioda na koje se može podijeliti, kao najznačajniji period u ruskoj književnosti se smatra 19. vijek tzv. Zlatno doba ruske književnosti. Romantizam kao jedan od pravaca u književnosti i općenito u umjetnosti uticao je na procvat poezije i pojavu značajnih imena u toj oblasti kao što su Vasilij Žukovski, a kasnije i Aleksandra Puškina. Puškinu se pripisuje i kristalizacija književnog ruskog jezika i uvođenje novog nivoa umjetnosti u rusku književnost. Njegovo najpoznatije djelo je roman u stihu, Evgenij Onjegin. Čitava nova generacija pjesnika, uključujući: Mihaila Ljermontova, Jevgenija Baratinskog, Konstantina Batjuškova, Nikolaja Nekrasova, Alekseja Konstantinoviča Tolstoja, Fjodora Tjutčeva i Afanasija Feta slijedili su Puškinove korake.

Ne samo poezija već je i proza doživjela procvat. Prvi veliki ruski romanopisac bio je Nikolaj Vasiljevič Gogolj. Uslijedili su Ivan Sergejevič Turgenjev, Mihail Saltikov-Šedrin i Nikolaj Leskov, koji su svi pisali kratke priče i romane kao i romanopisac Ivan Gončarov. Lav Tolstoj i Fjodor Dostojevski uskoro su postali međunarodno poznati po svojim djelima, a mnogi književni kritičari poput F. R. Leavisa opisali su i jednog i drugog kao najveće romanopisce u historiji. Tokom druge polovine vijeka Anton Pavlovič Čehov je nadmašio druge u pisanju kratkih priča i postao vjerovatno najveći pisac drama svog vremena.

Neki od najznačajnijih predstavnika ruske književnosti su:

Umjetnost[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ruska umjetnost
Primjerak ruske ikone poznate kao Rubljova Trojica

Rano rusko slikarstvo zasnivalo se uglavnom na izradi ikona i živopisnih freski, žanrova slikarstva naslijeđenih iz perioda Bizantijskog Carstva. Usponom ruske moći umjetnici poput Teofana Grka, Dionisijusa Dionisius i Andreja Rubljova su povezani uglavnom sa ruskom umjetnošću.

Ruska akademija umjetnosti je osnovana 1757. godine što je ruskim umjetnicima pomoglo u ostvarivanju međunarodne uloge i statusa. Ivan Argunov, Dmitrij Levicki, Vladimir Borovikovski i drugi akademici iz 18. vijeka uglavnom su se usredsredili na portretno slikarstvo. Početkom 19. vijeka, u periodu procvata neoklasicizma i romantizma, mitološke i biblijske teme inspirisale su mnoge istaknute slikare, naročito Karl Briullova i Aleksandra Ivanova.

Sredinom 19. vijeka grupa predstavnika kritičkog realizma, Peredvižnjevci je raskrstila sa tadašnjom Akademijom i pokrenula školu umjetnosti koja je bila lišena akademskih ograničenja. Ti umjetnici su bili uglavnom realisti koji su smisao ruskog identiteta potražili u pejzažima velikih rijeka, šuma i breza, kao i u živahnim žanrovskim scenama i velikim portretima svojih savremenika. Neki umjetnici usredsredili su se na prikazivanje dramskih trenutaka ruske historije, dok su se drugi obratili društvenoj kritici, svojim djelima prikazujući stanje siromaštva i karikaturizaciju vlasti. Takav kritički realizam je cvjetao tokom vladavine cara Aleksandra II. Vodeći realisti tog doba su bili: Ivan Šiškin, Arkhip Kuindži, Ivan Kramskoj, Vasilij Polenov, Isak Levitan, Vasilij Surikov, Viktor Vasnecov, Ilja Repin i Boris Kustodijev.

Na prelomu 20. vijeka pojavilo se simboličko slikarstvo, kojeg predstavljaju Mihail Vrubel, Kuzma Petrov-Vodkin i Nikolas Roerich.

Muzika i ples[uredi | uredi izvor]

Sovjetska poštanska marka na kojoj su prikazani ruski narodni muzički instrumenti.

