Sigmund Freud

Sigmund Freud
Rođenje	(1856-05-06) 6. maj 1856. Freiberg, Austrijsko Carstvo (danas Příbor, Češka)
Smrt	23. septembar 1939(1939-09-23) (83 godine) London, Engleska
Narodnost	Austrijanac
Polje	Neurologija Psihoterapija Psihoanaliza
Institucija	Univerzitet u Beču Međunarodno psihoanalitičko udruženje
Alma mater	Univerzitet u Beču (MD, 1881)
Akademski savjetnici	Franz Brentano Ernst Brücke Carl Claus
Poznat(a) po	Psihoanaliza Id, ego i super-ego Edipov kompleks Potiskivanje Mehanizmi odbrane Faze psihoseksualnog razvoja
Istaknute nagrade	Goetheova nagrada (1930)
Potpis: Glas naučnika: Poslušajte zvučni zapis (1938)

Sigmund Freud (rođen kao Sigismund Schlomo Freud; 6. maj 1856 – 23. septembar 1939) bio je austrijski neurolog i osnivač psihoanalize. Razvio je psihoanalizu kao teorijski i terapijski pristup zasnovan na istraživanju nesvjesnih psihičkih procesa te na liječenju psihičkih poteškoća kroz razgovor između pacijenta i psihoanalitičara. Iz tog pristupa proizašla je i njegova teorija uma i ljudskog ponašanja, koja je ostavila snažan utjecaj na razvoj psihologije, psihijatrije i drugih društvenih i humanističkih disciplina.

Razvijajući psihoanalizu, Freud je uveo terapijske metode kao što su slobodne asocijacije, tumačenje snova i analiza transfera, koje su postale sastavni dio psihoanalitičke prakse. Proširivši pojam seksualnosti tako da obuhvati i dječije faze psihoseksualnog razvoja, Freud je razvio koncept Edipovog kompleksa, koji je postao jedan od osnovnih elemenata psihoanalitičke teorije.

Freud je snove tumačio kao ispunjenje potisnutih želja, smatrajući da njihova analiza omogućava uvid u nastanak psihičkih simptoma i djelovanje odbrambenog mehanizma potiskivanja. Na toj osnovi razvio je teoriju nesvjesnog, a potom i model psihičke strukture sastavljen od ida, ega i super-ega.

U okviru svoje teorije Freud je postulirao postojanje libida, seksualizirane psihičke energije koja pokreće psihičke procese i stvara erotsku vezanost, kao i nagona smrti, koji je povezivao s kompulzivnim ponavljanjem, agresijom, mržnjom i neurotičnim osjećajem krivnje.

U svojim kasnijim radovima Freud je razvio opsežna tumačenja i kritike religije i kulture, nastojeći psihoanalitičke koncepte primijeniti na razumijevanje širih društvenih i kulturnih pojava.

Iako je danas manje zastupljena kao dijagnostički i klinički pristup nego u prvoj polovini 20. vijeka, psihoanaliza i dalje ima značajan utjecaj na psihologiju, psihijatriju, psihoterapiju te brojne discipline iz područja humanističkih nauka. Zbog toga i dalje predstavlja predmet naučnih i stručnih rasprava koje se odnose na njenu terapijsku djelotvornost, naučni status, kao i na pitanje njenog doprinosa ili mogućeg ograničavanja razvoja feminističke misli.

Uprkos brojnim kritikama i kontroverzama, Freudove ideje ostavile su dubok trag u zapadnoj misli i popularnoj kulturi. Njegovi koncepti, poput nesvjesnog, potiskivanja i psihoseksualnog razvoja, postali su dio šireg kulturnog i intelektualnog naslijeđa, nadilazeći okvire same psihoanalize. O njegovom kulturnom utjecaju često se govori i izvan naučnih krugova. Tako ga je W. H. Auden u pjesmi In Memory of Sigmund Freud (1940) opisao kao osobu koja je stvorila ″čitavu klimu mišljenja″ unutar koje savremeni ljudi oblikuju i žive svoje živote.

Biografija

Rani život i obrazovanje

Rodno mjesto Sigmunda Freuda, iznajmljena soba u kući bravara u Freibergu u Austrijskom Carstvu (danas Příbor, Češka)

Sigmund Freud rođen je u jevrejskoj porodici aškenaskog porijekla u moravskom gradu Freibergu u Austrijskom Carstvu (danas Příbor u Češkoj). Bio je prvo od osmero djece svojih roditelja.

Oba roditelja poticala su iz Galicije. Njegov otac, Jacob Freud, trgovac vunom, iz prvog braka imao je dvojicu sinova, Emanuela i Filipa. Porodica Freud pripadala je tradiciji hasidskog judaizma, iako se Jakob tokom života udaljio od religijske prakse. Uprkos tome, ostao je poznat po svom proučavanju Tore. Freudova majka, Amalia Nathansohn, bila je Jakobova treća supruga i dvadeset godina mlađa od njega. Vjenčao ih je rabin Isaac Noah Mannheimer 29. jula 1855. U vrijeme Freudovog rođenja porodica se suočavala s finansijskim poteškoćama te je živjela u iznajmljenoj sobi u kući bravara u ulici Schlossergasse 117. Sigmund Freud rođen je 6. maja 1856. Prema porodičnom predanju, rođen je s dijelom plodove ovojnice na glavi, što je njegova majka smatrala povoljnim predznakom za njegovu budućnost.

Sigmund Freud (u dobi od 16 godina) sa svojom majkom, Amalijom, 1872.

Godine 1859. porodica Freud napustila je Freiberg. Otac Jacob Freud preselio je porodicu, zajedno sa suprugom i djecom, najprije u Lajpcig, a potom 1860. u Beč. Polubraća Sigmunda Freuda emigrirala su u Manchester u Engleskoj, čime je prekinut njegov kontakt s Johnom, Emanuelovim sinom, koji mu je bio ″nerazdvojni″ drug u igri tokom ranog djetinjstva. U Beču su su rođene još četiri sestre i brat: Rosa (1860), Marie (1861), Adolfine (1862), Paula (1864) i Alexander (1866). Prethodno su u porodici rođeni Anna (1858) i Julius (1857), koji je preminuo u ranom djetinjstvu.

Godine 1865, u dobi od devet godina, Freud je upisan u Leopoldštatsku realnu gimnaziju, uglednu srednju školu u Beču. Pokazao se kao izuzetno uspješan učenik te je 1873. maturirao s odličnim uspjehom. Posebno je bio zainteresiran za književnost, a govorio je i pisao na njemačkom, francuskom, italijanskom, španskom, engleskom, hebrejskom, latinskom i grčkom jeziku.

Freud je sa 17 godina upisao Univerzitet u Beču. Iako je prvobitno planirao studirati pravo, ubrzo se odlučio za medicinu. Tokom studija slušao je predavanja iz filozofije kod Franza Brentana, fiziologije kod Ernsta Brückea te zoologije kod darvinistički orijentisanog profesora Carla Clausa.

Godine 1876. Freud je proveo četiri sedmice u Clausovoj zoološkoj istraživačkoj stanici u Trstu, gdje je secirao stotine jegulja u pokušaju da pronađe njihove muške reproduktivne organe, bez konačnih rezultata. Naredne godine pridružio se laboratoriju Ernsta Brückeа, gdje je tokom šest godina istraživao nervno tkivo, upoređujući mozak čovjeka s mozgovima drugih kičmenjaka, poput žaba i lampreja, kao i beskičmenjaka, poput rakova. Njegov rad u oblasti biologije nervnog sistema smatra se značajnim doprinosom razvoju istraživanja koja su tokom 1890-ih godina dovela do otkrića neurona.

Freudov istraživački rad bio je privremeno prekinut 1879. zbog obaveze jednogodišnjeg vojnog roka. Tokom tog perioda iskoristio je slobodno vrijeme za prevođenje četiri eseja iz sabranih djela Johna Stuarta Milla. Diplomirao je medicinu u martu 1881. i stekao zvanje doktora medicine.

Rana karijera i brak

Godine 1882. Freud je započeo svoju ljekarsku karijeru u Općoj bolnici u Beču. Njegova istraživanja iz područja anatomije mozga rezultirala su 1884. objavljivanjem utjecajnog rada o medicinskim učincima kokaina, dok su istraživanja afazije kasnije poslužila kao osnova za njegovu prvu knjigu On Aphasia: A Critical Study, objavljenu 1891.

Tokom naredne tri godine radio je na više odjela bečke bolnice, stječući iskustvo u različitim granama medicine. Posebno je značajan bio njegov rad u psihijatrijskoj klinici Theodor Meynert, kao i angažman u jednoj lokalnoj ustanovi za mentalno oboljele osobe, što je dodatno potaknulo njegovo zanimanje za klinički rad i psihijatriju. Zahvaljujući opsežnom istraživačkom radu i brojnim objavljenim naučnim radovima, 1885. imenovan je docentom iz neuropatologije na Univerzitetu u Beču. Iako ta funkcija nije bila plaćena, omogućavala mu je održavanje predavanja na univerzitetu.

Dom Sigmunda Freuda u ulici Berggasse 19 u Beču

Godine 1886. Freud je napustio radno mjesto u bolnici i otvorio privatnu praksu, specijalizirajući se za liječenje ″nervnih poremećaja″. Iste godine oženio se Marthom Bernays, unukom Isaaca Bernaysa, glavnog rabina u Hamburgu. Kao ateista, Freud je s negodovanjem prihvatio zakonski zahtjev da brak bude sklopljen uz jevrejski vjerski obred te je nakratko razmatrao mogućnost prelaska na protestantsku vjeroispovijest kako bi izbjegao tu obavezu, ali je od te ideje odustao. Građansko vjenčanje Marthe Bernays i Sigmunda Freuda održano je 13. septembra 1886, dok je vjerski obred obavljen narednog dana, nakon što je Freud ubrzano podučen hebrejskim molitvama. U braku su dobili šestero djece: Mathilde (1887), Jean-Martina (1889), Olivera (1891), Ernsta (1892), Sophie (1893) i Annu (1895). Od 1891. pa sve do napuštanja Beča 1938, porodica Freud živjela je u stanu u ulici Berggasse 19, u blizini historijskog gradskog jezgra Beča. Danas se na toj adresi nalazi Muzej Sigmunda Freuda posvećen njegovom životu i radu.

Dana 8. decembra 1897. Freud je primljen u članstvo jevrejskog kulturnog udruženja B'nai B'rith, s kojim je ostao povezan do kraja života. Na jednom od sastanaka udruženja održao je predavanje o tumačenju snova, koje je naišlo na veoma pozitivan prijem. Ideje predstavljene u tom izlaganju postale su osnova za njegovo najpoznatije djelo, Tumačenje snova, objavljeno 1899.

Godine 1896. Minna Bernays, sestra Freudove supruge Marthe, postala je stalna članica domaćinstva porodice Freud nakon smrti svog zaručnika. Tokom druge polovine 20. vijeka pojavile su se tvrdnje o mogućoj intimnoj vezi između Freuda i njegove svastike. Ove tvrdnje uglavnom se zasnivaju na navodima koje je Carl Jung navodno povjerio svojim saradnicima, kao i na drugim posrednim svjedočanstvima i dokumentima.

Dodatnu pažnju izazvalo je otkriće upisa u knjigu gostiju u jednom švicarskom hotelu iz augusta 1898, koji su pojedini istraživači protumačili kao mogući dokaz njihove veze. Međutim, među historičarima i Freudovim biografima ne postoji saglasnost o vjerodostojnosti takvih tumačenja. Dok su neki autori smatrali da dostupni podaci upućuju na postojanje afere, drugi su odbacili takve zaključke kao nedovoljno potkrijepljene dokazima.

Freud je počeo pušiti duhan u dobi od 24 godine. U početku je pušio cigarete, a kasnije je postao strastveni pušač cigara. Vjerovao je da pušenje povećava njegovu radnu sposobnost te da posjeduje dovoljno samokontrole da tu naviku drži umjerenom. Uprkos zdravstvenim upozorenjima svog kolege Wilhelma Fliessa, nastavio je pušiti, što je na kraju dovelo do razvoja karcinoma usne šupljine. U prepisci s Fliessom iz 1897. iznio je stav da su različiti oblici ovisnosti, uključujući i ovisnost o duhanu, zamjena za masturbaciju, koju je opisao kao ″jednu veliku naviku″.

Tokom studija Freud je iskazivao veliko poštovanje prema svom profesoru filozofije Franzu Brentanu, poznatom po teorijama percepcije i introspekcije. U djelu Psychology from an Empirical Standpoint (1874) Brentano je razmatrao mogućnost postojanja nesvjesnog uma. Iako je sam odbacivao njegovo postojanje, njegova rasprava o nesvjesnom vjerovatno je doprinijela Freudovom upoznavanju s tim konceptom.

