Simon van der Meer

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Simon van der Meer

Simon van der Meer (24. novembra 1925 – 4. marta 2011.) bio je holandski fizičar ubrzavanja čestica, koji je 1984. podijelio Nobelovu nagradu za fiziku s Carlom Rubbijom za doprinose projektu CERN-a, što je dovelo do otkrića čestica W i Z, dva temeljna komunikatora slabe interakcije.[1] [2]

Jedno od četvero djece, Simon van der Meer, rođen je i odrastao u Hagu, u Holandiji, u učiteljskoj porodici.[3] Školovao se u gradskoj gimnaziji, gdje je 1943. maturirao za vrijeme njemačke okupacije Holandije. Studirao je tehničku fiziku na Tehničkom univerzitetu u Delftu, a stepen inženjera je stekao 1952. Nakon što je nekoliko godina radio za Philips Research u Eindhovenu na visokonaponskoj opremi za elektronsku mikroskopiju, pridružio se CERN-u 1956. godine, gdje je ostao do penzije 1990.[4] [5][6]

Van der Meer je bio rođak nobelovca Tjallinga Koopmansa.[7] [8] Sredinom šezdesetih godina Van der Meer se oženio Catharinom M. Koopman; dobili su kćerku i sina.

Pedesetih godina prošlog vijeka Van der Meer je dizajnirao magnete za 28 GeV protonski sinhrotron (PS)[9] [10] 1961. godine izumio je uređaj za impulsno fokusiranje, poznat kao "van der Meerov rog". Takvi su uređaji neophodni za neutrinske objekte na dugim bazama i koriste se i danas.

To je 1960-ih uslijedilo dizajnom malog prstena za skladištenje, za fizički eksperiment koji je proučavao anomalijski magnetski moment miona. Ubrzo nakon i u sljedećoj deceniji, Van der Meer je obavio vrlo inovativan posao na regulaciji i kontroli napajanja za Intersecting Storage Rings (ISR), a kasnije i SPS.

Van der Meerovi ISR kolajderski dani 1970-ih doveli su do njegove tehnike kalibracije svjetline sudarajućih snopova, koja se prvi put koristila na ISR-u, a koristi se i danas u LHC-u, kao i u drugim sudaračima.

Odbor za Nobelovu nagradu priznao je van der Meerovu ideju o stohastičkom hlađenju i njenu primjenu u CERN-u kasnih 1970-ih i 1980-ih, posebno u Antiprotonskom akumulatoru, koji je isporučivao antiprotone Proton-Antiproton Collider-u.

Van der Meer je izumio tehniku stohastičkog hlađenja snopova čestica.[11] Njegova tehnika je korištena za akumuliranje intenzivnih snopova antiprotona za čelni sudar s obrnuto rotirajućim protonskim snopovima pri energiji centra mase 540 GeV ili 270 GeV po snopu u Super protonskom sinhrotronu u CERN-u. Takvi sudari su proizveli W i Z bozone koji su prvi put mogli biti otkriveni 1983. godine eksperimentom UA1, koji je vodio Carlo Rubbia. W i Z bozoni teoretski su predviđeni nekoliko godina ranije, a njihovo eksperimentalno otkriće smatralo se značajnim uspjehom za CERN. Van der Meer i Rubbia podijelili su Nobelovu nagradu 1984. godine za svoj odlučujući doprinos projektu. [12]

Van der Meer i Ernest Lawrence jedina su dva fizičara akceleratora koji su dobili Nobelovu nagradu.

Osim svoje Nobelove nagrade, Van der Meer je 1984. postao i član Kraljevske holandske akademije nauka i umjetnosti [13]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "The Nobel Prize in Physics 1984". The Nobel Foundation. Pristupljeno 31 October 2009.
  2. ^ Darriulat, Pierre (2004). "The W and Z particles: a personal recollection". CERN Courier. 44 (3): 13–16.
  3. ^ "Obituary: Simon Van der Meer". The Daily Telegraph. 9 March 2011. Pristupljeno 10 March 2011.
  4. ^ Telegdi, Val (January 1991). "Simon van der Meer retires". CERN Courier. 31 (1): 14–15.
  5. ^ {{Nobelprize|accessed=27 April 2020
  6. ^ Caspers, Fritz; Koziol, Heribert; Mohl, Dieter (June 2011). "Simon van der Meer: a quiet giant of engineering and physics". CERN Courier. 51 (5): 24–27.
  7. ^ "Ancestors of Tjalling Koopmans". Family Affairs. 2010. Pristupljeno 18 March 2017.
  8. ^ D.Th. Kuiper (2002). Tussen observatie en participatie: twee eeuwen gereformeerde en antirevolutionaire wereld in ontwikkelingsperspectief (jezik: nizozemski). Uitgeverij Verloren. ISBN 90-6550-694-2.
  9. ^ Chohan, Vinod C (2011). "Simon van der Meer (1925-2011): A modest genius of accelerator science". Rev. Accel. Sci. Technol. 4 (1): 279–291. Bibcode:2011rast.book..279C. doi:10.1142/S1793626811000550.
  10. ^ Chohan, Vinod (2012). Simon van der Meer and his legacy to CERN and particle accelerators. CERN Yellow Reports: Monographs. Geneva: CERN. str. 28. ISBN 9789290833833.
  11. ^ Nobel Press Release. Nobelprize.org (17 October 1984). Retrieved on 3 April 2014.
  12. ^ The Economist, "Simon van der Meer", 19 March 2011, p. 96.
  13. ^ "Simon van der Meer (1925 - 2011)". Royal Netherlands Academy of Arts and Sciences. Pristupljeno 24 January 2016.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]