Turska Republika Sjeverni Kipar

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Sjeverni Kipar)
Jump to navigation Jump to search
Turska Republika Sjeverni Kipar
Kuzey Kıbrıs Türk Cumhuriyeti
Zastava Sjevernog Kipra Grb Sjevernog Kipra
Zastava Grb
Himna"İstiklâl Marşı"

Položaj Sjevernog Kipra
Službeni jezik turski
Državno uređenje  
 -  Predsjednik Mustafa Akıncı
 -  Premijer Tufan Erhürman
Nezavisnost Nezavisnost proglašena 15. novembra 1983, priznata samo od strane Turske 
Površina
 -  Ukupno 3.355 km2
 -  Vode (%) 2,7
Stanovništvo
 -  Ukupno (2011) 286.257 
 -  Gustoća stanovništva 93/km2 
BDP (PKM)
 -  Ukupno 3.685 milijarde $[1] 
 -  Per capita 12.702 $[1] 
Valuta turska lira
Vremenska zona UTC +2, ljeti UTC +3
Internetska domena .nc.tr
Pozivni broj +90

Sjeverni Kipar (turski: Kuzey Kıbrıs), službeno Turska Republika Sjeverni Kipar (turski: Kuzey Kıbrıs Türk Cumhuriyeti), međunarodno je nepriznata država koja se prostire na sjeveroistoku ostrva Kipar. Međunarodna zajednica Sjeverni Kipar smatra sastavnim dijelom Republike Kipar, a jedina država koja je priznala Sjeverni Kipar je Turska.

Sjeverni Kipar prostire se od vrha poluostrva Karpas na sjeveroistoku do zaliva Morfu, rta Kormakitis i najzapadnije tačke, eksklave Erenköy (grčki: Kokkina). Najjužniju tačku predstavlja selo Akıncılar (grčki: Louroujina). Tampon zona pod nadzorom Ujedinjenih nacija prostire se između Sjevernog Kipra i ostatka ostrva i dijeli Nikoziju, glavni grad obje države.

Državni udar 1974, izvršen u cilju aneksije ostrva Grčkoj izazvao je tursku invaziju. Invazija je rezultirala iseljenjem kiparskih Grka sa sjevera i kiparskih Turaka sa juga, podjelom ostrva i jednostranim proglašenjem nezavisnosti Sjevera 1983. Zbog manjka priznanja, Sjeverni Kipar se oslanja u Tursku za ekonomsku, političku i vojnu podršku.[2][3][4]

Pokušaji da se pronađe rješenje kiparskog spora do sada su bili neuspješni. Na Sjevernom Kipru je razmješten garnizon Turskih oružanih snaga jačine 17.000 ljudi. Dok boravak turskih jedinica podržava i odobrava vlada Sjevernog Kipra, vlada Kipra i međunarodna zajednica smatraju ih snagama okupacije, a njihovo prisustvo bilo je predmet više rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a.

Sjeverni Kipar je polupredsjednička, demokratska republika sa kulturnim naslijeđem koje objedinjuje više uticaja i ekonomijom u kojoj dominira uslužni sektor. Ekonomija je doživjela značajan rast kroz 2000-e i 2010-e, a dalji razvoj sprečava međunarodni embargo. Službeni jezik je turski, koji se priča specifičnim lokalnim dijalektom. Gotovo cjelokupno stanovništvo čine sunitski muslimani.[5] Sjeverni Kipar je posmatrač u Organizaciji islamske saradnje i Organizaciji ekonomske saradnje, a u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope ima status posmatrača pod imenom "Kiparska turska zajednica".

Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]

Sjeverni Kipar se dijeli na šest distrikta: Lefkoşa (grčki: Nikozija), Gazimağusa (grčki: Amohostos), Girne (grčki: Kirenija), Güzelyurt (grčki: Morfu), İskele (grčki: Trikomo) i Lefke (grčki: Lefka). Distrikt Lefke nastao je 2016. izdvajanjem iz distrikta Güzelyurt. Osim šest distrikta, postoji 12 sub-distrikta i 28 općina.

Blank district map of Northern Cyprus

Politika[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Politika Sjevernog Kipra

Politika na Sjevernom Kipru odvija se u okviru polupredsjedničke predstavničke demokratske republike višestranačkog sistema, u kojoj funkciju šefa države obavlja predsjednik, a šefa vlade premijer. Izvršnu vlast vrši vlada, a zakonodavnu i vlada i Vijeće Republike. Sudska vlast nezavisna je i od izvršne i od zakonodavne.