Freud je također posjedovao i proučavao najvažnija djela Charles Darwin o evoluciji, a značajan utjecaj na njegovo mišljenje imala je i knjiga The Philosophy of the Unconscious njemačkog filozofa Eduarda von Hartmanna. Među autorima koji su oblikovali njegov intelektualni razvoj bili su i Gustav Fechner te Johann Friedrich Herbart, pri čemu se Herbartovo djelo Psychology as Science smatra posebno značajnim, iako se njegov utjecaj na Freuda često podcjenjuje. Freud se oslanjao i na rad Theodora Lippsa, jednog od vodećih teoretičara nesvjesnog i empatije s kraja 19. vijeka.

Iako je Freud nerado povezivao svoje psihoanalitičke ideje s ranijim filozofskim teorijama, brojni autori ukazivali su na sličnosti između njegovog rada i filozofije Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea. Posebno su isticane podudarnosti između Schopenhauerovog koncepta volje i Freudovih ideja o nesvjesnom, kao i sličnosti u njihovim razmatranjima seksualnosti, represije i mentalnih poremećaja.

Godine 1908. Freud je izjavio da je povremeno čitao Nietzschea te da je bio snažno impresioniran njegovim djelima, ali da ih nije sistematski proučavao. Kao razlog naveo je uvjerenje da su Nietzscheovi intuitivni uvidi previše slični idejama do kojih je i sam dolazio. Istovremeno je često umanjivao Nietzscheov utjecaj na vlastiti rad. Pojedini historičari i biografi osporavali su takve tvrdnje. Na osnovu Freudove prepiske s prijateljem iz mladosti Eduardom Silbersteinom, smatra se da je još kao sedamnaestogodišnjak čitao Nietzscheovo djelo The Birth of Tragedy, a vjerovatno i prva dva eseja iz zbirke Untimely Meditations. Freud je 1900. kupio sabrana Nietzscheova djela i u pismu Wilhelmu Fliessu napisao da se nada kako će u njima pronaći riječi za mnoge misli koje sam nije uspio izraziti. Kasnije je, međutim, tvrdio da ih još nije ni otvorio.

Prema mišljenju Freudovog biografa Petera Gaya, Freud je Nietzscheove spise više doživljavao kao intelektualni izazov kojem se trebalo oduprijeti nego kao djela koja je želio sistematski proučavati. Njegovo zanimanje za filozofiju postepeno je oslabilo nakon što se opredijelio za karijeru u neurologiji.

Freud je čitao djela Williama Shakespearea na engleskom jeziku, a pojedini autori smatraju da je njegovo razumijevanje ljudske psihologije djelimično bilo oblikovano Shakespeareovim dramama.

Značajnu ulogu u formiranju Freudovih intelektualnih i moralnih stavova imalo je i njegovo jevrejsko porijeklo, kao i privrženost sekularnom jevrejskom identitetu. U djelu An Autobiographical Study isticao je da su ta iskustva doprinijela razvoju njegove intelektualne nezavisnosti i spremnosti da dovodi u pitanje uvriježena mišljenja i autoritete.

Pojedini autori smatraju da se utjecaj njegovog jevrejskog naslijeđa može prepoznati i u pojedinim aspektima psihoanalitičke teorije, posebno u naglasku na dubinskom tumačenju značenja i odnosu između želja, društvenih normi i zakona.

Odnos s Fliessom

Tokom formativnog perioda svog naučnog rada Freud se u velikoj mjeri oslanjao na intelektualnu i emocionalnu podršku svog prijatelja Wilhelma Fliessa, berlinskog specijaliste za bolesti uha, nosa i grla, kojeg je upoznao 1887. Obojica su sebe smatrala izdvojenim od tada dominantnih kliničkih i teorijskih struja zbog nastojanja da razviju nove teorije o ulozi seksualnosti u nastanku psihičkih poremećaja. Fliess je razvio niz nekonvencionalnih teorija, uključujući pretpostavke o ljudskim bioritmovima i povezanosti između nosa i spolnih organa, koje se danas smatraju pseudonaučnim. Ipak, dijelio je s Freudom uvjerenje da određeni aspekti seksualnosti, poput masturbacije, prekinutog snošaja i upotrebe kondoma, imaju važnu ulogu u nastanku onoga što se krajem 19. vijeka nazivalo ″aktualnim neurozama″, naročito neurastenije i pojedinih tjelesnih manifestacija anksioznosti.

Freud i Fliess održavali su opsežnu prepisku, a Freud je Fliessove ideje o infantilnoj seksualnosti i biseksualnosti koristio za razvijanje i preispitivanje vlastitih teorijskih stavova. Njegov prvi pokušaj oblikovanja sistematske teorije uma, poznat pod nazivom Project for a Scientific Psychology, razvijen je kao metapsihologija s Fliessom kao sagovornikom.

Freud je u tom periodu nastojao povezati neurologiju i psihologiju u jedinstven teorijski okvir. Međutim, kako pokazuje njegova prepiska s Fliessom, taj projekt je na kraju zapao u teorijsku slijepu ulicu te je napušten. Ipak, pojedine ideje razvijene u Project for a Scientific Psychology kasnije su se ponovo pojavile u završnim poglavljima Freudovog djela Tumačenje snova.

Freud se i sam podvrgavao tretmanima koje je preporučivao Wilhelm Fliess, uključujući više operativnih zahvata na nosu i sinusima radi liječenja takozvane ″nazalne refleksne neuroze″. Kasnije je svojoj prijateljici i pacijentici Emmi Eckstein preporučio liječenje kod Fliessa. Prema Freudu, njena anamneza simptoma uključivala je jake bolove u nogama s posljedično ograničenom pokretljivošću, kao i stomačne i menstrualne bolove. Ovi bolovi su, prema Fliessovim teorijama, bili uzrokovani uobičajenim masturbiranjem, koje se – budući da su tkiva nosa i genitalija bila povezana – moglo izliječiti uklanjanjem dijela srednje nosne školjke. U skladu s tim pretpostavkama, Fliess je izveo operativni zahvat kojim je uklonjen dio srednje nosne školjke. Operacija je imala ozbiljne komplikacije. Kod Eckstein su se pojavila učestala i obilna krvarenja iz nosa, a naknadno je utvrđeno da je tokom zahvata u nosnoj šupljini ostavljen komad gaze, što je zahtijevalo dodatnu intervenciju. Posljedice zahvata dovele su do trajne deformacije njenog nosa. Freud je u početku, uprkos svijesti o Fliessovoj odgovornosti za komplikacije, u prepisci s njim izbjegavao otvoreno kritikovati njegov postupak. Umjesto toga, pokušavao je događaj objasniti u okviru tadašnjih psihoanalitičkih tumačenja histerije. Kasnije je zaključio da su postoperativna krvarenja djelimično povezana s psihološkim faktorima i simptomima histerije koje je ispoljavala. Uprkos neuspjelom zahvatu, Emma Eckstein nastavila je psihoanalitički tretman kod Freuda. Nakon oporavka povratila je potpunu pokretljivost te se kasnije i sama bavila psihoanalizom.

Freud, koji je Fliessa svojevremeno nazvao „Keplerom biologije“, kasnije je smatrao da su njegova snažna odanost tom prijatelju, kao i tendencija da precjenjuje njegov teorijski i klinički rad, proizlazile iz kombinacije homoerotične privrženosti i onoga što je opisivao kao ″specifično jevrejski misticizam″. Njihovo prijateljstvo završilo se narušavanjem odnosa i međusobnim optužbama. Fliess je bio nezadovoljan Freudovim odbijanjem da podrži njegovu opću teoriju seksualne periodičnosti te ga je optužio za saučesništvo u plagiranju njegovih ideja. Nakon što Fliess nije odgovorio na Freudov prijedlog saradnje u vezi s objavljivanjem djela Tri rasprave o teoriji seksualnosti 1906, njihov odnos je definitivno prekinut.

Razvoj psihoanalize

André Brouilletova slika Klinička lekcija u Salpêtrièreu (1887), koja prikazuje demonstraciju Jeana-Martina Charcota. Freud je reprodukciju ove slike držao iznad kauča u svojoj ordinaciji.

U oktobru 1885. godine Freud je otputovao u Pariz na tromjesečnu stipendiju kako bi studirao kod Jeana-Martina Charcota, uglednog neurologa poznatog po istraživanjima hipnoze. Freud je kasnije ovaj boravak opisivao kao prekretnicu koja ga je usmjerila prema proučavanju psihopatologije i kliničkom radu s psihičkim poremećajima, udaljavajući ga od karijere u neurološkim istraživanjima, koja je u to vrijeme nudila manje profesionalnih i finansijskih mogućnosti. Charcot se posebno bavio proučavanjem histerije i podložnosti hipnozi. Svoja istraživanja često je demonstrirao javno, izvodeći hipnotičke seanse s pacijentima pred stručnom i širom publikom. Takve demonstracije ostavile su snažan utjecaj na Freuda i doprinijele njegovom interesovanju za psihološke uzroke i liječenje mentalnih poremećaja.

Nakon što je 1886. otvorio privatnu praksu u Beču, Freud je počeo koristiti hipnozu u svom kliničkom radu. Prihvatio je pristup svog prijatelja i saradnika Josefa Breuera, koji se razlikovao od francuskih metoda hipnoze s kojima se upoznao tokom boravka u Parizu, jer nije bio zasnovan na sugestiji. Liječenje jedne Breuerove pacijentice pokazalo se posebno značajnim za Freudovu kliničku praksu. Pacijentica, poznata pod pseudonimom Anna O., tokom hipnoze je bila podsticana da govori o svojim simptomima, pri čemu je sama skovala izraz ″terapija razgovorom″. Kako je prizivala sjećanja na traumatske događaje povezane s pojavom simptoma, njihova izraženost se postepeno smanjivala.

Nedosljedni rezultati Freudovog ranog kliničkog rada naveli su ga da napusti primjenu hipnoze. Zaključio je da se trajnije i dosljednije ublažavanje simptoma može postići podsticanjem pacijenata da slobodno govore o svim idejama, mislima i sjećanjima koja im padaju na um, bez cenzure i inhibicija. Ovaj postupak nazvao je ″slobodnom asocijacijom″. Istovremeno, Freud je smatrao da analiza snova može poslužiti kao sredstvo za otkrivanje složene strukture nesvjesnih sadržaja te za razumijevanje psihičkog djelovanja potiskivanja, koje je smatrao osnovnim mehanizmom u nastanku simptoma. Do 1896. godine počeo je koristiti termin ″psihoanaliza″ kako bi označio svoju novu kliničku metodu, kao i teorijske postavke na kojima se ona zasnivala.

Ulaz i prilaz Freudovim ordinacijama u ulici Berggasse 19 u Beču

Freud je svoje nove teorije razvijao u razdoblju tokom kojeg je imao srčane smetnje, uznemirujuće snove i epizode depresije. Ta stanja pripisivao je ″neurasteniji″, koju je povezivao sa smrću svog oca 1896. To ga je potaknulo na ″samoanalizu″, zasnovanu na proučavanju vlastitih snova i sjećanja iz djetinjstva. Tokom tog procesa istraživao je osjećaje neprijateljstva prema ocu i suparničke ljubomore povezane s majčinom naklonošću, što ga je navelo da detaljno preispita i izmijeni svoju teoriju o porijeklu neuroza.

Na osnovu svojih ranih kliničkih iskustava Freud je pretpostavio da su potisnuta sjećanja na seksualno zlostavljanje u ranom djetinjstvu nužan preduslov za razvoj psihoneuroza, posebno histerije i opsesivne neuroze. Ova postavka kasnije je postala poznata kao Freudova teorija zavođenja. Međutim, nakon samoanalize Freud je napustio stav da se svaka neuroza može objasniti stvarnim iskustvom seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Umjesto toga, smatrao je da dječiji seksualni scenariji i dalje imaju značajnu ulogu u nastanku neurotskih poremećaja, ali da nije presudno jesu li se ti događaji zaista dogodili ili su bili proizvod mašte. Prema njegovom mišljenju, takva iskustva postaju patogena onda kada opstaju u obliku potisnutih sjećanja i djeluju iz nesvjesnog dijela psihičkog života.

Napuštanje teorije prema kojoj se porijeklo svih neuroza može objasniti seksualnim traumama iz djetinjstva i prihvatanje ideje o autonomnoj dječijoj seksualnosti predstavljalo je polazište za Freudovo kasnije razvijanje teorije Edipovog kompleksa.