Najstariji oblik muzičke tradicije u Rusiji je Ruska narodna muzika, koja je blisko vezana za seoski život i običaje. Njeni korijeni se nalaze u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, gdje se pjeva tokom najvećeg dijela njihovih vjerskih službi i gdje nisu bili korišteni muzički instrumenti. Najveći dio ruskog stanovništva je bio nepismen i siromašan, pa su rijetki bili muzički instrumenti. Iz tih razloga je vokalna muzika i najzastupljenija. Ruski narodni muzički instrumenti su obično bili korišteni u životu pastira ili za određene vrste narodnih plesova i pjesama. Među instrumentima najpoznatiji su balalajka i harmonika, a koriste se samo u pojedinim ruskim područjima. Najčešći muzički instrumenti su: žičani instrumenti (balalajka, zviždaljka, gusle, domra, violina), puhački instrumenti (žalejka, rog, kugiklji). U starim ljetopisima su spomenuti: vojne trube, lovački rogovi, tamburaši. Instrumenti kao što su harmonika, mandolina, gitara sa 7 žica, relativno kasno su se pojavili u Rusiji (19-20 vijek). Na osnovama stare ruske narodne muzike su kasnije razvijani različiti oblici umjetničke muzike, koja u Rusiji često sadrži narodne melodije i narodne elemente ili muziku drugih etničkih grupa koje žive u Rusiji.

Rusku muzičku scenu 19. vijeka karakteriziraju tenzije između klasičnog kompozitora Mihaila Glinke, zajedno sa ostalim članovima Velike petorke (galerija iznad), koji su prigrlili ruski nacionalni identitet dodavajući u svoja muzička djela primjese vjerskih i tradicionalnih elemenata, i Ruskog muzičkog društva na čelu s kompozitorima, braćom Antonom i Nikolajem Rubinsteinom, koji su zastupali konzervativniji pravac. Tradiciju Petra Iljiča Čajkovskog (1840–1893), jednog od najvećih kompozitora romantizma, nastavio je Sergej Rahmanjinov (1873–1943) tokom 20. vijeka. Među svjetski poznate ruske kompozitore 20. vijeka također se ubrajaju Aleksandr Skrjabin, Igor Stravinski (1882–1971), Sergej Prokofjev (1891–1953), Dmitrij Šostakovič (1906–1975) i Alfred Šnitke (1934–1998).

Sport[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Sport u Rusiji

Sportisti Sovjetskog Saveza a poslije i sportisti Rusije su uvijek bili među prve četiri države po broju zlatnih medalja osvojenih na ljetnim olimpijadama. Sovjetski gimnastičari, hrvači, dizači tegova, bokseri, strijelci, skijaši, biatlonci, zajedno s sovjetskom košarkašima, rukometašima, odbojkašima i hokejašima su bili među najboljim na svijetu.[39] Prve olimpijske igre na području Rusije bile su ljetne olimpijske igre održane 1980. u Moskvi dok su zimske održane 2014. u Sočiju.

Olimpijske igre[uredi | uredi izvor]

Organizaciju i upravljanje olimpijskim takmičenjima u Rusiji, zadužen je Ruski olimpijski savez, osnovan 1911. godine, a obnovljen 1992. godine. U ostalim periodima ruski sportisti nastupali su za selekcije Sovjetskog Saveza i selekciju Zajednice Nezavisnih Država Od 1994. godine na ukupno šest Ljetnih olimpijskih igara pa do 206. ruski sportisti osvojili su 426 medalja, od toga 149 zlatnih, 124 srebrne i 153 bronzanih, te su na ukupnoj listi na desetom mjestu. Na Zimskim olimpijskim igrama od 1994. pa do 2018 na sedam nastupa osvojili su 120 medalja od kojih su 47 zlatne, 38 srebrne i 35 bronzanih, te zauzimaju deveto mjesto u ukupnom plasmanu svojenih medalja.

Nogomet[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Nogomet u Rusiji
Datoteka:Rossijski Futbolny Sojus.svg
Logo Ruskog nogometnog saveza

Nogomet je jedan od najpopularnijih sportova u modernoj Rusiji. Sovjetska nogometna reprezentacija bija je prva koja je osvojila titulu prvaka na Evropskom prvenstvu u nogometu održanom EP 1960. godine u Francuskoj. Jedan od najstaknutijih nogometaša iz tog perioda je Lav Jašin, koji je zabilježio nastup na četiri svjetska prvenstva u nogometu u periodu od 1958. do 1970. godine, te se smatra jednim od najvećih golmana u historiji nogometa a odabran je u Tim snova FIFA Svjetskih prvenstava. Osim jedne osvojene titule prvaka Evrope, sovjetski reprezentativci su igrali još i finale EP 1988. a osvajali su i zlatne medalje na olimpijskim igrama 1956. i 1988. godine.

