Silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, koji su vodila 3 njena najbrojnija naroda, i genocida koji je bio njegov rezultat nasilje je poprimilo i rodni karakter budući da je Vojska Republike Srpske (VRS) sprovodila politiku genocidnog silovanja prema Bošnjacima (bosanskim muslimanima).[1] Procjene ukupnog broja silovanih žena tokom ovog rata kreću se u rasponu od 12.000 do 50.000. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (eng. ICTY) objavio je da "sistematsko silovanje" i "seksualno ropstvo" u vrijeme rata predstavljaju zločin protiv čovječnosti, od čega je teži jedino ratni zločin genocida. Iako ICTY nije tretirao masovna silovanja kao genocid, po organiziranosti i sistematskoj prirodi masovnih silovanja bošnjačkih žena jasno je da su ona bilo dio veće kampanje genocida.[2][3][4]

Iako su tokom sukoba žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, ogromnu većinu ratnih zločina počinile su snage bosanskih Srba (VRS) i srpske paravojne jedinice, koje su koristile silovanje kao sredstvo terora kao dio njihovog programa etničkog čišćenja.[5][6][7] Presuda Dragoljubu Kunarcu, pripadniku VRS-a, bila je prvi slučaj bilo u nacionalnoj, bilo u međunarodnoj sudskoj praksi da neka osoba bude osuđena za korištenje silovanja kao oružja u ratu. Jako medijsko praćenje okrutnosti od strane srpskih paravojnih i vojnih snaga prema muslimanskim ženama i djeci izazvalo je međunarodnu osudu srpskih snaga.[8][9]

Nakon rata je snimljeno nekoliko nagrađivanih dokumentaraca i filmova koji se bave ovom tematikom.

Silovanje kao genocid[uredi | uredi izvor]

Iskopavanje masovne grobnice u istočnoj Bosni. Muškarci civili iz Foče su ubijeni, a žene su bile zatočene i silovane u više navrata od strane pripadnika srpskih snaga.

Prema Amnesty Internationalu, korištenje silovanja tokom ratnih perioda nije nusproizvod sukoba nego unaprijed planirana i namjerna vojna strategija.[10] Adam Jones opisao je silovanja u Nankingu kao "jedan od najdivljačkijih primjera genocidnog silovanja". Tada su deseci hiljada žena grupno silovani i ubijeni.[11] U posljednjih 25 godina 20. stoljeća većina sukoba promijenila je svoj karakter iz ratova među državama u unutardržavne građanske ratove. Tokom ovih sukoba upotreba silovanja kao oružja protiv civila postala je češća. Novinari i organizacije za ljudska prava dokumentirale su kampanje genocidnog silovanja tokom sukoba na Balkanu, u Sijera Leoneu, Ruandi, Liberiji, Sudanu, Ugandi i DR Kongu. Strateški ciljevi ovih masovnih silovanja imaju dvostruku namjeru; prva je da se u civile usadi strah, sa daljom namjerom da se oni protjeraju sa svojih posjeda, a druga da se ponižavanjem i nanošenjem sramote ciljanoj populaciji smanji šansa za njen mogući povratak i početak života iznova. Ovi su efekti od strateške važnosti za počinioce koji ne djeluju kao snage dotične države jer je za njih nužno da ciljanu populaciju uklone s njene zemlje. Upotreba masovnog silovanja adekvatna je za kampanje koje uključuju etničko čišćenje i genocid pošto je u njima zadatak da se ciljana populacija uništi ili prisilno premjesti i osigura da se nikad više ne vrati.[12]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Ratom razoreno sarajevsko naselje Grbavica 1996, poprište logora za silovanje[13] tokom rata u BiH i predmet nagrađivanog istoimenog filma

Historičari, poput Nialla Fergusona, ocijenili su da odluka da se masovna silovanja koriste za etničko čišćenje, a koja je donesena na visokim nivoima, predstavlja pogrešno usmjereni nacionalizam.[14] Prije 1980. maršal Josip Broz Tito uspješno je suzbijao hrvatski i srpski nacionalizam, iako njegovo zabranjivanje bilo kakve priče o nacionalističkim temama nije uspjelo smanjiti intenzitet kojim su one osjećane. Slobodan Milošević razbuktao je srpski nacionalni osjećaj govorom koji se odnosio na Kosovsku bitku.[15] Osjećaj da su Srbi žrtve i njihova agresija prema Bošnjacima dodatno su uzburkani preuveličanim pričama o ulozi koju je mala frakcija Bošnjaka imala u progonu Srba tokom genocida od strane ustaša u 1940-im.[16] Ostali mitovi koji su prizivani uključivali su sugestije da su bosanski muslimani rasno drugačiji; najčešća je bila da je njihova krv većinom turska[17] iako su DNK-testovi zapravo dokazali da oba naroda dijele isti genski fond.[18] Uprkos kampanjama mržnje koje je vodila vlast, neki Srbi pokušali su odbraniti Bosance od okrutnosti i moralo im je biti zaprijećeno, uključujući slučajeve kad je megafonom ili razglasom objavljivano da će "svaki Srbin koji zaštiti nekog muslimana biti trenutno ubijen".[14]

Prije no što je sukob počeo Bošnjaci u istočnoj Bosni već su počeli bivati otpuštani s njihovih radnih mjesta i ekskomunicirani, a ograničavana im je i sloboda kretanja. Na početku rata srpske snage počele su za cilj uzimati bošnjačko civilno stanovništvo.[19] Kad bi gradovi i sela bili osigurani, tj. osvojeni, vojska, policija, paravojne jedinice, a ponekad čak i mještani srpske nacionalnosti nastavljali su ove napade. Bošnjačke kuće i stanovi su pljačkani ili sravnjivani sa zemljom, civili su sakupljani, a neki su pritom i fizički zlostavljani ili ubijani. Muškarci i žene su razdvajani, a zatim držani u koncentracionim logorima.[20]

Procjene broja žrtava[uredi | uredi izvor]

Procjene broja silovanih žena, od kojih su većina Bošnjakinje, kreću se u rasponu od 12.000 do 50.000.[21][22] Srpske snage organizirale su "logore za silovanja", u kojima su žene bile podvrgnute višestrukim silovanjima, a bile bi puštane tek kad bi zatrudnjele.[21] Grupna i javna silovanja pred očima mještana nisu bila nepoznata pojava.[23]

Od maja 1992. Bošnjaci su sakupljani i zatim odvedeni u koncentracioni logor Omarska. U tom logoru seksualni napadi i mučenje muškaraca i žena bili su uobičajena stvar. Jedne novine opisale su ga kao "mjesto orgije ubijanja, sakaćenja, premlaćivanja i silovanja".[24][25]

6. oktobra 1992. Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je ekspertnu komisiju na čelu s Mahmoudom Cherifom Bassiounijem. Prema nalazima ove komisije, bilo je očito da su srpske snage silovanje koristile sistematski i da je to imalo podršku komandanata i lokalnih vlasti.[a] Komisija je također izvijestila da su neki počinioci rekli da im je bilo naređeno da siluju. Drugi su rekli da je korištenje silovanja bilo taktika s ciljem da se osigura da se stanovništvo više neće vratiti u to područje. Napadači su govorili svojim žrtvama da će nositi dijete njihove nacionalnosti. Trudnice su držane u zatočeništvu sve dok ne bi bilo prekasno za pobačaj. Žrtvama je rečeno da će biti pronađene i ubijene ako progovore o onome što se desilo.[27] Komisija je zaključila i da je "izviješteno da su silovanja počinile sve strane u sukobu. Međutim, najveći broj žrtava bile su bosanske muslimanke, a najveći broj navodnih počinilaca bili su bosanski Srbi. Postoji nekoliko izvještaja o silovanjima i seksualnim napadima unutar pripadnika istog naroda."[28]