Freud je razvoj svoje kliničke metode i teoriju o psihogenetskom porijeklu histerije izložio u djelu Studije o histeriji, objavljenom 1895. u koautorstvu s Josefom Breuerom. U ovom djelu svoje je stavove ilustrirao nizom prikaza slučajeva iz kliničke prakse. Godine 1899. objavio je djelo Tumačenje snova, u kojem je, nakon kritičkog osvrta na dotadašnje teorije snova, ponudio detaljna tumačenja vlastitih snova i snova svojih pacijenata. Freud je snove posmatrao kao izraze ispunjenja želja, koje tokom procesa nastanka sna oblikuju mehanizmi potiskivanja i cenzure povezani s ″radom sna″. U ovom djelu također je predstavio teorijski model psihičke strukture koji obuhvata nesvjesni, predsvjesni i svjesni nivo psihičkog funkcionisanja. Skraćena verzija knjige objavljena je 1901. pod naslovom O snovima. U djelima Psihopatologija svakodnevnog života (1901) i Dosjetke i njihov odnos prema nesvjesnom (1905) Freud je svoje teorijske postavke primijenio izvan kliničkog okruženja, čime je stekao širu čitalačku publiku. U djelu Tri rasprave o teoriji seksualnosti, objavljenom 1905, razradio je svoju teoriju dječije seksualnosti. Opisao je njene ″polimorfno perverzne″ oblike te način na koji nagoni učestvuju u oblikovanju seksualnog identiteta. Iste godine objavio je i rad Fragment analize jednog slučaja histerije, koji je postao jedna od njegovih najpoznatijih i najkontroverznijih studija slučaja. Poznat kao slučaj ″Dora″, ovaj prikaz Freud je smatrao ilustrativnim za razumijevanje histerije kao simptoma, a analiza slučaja doprinijela je njegovom shvatanju značaja transfera kao kliničkog fenomena. U drugim ranim studijama slučaja Freud je opisivao simptomatologiju opsesivne neuroze na primjeru slučaja Čovjek-pacov te fobije na primjeru slučaja Mali Hans.

Rani sljedbenici

Godine 1902. Freud je konačno ostvario svoju dugogodišnju ambiciju da stekne univerzitetsko profesorsko zvanje. Dodijeljena mu je titula vanrednog profesora (latinski: professor extraordinarius), koja je za njega imala prvenstveno simbolički značaj jer je donosila akademsko priznanje i društveni ugled, ali nije uključivala platu niti nastavne obaveze. Godine 1920. unaprijeđen je u zvanje redovnog profesora (latinski: professor ordinarius). Iako je uživao podršku dijela univerzitetskih krugova, njegovo imenovanje godinama su blokirale političke vlasti. Prema nekim navodima, konačno je odobreno tek nakon intervencije njegove utjecajne bivše pacijentice, barunice Marie Ferstel, za koju se tvrdilo da je ministru obrazovanja poklonila vrijednu sliku kako bi podržao Freudovo imenovanje.

Freud je nastavio održavati redovni ciklus predavanja o svom radu, koja je još od sredine 1880-ih, kao docent Univerziteta u Beču, držao svake subote navečer pred malim auditorijem u predavaonici univerzitetske psihijatrijske klinike. Od jeseni 1902, nekoliko bečkih ljekara koji su pokazivali interes za Freudov rad bilo je pozvano da se svake srijede poslijepodne okuplja u njegovom stanu, gdje su raspravljali o pitanjima iz psihologije i neuropatologije. Ova grupa dobila je naziv ″Psihološko društvo srijedom″ i predstavlja početak organizovanog okupljanja koje će se kasnije razviti u međunarodni psihoanalitički pokret.

Freud je ovu grupu osnovao na prijedlog ljekara Wilhelma Stekela. Stekel je studirao medicinu, a njegovo približavanje psihoanalizi različito se tumači: prema jednoj verziji, bilo je posljedica uspješnog Freudovog liječenja njegovog seksualnog problema, dok se prema drugoj smatra da je do toga došlo nakon što je pročitao Tumačenje snova, nakon čega je o toj knjizi objavio pozitivnu recenziju u bečkom dnevnom listu Neues Wiener Tagblatt. Stekelova recenzija objavljena je 1902, u kojoj je Freudovo djelo opisao kao najavu ″nove ere u psihologiji″. Ostala tri člana koje je Freud pozvao bili su Alfred Adler, Max Kahane i Rudolf Reitler. Svi su bili ljekari i, kao i Freud, po rođenju su bili Jevreji. Kasnije je porodica Rudolfa Reitlera prešla na katoličanstvo. Kahane i Reitler bili su Freudovi prijatelji još iz mladosti i zajedno su studirali, te su njegove ideje pratili prisustvujući njegovim subotnjim predavanjima. Max Kahane je 1901, kao osoba koja je Stekela upoznala s Freudovim radom, otvorio vanbolnički institut za psihoterapiju u Beču, čiji je bio direktor. Iste godine objavio je medicinski udžbenik Outline of Internal Medicine for Students and Practicing Physicians, u kojem je dao i pregled Freudove psihoanalitičke metode. Kahane je 1907, iz nepoznatih razloga, napustio Freudov krug i Psihološko društvo srijedom, a 1923. počinio je samoubistvo. Reitler je bio direktor ustanove za termalno liječenje u Dorotheergasse, osnovane 1901. Preminuo je 1917. u relativno ranoj životnoj dobi. Adler, koji je u ranoj fazi Freudovog kruga važio za intelektualno najistaknutijeg člana, bio je socijalista. Još 1898. napisao je priručnik za zdravstvenu zaštitu u krojačkom zanatu, pri čemu je pokazivao posebno interesovanje za društveni utjecaj psihijatrije.

Max Graf, bečki muzikolog i otac ″Malog Hansa″, koji je prvi put susreo s Freudom 1900. i pridružio se Psihološkom društvu srijedom, ubrzo nakon njegovog osnivanja, opisao je ritual i atmosferu ranih sastanaka ovog društva:

Sastanci su slijedili određeni ritual. Prvo bi jedan od članova izložio rad. Zatim bi se služila crna kafa i kolači; na stolu su se nalazile cigare i cigarete koje su se u velikim količinama konzumirale. Nakon petnaest minuta druženja, počela bi rasprava. Posljednju i konačnu riječ uvijek bi davao sam Freud. U toj prostoriji vladala je atmosfera osnivanja neke religije. Freud je bio njen novi prorok, koji je dotadašnje metode psihološkog istraživanja prikazivao kao površne.

Carl Gustav Jung 1910.

Do 1906. grupa je narasla na šesnaest članova, među kojima je bio i Otto Rank, koji je obavljao dužnost plaćenog sekretara društva. Iste godine Freud je započeo prepisku s Carlom Gustavom Jungom, koji je već stekao ugled istraživača zahvaljujući svojim radovima o asocijacijama riječi i galvanskom odgovoru kože. U to vrijeme Jung je predavao na Univerzitetu u Zürichu, a istovremeno je radio kao asistent Eugena Bleulera u Psihijatrijskoj bolnici Burghölzli u Zürichu. U martu 1907. Jung i Ludwig Binswanger, također švicarski psihijatar, doputovali su u Beč kako bi posjetili Freuda i prisustvovali sastancima grupe. Nakon povratka u Zürich osnovali su manju psihoanalitičku grupu. Daljnjim širenjem članstva i rastom ugleda pokreta, Psihološko društvo srijedom je 1908. godine reorganizovano u Bečko psihoanalitičko društvo. Za njegovog prvog predsjednika izabran je Freud. Tu funkciju obavljao je do 1910, kada ju je prepustio Alfredu Adleru, nadajući se da će na taj način ublažiti njegove sve izraženije kritike prema psihoanalitičkom pokretu i njegovom teorijskom usmjerenju.

Prva žena koja je postala članica i pridružila se Društvu 1910. bila je Margarete Hilferding. Naredne godine članice su postale članice i Tatiana Rosenthal te Sabina Spielrein, ruske psihijatrice koje su završile studij medicine na Univerzitetu u Zürichu. Prije završetka studija Spielrein je bila Jungova pacijentica u Psihijatrijskoj bolnici Burghölzli. Klinički i lični aspekti njihovog odnosa kasnije su postali predmet opsežne prepiske između Freuda i Junga. Rosenthal i Spielrein imale su značajnu ulogu u razvoju psihoanalize u Rusiji. Nakon osnivanja Ruskog psihoanalitičkog društva 1910, obje su dale zapažen doprinos njegovom radu i širenju psihoanalitičkih ideja.

Freudovi rani sljedbenici prvi put su se formalno sastali 27. aprila 1908. u hotelu Bristol u Salzburgu. Taj skup je naknadno prepoznat kao prvi Međunarodni psihoanalitički kongres. Inicijativu za njegovo održavanje dao je Ernest Jones, neurolog iz Londona, koji se upoznao s Freudovim radovima i počeo primjenjivati psihoanalitičke metode u vlastitoj kliničkoj praksi. Jones je godinu prije upoznao Junga na jednoj konferenciji, a potom su se ponovo sastali u Zürichu kako bi organizovali Kongres. Prema Jonesovim riječima, skupu su prisustvovale četrdeset i dvije osobe, od kojih je ″polovina bila ili je kasnije postala praktičarima psihoanalize″. Pored Jonesa te učesnika iz Beča i Züricha okupljenih oko Freuda i Junga, među prisutnima su bili i pojedinci koji će kasnije imati značajnu ulogu u razvoju međunarodnog psihoanalitičkog pokreta. Među njima su bili Karl Abraham i Max Eitingon iz Berlina, Sándor Ferenczi iz Budimpešte te Abraham Brill iz New Yorka.

Na Kongresu su donesene i važne odluke s ciljem jačanja utjecaja i širenja Freudovih ideja. Godine 1909. pokrenut je časopis Jahrbuch für psychoanalytische und psychopathologische Forschungen, čiji je glavni urednik bio Jung. Već 1910. uslijedilo je pokretanje mjesečnika Zentralblatt für Psychoanalyse, koji su uređivali Adler i Stekel. Godine 1911. Rank je pokrenuo časopis Imago, posvećen primjeni psihoanalize u proučavanju kulture i književnosti, a dvije godine kasnije i časopis Internationale Zeitschrift für Psychoanalyse, koji je također uređivao. Na Kongresu su doneseni i planovi za osnivanje Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja (IPA). Ovi planovi ostvareni su na Kongresu u Nürnbergu 1910, kada je Jung, uz Freudovu podršku, izabran za prvog predsjednika Udruženja.

Na Univerzitetu Clark, Worcester, Massachusetts 1909. Prednji red: Freud, G. Stanley Hall, Carl Jung; zadnji red: Abraham Brill, Ernest Jones, Sándor Ferenczi

Freud se potom okrenuo Abrahamu Brillu i Ernestu Jonesu kako bi ostvario svoju namjeru da psihoanalizu proširi na englesko govorno područje. Nakon Kongresa u Salzburgu obojica su pozvana u Beč, gdje je dogovorena podjela zadataka. Brill je dobio pravo prevođenja Freudovih djela na engleski jezik, dok je Jones, koji je kasnije iste godine trebao preuzeti dužnost na Univerzitetu u Torontu, dobio zadatak da promoviše Freudove ideje i osigura njihovo prisustvo u akademskim i medicinskim krugovima Sjeverne Amerike. Jonesovo zalaganje za širenje psihoanalize doprinijelo je organizaciji Freudove posjete Sjedinjenim Američkim Državama u septembru 1909. Na poziv Stanleyja Halla, predsjednika Univerziteta Clark, Freud je u pratnji Junga i Ferenczija otputovao u Sjedinjene Američke Države, gdje je održao pet predavanja o psihoanalizi.

Događaj na kojem je Freud dobio počasni doktorat predstavljao je prvo javno priznanje njegovog rada i privukao je značajnu medijsku pažnju. Među prisutnima bio je i ugledni neurolog i psihijatar James Jackson Putnam, profesor za bolesti nervnog sistema na Harvardu, koji je Freuda pozvao na svoj seoski posjed. Tokom višednevnih razgovora Putnam je pokazao interes za psihoanalizu, a njegovo kasnije javno prihvatanje Freudovih ideja predstavljalo je važan iskorak za širenje psihoanalize u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon toga, Putnam i Jones su u maju 1911. učestvovali u osnivanju Američkog psihoanalitičkog udruženja, pri čemu su izabrani za predsjednika i sekretara. Iste godine Abraham Brill osnovao je Njujorško psihoanalitičko društvo, a njegovi prijevodi Freudovih djela na engleski jezik počeli su izlaziti od 1909.

Istupanja iz Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja

Tokom narednih godina pojedini Freudovi sljedbenici napustili su Međunarodno psihoanalitičko udruženje (IPA) te razvili vlastite teorijske pravce i škole mišljenja.

Od 1909. Adlerovi stavovi o pitanjima kao što su neuroze počeli su se sve više razlikovati od Freudovih. Kako su njegove teorijske pozicije postajale sve manje usklađene s psihoanalitičkim učenjem, tokom januara i februara 1911. na sastancima Bečkog psihoanalitičkog društva vođene su brojne rasprave između pristalica dvojice autora. U februaru 1911. Adler je podnio ostavku na mjesto predsjednika društva, dok je istovremeno Wilhelm Stekel napustio dužnost potpredsjednika. Adler je u junu iste godine u potpunosti prekinuo saradnju s Freudovim krugom te je, zajedno s devet članova koji su također istupili iz društva, osnovao vlastitu organizaciju. Tri člana Bečkog psihoanalitičkog društva napustila su društvo zajedno s Adlerom kako bi osnovali Društvo za slobodnu psihoanalizu. Još šest članova koji su nastojali održati veze i s Adlerovim i s Freudovim krugom bilo je primorano da se opredijeli za jednu stranu nakon što je Freud insistirao na takvom izboru. Nova organizacija isprva je nosila naziv Društvo za slobodnu psihoanalizu, ali je ubrzo preimenovana u Društvo za individualnu psihologiju. Nakon Prvog svjetskog rata Adler se sve više povezivao s teorijskim pravcem koji je sam razvio i koji je postao poznat kao individualna psihologija.

