Segedinski mir
 Evropa 1470. nekoliko decenija nakon Segedinskog mira | |
| Izrađen | 10. 6. - 14. 8. 1444 |
|---|---|
| Potpisan | 15. august 1444. |
| Lokacija | Segedin |
| Potpisnici | |
Edirne i Segedinski mir bili su dvije polovine mirovnog sporazuma između sultana Murata II Osmanlijskog carstva i kralja Vladislava Kraljevine Mađarske. Strana u sporazumu bio je despot Đurađ Branković iz Srpske despotovine. Ugovor je okončao krstaški rat protiv Osmanlija uz značajne dobitke. U roku od mjesec dana Vladislav se odrekao zakletve na nagovor pape i krstaški rat se nastavio. 10. 11. 1444. završila je katastrofom za mađare u bici kod Varne, gdje su krstaši zbrisani, a Vladislav ubijen.
Ugovor je započet u Edirnu razgovorima između Murata i Vladislavovog ambasadora. Poslije nekoliko dana poslat je u Segedin sa Muratovim ambasadorom, da ga Vladislav doradi i ratifikuje. Nakon što je stigao, komplikacije su dovele do toga da su pregovori nastavljeni još nekoliko dana, a zakletve su na kraju date u Varadu. Ratifikacija je obavljena 15. avgusta 1444. godine u Varadu.
Pozadina[uredi | uredi izvor]
Krstaški rat u Varni zvanično je počeo 1. 1. 1443. godine krstaškom bulom koju je objavio papa Eugen IV. Međutim, borbe nisu počele kako je planirano. Ugarska i karamandska turska vojska trebale su istovremeno napasti Osmanlijsko carstvo. U proljeće 1443. godine, prije nego što su Mađari bili spremni, Karamanidi su napali Osmanlije i bili uništeni od vojske sultana Murata II.[1]
Ugarska vojska, predvođena kraljem Vladislavom, koji je u spornim okolnostima došao na prijesto tri godine ranije, mađarskim generalom Jovanom Hunjadijem i srpskim despotom Đurađom Brankovićem, napala je sredinom oktobra. Pobijedili su u prvim okršajima i prisilili Kasim-pašu iz Rumelije i njegovog komandira Turakhan Bega da napuste svoj logor i pobjegnu u Sofiju, u Bugarskoj, kako bi upozorili Murata na invaziju. Spalili su sva sela na svom povlačenju u strategiji spaljene zemlje. Kada su stigli u Sofiju, savjetovali su sultana da spali grad i da se povuče u planinske prevoje iza njih, gde manja osmanlijska vojska ne bi bila u tako nepovoljnom položaju. Ubrzo nakon toga, nastupila je velika hladnoća.[1]
Slijedeći okršaj, na Zlatičkom prevoju neposredno pred Božić 1443. godine, vođen je u snijegu i Mađari su poraženi. Dok su se povlačili, uhvatili su u zasjedu i porazili goničku silu u bici kod Kunovice, gdje je zarobljen Mahmud beg, sultanov zet i brat velikog vezira Čandarlı Halil-paše. To je Mađarima dalo iluziju sveukupne kršćanske pobjede i vratili su se trijumfalno. Kralj i crkva bili su nestrpljivi da održe ovu iluziju i davali su uputstva za širenje informacija o pobjedama, te su proturječili svakome ko je spomenuo poraze.[1] Murat se, u međuvremenu, vratio ljut zbog nepouzdanosti svojih snaga i zatvorio Turakhana, okrivljujući ga za neuspjeh vojske i Mahmud-begovo hvatanje.[1]
Početni pregovori[uredi | uredi izvor]
Vjeruje se da je Murat želio okončanje rata. Sestra ga je molila da izdejstvuje oslobađanje njenog muža, a dodatni pritisak je vršila i njegova supruga Mara, kćerka Đurađa Brankovića. Mara je 6. marta 1444. poslala izaslanika Brankoviću; njihovom raspravom su započeli mirovni pregovori sa Osmanlijskim carstvom.[1]
Vladislav je 24. aprila 1444. godine poslao pismo Muratu u kojem navodi da njegov ambasador Stojka Gisdanić putuje u Edirne sa punim ovlaštenjima da pregovara u njegovo ime. Zamolio je da, kada se postigne dogovor, Murat pošalje vlastite ambasadore sa ugovorom i zakletvom u Mađarsku, nakon čega se Vladislav također može zakleti na mir.[1] Istog dana Vladislav je održao vijeće u Budimu, gdje se zakleo pred kardinalom Julijanom Cesarinijem da će u ljeto voditi novu ekspediciju protiv Osmanlija.[1]
Edirne[uredi | uredi izvor]
.jpg)