Organizaciju nogometnih takmičenja u Rusiji, vodi Ruski nogometni savez, koji organizuje ligaška i kup takmičenja. Najviše titula prvaka u Premjer ligi ima Spartak Moskva, ukupno deset, a najviše pobjeda u Kupu Rusije imaju Lokomotiva Moskva i PFK CSKA Moskva ukupno po sedam titula. Ruski nogometni klubovi PFK CSKA Moskva i FK Zenit Sankt Peterburg osvojili su UEFA Evropsku ligu 2005. i 2008. godine, respektivno. U novije vrijeme najbolji rezultat Ruska nogometna reprezentacija je postigla plasmanom u polufinale Evropskog prvenstvg u nogometu održanog 2008. u Austriji i Švicarskoj gdje je izgubila od reprezentacije Španije koja je i postala prvak. Najveći nogometni događaj na prostoru Rusije je Svjetsko prvenstvo u nogometu koje će se održati u junu i julu 2018. gdje će se u 11 gradova i 12 stadiona evropskog dijela i područja Urala ugostiti 32 najbolje svjetske reprezentacije.

Košarka[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Košarka u Rusiji

Ruska košarkaška reprezentacija je 2007. godine osvojila prvo mjesto na Evropskom prvenstvu u košarci. To je za reprezentaciju, pored jedne srebrne i dvije bronzane, prva zlatna medalja na evropskom prvenstvu na kojem su učestvovali ukupno 13 puta. Ruski košarkaški klub PBC CSKA Moscow jedan je od najboljih timova u Evropi, sa osvojenih 7 titula evropskog i ukupno 44 titule državnog prvaka (24 titule iz sovjetskog doba i 20 ruskih titula).

Rukomet[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Rukomet u Rusiji
[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Rukomet[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Odbojka u Rusiji
[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Vaterpolo[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Vaterpolo u Rusiji

Hokej na ledu[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hokej na ledu u Rusiji

Iako se hokej na ledu pojavio tek u sovjetskom periodu, Reprezentacija Sovjetskog Saveza u hokeju na ledu uspjela je osvojiti zlato na skoro svim olimpijskim i svjetskim prvenstvima na kojima su učestvovali. Ruski hokejaši Valerij Harlamov, Sergej Makarov, Vjačeslav Fetisov i Vladislav Tretiak drže četiri od šest pozicija IHFovog Tima stoljeća.[40] Reprezentacija Rusije u hokeju na Olimpijskim turnirima je osvojila jednu srebrnu i jednu bronzanu olimpijsku medalju, na turnirima od ZOI 1994.

Na Svjetskim prvenstvima održanim SP 1993, SP 2008, SP 2009,[41] SP 2012. i SP 2014. osvajali su zlatna odličja. Pored pet zlatnih, ruski hokejaši osvojili su još tri srebrne i četiri brontane medalje.

Kontinentalna liga u hokeju na ledu (KHL) osnovana je 2008. godine kao nasljednica Ruske superlige. Ova liga je rangirana kao najbolja hokejska liga u Evropi od 2009. godine[42] i druga najbolja u svijetu.[43] To je međunarodna profesionalna hokejaška liga Evroazije i sastoji se od 28 klubova, od kojih su 22 iz Rusije a ostali klubovi su iz Latvije, Kazahstana, Bjelorusije, Finske, Slovačke i Kine. KHL je četvrta liga u Evropi po broju gledalaca.[44]

Biatlon[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Biatlon u Rusiji
Vladimir Dračev, najuspješniji ruski biatlonac
Ana Bogalij-Titovec, jedan od najuspješnijih ruskih biatlonki

