Sevrski sporazum
 Sevrski sporazum | |
| Vrsta | Mirovni sporazum |
|---|---|
| Potpisan | 10. august 1920. |
| Lokacija | Sèvres, Treća Francuska Republika |
| Potpisnici | Glavne Savezničke sile[1] Savezničke sile
|
Sevrski sporazum (francuski: Traité de Sèvres) bio je sporazum iz 1920. potpisan između nekih saveznika Prvog svjetskog rata i Osmanskog Carstva, ali nije ratificiran. Sporazum bi zahtijevao ustupanje velikih dijelova osmanske teritorije Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Grčkoj i Italiji, kao i stvaranje velikih okupacijskih zona unutar Osmanskog Carstva. Bio je to jedan u nizu sporazuma koje su Centralne sile potpisale sa Saveznicima nakon njihovog poraza u Prvom svjetskom ratu. Neprijateljstva su već bila završena Primirjem u Mudrosu.
Sporazum je potpisan 10. augusta 1920. u izložbenoj sali tvornice porculana Manufacture nationale de Sèvres[2] u Sevrsu, Francuska.[3]
Sevrski sporazum označio je početak podjele Osmanskog Carstva. Odredbe sporazuma uključivale su odricanje od većine teritorije koju nisu naseljavali Turci i njihovo ustupanje savezničkoj upravi.[4] Ustupanje istočnomediteranskih zemalja dovelo je do uvođenja novih političkih oblika, uključujući britanski mandat za Palestinu i francuski mandat za Siriju i Liban.
Uslovi sporazuma izazvali su neprijateljstvo i turski nacionalizam. Potpisnicima sporazuma oduzeto je državljanstvo od strane Velike nacionalne skupštine, koju je predvodio Mustafa Kemal-paša,[5] što je pokrenulo turski rat za nezavisnost. Neprijateljstva s Britanijom oko neutralne zone moreuza jedva su izbjegnuta u Čanak krizi u septembru 1922, kada je 11. oktobra zaključeno primirje u Mudanji, što je navelo bivše saveznike iz Prvog svjetskog rata da se vrate za pregovarački sto s Turcima u novembru 1922. Sporazum iz Lozane iz 1923, koji je zamijenio Sporazum iz Sevra, okončao je sukob i doveo do uspostavljanja Republike Turske.
Odredbe sporazuma
[uredi | uredi izvor]
Sporazum je nametnuo Turskoj niz teritorijalnih gubitaka i imao je niz odredbi koje su se primjenjivale na teritorij koj pripada Turskoj.
Neteritorijalna
[uredi | uredi izvor]Finansijska ograničenja
[uredi | uredi izvor]Saveznici su trebali kontrolisati finansije Osmanskog Carstva, kao što su odobravanje i nadzor nad nacionalnim budžetom, provođenje finansijskih zakona i propisa i potpuna kontrola Osmanske banke. Uprava za javni dug Osmanskog Carstva, osnovana 1881, redizajnirana je kako bi uključivala samo britanske, francuske i italijanske vlasnike obveznica. Problem osmanskog duga datira još iz vremena Krimskog rata (1854–1856) tokom kojeg je Osmansko Carstvo posuđivalo novac iz inostranstva, uglavnom iz Francuske. Također su vraćene kapitulacije Osmanskog Carstva, koje je Talaat-paša ukinuo 1914.
Carstvo je moralo odobriti slobodu tranzita ljudima, robi, plovilima itd. koji prolaze kroz njegovu teritoriju, a roba u tranzitu trebala je biti oslobođena svih carina. Buduće promjene poreskog sistema, carinskog sistema, unutrašnjih i vanjskih zajmova, uvoznih i izvoznih carina i koncesija zahtijevale bi saglasnost finansijske komisije Savezničkih sila da bi se provele. Kako bi se spriječilo ekonomsko ponovno prodiranje Njemačke, Austrije, Mađarske ili Bugarske, ugovorom je zahtijevano od carstva da likvidira imovinu građana tih zemalja koje žive na njegovim teritorijama. Javnu likvidaciju trebala je organizirati Komisija za reparacije. Prava na imovinu Bagdadske željeznice trebala su preći iz njemačke kontrole.
Vojna ograničenja
[uredi | uredi izvor]Osmanska vojska trebala je biti ograničena na 50.700 ljudi, a osmanska mornarica mogla je održavati samo sedam jedrenjaka i šest torpednih čamaca. Osmanskom Carstvu je bilo zabranjeno stvaranje zračnih snaga. Sporazum je uključivao međusavezničku komisiju za kontrolu i organizaciju koja će nadgledati izvršenje vojnih klauzula.
