SDHC

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
SDHC
Identifikatori
Aliasi
Vanjski ID-jeviGeneCards: [1]
Ortolozi
VrsteČovjekMiš
Entrez
Ensembl
UniProt
RefSeq (mRNK)

n/a

n/a

RefSeq (bjelančevina)

n/a

n/a

Lokacija (UCSC)n/an/a
PubMed pretragan/an/a
Wikipodaci
Pogledaj/uredi – čovjek

Podjedinica C kompleksa sukcinat-dehidrogenaze, znana i kao mitohondrijska podjedinica sukcinat-dehidrogenaze citohroma b560, jest protein/enzim koji je kod ljudi kodiran genom SDHC sa hromosoma 1.[1] Ovaj gen kodira jednu od četiri jedarno kodirane podjedinice, koje sadrže sukcinat-dehidrogenazu, također poznatu kao mitohondrijski kompleks II, ključni enzimski kompleks ciklusa trikarboksilnih kiselina i aerobni respiratorni lanci mitohondrija. Kodirani protein je jedan od dva integralna membranska proteina koji učvršćuju druge podjedinice kompleksa, sauzčesnike u formiranju katalitskog jezgra, za unutrašnju mitohondrijalnu membranu. Postoji nekoliko srodnih pseudogena za ovaj gen na različitim hromosomima. Mutacije ovog gena povezane su sa feohromocitomima i paragangliomima. Opisane su alternativno prerađene varijante transkripta.[2]

Aminokiselinska sekvenca[uredi | uredi izvor]

Dužina polipeptidnog lanca je 169 aminokiselina, a molekulska težina 18.610 Da.[3]

1020304050
MAALLLRHVGRHCLRAHFSPQLCIRNAVPLGTTAKEEMERFWNKNIGSNR
PLSPHITIYSWSLPMAMSICHRGTGIALSAGVSLFGMSALLLPGNFESYL
ELVKSLCLGPALIHTAKFALVFPLMYHTWNGIRHLMWDLGKGLKIPQLYQ
SGVVVLVLTVLSSMGLAAM

Struktura[uredi | uredi izvor]

Gen koji kodira SDHC protein je jedarni, iako se protein nalazi u unutrašnjoj membrani mitohondrija. Lokacija gena kod ljudi je na hromosomu 1 na poziciji q21. Gen je podijeljen u šest egzona. SDHC gen proizvodi protein od 18,6 kDa, sastavljen od 169 aminokiselina.[4][5]

SDHC protein je jedna od dvije transmembranske podjedinice proteinskog kompleksa sa četiri podjedinice sukcinat-dehidrogenaze (kompleks II) koji se nalazi u unutrašnjoj mitohondrijskoj membrani. Druga transmembranska podjedinica je SDHD. Proteinski dimer SDHC/SDHD povezan je sa podjedinicom SDHB za transport elektrona, koja je zauzvrat povezana sa podjedinicom SDHA.[6]

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Kompleks sukcinat-dehidrogenaze

Protein SDHC je jedna od četiri jedarno kodirane podjedinice koje sadrže sukcinat-dehidrogenazu, poznatu i kao kompleks II lanca transporta elektrona, ključni enzimski kompleks ciklusa limunske kiseline i aerobnih respiratornih mitohondrijskih lanaca. Kodirani protein je jedan od dva integralna membranska proteina koji pričvršćuju druge podjedinice kompleksa, formirajući katalitsko jezgro, za unutrašnju mitohondrijsku membranu.[2]

SDHC čini dio transmembranskog dimernog proteina sa SDHD koji sidri kompleks II za unutrašnju mitohondrijsku membranu. Dimer SDHC/SDHD obezbjeđuje mjesta vezanja za ubikinon i vodu, tokom transporta elektrona u kompleks II. U početku, SDHA oksidira sukcinat putem deprotonacija na FAD mjestu vezivanja, formirajući FADH2 i ostavljajući fumarat, labavo vezan za aktivno mjesto, slobodan za izlazak iz proteina. Elektroni izvedeni iz sukcinatnog tunela duž [Fe-S] releja u SDHB podjedinici, dok ne stignu u [3Fe-4S] klaster gvožđe-sumpor. Elektroni se zatim prenose na molekulu ubikinona koji čeka na aktivnom mjestu Q pula u dimeru SDHC/SDHD. O1 karbonil kisik ubikinona je orijentiran na aktivnom mestu (slika 4) interakcijom vodikovih veza sa Tyr83 u SDHD. Prisustvo elektrona u klasteru gvožđe-sumpor [3Fe-4S] izaziva kretanje ubikinona u drugu orijentaciju. Ovo olakšava drugu interakciju vikove veze između O4 karbonilne grupe ubikinona i Ser27 SDHC-a. Nakon prvog koraka redukcije jednog elektrona, formira se radikalna vrsta semikinon. Drugi elektron stiže iz [3Fe-4S] klastera kako bi osigurao potpunu redukciju ubikinona u ubikinol.[7]

