Sibir

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Sibir (ruski: Сиби́рь) je naziv za područje koje pokriva veći dio sjeverne Azije odnosno azijski dio Rusije. Čini oko polovinu ruskog teritorija s površinom od 9,6 miliona km2, što ga čini većim od SAD.

Problem postavljanja granice[uredi | uredi izvor]

Granice Sibira ne mogu se jednoznačno i precizno odrediti. Utvrđivanje sibirske teritorije razlikuje se zavisno od ugla gledanja: geografski, historijski ili politički.

Sibirski federalni subjekti

Ime potiče izvorno iz mongolskog (neki izvori tvrde da dolazi iz tatarskog) i doslovno mu je značenje "zemlja koja spava", a odnosilo se na Sibirski kanat na području današnjeg zapadnog Sibira, koji je nastao raspadom Zlatne horde). Danas se izvan Rusije pod Sibirom obično podrazumijeva čitav azijski dio Rusije.

Prostire se oko 7.000 kilometara u smjeru istok-zapad od Urala sve do planina koje čine pacifičku vododjelnicu. Od sjevera prema jugu ima oko 3.500 kilometara od Arktičkog okeana (Sjeverno polarno more) pa do kazahstanskih planina i granica s Mongolijom i Narodnom Republikom Kinom. Područje Dalekog istoka od Jakutije do tihookeanske obale, koje je sa svojih 6.179.900 km2 površine veće od cijelog preostalog dijela Sibira, izvan Rusije se obično pribraja Sibiru, ali se u Rusiji smatra zasebnom regijom. Tako stanovnici Kamčatke ili Sahalina pod "Sibirom" podrazumijevaju regiju koja je više hiljada kilometara daleko od njihove domovine.

Po visini Sibir se može grubo razgraničiti na sedam dijelova: Zapadnosibirska depresija, Sjevernosibirska depresija, Srednjesibirsko gorje, Južnosibirske planine, Srednjejakutska nizina, Istočnosibirska depresija i Istočnosibirsko gorje.

Rijeke[uredi | uredi izvor]

Najveće rijeke su Ob, koji odvodnjava ogromnu ravnicu istočno od Urala, Jenisej, Lena i Amur. Pored Irkutska nalazi se Bajkalsko jezero koje je najdublje slatkovodno jezero na Zemlji. Daleko na istoku nalazi se poluostrvo Kamčatka s velikim brojem vulkana.

Klima[uredi | uredi izvor]

U većem dijelu Sibira vlada izražena kontinentalna klima: vruća ljeta (do +40 °C) smjenjuju krajnje hladne zime (do -67 °C). Zemlja često ostaje pod snijegom do 9 mjeseci.

Krajolikom uglavnom dominiraju listopadne šume (tajge), dok u arktičkim područjima prevladava tundra, krajolik bez drveća. Između toga se nalazi mješovito, prijelazno područje. Na jugu tajga prelazi u stepu.

U velikim dijelovima Sibira kao oblik tla prevladava merzlota (trajno zaleđeno tlo) . Najhladnije naseljeno mjesto na Zemlji je istočnosibirski grad Ojmjakon (južno od Verhojanska).

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

S 23 miliona stanovnika Sibir je slabo naseljeno područje, a gustoća stanovništva je samo 2,7 stanovnika na km2. Stanovništvo je koncentrirano u relativno uskom pojasu na jugu i jugozapadu, odnosno duž transsibirske željezničke pruge koja povezuje važne velike gradove i gdje je moguća poljoprivreda.

U velike gradove u tom pojasu spadaju Novosibirsk, Omsk, Krasnojarsk, Tjumenj, Tomsk, Irkutsk, Habarovsk, Ulan-Ude i dalekoistočna pacifička metropola Vladivostok. Važna industrijska središta u kojima leže još neki veliki gradovi su Hantijsko-Mansijski autonomni okrug kao i Jamalsko-nenecki autonomni okrug gdje je težište naftne industrije i plina, kao i južnosibirski "kuznjecki bazen uglja" (Kuzbass) s industrijskim gradom Kemerovo.

Većinu stanovništva čine ruski doseljenici i rusificirani Ukrajinci koji su ovamo došli u prošlim vijekovima. Već u 18. vijeku ih je bilo više nego starosjedilačkog stanovništva.

Još u vrijeme careva zabačeno je i negostoljubivo područje Sibira i srednje Azije služilo kao mjesto izgona političkih protivnika i prijestupnika. Na strašan glas došao je Sibir s pojavom Solženjicinove knjige Arhipelag GULAG kad se saznalo o svim užasima zatvora i kažnjeničkih logora stvorenih za vrijeme Staljinove strahovlade. Tek s raspadom Sovjetskog Saveza prestale su deportacije u ta područja. Od 1920-ih godina pojačava se industrijski razvoj Sibira, što je učvrstilo strukturu stanovništva u doseljeničku korist.

Starosjedilačko stanovništvo sibirskog sjevera i ruskog Dalekog istoka sastoji se od naroda altajske i uralske jezične porodice i drugih naroda. Veći su narodi Tuvinci, Burjati, Hakasi, Jakuti i Altajci. Manje etničke zajednice koje nemaju svoje federalne republike među ostalima su Čukči, Evenki, Korjaci, Nenci, Hanti, Mansi i Jukagiri. Za vrijeme Sovjetskog Saveza većina je starosjedilaca, koji su oduvijek bili nomadi, bila prisiljena na trajno naseljavanje i kolektivizaciju u sovhoze.

Najveća ugroženost za starosjedilačko stanovništvo proizlazi iz industrijskog otvaranja i korištenja prirodnih resursa kao što su nafta, prirodni plin, ugalj, dijamanti i zlato u azijskom dijelu Rusije. Uz to, alkoholizam je ogroman problem. Jezici većine malih naroda su pred izumiranjem, a posebno tamo gdje na osnovi industrijskog razvoja nestaje okolina u kojoj se njima koristilo.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, u Sibiru se pojačano (dijelom ilegalno) naseljavaju Kinezi, djelujući uglavnom kao trgovci ili poduzetnici.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: