Sistemi sa dijeljenim vremenom

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Spelling icon.svg Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

Multiprogramirani sistemi su definitivno donijeli novi kvalitet u upravljanju računarskim sistemom, pogotovo kada je riječ o iskorištenosti uređaja. Međutim, njihov osnovni nedostatak bila je nemogućnost interakcije korisnika sa programom u toku izvođenja. Programi su bili prethodno pripremani a potom upisani u memoriju, i korisnik više nije imao kontakta sa programom sve dok se ne bi pojavio konačni rezultat izvršenja programa.

Time sharing ili multitasking (dijeljenje vremena), je logički nastavak multiprogramiranja. Više poslova se konkurentno izvršavalo(kao što je bio slučaj i kod multiprogramiranja), ali postojala je i mogućnost interakcije korisnika sa programom u toku izvšenja, jer se CPU veoma brzo u definisanim vremenskim intervalima prebacivao sa jednog posla, na drugi tako da je korisnik mogao "komunicirati" sa operativnim sistemom ili samim programom direktno. Komunikacija se odvijala instrukcijama, a uređaj koji je to omogućavao obično je bila tastatura, dok je npr. monitor predstavljao izlazni uređaj, koji je signalizirao odgovor programa na određenu instrukciju.

Operativni sistemi sa djeljenim vremenom omogućavaju mnogim korisnicima da simultano dijele računarski sistem. Pošto svaka akcija (instrukcija,komanda) kod ovih sistema ima tendenciju da je kratka za izvršenje, samo mali vremenski period procesora je potreban za svakog korisnika. Kako operativni sistem prebacuje kontrolu sa jednog korisnika na drugi, svaki korisnik ponaosob stiče dojam da samo on koristi računar. Međutim jedno od ograničenja kod operativnih sistema sa djeljenim vremenom krije se u samoj sposobnosti korisnika, npr. kod brzine kucanja komandi na tastaturi(pet karaktera u sekundi je poprilično brzo za čovjeka, ali sporo za sam računar).

Ideja time-sharinga bila je demonstrirana ranih 60tih godina, ali zbog velikih troškova i kompleksnosti, oni se nisu počeli masovnije upotrebljavati sve do 70tih godina. Prvi popularni operativni sistem sa djeljenim vremenom bio je CMU-UNIX. Kako je popularnost ovih sistema veoma brzo rasla, istraživači na polju operativnih sistema su pokušali objediniti grupne sisteme sa sistemima sa djeljenim vremenom. Također mnogi primarno grupni sistemi su bili modificirani kako bi podržavali i funkcije sistema sa djeljenim vremenom. Konkretan primjer je IBM-ov OS/360, koji je modifikovan da podržava Time-Sharing Options (TSO). Također istraživanja su išla u pravcu da se i kod sistema sa djeljenim vremenom ugrade batch subsistemi. Danas većina operativnih sistema omogućava oba koncepta: i koncept batchovanja, kao i koncept time-sharinga, iako njihov osnovni koncept primarno podrazumijeva ili jedno ili drugo.