Tim istražitelja Evropske zajednice, uključujući Simone Veil i Anne Warburton, donio je sličan zaključak u svom izvještaju iz 1993. u kojem stoji da silovanja koja su izvršila snage bosanskih Srba nisu bila sekundarni efekt sukoba nego dio sistematske politike etničkog čišćenja i da su "počinjena sa svjesnom namjerom demoraliziranja i teroriziranja zajednica, tjerajući ih od njihovih zavičaja i demonstrirajući snagu napadačkih trupa".[29] Amnesty International i Helsinki Watch također su zaključili tokom sukoba da je silovanje bilo korišteno kao oružje u ratu, s primarnom svrhom da se prouzrokuje poniženje, degradacija i zastrašivanje kako bi se osiguralo da se preživjeli nikad ne vrate.[30]

Kroz ovaj sukob bile su pogođene žene svih nacionalnosti iako ne u razmjeru u kojem su to pretrpjele bosanske muslimanke.[22] Postojale su tvrdnje da je, "za Srbe, želja da se bosanske muslimanke degradiraju, ponize i ostave trudne 's malim četnicima' bila od najveće važnosti." Žene su prisiljavane da iznesu trudnoću do kraja i porode se.[31] Mnogi izvještaji o zlostavljanjima ilustrirali su etničku dimenziju silovanjâ.[b]

Karakteristike lokacija i postupaka[uredi | uredi izvor]

"Karamanova kuća", lokacija u blizini Foče gdje su žene mučene i silovane (fotografija dobijena ljubaznošću ICTY-ja)

Srpske snage formirale su logore gdje su se izvršavala silovanja, poput Keraterma[c][34], Vilina Vlas, Manjača[35], Omarska, Trnopolje, Uzamnica i Vojno.[36]

U maju 1992. mještani srpske nacionalnosti iz Snagova kod Zvornika opkolili su i zauzeli selo Liplje i pretvorili ga u koncentracioni logor. 400 ljudi zatvoreno je u nekoliko kuća i oni su bili podvrgnuti silovanju, mučenju i ubijanju.[37]

Tokom 5 mjeseci od proljeća do ljeta 1992. oko 5.000-7.000 Bošnjaka i Hrvata držano je u Omarskoj u nehumanim uvjetima[38], a silovanja, ubistva i fizičko zlostavljanje bili su uobičajeni.[39]

Logori za zatočeno stanovništvo formirani su širom Foče koja je bila pod kontrolom srpskih snaga i ovaj je slučaj do danas ostao naročito dobro proučen sa sudskog aspekta. Dok su držane u jednoj od najpoznatijih lokacija za silovanje u gradu, "Karamanovoj kući", muslimanke, uključujući i maloljetnice u dobi od 12 godina, bile su silovane iznova i iznova.[40] Tokom suđenja Kunarcu i ostalima uvjeti u ovim logorima opisani su kao "nedopustivo nehigijenski", a načelnik fočanske policije, Dragan Gagović, identificiran je kao jedan od onih koji su posjećivali ove logore, gdje bi odabirao žene, izvodio ih vani i silovao.[d]

Žene i djevojke koje bi odabrao Kunarac ili njegovi ljudi odvođene su u vojničke baze i silovane. U drugim prilikama djevojke su odvođene iz centara za zatočene i dugo držane na raznim lokacijama kao seksualno roblje.[42] Radomir Kovač, koji je također osuđen pred Haškim tribunalom, lično je držao 4 djevojke u svom stanu zlostavljajući i silujući 3 od njih više puta, dozvoljavajući istovremeno svojim poznanicima da siluju jednu od njih. Prije no što je prodao ove 3 djevojke Kovač je 2 od njih dodijelio drugim srpskim vojnicima, koji su ih zlostavljali više od 3 sedmice.[43]

Hrvatske snage formirale su logore u Čelebićima, Dretelju, Gabeli, Rodoču, Kaoniku, Vitezu i Žepi.[36] U Čelebićima su srpski civili podvrgnuti raznim oblicima mučenja i okrutnog i nehumanog ponašanja, uključujući silovanje.[44] U Dretelju su većinu zatvorenika činili srpski civili, koji su držani u nehumanim uvjetima, dok su zatočene žene silovane i rečeno im je da će ih držati tu sve dok ne rode (dijete) "ustaše".[45] U logoru Heliodrom u Rodoču držani su i srpski i bošnjački civili, a izviješteno je da su zatvorenice bile objekt seksualnih napada.[46]

Bošnjačke snage formirale su koncentracione logore u sportskom objektu "Musala" u Donjem Selu kod Konjica, koji su bili isključivo za srpske žene i djecu, a u savezu sa hrvatskim snagama vodile su i logor u Čelebićima.[36]

U Doboju su pripadnici srpskih snaga razdvajali žene od muškaraca, a zatim pomagali muškim članovima vlastitih porodica u silovanju nekih žena. Žene su pitane za svoje muške srodnike u gradu i 14-ogodišnji sin jedne žene doveden je da siluje vlastitu majku.[47] Neki autori izrazili su skepticizam u pogledu tvrdnji muškaraca u ovakvim situacijama da su bili primorani na silovanje smatrajući da bi jednom kad bi penis nekoga od njih došao u stanje erekcije, on bio aktivan učesnik u silovanju, bez obzira na ostale okolnosti.[48]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Nakon kraja rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma bilo je kontinuiranih pokušaja da se suprotstavljene strane pomire.[49]

Mnogo je pažnje posvećeno potrebi da se shvati realnost onoga što se desilo, razbiju mitovi i tome da se odgovorne vođe dovedu pred lice pravde i podstaknu da prihvate svoju krivicu za masovna silovanja i druge oblike okrutnosti.[50]

Među posljedicama ovog rata jest i to da je etnički identitet sada od mnogo veće društvene važnosti u Bosni i Hercegovini nego što je to bio prije 1992. Od 1960-ih do rata postotak miješanih brakova iznosio je oko 12% i mlađi građani često bi za sebe prije govorili da su Bosanci nego identificirali svoju etničku pripadnost. Nakon rata je postalo obavezno da se ljudi identificiraju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati i to je bio i ostao problem za djecu silovanih žena koja odrastaju i sazrijevaju.[51]

Medicinska studija obavljena na 68 Bošnjakinja i Hrvatica koje su bile žrtve silovanja tokom rata od 1992. do 1995. otkrila je da su mnoge od njih kao rezultat pretrpjele psihičke probleme. Nijedna od njih nije ih imala prije silovanja. Nakon silovanja, 25 od njih imalo je samoubilačke misli, 58 patilo je od depresije odmah nakon silovanja, a 52 još su patile od nje u vrijeme provođenja studije, jednu godinu kasnije. 44 od njih silovane su više od jednom, a 21 silovana je svakog dana tokom perioda u zatočeništvu. 29 ih je zatrudnjelo, a 17 ih je pobacilo. Studija je došla do zaključka da su silovanja imala "duboke trenutne i dugoročne posljedice na mentalno zdravlje" ovih žena.[52]

U studiji pod naslovom "Masovno silovanje: rat protiv žena u Bosni i Hercegovini" Alexandra Stiglmayer i ostali zaključuju:[53]

U Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj silovanje je bilo sredstvo 'etničkog čišćenja'. Ekspertna komisija UN-a koja je istraživala silovanja u bivšoj Jugoslaviji zaključila je tako. 'Silovanje se ne može posmatrati kao sporedna stvar u glavnom cilju agresije nego kao da sámo služi strateškoj svrsi', izvijestila je misija Evropske zajednice koja se naročito bavila situacijom muslimanki. U izvještaju humanitarne organizacije Amnesty International navodi se: 'Slučajevi koji uključuju seksualne prekršaje nad ženama očito su dio inkluzivne sheme vođenja rata karakterizirane masovnim zastrašivanjima i prekršajima nad Bošnjacima i Hrvatima.' Američka organizacija za ljudska prava Helsinki Watch vjeruje da se silovanje koristi kao 'ratno oružje' u Bosni i Hercegovini. 'Bilo da su vojnici silovali ženu u njenom domu ili da je drže u nekoj kući sa drugim ženama i siluju iznova i iznova, ona je silovana s političkom svrhom – da se zastraši, ponizi i degradira ona i ostali koji su pogođeni njenom patnjom. Efekt silovanja često je taj da se osigura da će žene i njihove porodice pobjeći i da se nikad neće vratiti.' Imajući u obziru ovakvu pozadinu, očito je da se silovanja u Bosni i Hercegovini vrše 'u velikim razmjerima' (UN i EZ), da ona dobijaju sistematski karakter i da su 'u daleko najviše slučajeva muslimanske (bošnjačke) žene žrtve srpskih snaga' (Amnesty International). Procjene broja žrtava silovanja variraju u rasponu od 20.000 (EZ) do 50.000 (MUP BiH)."

Reakcije[uredi | uredi izvor]

Na korištenje masovnog silovanja u etničkom čišćenju tokom ovog sukoba prvi je put skrenuta svjetska pažnja u programu Roya Gutmana, koji je tada radio za Newsday, pod naslovom Masovno silovanje: Muslimani se prisjećaju srpskih napada (Mass Rape: Muslims Recall Serb Attacks), koji je emitiran 23. augusta 1992.[54] Iako su se u augustu 1992. u medijima pojavili i drugi članci koji su pokazivali da je silovanje korišteno kao ratna strategija[55], Gutman je bio najistaknutiji u skretanju pažnje javnosti na ove okrutnosti.[56]

Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je ICTY usljed velikih kršenja ljudskih prava od strane srpskih oružanih snaga. U 5. članu povelje ICTY-ja razjašnjeno je da ovaj tribunal ima moć da pokreće sudske postupke za ratne zločine, a povelja je naročito osudila silovanje kao zločin za koji bi ljudi mogli biti optuživani. John Y. Lee smatra da bi trebao biti osnovan još jedan tribunal sličan ICTY-ju koji bi vodio procese protiv japanskih oružanih snaga zbog njihovog korištenja "žena za utjehu" tokom Drugog svjetskog rata.[57]

1995. procurio je izvještaj koji je pripremila CIA. U izvještaju se navodi da su srpske snage bile odgovorne za 90% slučajeva okrutnosti tokom rata.[58] U drugom izvještaju koji je za UN sastavio tim stručnjaka, predvođen Bassiounijem, također je zaključeno da su srpske snage bile odgovorne za 90% ratnih zločina tokom ovog rata, hrvatske za 6%, a bošnjačke za 4%.[59]

Godine 1995, nakon pada Srebrenice, Madeleine Albright govorila je pred Vijećem sigurnosti UN-a. Rekla je da se "za oko 6.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ne zna gdje se nalaze. Ali je njihova sudbina poznata. Imamo dovoljno informacija da sada zaključimo da su bosanski Srbi tukli, silovali i pogubili mnoge od izbjeglica."[60]

Pravni postupci[uredi | uredi izvor]

Zgrada Haškog tribunala

Početkom 1990-ih bilo je poziva da se poduzmu pravne akcije u vezi s mogućnošću toga da se u Bosni i Hercegovini dešava genocid. Haški tribunal postavio je presedan da je silovanje u ratu oblik mučenja i 2011. podigao je optužnicu protiv 161 osobe i saslušao preko 4000 svjedoka.[61] Tribunal je 1993. definirao silovanje kao zločin protiv čovječnosti, a također je definirao da su silovanje, seksualno ropstvo i seksualno nasilje međunarodni zločini koji su sastavni dio mučenja i genocida.[62] ICTY je za ratne zločine podigao optužnicu protiv 161 osobe svih nacionalnosti.[63]

Sudije ICTY-ja tokom suđenja Kunarcu, Kovaču i Krnojelcu presudile su da su oružane snage bosanskih Srba koristile silovanje kao "sredstvo terora".[64] Kunarac je osuđen na 28 godina zatvora zbog silovanja, mučenja i držanja žena u zatočeništvu.[65] Kovač, koji je silovao 12-ogodišnjakinju, a zatim je prodao u roblje[66], dobio je kaznu od 20 godina, a Krnojelac 15.[67] Oni su izjavili da su se "paklene orgije" dešavale u raznim logorima širom Bosne i Hercegovine.[64]

Na sudu u SAD-u 1997. Radovan Karadžić optužen je za genocidno silovanje od strane muslimanskih i hrvatskih žena. Suđeno mu je i presuđeno u odsutnosti; žene su dobile obeštećenje u ukupnom iznosu od 745 miliona dolara pošto je ustanovljeno da su bile žrtve genocidnog silovanja.[68][69]

26. juna 1996. ICTY je podigao optužnicu protiv Dragana Zelenovića za 7 slučajeva silovanja i mučenja kao zločina protiv čovječnosti i za 7 slučajeva silovanja i mučenja kao kršenja običaja i zakona ratovanja. Zelenović se u početku izjasnio da nije kriv, ali tokom saslušanja 17. decembra 2007. sudsko vijeće prihvatilo je njegovo priznanje krivice za 3 slučaja mučenja i 4 slučaja silovanja kao zločina protiv čovječnosti. Zelenović je učestvovao u seksualnim napadima na žene u raznim logorima, uključujući višestruko silovanje 15-ogodišnjakinje i jedne odrasle žene. Osuđen je na 15 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, na što je uložio žalbu. Vijeće za žalbu potvrdilo je prvobitnu presudu.[70]

10. marta 1997, u događaju poznatom kao slučaj Čelebići, Hazim Delić, Zejnil Delalić, Zdravko Mucić i Esad Landžo dovedeni su pred sud. Optuženi su po članovima 7(1)[e] i 7(3)[f] Statuta Međunarodnog krivičnog suda za kršenje međunarodnih humanitarnih zakona. Prekršaji su se desili u zatvoreničkom logoru u Čelebićima, koji je u to vrijeme bio pod kontrolom bosanskih muslimana i Hrvata.[73] Delić je proglašen krivim za korištenje silovanja u svrhu mučenja, što predstavlja kršenje Četvrte ženevske konvencije, kao i za kršenje zakona i običaja ratovanja. Sudsko vijeće također je proglasilo Mucića krivim za zločine izvršene u vrijeme u kojem je on bio komandant logora, prema principu komandne odgovornosti; u to su uključeni i činovi okrutnosti rodnog karaktera.[74]

Pripadnici UN-ovih mirovnih snaga sakupljaju tijela nakon Masakra u Ahmićima u aprilu 1993 (fotografija dobijena ljubaznošću ICTY-ja)