Članovi Tajnog komiteta 1922. (slijeva nadesno): Otto Rank, Sigmund Freud, Karl Abraham, Max Eitingon, Sándor Ferenczi, Ernest Jones i Hanns Sachs

Godine 1912. Jung je objavio djelo Wandlungen und Symbole der Libido (na engleskom jeziku objavljeno 1916. pod naslovom Psychology of the Unconscious), u kojem je jasno pokazao da se njegova teorijska stanovišta sve više udaljavaju od Freudovih. Kako bi svoj pristup razlikovao od psihoanalize, Jung je vlastiti sistem nazvao analitičkom psihologijom. Naslućujući konačni raskid između Freuda i Junga, Ernest Jones je iste godine pokrenuo osnivanje Tajnog komiteta, grupe najbližih Freudovih saradnika čiji je zadatak bio očuvanje teorijskog jedinstva i institucionalnog kontinuiteta psihoanalitičkog pokreta. Komitet je osnovan u jesen 1912, a činili su ga Freud, Jones, Karl Abraham, Sándor Ferenczi, Otto Rank i Hanns Sachs. Max Eitingon pridružio se grupi 1919. Članovi Komiteta obavezali su se da neće javno odstupati od osnovnih postavki psihoanalitičke teorije prije nego što o svojim stavovima rasprave s ostalim članovima. Nakon ovih događaja Jung je zaključio da njegov položaj unutar psihoanalitičkog pokreta više nije održiv. U aprilu 1914. podnio je ostavku na mjesto urednika časopisa Jahrbuch, a potom i na dužnost predsjednika Međunarodne psihoanalitičke asocijacije (IPA). Nekoliko mjeseci kasnije, u julu iste godine, i ciriška podružnica IPA-e istupila je iz organizacije.

Kasnije iste godine Freud je u časopisu Jahrbuch objavio rad Historija psihoanalitičkog pokreta, u kojem je iznio vlastito viđenje nastanka i razvoja psihoanalitičkog pokreta, kao i razloge zbog kojih su se Adler i Jung udaljili od psihoanalize i napustili pokret.

Posljednji značajan raskid unutar Freudovog najužeg kruga uslijedio je nakon objavljivanja Rankove knjige Trauma rođenja 1924. Ostali članovi Tajnog komiteta smatrali su da se Rank u ovom djelu suštinski udaljio od Edipovog kompleksa kao jednog od centralnih postulata psihoanalitičke teorije. Zbog toga su Karl Abraham i Ernest Jones postali njegovi najveći kritičari. Iako ni Rank ni Freud nisu bili skloni prekidu dugogodišnjeg prijateljstva i saradnje, konačni razlaz uslijedio je 1926, kada je Rank podnio ostavku na funkcije u Međunarodnoj psihoanalitičkoj asocijaciji (IPA) i napustio Beč preselivši se u Pariz. Njegovo mjesto u Tajnom komitetu preuzela je Anna Freud. Rank se na kraju nastanio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je njegova revizije Freudove teorije utjecala na novu generaciju psihoterapeuta koji nisu u potpunosti prihvatali ortodoksna stanovišta Međunarodne psihoanalitičke asocijacije.

Razvoj psihoanalitičkog pokreta

Nakon osnivanja Međunarodne psihoanalitičke asocijacije (IPA) 1910, postepeno je uspostavljena međunarodna mreža psihoanalitičkih društava, instituta za obuku i kliničkih ustanova. Nakon završetka Prvog svjetskog rata uvedena je redovna praksa održavanja međunarodnih kongresa svake dvije godine, koji su služili za koordinaciju aktivnosti psihoanalitičkog pokreta, razmjenu iskustava te predstavljanje kliničkih i teorijskih istraživanja.

Karl Abraham i Max Eitingon osnovali su 1910. Berlinsko psihoanalitičko društvo, a potom su 1920. Berlinski psihoanalitički institut i Polikliniku. Inovacije uvedene u radu Poliklinike, među kojima su bili besplatno liječenje pacijenata, razvoj dječije psihoanalize i standardizacija psihoanalitičke obuke u Berlinskom institutu, imale su značajan utjecaj na razvoj međunarodnog psihoanalitičkog pokreta. Godine 1927. Ernst Simmel osnovao je sanatorij Schloss Tegel na periferiji Berlina, prvu ustanovu te vrste koja je pružala psihoanalitički tretman u institucionalnom okviru. Freud je organizovao fond za finansiranje njegovog rada, a njegov sin Ernst, koji je bio arhitekta, dobio je zadatak da renovira zgradu. Zbog ekonomskih poteškoća sanatorij je zatvoren 1931.

Moskovsko psihoanalitičko društvo, osnovano 1910, prerasta 1922. u Rusko psihoanalitičko društvo i Institut za psihoanalizu. Freudovi sljedbenici u Rusiji među prvima su imali pristup prijevodima njegovih djela; ruski prijevod knjige Tumačenje snova objavljen je 1904, čak devet godina prije prvog engleskog izdanja koje je preveo Abraham Brill. Ruski institut bio je jedinstven među psihoanalitičkim ustanovama jer je za svoj rad imao državnu podršku, uključujući finansiranje objavljivanja prijevoda Freudovih djela. Međutim, ta podrška naglo je ukinuta 1924. nakon dolaska Josifa Staljina na vlast, kada je psihoanaliza počela biti osporavana i osuđivana iz ideoloških razloga.

Ernest Jones je nakon što je 1911. učestvovao u osnivanju Američke psihoanalitičke asocijacije, vratio se 1913. iz Kanade u Veliku Britaniju, gdje je osnovao Londonsko psihoanalitičko društvo. Godine 1919. raspustio je ovu organizaciju i, nakon isključenja članova koji su bili bliski Jungovoj školi, osnovao Britansko psihoanalitičko društvo, čiji je predsjednik bio do 1944. Institut za psihoanalizu osnovan je 1924, a Londonska klinika za psihoanalizu 1926, pri čemu su obje ustanove djelovale pod direktnim Jonesovim rukovodstvom.

Bečka ambulanta (klinika) osnovana je 1922, a Bečki psihoanalitički institut 1924, pod rukovodstvom Helene Deutsch. Sándor Ferenczi je 1913. osnovao Budimpeštanski psihoanalitički institut, a 1929. i psihoanalitičku kliniku.

Psihoanalitička društva i instituti osnovani su i u Švicarskoj (1919), Francuskoj (1926), Italiji (1932), Nizozemskoj (1933), Norveškoj (1933), kao i u Mandatnoj Palestini (Jeruzalem, 1933), gdje ih je organizovao Max Eitingon nakon što je napustio Berlin po dolasku Adolfa Hitlera na vlast. Godine 1931. osnovan je Njujorški psihoanalitički institut.

Berlinski kongres 1922. bio je posljednji kojem je Freud prisustvovao. Do tog vremena njegov govor bio je znatno otežan zbog proteze koju je nosio nakon niza operacija karcinoma vilice. Ipak, i dalje je pratio razvoj psihoanalize kroz redovnu korespondenciju s najbližim saradnicima, kao i putem cirkularnih pisama i sastanaka Tajnog komiteta, na kojima je povremeno i dalje učestvovao.

Tajni komitet nastavio je djelovati do 1927, kada su institucionalne promjene unutar Međunarodne psihoanalitičke asocijacije (IPA), uključujući osnivanje Međunarodne komisije za obuku, riješile pitanja vezana za prenošenja psihoanalitičke teorije i kliničke prakse. Međutim, i dalje su postojale značajne nesuglasice oko pitanja laičke analize - odnosno prihvatanja kandidata bez medicinske kvalifikacije za psihoanalitičku obuku. Freud je svoj stav u korist laičke analize iznio 1926. u djelu Pitanje laičke analize. Tom se stavu odlučno suprotstavila većina američkih psihoanalitičkih društava, koja su izrazila zabrinutost za profesionalne standarde i rizik od sudskih sporova (iako su dječiji analitičari bili izuzeti). Sličnu zabrinutost dijelio je i dio evropskih kolega. Na kraju je postignut dogovor koji je udruženjima omogućio autonomiju u postavljanju kriterija za prijem kandidata.

Freud je 28. augusta 1930. dobio Goetheovu nagradu za doprinos psihologiji i njemačkoj književnoj kulturi.

Pacijenti

Freud je u svojim prikazima slučajeva često koristio pseudonime kako bi zaštitio identitet pacijenata. Među pacijentima poznatim pod pseudonimima bili su Cäcilie M. (Anna von Lieben), Dora (Ida Bauer, 1882–1945), gospođa Emmy von N. (Fanny Moser), gospođica Elisabeth von R. (Ilona Weiss), gospođica Katharina (Aurelia Kronich), gospođica Lucy R., Mali Hans (Herbert Graf, 1903–1973), Čovjek-pacov (Ernst Lanzer), Enos Fingy (Joshua Wild) i Čovjek-vuk (Sergei Pankejeff). Među ostalim poznatim pacijentima bili su i princ Pedro Augusto od Brazila, H.D., Emma Eckstein, Gustav Mahler, s kojim je Freud imao samo jednu, ali dugotrajnu konsultaciju, Bruno Walter, princeza Marie Bonaparte, Edith Banfield Jackson i Albert Hirst.

Rak

Godine 1917. Freud je primijetio bolnu promjenu na nepcu, ali nije zatražio ljekarsku pomoć jer se ona privremeno povukla. Do februara 1923. izraslina se proširila, pa je Freud posumnjao da je riječ o leukoplakiji ili epiteliomu povezanom s njegovom dugogodišnjom navikom pušenja. Ne želeći se odreći pušenja, svoje je simptome u početku držao u tajnosti. Freud se potom obratio dermatologu Maximilianu Steineru, koji mu je savjetovao da prestane pušiti, ali je umanjio ozbiljnost promjene. Ubrzo nakon toga konsultovao je i Felixa Deutscha, koji također nije želio otvoreno reći da je izraslina kancerogena. I on ju je opisao kao oblik leukoplakije. Obojica ljekara preporučila su Freudu da prestane pušiti, a Deutsch mu je savjetovao i hirurško liječenje.

Operisao ga je rinolog Marcus Hajek, čiju je stručnost Freud ranije dovodio u pitanje. Hajek je u ambulanti svoje klinike izveo zahvat koji se kasnije pokazao nepotrebnim s estetskog stanovišta. Tokom i nakon operacije Freud je obilno krvario te je, prema pojedinim navodima, bio izložen ozbiljnom riziku po život. Prilikom kasnijeg pregleda Deutsch je zaključio da će biti potrebna dodatna operacija, ali Freudu nije saopćio da boluje od raka, strahujući da bi takva vijest mogla dovesti do samoubistva.

Bijeg od nacista

U januaru 1933. Nacistička partija preuzela je vlast u Njemačkoj, a Freudove knjige našle su se među djelima spaljenim tokom nacističkih akcija javnog uništavanja knjiga. Tim povodom Freud je svom saradniku Ernestu Jonesu ironično rekao: ″Kakav napredak postižemo. U srednjem vijeku spalili bi mene; danas su zadovoljni time da spaljuju moje knjige.″

Uprkos sve većoj prijetnji nacizma, Freud je dugo potcjenjivao opasnost i ostao odlučan da ne napušta Beč, čak ni nakon Anschlussa 13. marta 1938. i talasa nasilnog antisemitizma koji je uslijedio. Situacija se promijenila kada je Ernest Jones, tadašnji predsjednik Međunarodne psihoanalitičke asocijacije (IPA), 15. marta doputovao u Beč kako bi ga uvjerio da emigrira u Veliku Britaniju. Presudan utjecaj na Freudovu odluku imalo je i hapšenje te ispitivanje njegove kćerke Anne Freud od strane Gestapoa 22. marta, nakon čega je prihvatio da je vrijeme za odlazak iz Austrije.

Jones se naredne sedmice vratio u London noseći spisak osoba za koje je Freud tražio useljeničke dozvole. Koristeći svoje veze s britanskim ministrom unutrašnjih poslova Sir Samuelom Hoareom, pomogao je da se ubrza izdavanje potrebnih dozvola. Ukupno je odobreno sedamnaest dozvola, a prema potrebi su izdavane i radne dozvole. Jones je također angažovao ugledne naučne krugove, pa je predsjednik Kraljevskog društva Sir William Bragg uputio pismo ministru vanjskih poslova lordu Halifaxu, tražeći da se diplomatskim putem izvrši pritisak na vlasti u Berlinu i Beču kako bi se Freudu omogućio odlazak iz zemlje.