Rani pregovori rezultirali su oslobađanjem Mahmud-bega, koji je stigao u Edirne početkom juna 1444. Ubrzo je stigao Vladislavov poslanik Stojka Gisdanić, zajedno sa, kako nalaže zakon potpisan od strane kralja Alberta, Hunjadijevim zastupnikom Vitislavom i s dva zastupnika Brankovića. Po nalogu pape Eugena IV, antikvar Ciriaco Pizzicolli je također bio prisutan da prati napredak planova krstaškog rata.[1]
Tokom pregovora najspornija tačka bila je posjedovanje podunavskih tvrđava, posebno Golupca i Smedereva, koje su Osmanlije željele da zadrže. Međutim, 12. 6. 1444. godine, nakon trodnevne rasprave, sporazum je na brzinu završen jer je İbrahim II od Karamanida napao Muratove zemlje u Anadoliji.[1]
U konačnim uslovima stajalo je da će Murat prognanom Brankoviću vratiti 24 srpska grada, uključujući i velike tvrđave Golubac i Smederevo. Murat se obavezao i da oslobodi dva Brankovićeva oslijepljena sina, Grgura i Stefana. Obnovljena srpska despotovina bila je vazal Osmanlijama, pa je morao da plaća danak i daje vojnu pomoć. Sa Mađarskom je uspostavljeno desetogodišnje primirje, a Vlad II Drakul, vojvoda Vlaške, više nije bio dužan da prisustvuje Muratovom dvoru, iako je i dalje morao da plaća danak. Nakon što se Murat zakleo da će poštovati ugovor, sporazum je poslan u Mađarsku sa Baltaoğluom Süleymanom i Grkom Vranasom na ratifikaciju Vladislavu, Hunyadiju i Brankoviću.[1]
Politikanstvo[uredi | uredi izvor]
Uprkos pregovorima o sporazumu, planiranje krstaškog rata protiv Osmanlija se nastavilo. Općenito se pretpostavlja da je Vladislav do početka jula znao rezultate pregovora u Edirne. Ipak, 2. 7. 1444. godine, na nagovor kardinala Cesarinia, Vladislav je uvjerio svoje saveznike u svoju namjeru da predvodi krstaški rat izjavljujući da će se 15. 7. uputiti u Varad da okupi vojsku.[1]
Krstaški rat bi dao legitimitet Vladislavu na prijestolje, a poljska frakcija je posebno željela provjeru njegovog prava da vlada nad trogodišnjim Ladislavom, zakonitim kraljem Ugarske. Također je bio prisiljen od strane uvjerljivog Cesarinia, koji je žarko vjerovao u krstaški rat. U vrijeme kada je kralj dao svoju izjavu, riječ o mirovnim pregovorima se proširila, što je izazvalo dodatni pritisak od strane prokrstaša, uključujući despota Konstantina XI, da se odreknu sporazuma.[1] U međuvremenu, u Poljskoj je došlo do građanskog sukoba, a tamošnja frakcija je tražila da se vrati kako bi ih okončao. Protiv nastavka rata govorili su i gubici tokom prethodne zime.[1]
Vladislav nije bio jedini koji je bio prisiljen. Pismo koje je napisao Ciriaco Pizzicolli 24. juna 1444. moli Hunjadija da ignoriše mir, navodeći da su Turci preplašeni "i da svoju vojsku pripremaju za povlačenje radije nego za bitku". Nastavio je objašnjavajući da će ugovor omogućiti Muratu "da se osveti za poraz koji mu je Hunijadi nanio u nedavnoj prošlosti" i da bi Mađarska i drugi kršćanski narodi trebali napasti Trakiju nakon što "(proglase) rat dostojan kršćanske religije ".[1]
Branković je imao mnogo veći interes da se mirovni sporazum provede i tražio je Hunjadijevu podršku. Očekivalo se da će mu Srbija biti vraćena po ratifikaciji sporazuma, pa je podmitio Hunjadija obećavajući mu zemlju koju je držao u Mađarskoj. Dana 3. 7. 1444. vlast Világosvar je zauvek prenijeta na Hunijada. Otprilike u isto vrijeme, kao dodatno osiguranje, prebačeni su i posjedi Mukačevo, Baja Mare, Satu Mare, Debrecen i Böszörmény, a Hunijadi je postao najveći zemljoposjednik u Kraljevini.[1]
Ubrzo nakon Vladislavove izjave, otprilike u isto vrijeme kada je pisao pismo Hunijadiju, Ciriaco je tu vijest prenio papi, koji je zauzvrat obavijestio Cesarinia. Cesarini je u međuvremenu svu svoju karijeru stavio na krstaški rat, rezultat njegove podrške Papi protiv Bazelskog sabora, koji je napustio kasnih 1430ih. Stoga mu je preostala šansa da pronađe rješenje koje bi bilo zadovoljavajuće za obje strane.[1]
Seged[uredi | uredi izvor]