Organizacijom takmičenja u biatlonu u Rusiji rukovodi Ruski biatlonski savez. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991, Sovjetski biatlonski savez podijelio se na desetak saveza. Do tada su ruski biatlonci nastupali pod zastavom Sovjetskog saveza, zatim kao Zajednica Nezavisnih Država, a od sezone 1992/93. nastupaju kao ruska reprezentacija. Na takmičenjima na Zimskim olimpijskim igrama, od ZOI 1994. u ukupno sedam nastupa do ZOI 2018. ruski biatlonci osvojili su četiri zlatne, dvije srebrne i pet bronzanih medalja, Najuspješniji ruski biatlonac bio je Jevgenij Ustjugov sa dvije zlatne i jednom bronzanom medaljom, a najuspješnija biatlonka Ana Bogalij-Titovec koja je osvojila dvije zlatne medalje. Na Svjetskim prvenstvima u biatlonu u ukupno na 24 prvenstva od SP 1993. pa do SP 2017. ruski biatlonci osvojili su 33 zlatne, 37 srebrnih i 23 bronzane medalje.[a] Najviše medalja osvojio je Vladimir Dračev: 4 zlatne, 5 srebrnih i 1 bronzanu; a u ženskoj konkurenciji Olga Piljova: 6 zlatnih, 2 srebrne i 1 bronzanu. U takmičenjima Svjetskog kupa u biatlonu, Vladimir Dračev je pobijedio jedanput u ukupnom plasmanu i to u sezoni 1995/96, a Anfisa Rezcova je pobijedila dva puta i to u sezonama 1991/92. i 1992/93. Najviše pobjeda u Svjetskom kupu ima Anton Šipuljin ukupno 11, a u ženskoj konkurenciji Olga Zajceva sa 13 pobjeda. Rusija je bila domaćin trima Svjetskim prvenstvima u biatlonu: 1992. u Novosibirsku i dva puta u Hanti-Mansijsku 2003. i 2011.

Filatelija[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Međunarodni biatlonski savez IBU pribraja medalje Sovjetskog saveza i Zajednice Nezavisnih Država Rusiji, te po toj metodi Rusija ima ukupno 182 medalje i to 69 zlatnih, 66 srebrnih i 47 bronzanih