Freud je istovremeno uživao podršku američkih diplomata, među kojima je posebno značajnu ulogu imao njegov bivši pacijent i američki ambasador u Francuskoj William Bullitt. Bullitt je upozorio američkog predsjednika Roosevelta na rastuću opasnost koja je prijetila porodici Freud. Kao rezultat toga, američki generalni konzul u Beču John Cooper Wiley organizovao je stalni nadzor situacije u Freudovoj rezidenciji u ulici Berggasse 19. Wiley je čak telefonski intervenisao tokom Gestapoovog ispitivanja Anne Freud.

Emigracija članova Freudove porodice iz Beča odvijala se u više etapa tokom kraja aprila i početka maja 1938. Freudov unuk Ernst Halberstadt, kao i supruga i djeca njegovog sina Martina, otputovali su u Pariz već u aprilu. Njegova svastika Minna Bernays preselila se u London 5. maja, Martin Freud sedam dana kasnije, dok su njegova kćerka Mathilde i njen suprug Robert Hollitscher Austriju napustili 24. maja.

Do kraja maja pripreme za Freudov odlazak u London našle su se u zastoju zbog složenih pravnih procedura i finansijskih zahtjeva koje su nametale nacističke vlasti. U skladu s propisima uvedenim za jevrejsko stanovništvo, za upravljanje Freudovom imovinom i imovinom Međunarodne psihoanalitičke asocijacije (IPA) imenovan je državni povjerenik (komesar) Anton Sauerwald. Sauerwald je studirao hemiju na Univerzitetu u Beču kod profesora Josefa Heriga, dugogodišnjeg Freudovog prijatelja. Nastojeći se bolje upoznati s Freudovim radom, Sauerwald je počeo čitati njegova djela te je s vremenom razvio naklonost prema njemu. Iako je bio dužan svojim pretpostavljenima prijaviti podatke o svim Freudovim bankovnim računima i organizovati uništavanje vrijedne biblioteke knjiga koja se nalazila u prostorijama IPA-e, to nije učinio. Umjesto toga, uklonio je tragove o Freudovim računima u inostranstvu, a biblioteku IPA-e smjestio je u Austrijsku nacionalnu biblioteku, gdje je ostala pohranjena do završetka Drugog svjetskog rata.

Freudov posljednji dom, danas Muzej Sigmunda Freuda, Maresfield Gardens 20, Hampstead, sjeverni London

Spomen-ploča (Plava plaketa) organizacije English Heritage na Freudovoj kući u Hampsteadu

Iako je Sauerwald svojim djelovanjem ublažio finansijsko opterećenje koje je za Freuda predstavljao porez na iseljavanje iz Rajha (Porez na odlazak iz Rajha), nacističke vlasti su i dalje zahtijevale plaćanje visokih iznosa povezanih s dugovanjima IPA-e i vrijednom zbirkom antikviteta u Freudovom vlasništvu. Budući da nije imao pristup vlastitim bankovnim računima, Freud se za pomoć obratio princezi Marie Bonaparte, jednoj od svojih najistaknutijih francuskih sljedbenica, koja je doputovala u Beč kako bi mu pružila podršku. Marie Bonaparte osigurala je sredstva potrebna za podmirenje ovih obaveza, čime su otklonjene posljednje prepreke za Freudov odlazak iz Austrije. Nakon toga izdane su izlazne vize za Freuda, njegovu suprugu Martu i kćerku Annu. Oni su 4. juna 1938. napustili Beč vozom Orient Express, u pratnji kućne pomoćnice i ljekara. Narednog dana stigli su u Pariz, gdje su boravili kao gosti Marie Bonaparte, a potom su nastavili put prema Londonu. U London su stigli 6. juna na željezničku stanicu London Victoria.

Među osobama koje su ubrzo nakon Freudovog dolaska u London posjetile kako bi mu odale počast bili su Salvador Dalí, Stefan Zweig, Leonard Woolf i Virginia Woolf, te H. G. Wells. Posjetili su ga i predstavnici Kraljevskog društva, donijevši povelju Društva kako bi Freud, koji je 1936. izabran za stranog člana, mogao formalno potvrditi svoje članstvo. Krajem juna u London je doputovala i Marie Bonaparte kako bi s Freudom razgovarala o sudbini njegove četiri starije sestre koje su ostale u Beču. Njeni kasniji pokušaji da im osigura izlazne vize nisu bili uspješni te su sve četiri ubijene u nacističkim koncentracijskim logorima.

Početkom 1939. godine Sauerwald je, pod okolnostima koje su ostale nedovoljno razjašnjene, doputovao u London, gdje se sastao s Freudovim bratom Alexanderom. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, austrijski sud ga je 1945. osudio na zatvorsku kaznu zbog njegovog djelovanja kao službenika Nacističke partije. Na molbu njegove supruge, Anna Freud dostavila je sudu izjavu u kojoj je potvrdila da je Sauerwald ″svoju dužnost imenovanog povjerenika obavljao na način koji je štitio mog oca″. Njena izjava uzeta je u obzir tokom postupka i pomogla je da Sauerwald bude oslobođen 1947.

U septembru 1938. Freudova porodica nastanila se u novom domu u Hampsteadu, na adresi 20 Maresfield Gardens. Preuređenje kuće osmislio je njegov sin Ernst Freud, arhitekt, koji je, između ostalog, projektovao ugradnju električnog lifta. Radna soba i biblioteka uređene su tako da što vjernije dočaraju izgled i atmosferu Freudovih konsultacijskih prostorija u Beču. Freud je u novom domu nastavio primati pacijente sve do terminalne faze svoje bolesti. Istovremeno je radio na svojim posljednjim djelima, među kojima su Mojsije i monoteizam, objavljeno na njemačkom jeziku 1938, a na engleskom naredne godine, te Nacrt psihoanalize, koje je ostalo nedovršeno i objavljeno je posthumno.

Smrt

Freudov pepeo u (Freudovom uglu) u Krematoriju Golders Green u Londonu

Do sredine septembra 1939. Freudov rak vilice uzrokovao je sve jače bolove, a nije ga bilo moguće operabilno tretirati. Posljednja knjiga koju je pročitao bio je roman La Peau de chagrin Honoréa de Balzaca, koji ga je potaknuo na razmišljanja o vlastitoj sve izraženijoj fizičkoj slabosti.

U tom periodu obratio se svom ljekaru, prijatelju i sunarodnjaku u izbjeglištvu Maxu Schuru, podsjećajući ga na raniji dogovor u vezi s terminalnim stadijem bolesti: ″Schur, sjećate se našeg ‘ugovora’ da me ne ostavite na cjedilu kada za to dođe vrijeme. Sada je sve to samo patnja i nema smisla.″ Kada je Schur potvrdio da se dogovora sjeća, Freud je dodao: ″Hvala vam″, te rekao: ″Razgovarajte o tome s Annom, i ako ona smatra da je ispravno, onda okončajte to.″

Schur je potom razgovarao s Annom Freud, koja je željela odgoditi očevu smrt, ali je na kraju prihvatila da daljnje održavanje života nema svrhe. U skladu s tim dogovorom, Schur mu je 21. i 22. septembra 1939. dao doze morfija, nakon čega je Freud preminuo oko 3 sata ujutro 23. septembra 1939. U nekim kasnijim interpretacijama navode se razlike u Schurovim izvještajima o Freudovim posljednjim satima, što je dovelo do neslaganja među biografima. Prema jednoj revidiranoj verziji, Schur nije bio prisutan u trenutku kada je treću i posljednju dozu morfija dala Josephine Stross, saradnica Anne Freud, pa se kao vrijeme smrti navodi oko ponoći 23. septembra 1939.

Tri dana nakon smrti, Freudovo tijelo je, prema uputstvima njegovog sina Ernsta, kremirano u Golders Green krematoriju, uz korištenje usluga pogrebnog preduzeća Harrods. Oproštajne govore održali su Ernest Jones i austrijski pisac Stefan Zweig. Freudov pepeo je potom pohranjen u memorijalnom dijelu krematorija u Golders Greenu, u niši Ernest George Columbariuma. Urna je postavljena na postament koji je dizajnirao njegov sin Ernst Freud, a zvonolika posuda je izrađena od keramike antičke Grčke ukrašene Dionizovim scenama, koju je Freud dobio na poklon od Marie Bonaparte i godinama čuvao na svom bečkom radnom prostoru.

Nakon smrti njegove supruge Marte 1951, i njen pepeo je pohranjen u istu urnu.

Ideje

Rani radovi

Sigmund Freud je studij medicine na Univerzitetu u Beču započeo 1873, a završio ga nakon gotovo devet godina zbog interesa za neurofiziološka istraživanja, posebno proučavanje spolne anatomije jegulja i fiziologije nervnog sistema riba, kao i zbog zanimanja za studij filozofije kod Franza Brentana. Iz finansijskih razloga započeo je privatnu praksu iz neurologije, a doktorat medicine stekao je 1881. u dobi od 25 godina.

Među njegovim glavnim područjima interesa tokom 1880-ih bila je anatomija mozga, naročito produžene moždine. Godine 1891. uključio se u značajne rasprave o afaziji svojom monografijom O razumijevanju afazija u kojoj je uveo termin agnozija i upozorio na pretjerano lokalizacionističko tumačenje neuroloških deficita. Poput svog savremenika Eugena Bleulera, naglašavao je značaj funkcije mozga u odnosu na njegovu strukturu.

Freud je također bio među prvim istraživačima u oblasti cerebralne paralize, koja je u to vrijeme bila poznata kao ″cerebralna oduzetost″. Objavio je nekoliko medicinskih radova o toj temi te ukazao da je ovaj poremećaj bio prisutan mnogo prije nego što su ga drugi istraživači tog razdoblja počeli sistematski proučavati. Smatrao je da je William John Little, koji je prvi opisao cerebralnu paralizu, pogriješio pripisujući njen nastanak nedostatku kisika tokom porođaja. Umjesto toga, tvrdio je da su komplikacije pri porođaju prije simptom nego uzrok poremećaja.

Počeci Freudovog ranog rada na psihoanalizi mogu se pratiti do Josefa Breuera. Freud je pripisivao Breueru zaslugu za otvaranje puta otkriću psihoanalitičke metode kroz njegovo liječenje Anne O., prve studije slučaja predstavljene u djelu Studije o histeriji (1895), koje su zajedno napisali Freud i Breuer. U novembru 1880. Breuer je pozvan da liječi izuzetno inteligentnu dvadesetjednogodišnju ženu (Berthu Pappenheim) zbog upornog kašlja i halucinacija koje je dijagnostikovao kao histerične. Ustanovio je da je tokom njege svog umirućeg oca razvila prolazne simptome, uključujući poremećaje vida, paralizu i kontrakture udova, koje je također smatrao histeričnim. Kako su se simptomi pojačavali i postajali trajniji, Breuer je svoju pacijenticu počeo posjećivati gotovo svakodnevno te je primijetio da je povremeno ulazila u stanja odsutnosti. Uočio je da se njeno stanje poboljšavalo kada je, uz njegovo ohrabrenje, tokom tih večernjih stanja pričala fantazijske priče, pa je većina simptoma nestala do aprila 1881. Nakon smrti njenog oca istog mjeseca, njeno stanje se ponovo pogoršalo. Breuer je zabilježio da su se neki simptomi spontano povukli te da je potpuni oporavak postignut poticanjem pacijentice da se prisjeti događaja koji su prethodili pojavi određenog simptoma. U godinama neposredno nakon Breuerovog liječenja, Anna O. je tri puta kratkotrajno boravila u sanatorijima s dijagnozom ″histerije″ praćene ″somatskim simptomima″, a pojedini autori osporavali su Breuerov objavljeni prikaz izlječenja. Richard Skues odbacuje tvrdnje ovih autora da Anna O. nije bila izliječena te smatra da takva tumačenja dolaze i od Freudovih pristalica i od njegovih kritičara. Prema Skuesu, obje strane nepravedno su dovele u pitanje istinitost i profesionalni integritet Josefa Breuera.

Teorija zavođenja

Glavni članak: Freudova teorija zavođenja

Početkom 1890-ih Freud je koristio oblik liječenja zasnovan na metodi koju mu je opisao Breuer, a koju je modifikovao primjenom onoga što je nazivao ″tehnikom pritiska″ i novim razvijenim analitičkim tehnikama tumačenja i rekonstrukcije. Prema Freudovim kasnijim prikazima ovog razdoblja, kao rezultat primjene ove metode većina njegovih pacijenata sredinom 1890-ih izvještavala je o ranim iskustvima seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Freud je te iskaze koristio kao osnovu za svoju teoriju zavođenja, ali je kasnije zaključio da su neki od njih bili fantazije. U početku je smatrao da je njihova funkcija bila ″potiskivanje″ sjećanja na infantilnu masturbaciju. U kasnijim radovima pisao je da su one predstavljale edipovske fantazije koje proizlaze iz urođenih nagona seksualne i destruktivne prirode.