Početkom avgusta u Seged su stigli osmanlijski ambasadori Baltaoglu i Vranas. Kardinal Cesarini je 4. 8. 1444. implementirao rješenje koje je pripremio za kralja. Sa Hunijadijem, baronima i prelatima Kraljevine Ugarske, Vladislav se svečano složio da će se "odreći bilo kakvih sporazuma, sadašnjih ili budućih, koje je sklopio ili je trebao sklopiti sa sultanom". Cesarini je pažljivo formulisao deklaraciju tako da se pregovori mogu nastaviti i da se sporazum i dalje može ratificirati zakletvom, bez otklanjanja mogućnosti krstaškog pohoda ili kršenja uslova sporazuma jer je zakletva poništena čak i prije nego što je data.[1]
Uprkos Cesarinijevom rješenju, pregovori su trajali deset dana. Konačnom verzijom ugovora Srbija je ponovo uspostavljena kao tampon država i regulisan njen povratak Brankovićima,[2] kao i povratak Albanije i svih ostalih osvojenih teritorija, uključujući 24 tvrđave, Ugarskoj. Osmanlije su također morale platiti odštetu od 100.000 zlatnih florina i osloboditi dva Brankovićeva sina.[1][3] Ugarska je u međuvremenu pristala da neće napadati Bugarsku niti prelaziti Dunav,[2] i uspostavljeno je primirje od 10 godina. Sumnja se i da je Branković, koji je sporazumom najviše dobio, vršio privatne pregovore sa Baltaogluom, ali rezultati nisu poznati. Sporazum je 15. 8. 1444. ratifikovan u Varadu uz zakletvu Hunijadija, kako za sebe tako i „u ime samog kralja i cijelog naroda Ugarskog“ i Brankovića.[1]
Posljedice[uredi | uredi izvor]
22. 8. 1444., sedmicu dana nakon okončanja pregovora, Branković je ponovo zauzeo Srbiju. Tokom te sedmice, Vladislav je ponudio i tron Bugarske Hunijadiju, ako je bio spreman da se odrekne zakletve, što je i bio. Do sredine septembra, svi transferi, kako oni određeni sporazumom, tako i oni u pozadini pregovora, su završeni, što je omogućilo da krstaški rat postane primarni fokus Ugarske.[1]
U međuvremenu, Osmanlijsko carstvo nije čulo za Cesarinijevo poništavanje sporazuma. Do kraja avgusta 1444. Karamanidi su pokoreni, ostavljajući Muratu utisak da su njegove granice sigurne. Očekivao je da će povoljni uslovi dati Segedinskim mirom i nagodbom sa İbrahimom II od Karamanida dati trajni mir. Ubrzo nakon pobjede nad Karamanidima, Murat je abdicirao u korist Mehmeda II, svog dvanaestogodišnjeg sina, s namjerom da se mirno povuče.[1][2]
Muratova nada se nije ispunila. Do kraja septembra ugarske su pripreme za krstaški rat bile gotove, a pripreme njihovih saveznika su bile uveliko u toku. Mnoge ranije nezavisne osmanlijske rubne teritorije počele su da vraćaju svoju zemlju, a 20. 9. 1444. ugarska vojska je počela marširati južno od Segedina. Marš je prošao dobro za Ugare, što je navelo Osmanlije da opozovu Murata. 10. 11. 1444. godine, dvije vojske sukobile su se u bici kod Varne, kada su se Osmanlije borile pod Muratovim zastavom s prekršenim sporazumom zakovanim na nju. Krstaši su odlučno poraženi, a Vladislav ubijen. Ugarska je ponovo upala u građanski rat i uklanjanje prijetnje osmanlijskom balkanskom frontu omogućilo im je da koncentrišu snage za osvajanje Konstantinopolja (Istanbula) 1453. godine.[1][3]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v Bain, Robert Nisbet (1911). . u Chisholm, Hugh (ured.). Encyclopædia Britannica. 28 (11. izd.). Cambridge University Press. str. 766.
- ^ a b c Sugar, Peter (1977). "Chapter 1: The Early History and the Establishment of the Ottomans in Europe". Southeastern Europe Under Ottoman Rule, 1354-1804 (Reprint). Seattle ; London: University of Washington Press. ISBN 9780295954431. Arhivirano s originala, 15. 12. 2019. Pristupljeno 19. 5. 2007.
- ^ a b Perjes, Geza (1999) [1989]. "Chapter I: Methodology". u Bela Kiraly; Peter Pastor (ured.). The Fall of The Medieval Kingdom of Hungary: Mohacs 1526 - Buda 1541. Prevod: Maria D. Fenyo. New York: Columbia University Press / Corvinus Library - Hungarian History. ISBN 978-0-88033-152-4. LCCN 88062290. Arhivirano s originala, 21. 4. 2007. Pristupljeno 23. 3. 2007.