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Matt Rosenberg. "Biggest Countries The Twenty Largest Countries in Area in the World". About.com. Pristupljeno 20. 10. 2016. 
  2. ^ "The Russian federation: general characteristics". Federal State Statistics Service. Arhivirano s originala, 28. 7. 2011. Pristupljeno 5. 4. 2008. 
  3. ^ "Оценка численности населения на 1 января 2017 года и в среднем за 2016 год" (xls). Федеральная служба государственной статистики (jezik: ruski). Pristupljeno 20. 10. 2016. 
  4. ^ "Report for Selected Countries and Subjects". IMF. Pristupljeno 22. 5. 2017. 
  5. ^ "Commission of the Russian Federation for UNESCO: Panorama of Russia". Unesco.ru. Pristupljeno 22. 5. 2017. 
  6. ^ International energy agency ‐ Oil market report, pristupljeno 9. jula 2017.
  7. ^ Natural gas - production compares the total natural gas produced in cubic meters (cu m), CIA, World Factbook, pristupljeno 9. jula 2017.
  8. ^ "Конституция Российской Федерации". Eng.constitution.kremlin.ru. Pristupljeno 3 March 2014. 
  9. ^ "Пост Председателя Совета Федерации РФ – это третий пост в стране. В случае недееспособности президента и премьера именно председатель верхней палаты парламента должен возглавить государство.". Ria.ru. Pristupljeno 3 March 2014. 
  10. ^ ""Почему у нас третье лицо в государстве Председатель Совета Федерации? Потому что это федерация, он не распускается, он действует постоянно." – Сергей Шахрай". Newstube.ru. Pristupljeno 3 March 2014. 
  11. ^ I.E. Kozlova and O. E. Kutafin, Konstitutsionnoe Pravo Rossii (Constitutional Law of Russia) (4th ed, 2006) p. 383
  12. ^ Security, Global. "Russian Military Personnel". Pristupljeno 1 May 2017. 
  13. ^ "The Global Intelligence Files". wikileaks.org. Pristupljeno 1 April 2015. 
  14. ^ "Status of Nuclear Powers and Their Nuclear Capabilities". Federation of American Scientists. mart 2008. Pristupljeno 19. 3. 2014. 
  15. ^ David Nowak (15. 9. 2008). "Russia pilots proud of flights to foreign shores". The Associated Press. Arhivirano s originala, 1. 5. 2011. 
  16. ^ "The Constitution of the Russian Federation". pravo.gov.ru (jezik: Russian language). 11. 4. 2014. str. 19, 21. Arhivirano s originala, 13. 4. 2014. 
  17. ^ "Treaty Between the Russian Federation and the Republic of Crimea on Ascension to the Russian Federation of the Republic of Crimea and on Establishment of New Subjects Within the Russian Federation" (jezik: ruski). Kremlin.ru. 18. 3. 2014. Pristupljeno 10. 4. 2014. 
  18. ^ "The Constitution of the Russian Federation". (Article 95, §2). Pristupljeno 27. 12. 2007. 
  19. ^ Mary Sadler (4. maj 2017):Russia’s GDP Is Back to Positive Territory, pristupljeno 9. jula 2017.
  20. ^ Historic inflation Russia - CPI inflation, pristupljeno 9. jula 2017.
  21. ^ "The world’s 10 longest railway networks". Railway Technology. Pristupljeno 21. 1. 2016. 
  22. ^ "ВПН-2010". perepis-2010.ru. Arhivirano s originala, 18. 1. 2012. 
  23. ^ "Etničke grupe u Rusiji". demoscope.ru. Pristupljeno 30. 3. 2018. 
  24. ^ "Resident population". Rosstat. Arhivirano s originala, 3. 3. 2012. Pristupljeno 27. 12. 2007. 
  25. ^ "Ruski zavod za statistiku:Popis stanovništva (2010)". www.gks.ru. Pristupljeno 30. 3. 2018. 
  26. ^ Пресс выпуски – В России 74% православных и 7% мусульман [Press releases – In Russia 74% are Orthodox and 7% are Muslims]. levada.ru (jezik: ruski). 17. 12. 2012. Pristupljeno 29. 4. 2015. 
  27. ^ Ценности: религиозность [Values: Religious]. fom.ru (jezik: ruski). 14. 6. 2013. Pristupljeno 4. 4. 2018. 
  28. ^ "Global Christianity – A Report on the Size and Distribution of the World's Christian Population". Pew Research Center's Religion & Public Life Project. 19. 12. 2011. Pristupljeno 4. 4. 2018. 
  29. ^ ANALYSIS (10. 5. 2017). "Religious Belief and National Belonging in Central and Eastern Europe". Arhivirano s originala, 13. 5. 2017. Pristupljeno 12. 5. 2017. 
  30. ^ "Russian Federation". Europe: Belarus, Russian Federation and Ukraine. World and Its Peoples. Marshall Cavendish. 2010. str. 1387. ISBN 978-0-7614-7900-0. Pristupljeno 4. 4. 2018. 
  31. ^ Zuckerman, P. (2005). "Atheism: Contemporary Rates and Patterns". u Michael Martin. The Cambridge Companion to Atheism. Cambridge University Press. 
  32. ^ Социологи вновь посчитали верующих россиян [Sociologists have counted Russian believers anew] (jezik: ruski). SOVA Center for Information and Analysis. 15. 1. 2013. Pristupljeno 4. 4. 2018. 
  33. ^ "Global Index of Religion and Atheism". Worldwide Independent Network/Gallup International Association. Arhivirano s originala, 12. 8. 2012. Pristupljeno 4. 4. 2018. 
  34. ^ Huffington Post: Countries With The MOST College Graduates retrieved September 27, 2013
  35. ^ David Johnson, ed., Politics, Modernisation and Educational Reform in Russia: From Past to Present (2010)
  36. ^ Smolentseva, A. "Bridging the Gap Between Higher and Secondary Education in Russia". Pristupljeno December 27, 2007. 
  37. ^ "Background Note: Russia". U.S. Department of State. Pristupljeno January 2, 2008. 
  38. ^ "Higher Education Institutions". Rosstat. Arhivirano s originala, March 3, 2012. Pristupljeno January 1, 2008. 
  39. ^ "The USSR and Olympism" (PDF). Olympic Review (International Olympic Committee) (84): 530–557. October 1974. Pristupljeno March 28, 2008. 
  40. ^ "IIHF Centennial All-Star Team". Iihf.com. Arhivirano s originala, June 10, 2009. Pristupljeno April 27, 2010. 
  41. ^ [tt_news=3570&cHash=e297f36b56c3588a73701c29a8895077 "Pure gold: Russia repeats!"]. IIHF. May 10, 2009. Pristupljeno August 28, 2015. 
  42. ^ [tt_news=761&cHash=9ba72730fbb5b1cd42b3115bf5ad3e81 "Russian league tops first CHL ranking"]. March 7, 2008. Pristupljeno August 28, 2015. 
  43. ^ [tt_news=6876&cHash=60f30f7f072dfbdf8e5b4c471559f28f "World of difference for KHL?"]. iihf.com. May 7, 2012. Pristupljeno August 28, 2015. 
  44. ^ "KHL is on the 4th place by attendance". IIHF. Pristupljeno June 2, 2017. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]