Prema drugom prikazu događaja, Freud je još u pismima upućenim Fliessu u oktobru 1895. iznio tvrdnju da se u osnovi psihoneuroza nalaze nesvjesna sjećanja na seksualno zlostavljanje u ranom djetinjstvu, prije nego što je izvijestio da je takva iskustva zaista otkrio kod svojih pacijenata. Tokom prve polovine 1896. Freud je objavio tri rada koja su dovela do formulisanja njegove teorije zavođenja. U njima je tvrdio da je kod svih svojih tadašnjih pacijenata otkrio duboko potisnuta sjećanja na seksualno zlostavljanje u ranom djetinjstvu. Freud je zapisao da njegovi pacijenti nisu bili svjesni tih sjećanja te da su ona, ukoliko su uzrokovala histerične simptome ili opsesivnu neurozu, morala postojati u obliku nesvjesnih sjećanja. Pacijenti su bili izloženi znatnom pritisku kako bi ″rekonstruirali″ prizore seksualnog zlostavljanja iz djetinjstva za koje je Freud bio uvjeren da su potisnuti u nesvjesno. Pacijenti uglavnom nisu bili uvjereni da iskustva proizašla iz Freudovih kliničkih postupaka predstavljaju dokaz stvarnog seksualnog zlostavljanja. Freud je izvijestio da su mu čak i nakon navodne ″rekonstrukcije″ seksualnih prizora pacijenti odlučno izražavali nevjericu u njihovu vjerodostojnost.

Pored tehnike pritiska, Freudovi klinički postupci uključivali su analitičko zaključivanje i simboličko tumačenje simptoma s ciljem njihovog povezivanja sa sjećanjima na seksualno zlostavljanje u ranom djetinjstvu. Njegova tvrdnja da je teorija potvrđena u svim slučajevima koje je istraživao dodatno je pojačala ranije izražene sumnje njegovih kolega u pogledu valjanosti nalaza do kojih je došao primjenom sugestivnih metoda. Freud je kasnije pokazivao nedosljednost u pogledu pitanja da li je njegova teorija zavođenja i dalje bila usklađena s njegovim kasnijim nalazima. U dodatku radu Etiologija histerije napisao je: „Treba imati na umu da se u vrijeme kada sam ga pisao još nisam oslobodio precjenjivanja stvarnosti i potcjenjivanja fantazije. Nekoliko godina kasnije Freud je izričito odbacio tvrdnju svog kolege Ferenczija da su izvještaji njegovih pacijenata o seksualnom zlostavljanju predstavljali stvarna sjećanja, a ne fantazije, te ga je nastojao odgovoriti od javnog iznošenja takvih stavova. Karin Ahbel-Rappe zaključuje da je ″Freud započeo istraživanje prirode iskustva incesta u djetinjstvu i njegovog utjecaja na ljudsku psihu, ali je kasnije uglavnom napustio taj istraživački pravac.″

Kokain

Kao medicinski istraživač, Freud je među prvima koristio i zagovarao primjenu kokaina kao stimulansa i analgetika. Smatrao je da kokain predstavlja lijek za brojne psihičke i tjelesne tegobe te je u svom radu O koki (njemački: Über Coca) iz 1884. isticao njegove korisne osobine. Između 1883. i 1887. objavio je nekoliko članaka u kojima je preporučivao njegovu medicinsku primjenu, uključujući i upotrebu kao antidepresiva. Za dlaku je propustio steći naučno prvenstvo za otkriće anestetičkih svojstava kokaina, kojih je bio svjestan, ali ih je spomenuo samo usput. To priznanje je 1884. pripalo Karlu Kolleru, Freudovom kolegi iz Beča, nakon što je medicinskom društvu predstavio mogućnosti primjene kokaina u osjetljivim operacijama oka. Freud je također preporučivao kokain kao sredstvo za liječenje ovisnosti o morfiju. Kokain je predstavio svom prijatelju Ernstu von Fleischl-Marxowu, koji je postao ovisan o morfiju koji je uzimao radi ublažavanja dugotrajnih i izrazito jakih nervnih bolova nastalih nakon infekcije zadobijene povredom tokom izvođenja obdukcije. Freudova tvrdnja da je Fleischl-Marxow izliječen od ovisnosti pokazala se preuranjenom. Fleischl-Marxow razvio je težak oblik ″kokainske psihoze″, a ubrzo se ponovo vratio upotrebi morfija. Umro je nekoliko godina kasnije, i dalje trpeći nepodnošljive bolove.

Primjena kokaina kao anestetika pokazala se kao jedna od rijetkih sigurnih upotreba ove supstance. Kako su iz različitih dijelova svijeta počeli pristizati izvještaji o ovisnosti i predoziranju, Freudov ugled u medicinskim krugovima donekle je narušen. Nakon ″epizode s kokainom″, Freud je prestao javno preporučavati upotrebu ove droge, ali ju je i dalje povremeno koristio za liječenje depresije, migrena i upala nosne sluznice tokom ranih 1890-ih godina, prije nego što je potpuno prestao s njenom upotrebom 1896.

Nesvjesni um

Glavni članak: Nesvjesni um

Koncept nesvjesnog, za koji je Freud smatrao da je već bio dobro poznat među pjesnicima, imao je važno mjesto u njegovim teorijama i idejama. Također je vjerovao da je njegova odgovornost da osigura njegovo naučno priznanje u okviru psihologije.

Freud je izričito tvrdio da je njegov koncept nesvjesnog, u obliku u kojem ga je prvobitno formulisao, bio zasnovan na teoriji potiskivanja. U svojim razmatranjima koncepta potiskivanja, iznesenim u radu Potiskivanje iz 1915. (Standard Edition, XIV), napravio je razliku između primarnog potiskivanja, povezanog s univerzalnim tabuom incesta (″urođeno prisutnog od samog početka″), i naknadnog potiskivanja, koje je proizvod životne historije pojedinca (″stečenog tokom razvoja ega″), pri čemu se nešto što je u jednom trenutku bilo svjesno odbacuje ili uklanja iz svijesti.

U svom prikazu razvoja i preoblikovanja teorije o nesvjesnim psihičkim procesima, iznesenom u radu Nesvjesno iz 1915. (Standard Edition, XIV), Freud je izdvojio tri perspektive koje je koristio: dinamičku, ekonomsku i topografsku.

Dinamička perspektiva odnosi se, prije svega, na nastanak nesvjesnog putem potiskivanja, kao i na proces ″cenzure″ kojim se neželjene misli koje izazivaju anksioznost održavaju u nesvjesnom. Pri tome se Freud oslanjao na zapažanja iz svojih najranijih kliničkih istraživanja u liječenju histerije.

Iz ekonomske perspektive pažnja je usmjerena na sudbinu potisnutih sadržaja (″sudbine seksualnih nagona″) dok prolaze kroz složene transformacije u procesu nastanka simptoma, ali i u normalnim oblicima nesvjesnog mišljenja, kao što su snovi i omaške u govoru. Ovim se temama Freud detaljno bavio u djelima Tumačenje snova i Psihopatologija svakodnevnog života.

Dok se obje prethodne perspektive usmjeravaju na nesvjesno u trenutku njegovog približavanja svijesti, topografska perspektiva označava zaokret prema sistemskim svojstvima nesvjesnog, pri čemu u prvi plan dolaze njegovi karakteristični procesi i načini funkcionisanja, kao što su kondenzacija i pomjeranje.

Ova ″prva topografija″ predstavlja model psihičke strukture koji se sastoji od tri sistema:

• Sistem Ucs — nesvjesno: ″primarno procesno″ mišljenje kojim upravlja princip zadovoljstva, a koje karakterišu ″odsustvo međusobne kontradikcije, ... pokretljivost kateksa, bezvremenost i zamjena vanjske psihičke stvarnosti unutrašnjom psihičkom stvarnošću″ (Nesvjesno (1915), Standard Edition, XIV).
• Sistem Pcs — predsvjesno, u kojem su nesvjesne predodžbe primarnog procesa vezane sekundarnim procesima jezika (predodžbe riječi), što je preduslov da postanu dostupne svijesti.
• Sistem Cns — svjesno mišljenje kojim upravlja princip realnosti.

U svojim kasnijim radovima — naročito u djelu Ego i id (1923) - Freud uvodi drugu topografiju koja obuhvata id, ego i super-ego, a koja se nadograđuje na prvu bez njenog zamjenjivanja. U ovoj kasnijoj formulaciji koncepta nesvjesnog, id obuhvata rezervoar instinkata ili nagona - čiji je dio nasljedan ili urođen, a dio potisnut ili stečen. S tog aspekta, iz ekonomske perspektive, id predstavlja primarni izvor psihičke energije; iz dinamičke perspektive, on ulazi u sukob s egom i super-egom, koji su, u genetskom smislu, diferencijacije ida.

Snovi

Glavni članak: Tumačenje snova (Freud)

Prema Freudovoj teoriji, snovi nastaju pod utjecajem događaja i misli iz svakodnevnog života. U procesu koji je nazivao ″radom sna″, svjesne misli i sjećanja preoblikuju se pod utjecajem principa zadovoljstva, ispunjenja želja i potisnutih seksualnih scenarija iz djetinjstva. Budući da takvi sadržaji mogu izazvati nelagodu ili anksioznost, rad sna djeluje poput svojevrsne cenzure prikrivajući ih iskrivljavanjem, pomjeranjem i kondenzacijom, čime se omogućava nastavak spavanja bez buđenja izazvanog uznemirujućim sadržajem.

U kliničkom radu Freud je poticao pacijente da iznose slobodno asocijacije povezane s manifestnim sadržajem sna, odnosno onim čega se sjećaju i što mogu ispričati o snu. Na taj način nastojao je olakšati tumačenje latentnog sadržaja sna, koji se odnosi na potisnute misli i fantazije, kao i mehanizame i strukture uključene u rad sna. Razvijajući svoj teorijski pristup snovima, Freud je postepeno napustio shvatanje prema kojem snovi predstavljaju ispunjenje želja te je sve više naglašavao da su oni poseban oblik mišljenja. Prema njegovom mišljenju, ″rad sna stvara taj oblik i jedino on predstavlja suštinu sanjanja″.

Psihoseksualni razvoj

Glavni članak: Psihoseksualni razvoj

Freudova teorija psihoseksualnog razvoja polazi od pretpostavke da dječija seksualnost u početku ima oblik polimorfne perverznosti, nakon čega seksualni nagoni prolaze kroz tri razvojne faze: oralnu, analnu i falusnu fazu. Nakon njih slijedi period latencije, obilježen smanjenim seksualnim interesom i aktivnošću, koji približno traje od pete godine života do puberteta. Prema Freudu, i nakon završetka ovih faza ostaju ″perverzni″ i biseksualni elementi koji učestvuju u oblikovanju odrasle genitalne seksualnosti. Smatrao je da neuroze i perverzije mogu nastati kao posljedica fiksacije ili regresije na neku od ranijih faza psihoseksualnog razvoja, dok se kroz proces sublimacije dio tih nagona može preusmjeriti u društveno prihvatljive aktivnosti, što doprinosi oblikovanju ličnosti i kulturne kreativnosti.

Nakon što je Freud razvio teoriju Edipovog kompleksa, ovaj normativni razvojni tok formulisan je kao djetetovo odricanje od incestuoznih želja pod zamišljenom prijetnjom kastracije kod dječaka, odnosno pod zamišljenom činjenicom kastracije u slučaju djevojčice. ″Razrješenje″ Edipovog kompleksa postiže se kada se djetetova suparnička identifikacija s roditeljskom figurom preobrazi u pomirujuće identifikacije ego-ideala, koje istovremeno podrazumijevaju sličnost i različitost te priznaju odvojenost i autonomiju druge osobe.

Freud je nastojao dokazati univerzalnu primjenjivost svog modela pa se za uporedni materijal oslanjao na antičku mitologiju i tadašnja etnografska istraživanja. Tvrdio je da totemizam predstavlja ritualizovani izraz plemenskog sukoba koji odgovara obrascu Edipovog kompleksa.

Id, ego i super-ego

Glavni članak: Id, ego i super-ego

Metafora ledenog brijega često se koristi za objašnjavanje odnosa između različitih dijelova psihe

Freud je smatrao da se ljudska psiha može podijeliti na tri dijela: id, ego i super-ego. Ovaj model prvi put je predstavio u eseju S one strane principa zadovoljstva iz 1920, a detaljno ga je razradio u djelu Ego i Id (1923), gdje ga je razvio kao alternativu svojoj ranijoj topografskoj shemi (svjesno, nesvjesno i predsvjesno). Id predstavlja nesvjesni dio psihe koji djeluje prema ″principu zadovoljstva″ i izvor je osnovnih impulsa i nagona; on teži neposrednom zadovoljstvu i trenutnom zadovoljenju svojih potreba. Freud je priznao da njegovo korištenje termina id (njemački: das Es, bosanski: ono) potječe iz radova Georga Groddecka.