Mandat predsjednika traje pet godina. Trenutni predsjednik od maja 2015. je Mustafa Akıncı, a premijer Tufan Erhürman. Zakonodavnu vlast predstavlja Vijeće Republike, koje se sastoji od 50 članova koji se biraju proporcionalno iz šest izbornih distrikta. Na izborima u januaru 2018, najviše mandata osvojila je desničarska Stranka nacionalnog jedinstva, a koalicionu vlast formirale su ljevičarske Republikanska turska stranka i Stranka komunalne demokratije, centristička Narodna stranka i Demokratska stranka koja pripada desnom centru.

Zbog izolacije Sjevernog Kipra i oslanjanja na tursku podršku, Turska ima veliki uticaj nad politikom države, zbog čega je mnogi smatraju marionetskom državom.[6][7][8] Drugi, međutim, upiru prstom na nezavisnu prirodu izbora i sporove između dviju vlada, smatrajući da "marionetska država" nije tačan opis za Sjeverni Kipar.[9][10]

Ljudska prava i zakoni[uredi | uredi izvor]

Zgrada suda u Sjevernoj Nikoziji.

U januaru 2011, Izvještaj Ureda visokog predstavnika UN-a za ljudska prava o pitanju ljudskih prava na Kipru saopćio je da podjela utiče na ljudska prava širom ostrva "uključujući slobodu kretanja, ljudska prava koja se odnose na pitanje nestalih osoba, diskriminaciju, pravo na život, slobodu religije, i ekonomska, društvena i kulturna prava".[11]

Freedom House svrstava percipirani nivo demokratskih i političkih sloboda na Sjevernom Kipru kao "slobodan" od 2000. u svom godišnjem izvještaju Sloboda u svijetu.[12] Prema izvještaju iz 2016, politička prava imala su skor 2/7, civilne slobode 2/7, a sveukupni skor je bio 79/100.[13] Prema Indeksu slobode medija Reportera bez granica iz 2015, Sjeverni Kipar našao se na 76. mjestu od 180 država.[14]

Malobrojne zajednice kiparskih Grka i Maronita (343 i 118 prema podacima iz 2014) nemaju pravo glasanja na predsjedničkim, parlamentarnim i lokalnim izborima niti se mogu kandidovati. Maroniti sami biraju vođu svog sela, dok Grci imaju dvojicu vođa, koje postavljaju vlade Kipra i Sjevernog Kipra.

Prema podacima UNHCR-a, Sjeverni Kipar je u periodu od 2011. do 2014. primio 153 aplikacije za azil.[15]

Međunarodni status i vanjski poslovi[uredi | uredi izvor]

Londonski ured Sjevernog Kipra.

Nijedna država osim Turske nije priznala nezavisnost Sjevernog Kipra. UN Sjeverni Kipar smatraju dijelom Republike Kipar pod turskom okupacijom, a deklaraciju nezavisnosti nevažećom.[16][17][18] Pakistan i Bangladeš su priznali Sjeverni Kipar ubrzo nakon deklaracije, ali su priznanje povukli pod američkim pritiskom.[19]

U jeku referenduma o Annanovom planu u aprilu 2004, EU je obećala da će, zbog podrške većeg dijela kiparskih Turaka planu, pokrenuti korake ka okončanju izolacije Sjevernog Kipra, uključujući 259 miliona u pomoći. Obećane mjere zablokirala je kiparska vlada.

Organizacija islamske saradnje je 2004. unaprijedila status delegacije zajednice kiparskih Turaka od posmatračke zajednice (od 1979) u državu posmatrača pod imenom "Turska kiparska država".[20] Održani su i brojni formalni sastanci između predsjednika Sjevernog Kipra i stranih lidera i političara. Iste godine, Parlamentarna skupština Vijeća Evrope također je dala posmatrački status predstavnicima kiparske turske zajednice, od kada predstavnici Sjevernog Kipra aktivno učestvuju u svim aktivnostima organizacije bez prava glasa.

EU područje Sjevernog Kipra smatra teritorijom EU pod turskom vojnom okupacijom. Problem Sjevernog Kipra smatra se i jednim od glavnih problema koji sprečavaju ulazak Turske u Evropsku uniju.[21][22]

Azerbejdžanska Autonomna republika Nahičevan priznala je nezavisnost Sjevernog Kipra. Kao rezultat sukoba oko Nagornog Karabaha, sam Azerbejdžan nije priznao Sjeverni Kipar.[23]

Mustafa Akıncı s američkim državnim sekretarom Johnom Kerryjem 2. oktobra 2015.