22. juna 1998. Anto Furundžija, koga su 18. decembra 1997. uhapsile holandske snage koje su radile s NATO-m[75], izveden je pred sud i to je bilo jedno od najkraćih suđenja na Haškom tribunalu.[76] Ovo je bio prvi slučaj razmatran na ICTY-ju koji se bavio isključivo optužbama za silovanje. Furundžija je bio bosanski Hrvat i komandant lokalne milicije poznate po nazivu "Džokeri", koja je bila pod komandom HVO-a. "Džokeri" su učestvovali u etničkom čišćenju u Lašvanskoj dolini. Optužen je za pojedinačnu krivičnu odgovornost, u koju je uključeno "počinjenje, planiranje, podsticanje, naređivanje, ili neko drugačije pomaganje i podržavanje planiranja, pripreme ili izvršenja bilo kojih zločina spomenutih u članovima 2 i 3 Statuta tribunala".[77] Jedna svjedokinja, koju je Furundžija napao dok ju je ispitivao, dala je većinu iskaza tokom ovog suđenja. Bila je tučena i drugi vojnik prisilio ju je na oralni i vaginalni seks u Furundžijinom prisustvu. Furundžija nije uradio ništa da spriječi ovaj napad iako je bio na položaju komandanta. Njegov advokat je tvrdio da svjedokinja pati od posttraumatskog stresnog poremećaja i da je pogrešno identificirala optuženog.[78] Sudsko vijeće izreklo je Furundžiji 2 kazne zatvora od 10 i 8 godina (koje će teći istovremeno) zaključivši da je kriv po članu 3 u tome da je prekršio "zakone ili običaje ratovanja zbog mučenja i zbog povreda ličnog dostojanstva, uključujući silovanje".[79]

U maju 2009. Jadranko Prlić, koji je bio premijer Hrvatske republike Herceg-Bosne, samoproglašene države bosanskih Hrvata za vrijeme rata u BiH, osuđen je za ubistvo, silovanje i protjerivanje Bošnjaka. Dobio je kaznu od 25 godina zatvora.[80]

Prema Margot Wallström, specijalnoj predstavnici UN-a za seksualno nasilje u sukobima, do 2010. sudski je gonjeno samo 12 od procijenjenih 50.000 do 60.000 slučajeva.[81] Do aprila 2011. ICTY je podigao optužnicu protiv 93 čovjeka, od kojih su 44 optuženi za zločine povezane sa seksualnim nasiljem.[82]

9. marta 2005. službeno je inaugurirano Vijeće Suda Bosne i Hercegovine za ratne zločine.[83] Ispočetka je ovo bio hibridni sud sastavljen od domaćih i stranih sudija, ali su do 2009. sve sudske akcije predane domaćim vlastima.[84]

Radovan Stanković bio je član elitne paravojne jedinice iz Vukovara, čiji je komandant bio Pero Elez. Nakon Elezove smrti Stanković je preuzeo komandu nad Karamanovom kućom, koju je vodio kao bordel.[85] 14. novembra 2006. sud u Sarajevu sudio je Stankoviću i dobio je kaznu od 16 godina zatvora zbog tjeranja žena na prostituciju. 26. maja 2007, dok su ga prevozili u bolnicu, Stanković je pobjegao čuvarima.[86]

Neđo Samardžić osuđen je na 13 godina i 4 mjeseca zatvora nakon što je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti. Optužen je za 10 zločina, a proglašen je krivim za 4: višestruko silovanje, premlaćivanja, ubistvo i prisiljavanje žena da budu seksualno roblje. Također je proglašen krivim za činove okrutnosti koje je izvršio u Karamanovoj kući. [87] Samardžić je uložio žalbu i dobio je kaznu od 24 godine zatvora nakon što je proglašen krivim po 9 od 10 tačaka optužnice.[88]

Gojko Janković predao se bh. vlastima 2005. Prebačen je u Haag radi suđenja, ali ga je ICTY vratio u BiH kako bi mu se sudilo na domaćem sudu. Optužen je za kršenje prava, pomaganje, podsticanje i izdavanje naredbi tokom napada na nesrpsko stanovništvo koji je rezultirao ubistvima, seksualnim zlostavljanjem nesrpskog stanovništva, čiju su većinu činile muslimanske žene i djevojke. Osuđen je na 34 godine zatvora nakon što je proglašen krivim.[89]

Dragan Damjanović (24 godine zatvora) osuđen je za ratne zločine, uključujući ubistvo, mučenje i silovanje.[90]

U julu 2009. Momir Savić dobio je kaznu od 18 godina zatvora za zločine koje je izvršio dok je bio komandant "Višegradske brigade". Osuđen je za ponovljeno silovanje jedne Bošnjakinje, palež, pljačku i izvršavanje pogubljenjâ.[91][92]

12. januara 2009. Željko Lelek dobio je kaznu od 13 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, uključujući i silovanje. Lelek, koji je tada bio u policijskoj službi, osuđen je za akcije koje je izvršio tokom masakra u Višegradu.[93]

Miodrag Nikačević, policajac iz Foče, optužen je 2007. na domaćem sudu za zločine protiv čovječnosti izvršene 1992. Optužnica je bila za 2 slučaja silovanja. U aprilu 1992. Nikačević, koji je bio u uniformi i naoružan, nasilno je opljačkao i silovao jednu ženu. Druga optužba bila je za zlostavljanje i silovanje druge žene u Foči u julu 1992.[94] Tokom suđenja odbrana je izvela 10 svjedoka koji su tvrdili da Nikačević nije učestvovao ni u kakvim ratnim zločinima i da je ponekad čak rizikovao vlastitu sigurnost kako bi pomogao drugima.[95] 19. februara 2009. proglašen je krivim i osuđen na 8 godina zatvora zbog silovanja obiju žena i podsticanja i pomaganja u otmici i ilegalnom držanju u zatočeništvu muslimanskog civila, koji je kasnije ubijen na neutvrđenoj lokaciji.[96] Milorad Krnojelac, Janko Janjić, Dragan Gagović i ostali optuženi su 1992. za kršenje ljudskih prava počinjena tokom etničkog čišćenja Foče. U optužnici se nalazi i optužba za silovanje.[97]

Ante Kovač, koji je bio komandant vojne policije u HVO-u, optužen je 25. marta 2008. za zločine izvršene nad Bošnjacima u općini Vitez 1993. Optužnica uključuje i optužbe za silovanja izvršena u zatvoreničkim logorima u toj regiji.[98] Kovač je oslobođen optužbe za jedan slučaj silovanja, ali je proglašen krivim za drugi. Osuđen je na 9 godina zatvora.[99]

Veselin Vlahović, poznat kao "Batko" ili "Čudovište sa Grbavice", dobio je kaznu od 45 godina zatvora u martu 2013. nakon što je proglašen krivim za više od 60 pojedinačnih zločina, uključujući ubistvo, silovanje i mučenje bošnjačkih i hrvatskih civila tokom opsade Sarajeva.[100] Njegova kazna je najveća dosad izrečena, nešto duža od kazne Sanke Kojića, koji je ranije iste godine osuđen na 43 godine zatvora zbog svoje uloge u genocidu u Srebrenici.[101]

Filmovi i dokumentarci[uredi | uredi izvor]

Ostavljeni je višestruko nagrađivani igrani film u režiji Adisa Bakrača rađen po scenariju Zlatka Topčića koji govori o ovoj temi. Priča počinje u bosanskoj šumi 1993. godine, kada žena rađa mušku bebu, i skače na 2007. godinu, u dom za nezbrinutu djecu u Sarajevu, gdje boravi trinaestogodišnji dječak, Alen.