Superego predstavlja moralnu komponentu psihe. Racionalni ego nastoji uspostaviti ravnotežu između nepraktičnog hedonizma ida i jednako nepraktičnog moralizma superega; on je dio psihe koji se najneposrednije odražava u čovjekovom ponašanju. Kada je preopterećen ili suočen s prijetnjama, može koristiti odbrambene mehanizme, uključujući poricanje, potiskivanje, poništavanje, racionalizaciju i pomjeranje. Ovaj koncept obično se prikazuje ″modelom ledenog brijega″, koji ilustruje uloge ida, ega i super-ega u odnosu na svjesne i nesvjesne psihičke procese.

Freud je odnos između ega i ida uspoređivao s odnosom kočijaša i njegovih konja: konji osiguravaju energiju i pokretačku snagu, dok kočijaš određuje smjer kretanja.

Nagoni života i smrti

Glavni članci: Libido, Nagon smrti i Kompulzivno ponavljanje

Freud je smatrao da ljudskom psihom upravljaju dva međusobno suprotstavljena nagona: nagon života ili libido i nagon smrti. Nagon života nazivao je i ″Eros″, dok je nagon smrti kasnije postao poznat kao ″Tanatos″, iako sam Freud nije koristio taj izraz. Termin ″Tanatos″ u ovom je kontekstu uveo Paul Federn.

Freud je pretpostavio da libido predstavlja oblik psihičke energije kojom su investirani psihički procesi, strukture i predodžbe objekata.

U djelu S one strane principa zadovoljstva (1920), Freud je izveo zaključak o postojanju nagona smrti. Njegova polazna pretpostavka bio je regulatorni princip koji je opisivao kao ″princip psihičke inercije″, ″princip nirvane″. Njegova teorijska osnova nalazila se u Freudovom ranijem djelu Nacrt naučne psihologije, u kojem je princip koji upravlja psihičkim aparatom definisao kao njegovu težnju da se oslobodi količine pobude ili da napetost svede na nulu. Freud je kasnije bio primoran napustiti ovu definiciju jer se pokazala primjenjivom samo na najjednostavnije oblike psihičkog funkcionisanja. Umjesto toga, prihvatio je shvatanje prema kojem psihički aparat ne teži stanju nulte napetosti, nego stanju minimalne napetosti.

Freud je u djelu S one strane principa zadovoljstva u suštini ponovo prihvatio svoju raniju definiciju, ali ju je ovoga puta primijenio na drugačiji princip. Tvrdio je da se um u određenim okolnostima ponaša kao da nastoji ukloniti napetost ili se, praktično, svesti na stanje gašenja. Kao jedan od glavnih dokaza za to navodio je postojanje kompulzivnog ponavljanja. Primjeri takvog ponavljanja mogu se vidjeti u snovima osoba koje pate od traumatskih neuroza, ali i u dječijoj igri. Freud je smatrao da ponavljanje pokazuje psihičku tendenciju da se ranija iskustva ponovo obrađuju, stavljaju pod kontrolu te da se iz njih izvodi zadovoljstvo. Prema njegovom mišljenju, ova tendencija prethodi principu zadovoljstva, ali mu nije suprotstavljena. Istovremeno, smatrao je da postoji i drugi princip koji djeluje izvan okvira principa zadovoljstva. Ako je ponavljanje nužan element vezivanja psihičke energije ili prilagođavanja, ono u pretjeranom obliku može dovesti do napuštanja postojećih obrazaca prilagođavanja i vraćanja ranijim, manje razvijenim psihičkim stanjima. Povezujući ovu ideju s pretpostavkom da je svako ponavljanje oblik pražnjenja energije, Freud je zaključio da kompulzivno ponavljanje predstavlja težnju ka povratku u prvobitno stanje obilježeno potpunim oslobađanjem od napetosti, odnosno stanje smrti. Neki autori opisali su ovu teoriju kao ″metafizičku biologiju″.

Melanholija

U svom eseju Tugovanje i melanholija iz 1917. Freud je razlikovao tugovanje, koje je smatrao bolnim, ali neizbježnim dijelom života, od melanholije, termina kojim je označavao patološko odbijanje ožalošćene osobe da prekine svoju emocionalnu vezanost za izgubljenu osobu. Freud je tvrdio da je u normalnom procesu tugovanja ego odgovoran za narcističko povlačenje libida s izgubljenog objekta kao sredstva samoodržavanja. Međutim, prema njegovom mišljenju, u melanholiji taj proces izostaje zbog ambivalentnih osjećaja koje je osoba prethodno gajila prema izgubljenom objektu. Freud je pretpostavljao da u težim slučajevima može doći do samoubistva kada se nesvjesni osjećaji unutrašnjeg sukoba usmjere protiv vlastitog ega.

Ženstvenost i ženska seksualnost

Freudovo shvatanje ženstvenosti zasniva se na njegovoj teoriji psihičkog razvoja. Ona prati prijelaz od najranijih faza dojenačke i dječije seksualnosti, koje karakterišu polimorfna perverznost i biseksualna dispozicija, preko fantazijskih scenarija i suparničkih identifikacija povezanih s Edipovim kompleksom, pa do načina na koji se oni u većoj ili manjoj mjeri preoblikuju u seksualnosti odrasle osobe. Prema Freudu, razvoj dječaka i djevojčica odvija se različitim putevima kao posljedica kastracijskog kompleksa. Smatrao je da anatomska razlika, odnosno posjedovanje penisa, kod dječaka izaziva kastracijsku anksioznost, dok djevojčica doživljava osjećaj uskraćenosti. Kod dječaka kastracijski kompleks označava završetak edipovske faze, dok kod djevojčice potiče njen razvoj.

Freud je smatrao da je ograničavanje erotskih osjećaja i fantazija djevojčice te njeno okretanje od majke prema ocu neujednačen i nesiguran proces koji uključuje ″valove potiskivanja″. Prema Freudu, uobičajeni ishod tog procesa jeste da vagina postaje ″nova vodeća zona″ seksualne osjetljivosti, potiskujući prethodno dominantni klitoris. Smatrao je da su falisna obilježja klitorisa činila taj organ nerazlučivim od penisa u ranom seksualnom životu djeteta. Prema Freudu, takav razvoj ostavlja naslijeđe zavisti prema penisu i emocionalne ambivalentnosti kod djevojčice, što je bilo usko povezano sa ″suštinom ženstvenosti″ i dovodilo do ″veće sklonosti žena neurozama, a posebno histeriji″. U svom posljednjem radu o ovoj temi Freud je također zaključio da ″razvoj ženstvenosti ostaje izložen poremećajima zbog zaostalih pojava ranijeg muškog perioda... Dio onoga što mi muškarci nazivamo 'zagonetkom žene' možda proizlazi iz ovog izraza biseksualnosti u životu žena″.

Pokrenuvši ono što je postalo prva rasprava unutar psihoanalize o ženstvenosti, Karen Horney iz Berlinskog psihoanalitičkog instituta osporila je Freudovo shvatanje ženstvenosti. Odbacujući Freudove teorije o ženskom kastracijskom kompleksu i zavisti prema penisu, Horney je zastupala stav o primarnoj ženstvenosti te tvrdila da zavist prema penisu predstavlja odbrambenu formaciju, a ne posljedicu biološke asimetrije ili ″povrede″, kako je smatrao Freud. Horney je u tome imala značajnu podršku Melanie Klein i Ernesta Jonesa, koji je u svojoj kritici Freudovog stava skovao termin ″falocentrizam″.

Braneći Freuda od ovih kritika, feministička teoretičarka Jacqueline Rose tvrdila je da oni polaze od normativnijeg shvatanja ženskog seksualnog razvoja nego što je to slučaj kod Freuda. Prema njenom mišljenju, Freud je od opisa djevojčice koja ostaje suočena sa svojom ″inferiornošću″ ili ″povredom″ u odnosu na anatomiju dječaka prešao ka stavu iz svojih kasnijih radova, u kojima je proces postajanja ″ženstvenom″ jasno opisivao kao ″povredu″ ili ″katastrofu″ za složenost njenog ranijeg psihičkog i seksualnog života.

Tokom svojih razmatranja onoga što je nazivao ″tamnim kontinentom″ ženske seksualnosti i ″zagonetkom″ ženstvenosti, Freud je isticao ″prosječnu valjanost″ i provizorni karakter svojih nalaza. Ipak, u odgovoru na kritike, zadržao je dosljedan stav i ističući ″protivljenje svima vama... u mjeri u kojoj ne pravite jasnu razliku između onoga što je psihičko i onoga što je biološko...″

Religija

Glavni članak: Stavovi Sigmunda Freuda o religiji

Freud je monoteističkog Boga smatrao iluzijom koja proizlazi iz infantilne emocionalne potrebe za moćnim, nadnaravnim ″ocem porodice″ [[Pater familias|(latinski: pater familiasom)]]. Smatrao je da je religija, koja je u ranim fazama civilizacije bila potrebna za obuzdavanje čovjekove nasilne prirode, u modernom vremenu zamjenjiva razumom i naukom.

U radu Opsesivne radnje i religijske prakse (1907) Freud je ukazao na sličnost između religioznog vjerskog uvjerenja i neurotične opsesije. U djelu Totem i tabu (1913) iznio je tezu da ljudsko društvo i religija nastaju iz čina patricida i ritualnog jedenja moćne očinske figure, čime se uspostavlja kolektivno poštovanje i sjećanje. U djelu Budućnost jedne iluzije (1927) Freud je tvrdio da religijsko vjerovanje ima funkciju psihološke utjehe. Vjerovanje u nadnaravnog zaštitnika, prema njemu, služi kao zaštita od ″straha od prirode″, dok vjera u zagrobni život ublažava strah od smrti. Osnovna ideja ovog djela jeste da se religijsko vjerovanje može objasniti njegovom funkcijom u društvu, a ne njegovom istinitošću. U djelu Nelagoda u kulturi (1930) razmatra ″okeanski osjećaj″ cjelovitosti, bezgraničnosti i vječnosti (na koji mu je skrenuo pažnju njegov prijatelj Romain Rolland), kao potencijalni izvor religioznih osjećaja. Freud navodi da sam nije imao to iskustvo te ga tumači kao regresiju na stanje svijesti koje prethodi odvajanju ega od svijeta objekata i drugih. U djelu Mojsije i monoteizam (1937) Freud je iznio tezu da je Mojsije bio plemenski pater familias kojeg su Jevreji ubili, a da je ta trauma potisnuta kroz reaktivnu formaciju koja je omogućila uspostavljanje monoteističkog judaizma. Analogno tome, katolički obred svete pričesti opisao je kao kulturni trag čina ubistva i ritualnog jedenja svetog oca.

Freud je religiju također posmatrao kao posrednika između društvenih i ličnih, javnih i privatnih konflikta, nastalih između Erosa i Tanatosa, odnosno sila života i smrti. Njegova kasnija djela ukazuju na pesimističan pogled na budućnost civilizacije, što je i sam istakao u izdanju djela Nelagoda u kulturi iz 1931. Humphrey Skelton opisao je Freudov pogled na svijet kao oblik ″stoičkog humanizma″. Projekt Humanist Heritage sažeo je njegov doprinos razumijevanju religije riječima:

Freudove ideje o porijeklu religijskog impulsa i utješnoj iluziji koju religija pruža predstavljale su značajan doprinos tradiciji naučnog humanističkog mišljenja, u kojoj su istraživanje i razum sredstva za otkrivanje istine. One su također ukazale na snažan uticaj iskustava iz djetinjstva na život odraslih osoba, uključujući i područje religije.

U fusnoti svoje studije slučaja Mali Hans (Analiza fobije kod petogodišnjeg dječaka) iz 1909. Freud je iznio pretpostavku da se univerzalni strah od kastracije javlja kod neobrezanih osoba kada uoče čin obrezivanja te da to predstavlja ″najdublji nesvjesni korijen antisemitizma″.

Naslijeđe

Statua Sigmundu Freudu iz 1971. u Hampsteadu (sjeverni London), rad vajara Oscara Nemona. Nalazi se u blizini kuće u kojoj su živjeli Sigmund i Anna Freud, a koja je danas Muzej Sigmunda Freuda. Zgrada iza spomenika je Klinika Tavistock, jedna od vodećih ustanova za mentalno zdravlje.

Freudovo naslijeđe, iako kontroverzno, ocijenjeno je kao ″jedan od najsnažnijih utjecaja na misao dvadesetog vijeka, čiji se značaj može porediti jedino sa značajem darvinizma i marksizma″, pri čemu se njegov odjek osjetio u ″svim područjima kulture ... do te mjere da je promijenio naš način života i poimanje čovjeka″.