Međunarodna suđenja
[uredi | uredi izvor]Sporazum je zahtijevao utvrđivanje odgovornih za genocid nad Armenima. Član 230. Sporazuma iz Sèvresa zahtijevao je od Osmanskog Carstva da "preda savezničkim silama osobe čiju predaju potonje mogu zahtijevati kao odgovorne za masakre počinjene tokom ratnog stanja na teritoriji koja je 1. augusta 1914. bila dio Osmanskog Carstva". Međutim, pokušaj međusavezničkog tribunala da procesuira ratne zločince kako je zahtijevao Sporazum iz Sèvresa na kraju je obustavljen, a ljudi koji su orkestrirali genocid izbjegli su krivično gonjenje i relativno slobodno putovali širom Evrope i Centralne Azije.[6]
Komunalni odnosi
[uredi | uredi izvor]Osmansko Carstvo trebalo je osigurati jednaka prava između muslimana i nemuslimana, vratiti deportirane u njihove domove i vratiti imovinu koja je prethodno konfiskovana. Svi prelasci na islam od 1. novembra 1914. trebali su biti poništeni.[7]
Strane zone utjecaja
[uredi | uredi izvor]
Francuska
[uredi | uredi izvor]Unutar teritorije koju je Turska zadržala prema sporazumu, Francuska je dobila Siriju i susjedne dijelove jugoistočne Anadolije, uključujući Gaziantep, Urfu i Mardin. Kilikija, uključujući Adanu, Dijarbekır i velike dijelove istočno-centralne Anadolije sve do sjevera do Sivasa i Tokata, proglašena je zonom francuskog utjecaja prema Sykes-Picotovom sporazumu.
Grčka
[uredi | uredi izvor]
Grčka vlada je upravljala okupacijom Smirne od 21. maja 1919. Protektorat je uspostavljen 30. jula 1922. Sporazumom je "vršenje njenih prava suvereniteta preneseno na lokalni parlament", ali je regija ostala unutar Osmanskog Carstva. Sporazumom je Smirnom upravljao lokalni parlament, a plebiscit bi nadgledali Društvo naroda nakon pet godina kako bi se odlučilo žele li se građani Smirne pridružiti Grčkoj ili ostati u Osmanskom Carstvu. Sporazumom je prihvaćena grčka uprava enklave Smirna, ali je područje ostalo pod turskim suverenitetom. Kako bi zaštitila kršćansko stanovništvo od napada turskih neregularnih trupa, grčka vojska proširila je svoju jurisdikciju i na obližnje gradove stvarajući takozvanu "Smirnsku zonu".
Italija
[uredi | uredi izvor]Italiji su formalno dodijeljeni Dodekaneška ostrva, koji su bili pod italijanskom okupacijom od Italijansko-turskog rata 1911-1912, uprkos Ušijskom Sporazumu prema kojem je Italija trebala vratiti ostrva Osmanskom Carstvu. Veliki dijelovi južne i zapadno-centralne Anadolije, uključujući lučki grad Antaliju i historijsku seldžučku prijestolnicu Konyu, proglašeni su italijanskom zonom utjecaja Sporazumom iz Saint-Jean-de-Mauriennea. Trojni savez je obećao Antaliju Italiji Londonskim ugovorom,[8] a italijanske kolonijalne vlasti željele su da zona postane italijanska kolonija pod imenom Likija.[9]
Teritorijalne odredbe
[uredi | uredi izvor]Zona moreuza
[uredi | uredi izvor]
Predložena je zona moreuza koja bi obuhvatila Bosfor, Dardanele i Mramorno more. Plovidba u Dardanelima bi bila otvorena u vrijeme mira i rata za sve trgovačke i ratne brodove, bez obzira na zastavu. To bi efektivno dovelo do internacionalizacije voda, koje ne bi bile predmet blokade, i nijedan ratni čin se tamo ne bi mogao počiniti osim radi provođenja odluka Društva naroda.
Slobodne zone
[uredi | uredi izvor]Određene luke trebale su biti proglašene lukama od međunarodnog značaja. Društvo naroda insistiralo je na potpunoj slobodi i apsolutnoj jednakosti u tretmanu u takvim lukama, posebno u pogledu naknada i olakšica, kako bi se osiguralo provođenje ekonomskih odredbi na komercijalno-strateškim mjestima. Regije su trebale biti nazvane "slobodnim zonama". Luke su bile Carigrad od San Stefana do Dolmabahčea, Hajdar-paša, Smirna, Aleksandreta, Haifa, Basra, Trabzon i Batum.