Grbavica je igrani film u režiji Jasmile Žbanić. Radnja se dešava u Sarajevu nakon završetka rata u BiH, a u njenom središtu su samohrana majka Esma i njena kći Sara, koja otkriva da joj je majka silovana u ratu i da je ona rezultat toga. Film je osvojio Zlatnog medvjeda na 56. filmskom festivalu u Berlinu.[102] Žbanić je 2000. također snimila i kratki dokumentarac o ratu pod nazivom Crvene gumene čizme.[103]

Sarajevo Ground Zero, u režiji Ademira Kenovića, jeste dokumentarac koji govori o opsadi Sarajeva.[104] Osvojio je 2 nagrade.[105]

I Came to Testify (Došla sam svjedočiti) jeste dokumentarac u produkciji PBS-a koji prati priču o 16 žena koje su srpske snage držale u zatočeništvu u Foči i kako su one istupile da svjedoče na ICTY-ju protiv svojih napadača.[106]

Prizivanje duhova je dokumentarac koji govori od dvjema ženama, Muslimanki (Nusreta) i Hrvatici (Jadranka), koje su preživjele silovanje i mučenje u zloglasnom konc-logoru Omarska.[107][108] Film se završava Jadrankinim i Nusretinim svjedočenjem u Haagu.[109]

Film U zemlji krvi i meda, koji je režirala Angelina Jolie, također se dotiče ove tematike.[110][111]

Dokumentarac Stupica, u režiji Šemsudina Gegića, prati Alena Muhića koji susreće svog "biološkog oca".[112]

Audiodokumentarci

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "U Bosni, neki od prijavljenih slučajeva silovanja i seksualnog napada koje su počinili Srbi, većinom nad muslimankama, evidentno su rezultat djelovanja pojedinaca ili manjih grupa bez dokaza o komandnom lancu ili općenitoj praksi. Međutim, za mnoge druge slučajeve čini se da su bili dio opće sheme, u čije karakteristike spadaju: sličnosti između praksi u geografski nepovezanim područjima, simultana kršenja drugih zakona međunarodnog prava, simultana vojna aktivnost, simultana aktivnost raseljavanja civilnog stanovništva, zajednički elementi u izvršavanju silovanja, koji su poniženje i sramotu ne samo žrtava već i njihovih zajednica dovodili do najviše tačke, i tajming silovanja. Jedan od faktora koji posebno dovodi do ovakvog zaključka jest veliki broj silovanja izvršenih u mjestima gdje je narod držan u zatočeništvu. Za ova silovanja čini se da nisu bila nasumična i ona ukazuju, u najblažem slučaju, na politiku podsticanja silovanja podržanu namjernim neuspjehom komandanata logora i lokalnih vlasti u komandiranju i kontroli nad njima podređenim osobljem."[26]
  2. ^ "Žene su znale da će silovanja početi kad bi se na razglasu glavne džamije začuo "Marš na Drinu" (četnička ratna pjesma koja je bila zabranjena za vrijeme Josipa Broza Tita). Dok je "Marš na Drinu" svirao, ženama je naređivano da se svuku, a vojnici su ulazili u kuće i uzimali one koje su željeli. Dob odvođenih žena kretala se u rasponu od 12 do 60 godina. Vojnici su često tražili kombinaciju "majka i kći". Mnoge žene žestoko su premlaćivane tokom silovanja.[32]
  3. ^ "U logoru Keraterm grupa čuvara silovala je jednu zatvorenicu na stolu u mračnoj sobi sve dok nije izgubila svijest. Sljedećeg jutra probudila se u lokvi krvi."[33]
  4. ^ Žene su držane u raznim centrima za zatočene, gdje su morale živjeti u nedopustivo nehigijenskim uvjetima i gdje se prema njima loše postupalo na razne načine, uključujući tu, za mnoge od njih, i ponavljana silovanja. Srpski vojnici ili policajci dolazili bi u ove centre, odabrali jednu ženu ili nekoliko njih, izvodili ih vani i silovali... Sve je to rađeno s potpunim uvidom i znanjem, a ponekad i direktnom umiješanošću lokalnih vlasti, naročito policijskih snaga. Načelnik fočanske policije, Dragan Gagović, lično je identificiran kao jedan od onih koji su dolazili u ove logore da izvedu žene vani i siluju ih.[41]
  5. ^ "Osoba koja naredi neki čin ili propust sa sviješću da postoji mogućnost da će zločin biti izvršen izvršenjem te naredbe ima potrebnu krivičnu namjeru (mens rea) za uspostavljanje odgovornosti u skladu sa članom 7(1) na osnovu naređivanja. Naređivanje s takvom sviješću treba smatrati kao prihvatanje tog zločina."[71]
  6. ^ "Nadređeni se može smatrati odgovornim za zločine njegovih podređenih ako (a) nije uspio spriječiti izvršenje tih zločina, ako je znao ili imao razloga znati da će oni vjerovatno biti izvršeni i (b) ako nije kaznio one koji su ih počinili."[72]