Psihoterapija

Freudova praksa pomaganja pacijentima putem ″terapije razgovorom″, kako ju je opisala jedna od njegovih ranih pacijentica, postavila je osnovni okvir za sve kasnije oblike psihoterapije. Na tom osnovu razvili su se brojni psihoterapijski pravci koji su, iako različiti po teorijama i tehnikama, zadržali Freudov osnovni pristup usmjeren na postizanje psihičkih i bihevioralnih promjena kroz razgovor pacijenata o vlastitim poteškoćama. Iako psihoanaliza danas nema isti utjecaj kakav je imala ranije u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, njen značaj je tokom druge polovine dvadesetog vijeka porastao u pojedinim dijelovima svijeta, naročito u Latinskoj Americi. Istovremeno, psihoanaliza je zadržala važno mjesto u mnogim savremenim psihoterapijskim pravcima te je doprinijela razvoju inovativnih terapijskih pristupa u radu sa školama, porodicama i grupama. Postoji i značajan broj istraživanja koja potvrđuju efikasnost kliničkih metoda psihoanalize kao i srodnih psihodinamskih terapija u liječenju širokog spektra psiholoških poremećaja.

Neofrojdovci, među kojima su bili Alfred Adler, Otto Rank, Karen Horney, Harry Stack Sullivan i Erich Fromm, odbacili su Freudovu teoriju instinktivnih nagona, naglašavajući međuljudske odnose i samopotvrđivanje, te su u skladu s tim teorijskim pomacima unijeli izmjene u terapijsku praksu. U neofrojdovskoj analizi veći značaj se daje odnosu između pacijenta i analitičara, dok je istraživanje nesvjesnog u drugom planu.

Jacques Lacan je psihoanalizi pristupio kroz lingvistiku i književnost. Smatrao je da je većina Freudovog osnovnog rada nastala prije 1905, te da su ego-psihologija i teorija objektnih odnosa zasnovane na pogrešnim interpretacijama Freudovog djela. Lacan je želju smatrao važnijom od potrebe.

Wilhelm Reich je razvio neke od Freudovih ideja, uključujući koncept stvarne neuroze. Freud je taj pojam primjenjivao i na djecu i na odrasle: u prvom slučaju je zavođenje smatrao uzrokom kasnijih neuroza, dok je u drugom slučaju uzrok vidio u nepotpunom seksualnom pražnjenju. Za razliku od Freuda, Reich je zadržao naglasak na značaju stvarnog iskustva, posebno seksualnog, u nastanku psihičkih poremećaja. Do 1920-ih Reich je ″Freudove prvobitne ideje o seksualnom oslobađanju doveo do toga da je orgazam definisao kao kriterij zdravog funkcionisanja″. U tom periodu razvija i širi vlastitu teoriju karaktera, koja će kasnije biti formulisana, prvo kao koncept ″mišićnog oklopa″, a zatim i kao ideja o pretvaraču univerzalne biološke energije, ″orgon″.

Fritz Perls, koji je učestvovao u razvoju geštalt terapije, bio je pod utjecajem Reicha, Junga i Freuda. Polazište geštalt terapije jeste kritika Freudovog zanemarivanja strukture svijesti kao aktivnog procesa koji se kreće ka formiranju organizovanih i smislenih cjelina ″između organizma i njegove okoline″. Ove cjeline, nazvane geštaltima, predstavljaju ″obrasce koji obuhvataju sve slojeve organizmičke funkcije – mišljenje, osjećanje i djelovanje″, a njihovo nepravilno formiranje, prema Perlsu, dovodi do neuroza i anksioznosti. Geštalt terapija nastoji usmjeriti pacijenta ka kontaktu s ″trenutnim organizmičkim potrebama″, pri čemu Perls odbacuje verbalni pristup klasične psihoanalize i daje prednost radu u formi radionica (workshop pristup).

Arthur Janovova primalna terapija, koja je imala utjecaj na postfrojdovsku psihoterapiju, dijeli s psihoanalitičkom terapijom naglasak na rano djetinjstvo, ali se od nje značajno razlikuje. Iako je Janovljeva teorija srodna Freudovoj ranoj ideji stvarne neuroze, ona ne razvija dinamičku psihologiju, već „psihologiju prirode“ poput one kod Reicha ili Perlsa, u kojoj je potreba primarna, dok je želja izvedena i može postati nebitna kada je potreba zadovoljena. Na taj način, uprkos površinskoj sličnosti s Freudovim idejama, Janovljeva teorija ne nudi strogo psihološko objašnjenje nesvjesnog niti zadržava vjerovanje u infantilnu seksualnost. Dok je za Freuda postojala hijerarhija opasnih situacija, za Janova je centralni događaj u djetetovom životu spoznaja da ga roditelji ne vole. Janov u djelu Primalni krik (1970) navodi da se primalna terapija u određenim aspektima vratila Freudovim ranim idejama i tehnikama.

Ellen Bass i Laura Davis, koautorice djela Hrabrost za iscjeljenje (1988), Frederick Crews opisuje kao ″zagovornice preživljavanja″, pri čemu on smatra da su pod snažnim Freudovim utjecajem, iako ne proizlaze iz klasične psihoanalize nego iz ″predpsihoanalitičkog Freuda... koji je navodno saosjećao sa svojim histeričnim pacijentima, otkrio da svi nose sjećanja na rane traume i zlostavljanje... i liječio ih razrješavanjem potisnutih sadržaja″. U tom kontekstu Crews smatra da je Freud na određeni način anticipirao pokret ″ponovno pronađenih sjećanja″, naglašavajući ″mehaničke uzročno-posljedične odnose između simptoma i preuranjene stimulacije pojedinih tjelesnih zona″ te razvijajući ″tehniku tematskog povezivanja simptoma pacijenta sa seksualno simetričnim ‘sjećanjem’″. Prema njegovom tumačenju, Freudovo početno povjerenje u tačnost ranih sjećanja anticipiralo je i kasnije teorije terapeuta poput Lenore Terr, što je, po njegovom mišljenju, dovelo do mogućih pogrešnih sudskih presuda.

Nauka

Brojna istraživanja nastojala su empirijski provjeriti Freudove teorije, što je rezultiralo opsežnom naučnom literaturom o ovoj temi. Američki psiholozi počeli su još tridesetih godina 20. vijeka eksperimentalno proučavati fenomen potiskivanja. Kada je psiholog Saul Rosenzweig 1934. Freudu poslao rezultate svojih pokušaja istraživanja potiskivanja, Freud je odgovorio da se psihoanalitičke tvrdnje zasnivaju na ″bogatstvu pouzdanih opažanja″ te da stoga nisu zavisne od eksperimentalne potvrde. Psiholozi Seymour Fisheri i Roger P. Greenberg zaključili su 1977. da su pojedini Freudovi koncepti dobili empirijsku potvrdu. Prema njihovoj analizi, istraživanja su pružila podršku Freudovim idejama o oralnim i analnim tipovima ličnosti, ulozi Edipovog kompleksa u određenim aspektima muške ličnosti, većoj osjetljivosti žena na gubitak ljubavi u odnosu na muškarce te povezanosti homoseksualnih anksioznosti s nastankom paranoidnih deluzija. Istovremeno su utvrdili da je podrška nekim drugim Freudovim teorijama bila ograničena ili neuvjerljiva. To se odnosilo, između ostalog, na njegove stavove o razvoju homoseksualnosti, tumačenje snova kao prvenstveno izraza skrivenih nesvjesnih želja te pojedine pretpostavke o psihodinamici žena. Nakon ponovnog razmatranja dostupnih istraživanja 1996. zaključili su da postoji značajan broj eksperimentalnih podataka koji podržavaju neke od Freudovih najvažnijih ideja i teorija.

Drugi autori iznijeli su znatno kritičnije ocjene Freudovog rada. Psiholog i historičar nauke Malcolm Macmillan u knjizi Freud Evaluated: The Completed Arc (1991) zaključio je da ″Freudova metoda nije sposobna pružiti objektivne podatke o mentalnim procesima″. Psiholog Morris Eagle smatrao je da je uvjerljivo dokazano kako klinički podaci prikupljeni u psihoanalitičkoj situaciji, zbog svojih epistemoloških ograničenja, imaju upitnu dokaznu vrijednost pri provjeri psihoanalitičkih hipoteza. Richard Webster je u knjizi Zašto je Freud bio u krivu (1995) opisao psihoanalizu kao ″možda najsloženiju i najuspješniju pseudonauku u historiji″. Prema mišljenju Frederick Crews, psihoanaliza nema ni naučnu ni terapijsku vrijednost. Nasuprot takvim kritikama, istraživač Kurt Jacobsen sa Univerziteta u Chicagu smatrao je da su pojedini Freudovi kritičari i sami zastupali dogmatična i historijski pojednostavljena gledišta o psihoanalizi i prirodi nauke.

Historičar nauke I. Bernard Cohen smatrao je Freudovo djelo Tumačenje snova revolucionarnim naučnim djelom te posljednjim takvim djelom objavljenim u formi knjige. Nasuprot tome, Allan Hobson tvrdio je da je Freud, retoričkim osporavanjem istraživača snova iz 19. vijeka, poput Alfreda Mauryja i markiza d'Herveyja de Saint-Denysa, u vrijeme kada je proučavanje fiziologije mozga tek bilo u začetku, usporio razvoj naučne teorije snova za gotovo pola vijeka. Istraživač snova G. William Domhoff također je osporavao tvrdnje da su postavke Freudove teorije snova empirijski potvrđene.

Filozof Karl Popper smatrao je da su Freudove psihoanalitičke teorije neosporive, odnosno da ne postoji eksperiment kojim bi se mogle opovrgnuti. Nasuprot tome, filozof Adolf Grünbaum u svome djelu The Foundations of Psychoanalysis (1984) tvrdio je da je Popper pogriješio te da su mnoge Freudove teorije empirijski provjerljive. Sličan stav zastupao je i psiholog Hans Eysenck. Filozof Roger Scruton također je odbacio Popperove argumente. U knjizi Sexual Desire (1986) naveo je teoriju potiskivanja kao primjer Freudove teorije koja proizvodi provjerljive posljedice. Ipak, zaključio je da psihoanaliza ne predstavlja nauku u strogom smislu riječi jer se, prema njegovom mišljenju, u prevelikoj mjeri oslanja na metafore. Filozof Donald Levy dijelio je Grünbaumovo mišljenje da su Freudove teorije podložne opovrgavanju, ali se nije slagao s njegovom tvrdnjom da je uspjeh terapije jedina empirijska osnova za njihovu procjenu. Smatrao je da se za vrednovanje psihoanalitičkih teorija može koristiti znatno širi spektar empirijskih dokaza, uključujući i podatke prikupljene kroz kliničke studije slučaja.

U studiji o razvoju psihoanalize u Sjedinjenim Američkim Državama, Nathan Hale zabilježio je ″opadanje utjecaja psihoanalize u psihijatriji″ u periodu od 1965. do 1985. Nastavak tog trenda uočio je i Alan Stone, ističući da se, kako akademska psihologija postaje sve više usmjerena prema naučnim metodama, a psihijatrija prema biološkim objašnjenjima, psihoanaliza postepeno potiskuje iz centra stručnog interesa. Slično tome, Paul Stepansky ukazao je na sve manji broj specijalizanata psihijatrije koji se odlučuju za psihoanalitičku edukaciju, kao i na činjenicu da vodeće akademske pozicije u psihijatriji sve češće zauzimaju stručnjaci bez psihoanalitičkog obrazovanja. Prema njegovom mišljenju, takvi trendovi svjedoče o marginalizaciji psihoanalize unutar američke psihijatrije. Uprkos tome, Freudovo naslijeđe zadržalo je značajan utjecaj u brojnim oblastima. U istraživanju o najutjecajnijim psiholozima 20. vijeka, Sigmund Freud rangiran je kao treći najcitiraniji psiholog tog razdoblja. Također se ističe da su nova istraživanja i teorijski pristupi, koji su prevazišli ranije ortodoksne oblike psihoanalitičkog mišljenja, doveli do obnovljenog interesa za psihoanalizu u različitim disciplinama, od humanističkih nauka do neuronauke, uključujući i psihoterapijske pravce koji nisu neposredno povezani s psihoanalizom.

Istraživanja u okviru novonastale oblasti neuropsihoanalize, koju je utemeljio Mark Solms, izazvala su podijeljene reakcije. Dok pojedini psihoanalitičari kritikuju sam koncept neuropsihoanalize, Solms i njegovi saradnici smatraju da su savremeni nalazi neuronauke u velikoj mjeri usklađeni s Freudovim teorijama. Pri tome ukazuju na moždane strukture i procese koji se dovode u vezu s Freudovim konceptima, kao što su libido, nagoni, nesvjesno i potiskivanje. Određeni broj neuronaučnika također je pozitivno ocijenio Freudov doprinos razumijevanju ljudskog uma. David Eagleman smatra da je Freud transformisao psihijatriju pruživši prvo sistematsko objašnjenje načina na koji skriveni moždani procesi utječu na mišljenje i ponašanje. Slično tome, Eric Kandel isticao je da psihoanaliza i dalje predstavlja jedno od najkoherentnijih i intelektualno najzadovoljavajućih tumačenja ljudskog uma.

Vanjski linkovi

Sigmund Freud na Wikimedia Commonsu