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Mutacije ovog gena su povezane sa paragangliomima.[2][8] Utvrđeno je da više od 30 mutacija u SDHC genu povećavaju rizik od nasljednog paraganglioma-feohromocitoma tipa 3. Ljudi sa ovim stanjem imaju paragangliome, feohromocitome ili oba. Naslijeđena mutacija SDHC gena predisponira za to stanje, a da izazove nasljedni paragangliom-feokromocitom tipa 3 potrebna je somatska mutacija koja deletira normalnu kopiju SDHC gena. Većina naslijeđenih mutacija SDHC gena mijenja po jednu aminokiselinu u sekvenci SDHC proteina ili rezultiraju skraćenim proteinom. Kao rezultat, postoji mala ili nikakva aktivnost enzima SDH. Budući da mutirani enzim SDH ne može pretvoriti sukcinat u fumarat, sukcinat se akumulira u ćeliji. Višak sukcinata abnormalno stabilizuje hipoksijski inducirani faktor (HIF), koji se također nakuplja u ćelijama. Višak HIF-a stimuliše ćelije da se dijele i pokreće proizvodnju krvnih sudova kada nisu potrebni. Brza i nekontrolirana ćelijska dioba, uz stvaranje novih krvnih žila, može dovesti do razvoja tumora kod osoba s nasljednim paragangliomom-feohromocitomom.[9]

Interaktivna mapa puta[uredi | uredi izvor]

Šablon:TCACycle WP78

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hirawake H, Taniwaki M, Tamura A, Kojima S, Kita K (1997). "Cytochrome b in human complex II (succinate-ubiquinone oxidoreductase): cDNA cloning of the components in liver mitochondria and chromosome assignment of the genes for the large (SDHC) and small (SDHD) subunits to 1q21 and 11q23". Cytogenetics and Cell Genetics. 79 (1–2): 132–8. doi:10.1159/000134700. PMID 9533030.
  2. ^ a b c "Entrez Gene: succinate dehydrogenase complex".
  3. ^ "UniProt, Q99643" (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 12. 2021.
  4. ^ Zong NC, Li H, Li H, Lam MP, Jimenez RC, Kim CS, Deng N, Kim AK, Choi JH, Zelaya I, Liem D, Meyer D, Odeberg J, Fang C, Lu HJ, Xu T, Weiss J, Duan H, Uhlen M, Yates JR, Apweiler R, Ge J, Hermjakob H, Ping P (oktobar 2013). "Integration of cardiac proteome biology and medicine by a specialized knowledgebase". Circulation Research. 113 (9): 1043–53. doi:10.1161/CIRCRESAHA.113.301151. PMC 4076475. PMID 23965338.
  5. ^ "SDHC - Succinate dehydrogenase cytochrome b560 subunit, mitochondrial". Cardiac Organellar Protein Atlas Knowledgebase (COPaKB). Arhivirano s originala, 19. 7. 2018. Pristupljeno 18. 12. 2021.
  6. ^ Sun F, Huo X, Zhai Y, Wang A, Xu J, Su D, Bartlam M, Rao Z (juli 2005). "Crystal structure of mitochondrial respiratory membrane protein complex II". Cell. 121 (7): 1043–57. doi:10.1016/j.cell.2005.05.025. PMID 15989954. S2CID 16697879.
  7. ^ Horsefield R, Yankovskaya V, Sexton G, Whittingham W, Shiomi K, Omura S, Byrne B, Cecchini G, Iwata S (mart 2006). "Structural and computational analysis of the quinone-binding site of complex II (succinate-ubiquinone oxidoreductase): a mechanism of electron transfer and proton conduction during ubiquinone reduction". The Journal of Biological Chemistry. 281 (11): 7309–16. doi:10.1074/jbc.m508173200. PMID 16407191.
  8. ^ Niemann S, Müller U, Engelhardt D, Lohse P (juli 2003). "Autosomal dominant malignant and catecholamine-producing paraganglioma caused by a splice donor site mutation in SDHC". Human Genetics. 113 (1): 92–4. doi:10.1007/s00439-003-0938-0. PMID 12658451. S2CID 32412131.
  9. ^ "SDHC". Genetics Home Reference. U.S. National Library of Medicine. Pristupljeno 26. 3. 2015.

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Ovaj članak uključuje tekst iz Nacionalne medicinske biblioteke Sjedinjenih Država, koji je u javnom vlasništvu.

Šablon:CH-CH oksidoreductaze