Samojedski jezici

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Trenutna geografska podjela samojedskih jezika u srednjoj Rusiji

Samojedski jezici su jedna od dviju grupa uralskih jezika koji se govore na obje strane Urala, na krajnjem sjeveru Evroazije. Jezike govori ukupno otprilike 25.000 ljudi. Izviru iz zajedničkog prasamojedskog jezika. Odvojili su se u posljednjim stoljećima prije nove ere,[1] tako da nisu raznolika grupa jezika i tradicionalno se smatraju autgrupom koja se prvo odvojila od ostalih uralskih jezika.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Izraz samojed proizlazi iz ruskog izraza (ruski: самоед) za neke autohtone narode Sibira. Izraz se počeo smatrati pogrdnim, jer ga neki etnolozi tumače da potječe iz ruskog samo-jed, što znači kanibal.[2] Međutim, neki etimolozi samojedskih jezika odbacuju ovu tvrdnju i umjesto toga povezuju porijeklo izraza sa pojmom saam-edne, što znači "zemlja Laponaca".[3] Etnolozi su predložili riječ samodej[4] kao alternativu.[2]

Podjela[uredi | uredi izvor]

Jezik i odgovorajuće etničke grupe tradicionalno se dijele na sjeverne (tundra) i južne grupe. Južne se još dijele na tajgu i planinsku grupu; ovo su geografske, a ne genealoške grupe.

Sjeverna / tundrsko-samojedska[uredi | uredi izvor]

Južna samojedska[uredi | uredi izvor]

Geografska raspodjela[uredi | uredi izvor]

Trenutno se teritorija Samojeda proteže od Bijelog mora do Laptevskog mora, duž arktičkih obala evropske Rusije, uključujući južnu Novu Zemlju, poluostrvo Jamal, ušća rijeke Ob i Jenisej, i do poluostrva Tajmir u najsjevernijem Sibiru. Njihova ekonomija se zasniva na uzgoju irvasa. Na jugu su u susjedstvu sa trans-uralskim govornicima ugarskih jezika i cis-uralskim govornicima jezika Komi, ali su ih Rusi na zapadu odsjekli od baltičkih Finaca. Na istoku tradicionalno žive sjeverni turkijski Jakuti.

Južni samojedski jezici, od kojih je do danas preživio samo selkupski jezik, historijski su se prostirali na širokoj teritoriji u središnjem Sibiru, protežući se od sliva rijeke Ob na zapadu do Sajansko-Bajkalske visoravni na istoku. Zapisi do 18. stojeća sporadično izveštavaju o pojavljivanju jezika na nekoliko drugih entiteta kao što su „Abakan“, „Kagmasin“ i „Sojot“, iako nema jasnih dokaza da bilo koji od ovih čine odvojene jezike, a čini se da su svi dostupni podaci objašnjivi jer su jednostavno rani oblici kamasinskog ili matorskog.[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Janhunen, Juha (1998). "Samoyedic". u Daniel Abondolo (ured.). The Uralic Languages. London / New York: Routledge. str. 457–479.
  2. ^ a b The Tenacity of Ethnicity by Marjorie Mandelstam Balzer ISBN 978-0-691-00673-4
  3. ^ Anthropology of the North: Translations from Russian Sources (jezik: engleski). Arctic Institute of North America. 1961.
  4. ^ Balzer, Marjorie Mandelstam (1999-11-21). The Tenacity of Ethnicity: A Siberian Saga in Global Perspective (jezik: engleski). Princeton University Press. ISBN 978-0-691-00673-4.
  5. ^ Janhunen, Juha (1977). Samojedischer Wortschatz. Castreanumin toimitteita. 17. Helsinki. str. 8. ISBN 951-45-1161-1. ISSN 0355-0141. |