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Johan Vetlesen 2005, str. 197.
  2. ^ Bećirević 2014, str. 117.
  3. ^ Cohen 1996, str. 47.
  4. ^ Boose 2002, str. 73.
  5. ^ Totten & Bartrop 2007, str. 356-57.
  6. ^ Henry 2010, str. 65.
  7. ^ Hyndman 2009, str. 204.
  8. ^ Stiglmayer 1994, str. 202.
  9. ^ Morales 2001, str. 180.
  10. ^ Smith-Spark 2012.
  11. ^ Jones 2006, str. 329.
  12. ^ Leaning 2009, str. 174.
  13. ^ Goscilo 2012, str. 241.
  14. ^ a b Ferguson 2009, str. 626–631.
  15. ^ Ferguson 1996, str. 627.
  16. ^ Ching 2008, str. 26.
  17. ^ Maners 2000, str. 307.
  18. ^ Dutton 2007, str. 37.
  19. ^ Burg & Shoup 2000, str. 183.
  20. ^ Cawthorne 2009, str. 1992.
  21. ^ a b Crowe 2013, str. 343.
  22. ^ a b Dombrowski 2004, str. 333.
  23. ^ Parrot & Cummings 2008, str. 39.
  24. ^ Hewstone et al 2009, str. 73.
  25. ^ Henry 2010, str. 66-67.
  26. ^ Allen 1996, str. 47.
  27. ^ Allen 1996, str. 77.
  28. ^ Allen 1996, str. 78.
  29. ^ Hazan 2004, str. 34.
  30. ^ MacKinnon 1994, str. 85.
  31. ^ Weitsman 2008, str. 561-578.
  32. ^ Seventh Report on War Crimes in the Former Yugoslavia: Part II 1993.
  33. ^ Oosthuizen 2010, str. 35.
  34. ^ Downey 2013, str. 139.
  35. ^ Skjelsbæk 2006, str. 63.
  36. ^ a b c Mojzes 2011, str. 172.
  37. ^ Bećirević 2014, str. 91.
  38. ^ Robinson 1998, str. 185.
  39. ^ May 2007, str. 237.
  40. ^ McDonald & Swaak-Goldman 1999, str. 1414.
  41. ^ De Brouwer 2005, str. 90-91.
  42. ^ Lekha Sriram et al 2014, str. 169.
  43. ^ Luban 2009, str. 1173.
  44. ^ Walsh 2012, str. 63.
  45. ^ Weitsman 2007, str. 124.
  46. ^ Bogati 2001.
  47. ^ Abu-Hamad et al. 1995, str. 17-18.
  48. ^ Sander 1994, str. xix.
  49. ^ Malek 2005.
  50. ^ Boraine 2002.
  51. ^ Saunders 2009.
  52. ^ Lončar & Medved 2006, str. 67-75.
  53. ^ Stiglmayer 1994, str. 85.
  54. ^ Skjelsbæk 2006, str. 374.
  55. ^ Carpenter 2010, str. 58.
  56. ^ Lowie 1993, str. XV.
  57. ^ Lee 2000, str. 160.
  58. ^ Kennedy 2002, str. 252.
  59. ^ Waller 2002, str. 276-277.
  60. ^ LeBor 2006, str. 112-113.
  61. ^ Lieberman 2013, str. 229-230.
  62. ^ Barberet 2014, str. 111.
  63. ^ Ralston & Finnin 2007, str. 54.
  64. ^ a b Simić 2014, str. 65.
  65. ^ Meron 2011, str. 251.
  66. ^ Drakulić 2013, str. 63.
  67. ^ Buss 2002, str. 91-99.
  68. ^ Brooks 1999, str. 5.
  69. ^ Sjoberg & Gentry 2007, str. 143-144.
  70. ^ Čengić 2009, str. 980-981.
  71. ^ Van Sliedregt 2012, str. 106.
  72. ^ Eboe-Osuji 2007, str. 311.
  73. ^ Yee 2003, str. 143-144.
  74. ^ Borchelt 2005, str. 307.
  75. ^ Williams & Scharf 1998, str. 17.
  76. ^ Zappala 2009, str. 683-685.
  77. ^ Henry 2010, str. 109.
  78. ^ Henry 2010, str. 110.
  79. ^ Borchelt 2005, str. 308.
  80. ^ Escritt & Žuvela 2013.
  81. ^ Čerkez 2010.
  82. ^ Ginn 2013, str. 569.
  83. ^ Ivanišević 2008, str. 5.
  84. ^ Ivanišević 2008, str. 41.
  85. ^ McDonald & Swaak-Goldman 1999, str. 1414–1415.
  86. ^ Dewey 2008, str. 98.
  87. ^ Birn BiH 2006 a.
  88. ^ BIRN BiH 2006 b.
  89. ^ Haas 2013, str. 308.
  90. ^ Brunner 2006.
  91. ^ Reuters 2009.
  92. ^ Times Wire Reports 2009.
  93. ^ Bećirević 2014, str. 184.
  94. ^ BIRN BiH & 2008 a.
  95. ^ Husejnović 2009.
  96. ^ Žuvela 2009.
  97. ^ Ralston & Finnin 2007, str. 55.
  98. ^ BIRN BiH & 2008 b.
  99. ^ BIRN BiH 2010.
  100. ^ BBC 2013.
  101. ^ Al Jazeera 2013.
  102. ^ Kosmidou 2012, str. 99.
  103. ^ Kosmidou 2012, str. 98.
  104. ^ Birringer 2005, str. 49.
  105. ^ Schechter 1999, str. 488.
  106. ^ Damon 2011.
  107. ^ Senasi 2008, str. 110.
  108. ^ Goodman 1997.
  109. ^ Senasi 2008, str. 118.
  110. ^ Pulver 2012.
  111. ^ Beames 2012.
  112. ^ Alen Muhić pred kućom biološkog oca okončao snimanje filma "Stupica"klix.ba, objavljeno 14.12.2014, pristupljeno 19.12.2014