Trakija
[uredi | uredi izvor]Istočna Trakija (do linije Čatalja), ostrva Imbros i Tenedos i ostrva Mramornog mora ustupljeni su Grčkoj. Vode koje okružuju ostrva proglašene su međunarodnom teritorijom i ostavljene pod upravu "Zone moreuza".
Kurdistan
[uredi | uredi izvor]
Regija Kurdistana, uključujući provinciju Mosul, trebala je održati referendum o svojoj sudbini. Među Kurdima nije postojao opći dogovor o tome kakve bi trebale biti granice Kurdistana zbog razlike između područja kurdskih naselja i političkih i administrativnih granica regije.[10] Obrisi Kurdistana kao cjeline predložio je 1919. Šerif Paša, koji je predstavljao Društvo za uzdizanje Kurdistana (Kürdistan Teali Cemiyeti) na Pariskoj mirovnoj konferenciji. Granice regije definisao je na sljedeći način:
Granice turskog Kurdistana, s etnografskog gledišta, počinju na sjeveru kod Zivena, na kavkaskoj granici, i nastavljaju se prema zapadu do Erzuruma, Erzincana, Kemaha, Arapgira, Besnija i Divicka; na jugu prate liniju od Harrana, planina Sinjar, Tel Asfara, Erbila, Süleymaniye, Akk-el-mana, Sinne; na istoku, Ravandiz, Başkale, Vezirkale, odnosno granica Perzije do planine Ararat.[11]
To je izazvalo kontroverzu među drugim kurdskim nacionalistima, jer je isključivalo regiju Van (moguće kao ustupak armenskim pretenzijama na tu regiju). Emin Ali Bedir Kan predložio je alternativnu kartu koja je uključivala Van i izlaz na more preko onoga što je danas turska provincija Hatay.[12] Usred zajedničke deklaracije kurdskih i armenskih delegacija, kurdski zahtjevi u vezi s vilajetom Erzurum i Sassounom (Sasonom) su odbačeni, ali su argumenti za suverenitet nad Ağrıjem i Muşom ostali.[13]
Nijedan prijedlog nije podržan sporazumom iz Sèvresa, koji je ocrtao skraćeni Kurdistan na onome što je sada turska teritorija (izostavljajući Kurde iz Irana, Iraka pod britanskom kontrolom i Sirije pod francuskom kontrolom).[14] Trenutna iračko-turska granica dogovorena je u julu 1926.
Član 63 eksplicitno je garantovao punu zaštitu asirsko-kaldejske manjine, ali ta odredba je izostavljena iz Sporazuma iz Lausanne.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ Redoslijed i kategorizacija u nastavku su onakvi kakvi su navedeni u preambuli ugovora:
- ↑ Helmreich, Paul C. (1974). From Paris to Sèvres: The Partition of the Ottoman Empire at the Peace Conference of 1919–1920. Columbus, Ohio: Ohio State University Press. str. 320. ISBN 9780814201701. OCLC 694027.
- ↑ "The Treaty of Sèvres, 1920". Harold B. Library, Brigham Young University.
- ↑ "TS0011.pdf" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 18. 2. 2015. Pristupljeno 31. 5. 2014.
- ↑ "Ottoman signatories of Treaty of Sèvres - NZHistory, New Zealand history online". NZHistory.net.nz. Pristupljeno 25. 1. 2017.
- ↑ Power, Samantha. A Problem from Hell, p. 16–17. Basic Books, 2002.
- ↑ Morris, Benny; Ze'evi, Dror (2019). The Thirty-Year Genocide: Turkey's Destruction of Its Christian Minorities, 1894–1924. Harvard University Press.
- ↑ "First World War.com - Primary Documents - Treaty of London, 26 April 1915". FirstWorldWar.com. Pristupljeno 25. 1. 2017.
- ↑ Franco Antonicelli, Trent'anni di storia italiana, 1915-1945, Torino, Mondadori Editore, 1961. Ste. 25
- ↑ Hakan Özoğlu, Kurdish Notables and the Ottoman State: Evolving Identities, Competing Loyalties, and Shifting Boundaries p. 38. SUNY Press, 2004
- ↑ Şerif Pasha, Memorandum on the Claims of the Kurd People, 1919
- ↑ Hakan Özoğlu, ibid p. 40
- ↑ M. Kalman, Batı Ermenistan ve Jenosid ste. 185, Istanbul, 1994.
- ↑ Arin, Kubilay Yado, Turkey and the Kurds – From War to Reconciliation? UC Berkeley Center for Right Wing Studies Working Paper Series, March 26, 2015.
Normativna kontrola  |
|
|---|