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Abu-Hamad et al., Aziz (1995). "Rape as a Weapon of War". The Human Rights Watch Global Report on Women's Human Rights. Human Rights Watch. ISBN 0-300-06546-9. 
  • "Bosnia's 'Monster of Grbavica' gets 45 years". Al Jazeera. AFP. 29. 3. 2013. Pristupljeno 3 August 2014. 
  • Allen, Beverly (1996). Rape Warfare: Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia. University of Minnesota Press. ISBN 978-0-8166-2818-6. 
  • Barberet, Rosemary L (2014). Women, Crime and Criminal Justice: A Global Enquiry. Routledge. ISBN 978-0-415-85636-2. 
  • Beames, Robert (15. 2. 2012). "Berlin Film Festival: Angelina Jolie's In the Land of Blood and Honey, review". The Telegraph. Pristupljeno 4. 8. 2014. 
  • Birringer, Johannes (2005). Performance on the Edge: Transformations of Culture. Continuum International. ISBN 978-0-8264-7880-1. 
  • "Bosnia jails Serb Veselin Vlahovic for war crimes". BBC. 29. 3. 2013. Pristupljeno 3. 8. 2014. 
  • Bećirević, Edina (2014). Genocide on the Drina River. Yale University Press. ISBN 978-0-300-19258-2. 
  • "Nine Years for Crimes Committed in Vite". BRIN (Justice Report). 12. 11. 2010. Pristupljeno 3 August 2014. 
  • "Kovac charged over Vitez Crimes". BIRN (Justice Report). 25. 3. 2008. Pristupljeno 3. 8. 2014. 
  • "Samardzic sentenced to 13 years". Justice Report (BIRN). 7. 4. 2006. Pristupljeno 30. 7. 2014. 
  • "Nikacevic: Indictment confirmed". BIRN (Justice Report). 17. 3. 2008. Pristupljeno 3. 8. 2014. 
  • "Samardzic gets 24-year jail sentence". Justice Report (BIRN BiH). 14. 12. 2006. Pristupljeno 30. 7. 2014. 
  • Bogati, Vjera (28. 7. 2001). "Courtside: Tuta & Stela - First Mostar Crimes Heard". Institute for War & Peace Reporting. Pristupljeno 23. 7. 2014. 
  • Boose, Lynda E. (2002). "Crossing the River Drina: Bosnian Rape Camps, Turkish Impalement, and Serb Cultural Memory". Signs (University of Chicago Press) 28 (1): 71–96. doi:10.1086/340921. 
  • Borchelt, Gretchen (2005). "Sexual Violence Against Women in War and Armed Conflict". U Barnes, Andrea. The Handbook of Women, Psychology, and the Law (1st iz.). John Wiley & Sons. str. 293–327. ISBN 978-0-7879-7060-4. 
  • Boraine, Alex (18. 12. 2002). "Toward reconciliation : War criminal's remorse could help Bosnia heal". New York Times. Pristupljeno 23. 7. 2014. 
  • Brooks, Roy L. (1999). "The Age of Apology". U Brooks, Roy L. When Sorry isn't Enough: The Controversy Over Apologies and Reparations for Human Injustice. New York University Press. str. 3–12. ISBN 978-0-8147-1332-7. 
  • Brunner, Lisl (15. 12. 2006). "Bosnian Serb sentenced to 20 years by war crimes court". JURIST. Pristupljeno 1. 8. 2014. 
  • Burg, Steven L.; Shoup, Paul S. (2000). Ethnic Conflict and International Intervention: Crisis in Bosnia-Herzegovina, 1990–93 (New iz.). M.E. Sharpe. ISBN 978-1-56324-309-7. 
  • Buss, Doris (2002). "Prosecuting Mass Rape: Prosecutor v. Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac and Zoran Vukovic". Feminist Legal Studies 10 (1): 91–99. doi:10.1023/A:1014965414217. 
  • de Brouwer, Anne-Marie (2005). Supranational Criminal Prosecution of Sexual Violence: The ICC and the Practice of the ICTY and the ICTR. Intersentia. ISBN 978-90-5095-533-1. 
  • Carpenter, R. Charli (2010). Forgetting Children Born of War: Setting the Human Rights Agenda in Bosnia. Columbia University Press. ISBN 978-0-231-15130-6. 
  • Cawthorne, Nigel (2009). The World's Ten Most Evil Men - From Twisted Dictators to Child Killers. John Blake. ISBN 978-1-84454-745-6. 
  • Čengić, Amir (2009). "Cases". U Cassese, Antonio. The Oxford Companion to International Criminal Justice. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-923832-3. 
  • Cerkez, Aida (26. 11. 2010). "UN official: Bosnia war rapes must be prosecuted". Fox News. 
  • Ching, Jacqueline (2008). Genocide and the Bosnian War. Rosen Publishing. ISBN 978-1-4042-1826-0. 
  • Cohen, Philip J. (1996). "The Complicity of Serbian Intellectuals". U Cushman, Thomas; Meštrović, Stjepan G. This Time We Knew: Western Responses to Genocide in Bosnia. New York University Press. str. 39–65. ISBN 978-0-8147-1535-2. 
  • Goscilo, Helena (2012). Hashamova, Yana, ur. Embracing Arms - Cultural Representation of Slavic and Balkan Women in War. Central European University Press. ISBN 978-615-5225-09-3. 
  • Crowe, David M. (2013). War Crimes, Genocide, and Justice: A Global History. Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-230-62224-1. 
  • Dewey, Susan (2008). Hollow Bodies: Institutional Responses to Sex Trafficking in Armenia, Bosnia and India. Kumarian Press. ISBN 978-1-56549-265-3. 
  • Damon, Matt (11. 10. 2011). "I Came to Testify". PBS. Pristupljeno 3. 8. 2014. 
  • Drakulić, Slavenka (2013). They Would Never Hurt A Fly (1st American iz.). Viking Press. ISBN 978-0-670-03332-4. 
  • Downey, Anthony (2013). "Exemplary Subjects: Camps and the Politics of Representation". U Frost, Tom. Giorgio Agamben: Legal, Political and Philosophical Perspectives. Routledge. str. 142. ISBN 978-0-415-63758-9. 
  • Dutton, Donald G. (2007). The Psychology of Genocide, Massacres, and Extreme Violence: Why "Normal" People Come to Commit Atrocities (1st iz.). Praeger. ISBN 978-0-275-99000-8. 
  • Parrot, Andrea; Cummings, Nina (2008). Sexual Enslavement of Girls and Women Worldwide. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-275-99291-0. 
  • Eboe-Osuji, Chile (2007). "Superior or Command Responsibility: A Doubtful Theory of Criminal Responsibility at the Ad Hoc Tribunals". U Decaux, Emmanuel; Dieng, Adama; Sow, Malick. Des droits de l'homme au droit international pénal (Bilingual iz.). Martinus Nijhoff. str. 311–344. ISBN 978-90-04-16055-2. 
  • Escritt, Thomas; Žuvela, Maja (29. 5. 2013). "Bosnian Croat leaders jailed for 1990s ethnic cleansing". Reuters. Pristupljeno 21. 7. 2014. 
  • Ferguson, Niall (1996). The War of The World: Twentieth-Century Conflict and the Descent of the West (Reprint iz.). Penguin. ISBN 978-0-14-311239-6. 
  • Ferguson, Niall (2009). The War of the World: History's Age of Hatred. Penguin. ISBN 978-0-14-101382-4. 
  • Ginn, Courtney (2013). "Ensuring The Effective Prosecution Of Sexually Violent Crimes In The Bosnian War Crimes Chamber: Applying Lessons From The ICTY". Emory International Law Review 27: 566–601. 
  • Goodman, Walter (3. 3. 1997). "Women as Victims of the Bosnian War". New York Times. Pristupljeno 4. 8. 2014. 
  • Haas, Michael (2013). International Human Rights: A Comprehensive Introduction (2nd iz.). Routledge. ISBN 978-0-415-53820-6. 
  • Hazan, Pierre (2004). Justice in a Time of War: The True Story Behind the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia. Texas A & M University Press. ISBN 978-1-58544-411-3. 
  • Hewstone et al, Miles (2009). "Why Neighbors Kill: Prior Intergroup Contact and Ethnic Outgroup Neighbors". U Esses, Victoria M.; Vernon, Richard A. Explaining the Breakdown of Ethnic Relations. Wiley-Blackwell. str. 61–92. ISBN 978-1-4443-0306-3. 
  • Husejnović, Merima (26. 1. 2009). "Analysis – Nikacevic: Ten Witnesses Deny Rape Allegations". BIRN (Justice Report). Pristupljeno 3 August 2014. 
  • Hyndman, Jennifer (2009). "Genocide and Ethnic Cleansing". U Essed, Philomena; Goldberg, David Theo; Kobayashi, Audrey. A Companion to Gender Studies (New iz.). Wiley-Blackwell. str. 202–211. ISBN 978-1-4051-8808-1. 
  • Ivanišević, Bogdan (2008). The War Crimes Chamber in Bosnia and Herzegovina: From Hybrid to Domestic Court. International Center for Transitional Justice. 
  • Johan Vetlesen, Arne (2005). Evil and Human Agency: Understanding Collective Evildoing. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-67357-0. 
  • Kennedy, Michael D. (2002). Cultural Formations of Postcommunism: Emancipation, Transition, Nation and War. University of Minnesota Press. ISBN 978-0-8166-3857-4. 
  • Kosmidou, Eleftheria Rania (2012). European Civil War Films: Memory, Conflict, and Nostalgia. Routledge. ISBN 978-0-415-52320-2. 
  • LeBor, Adam (2006). "Recently Disturbed Earth". "Complicity with Evil" The United Nations in the Age of Modern Genocide. Yale University Press. ISBN 978-0-300-13514-5. 
  • Lee, John Y. (2000). "Japanese War Criminals on the U.S. Justice Departments "Watchlist" of 3 December 1996: The Legal and Political Background". U Stetz, Margaret D.; Oh, Bonnie B. C. Legacies of the Comfort Women of World War II. M.E. Sharpe. str. 152–170. ISBN 978-0-7656-0544-3. 
  • Lekha Sriram, Chandra; Martin-Ortega, Olga; Herman, Johanna (2014). War, Conflict and Human Rights: Theory and practice (2nd iz.). Routledge. ISBN 978-0-415-83226-7. 
  • Lončar, Mladen; Medved, Vesna (2006). "Psychological Consequences of Rape on Women in 1991–1995 War in Croatia and Bosnia and Herzegovina". Croatian Medical Journal 1 (47): 67–75. 
  • Lowie, Robert Harry (1993). Myths and Traditions of the Crow Indians (Reprint iz.). University of Nebraska Press. ISBN 978-0-8032-7944-5. 
  • Luban, David (2009). International and transnational criminal law. Aspen. ISBN 978-0-7355-6214-1. 
  • MacKinnon, Catharine A. (1994). "Turning Rape into Pornography: Postmodern Genocide". U Stiglmayer, Alexandra. Mass Rape: The War against Women in Bosnia-Herzegovina. Bison Books. str. 73–187. ISBN 978-0-8032-4239-5. 
  • Malek, Cate (2005). "Reconciliation in Bosnia". Beyond Intractability (University of Colorado). Pristupljeno 23. 7. 2014. 
  • Maners, Lynn D. (2000). "Clapping for Serbs: Nationalism and Performance in Bosnia and Herzegovina". U Halpern, Joel M.; Kideckel, David A. Neighbors at War: Anthropological Perspectives on Yugoslav Ethnicity, Culture and History. Pennsylvania State University Press. str. 302–315. ISBN 978-0-271-01979-6. 
  • May, Larry (2007). War Crimes and Just War (1st iz.). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-69153-6. 
  • McDonald, Gabrielle Kirk; Swaak-Goldman, Olivia (1999). Substantive and Procedural Aspects of International Criminal Law: The Experience of International and National Courts, Documents: 002. Kluwer Law. ISBN 978-90-411-1134-0. 
  • Meron, Theodor (2011). The Making of International Criminal Justice: A View from the Bench: Selected Speeches. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-960893-5. 
  • Mojzes, Paul (2011). Balkan Genocides: Holocaust and Ethnic Cleansing in the Twentieth Century. Balkan Genocides: Holocaust and Ethnic Cleansing in the Twentieth Century. ISBN 978-1-4422-0663-2. 
  • Morales, Waltraud Queiser (2001). "Feminization of Global Scarcity and Violence". U Dobkowski, Michael N.; Wallimann, Isidor. On the Edge of Scarcity: Environment, Resources, Population, Sustainability and Conflict (2nd iz.). Syracuse University Press. str. 173–182. ISBN 978-0-8156-2943-6. 
  • Dombrowski, Nicole A. (2004). Women and War in the Twentieth Century: Enlisted With Or Without Consent. Routledge. str. 333; The apparent uniqueness of the rape directed overwhelmingly against Bosnian-Muslim women as part of a genocidal campaign of "ethnic cleansing". ISBN 978-0-415-97256-7. 
  • Oosthuizen, Gabriël H. (2010). Review of the Sexual Violence Elements of the Judgements of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, the International Criminal ... the Light of Security Council Resolution 18. United Nations. ISBN 978-92-1-137032-4. 
  • Pulver, Andrew (10. 2. 2012). "In the Land of Blood and Honey – review". The Guardian. Pristupljeno 4 August 2014. 
  • Ralston, John H.; Finnin, Sarah (2007). "International Law Enforcement Strategies". U Blumenthal, David A.; McCormack, Timothy L. H. The Legacy of Nuremberg: Civilising Influence Or Institutionalised Vengeance?. Brill. str. 47–68. ISBN 978-90-04-15691-3. 
  • Robinson, Darryl (1998). "Trials, Tribulations, and Triumphs: Major Developments in 1997 at the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia". U McRae, Donald M. The Canadian Yearbook of International Law (Volume 35 iz.). University of British Columbia Press. str. 179–213. ISBN 978-0-7748-0679-4. 
  • Sander, Helke (1994). "Prologue". U Stiglmayer, Alexandra. Mass Rape: The War against Women in Bosnia-Herzegovina. Bison Books. str. xvii–xxiii. ISBN 978-0-8032-4239-5. 
  • Schechter, Danny (1999). The More You Watch, the Less You Know: News Wars/(Sub)merged Hopes/Media Adventures (New iz.). Seven Stories Press. ISBN 978-1-888363-80-7. 
  • Senasi, Deneen (2008). "Signs of Desire: Nationalism, War, and Rape in Titus Andronicus, Savior, and Calling the Ghosts". U Forter, Greg; Miller, Paul Allen. Desire of the Analysts: Psychoanalysis and Cultural Criticism. State University of New York Press. str. 99–122. ISBN 978-0-7914-7300-9. 
  • Stiglmayer, Alexandra (1994). "The Rapes in Bosnia-Herzegovina". U Stiglmayer, Alexandra. Mass Rape: The War Against Women in Bosnia-Herzegovina. University of Nebraska Press. str. 82–169. ISBN 978-0-8032-9229-1. 
  • Skjelsbæk, Inger (2006). "Victim and Survivor: Narrated Social Identities of Women Who Experienced Rape During the War in Bosnia-Herzegovina". Feminism & Psychology (Sage) 16 (4): 373–403. doi:10.1177/0959353506068746. 
  • "Seventh Report on War Crimes in the Former Yugoslavia: Part II". US submission of information to the United Nations Security Council. 1993. Pristupljeno 27. 6. 2009. 
  • Simić, Olivera (2014). Regulation of Sexual Conduct in UN Peacekeeping Operations. Springer. ISBN 978-3-642-42785-5. 
  • "Bosnian Serb gets 18 years in killings". Los Angles Times. 4. 7. 2009. Pristupljeno 3 August 2014. 
  • Totten, Samuel; Bartrop, Paul R. (2007). Dictionary of Genocide. ABC-CLIO. ISBN 978-0-313-32967-8. 
  • Henry, Nicola (2010). War and Rape: Law, Memory, and Justice. Routledge. ISBN 978-0-415-56472-4. 
  • Jones, Adam (2006). Genocide: A Comprehensive Introduction. Routledge. ISBN 978-0-415-35384-7. 
  • Leaning, Jennifer; Susan Bartels, and Hani Mowafi (2009). "Sexual Violence during War and Forced Migration". U Susan Forbes Martin, John Tirman. Women, Migration, and Conflict: Breaking a Deadly Cycle. Springer. str. 173–199. ISBN 978-90-481-2824-2. 
  • Lieberman, Benjamin (2013). The Holocaust and Genocides in Europe (1st iz.). Bloomsbury Academic. ISBN 978-1-4411-9478-7. 
  • Wood, Elisabeth J. (2013). Miranda A.H Horvath, Jessica Woodhams, ur. Handbook on the Study of Multiple Perpetrator Rape: A multidisciplinary response to an international problem. Routledge. ISBN 978-0415500449. 
  • Sjoberg, Laura; Gentry, Caron E. (2007). Mothers, Monsters, Whores: Women's Violence in Global Politics. Zed Books. ISBN 978-1-84277-866-1. 
  • "Bosnia court jails ex-Serb army commander for 18 years". Reuters. 3. 7. 2009. Pristupljeno 7. 7. 2009. 
  • Saunders, Doug (5. 4. 2009). "Children born of rape come of age in Bosnia". Globe and Mail. Pristupljeno 23. 7. 2014. 
  • Smith-Spark, Laura (8. 12. 2004). "How did rape become a weapon of war?". British Broadcasting Corporation. Pristupljeno 29. 12. 2013. 
  • Van Sliedregt, Elies (2012). Individual Criminal Responsibility in International Law. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-956036-3. 
  • Weitsman, Patricia A. (2008). "The Politics of Identity and Sexual Violence: A Review of Bosnia and Rwanda". Human Rights Quarterly 30 (3): 561–578. doi:10.1353/hrq.0.0024. 
  • Waller, James E. (2002). Becoming Evil: How Ordinary People Commit Genocide and Mass Killing. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-514868-8. 
  • Walsh, Annelotte (2012). "International Criminal Justice and the Girl Child". U Yarwood, Lisa. Women and Transitional Justice: The Experience of Women as Participants. Lisa Yarwood. str. 54–74. ISBN 978-0-415-69911-2. 
  • Weitsman, Patricia (2007). "Children Born of War and the Politics of Identity". U Carpenter, Charli. Born of War: Protecting Children of Sexual Violence Survivors in Conflict Zones. Kumarian Press. str. 110–127. ISBN 978-1-56549-237-0. 
  • Williams, Paul R.; Scharf, Michael P. (1998). "Task Force Statement of the Twentieth Century Fund's Task Force on Apprehending Indicted War Criminals: Meeting the Obligations of Justice". Human Rights (American Bar Association) 3 (25): 17–20. 
  • Yee, Sienho (2003). "The Doctrine of Command Responsibility". International Crime and Punishment: Selected Issues (Volume 1 iz.). University Press of America. ISBN 978-0-7618-2570-8. 
  • Zappala, Salvatore (2009). "Cases". U Cassese, Antonio. The Oxford Companion to International Criminal Justice. Oxford University Press. str. 683–685. ISBN 978-0-19-923832-3. 
  • Žuvela, Maja (19. 2. 2009). "Bosnian Serb jailed for 8 years for wartime rapes". Reuters. Pristupljeno 3. 8. 2014. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Općenito
Izvještaji