Veliki broj Turaka decenijama aplicira za kiparske pasoše. Kada su granični prijelazi bili zatvoreni, apliciralo se preko drugih ljudi ili u konzulatima i ambasadama Kipra u inostranstvu. Između dviju država postoji sedam graničnih prijelaza.[24]

U oktobru 2012, Sjeverni Kipar je pod imenom "Turska kiparska država" dobio status posmatrača u Organizaciji ekonomske saradnje.

Vojska[uredi | uredi izvor]

Komanda sigurnosnih snaga (turski: Güvenlik Kuvvetleri Komutanlığı) sastoji se od oko 8.000 konskriptovanih kiparskih Turaka između 18 i 40 godina. Postoje i rezervne snage jačine oko 26.000 ljudi. GKK posjeduje lahko naoružanje i ovisna je o Turskim oružanim snagama, iz kojih potiče većina oficirskog korpusa GKK-a.[25] Komandant GKK-a je general-major Turskih oružanih snaga. GKK predstavlja žandarmeriju čiji je glavni zadatak sprečavanje grčkih upada i održavanje unutrašnje sigurnosti.[26]

Vojnici Komande sigurnosnih snaga na paradi za Dan Republike.

Turske oružane snage na ostrvu održavaju Komandu mirovnih turskih snaga na Kipru, koju sačinjava oko 30.000–40.000 vojnika 9. korpusa, odnosno 28. i 39. divizije. Komanda je opremljena značajnom količinom tenkova M48 Patton i artiljerijskog naoružanja. Turske vazdušne snage, Turska mornarica i Komanda obalske straže također održavaju prisustvo na Sjevernom Kipru. Iako formalno dio 4. armije sa sjedištem u Izmiru, zbog situacije na Kipru Komanda direktno raportira Vrhovnom štabu u Ankari. Razmještena je uglavnom duž Zelene linije i na lokacijama gdje neprijatelj može izvesti amfibijska iskrcavanja.[26]

Prisustvo turskih jedinica je izrazito kontraverzno, zbog toga što ih vlada Kipra i UN smatraju okupacionim snagama. Nekoliko rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a pozvalo je na povlačenje Turskih oružanih snaga. Ekonomska istraživanja pokazala su da vojni troškovi na Sjevernom Kipru imaju statistički značajan uticaj na ekonomski rast.[27]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "KKTC". Ministarstvo trgovine Republike Turske. Pristupljeno 16. 4. 2019. 
  2. ^ Centralna obavještajna agencija (2013). "Northern Cyprus". The CIA World Factbook 2014. Skyhorse Publishing. str. 691. ISBN 978-1-62873-451-5. 
  3. ^ Gideon Boas (2012). Public International Law: Contemporary Principles and Perspectives. Edward Elgar Publishing. str. 177. ISBN 978-0-85793-956-2. 
  4. ^ Yael Navaro-Yashin (2012). The Make-Believe Space: Affective Geography in a Postwar Polity. Duke University Press. str. 8. ISBN 0-8223-5204-4. 
  5. ^ Langfield, Michele; Logan, William; Craith, Mairead Nic, ur. (2010). Cultural Diversity, Heritage and Human Rights: Intersections in Theory and Practice. New York: Routledge. str. 231. ISBN 978-1-135-19070-5. 
  6. ^ Kurtulus, Ersun N. (2005). State Sovereignty: Concept, Phenomenon and Ramifications. Palgrave Macmillan. ISBN 978-1-4039-7708-3. 
  7. ^ Focarelli, Carlo (2012). International Law as Social Construct: The Struggle for Global Justice. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-958483-3. 
  8. ^ Panara, Carlo; Wilson, Gary (2013). The Arab Spring: New Patterns for Democracy and International Law. Martinus Nijhoff Publishers. ISBN 978-90-04-24341-5. 
  9. ^ Bartmann, Barry (2004). Bahcheli, Tozun; Bartmann, Barry; Srebrnik, Henry, ur. De Facto States: The Quest for Sovereignty. Routledge. str. 24. ISBN 978-1-135-77121-8. 
  10. ^ Dodd, Clement Henry (1993). The political, social and economic development of Northern Cyprus. Eothen Press. str. 377. ISBN 9780906719183. 
  11. ^ "Report of the Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights on the question of human rights in Cyprus: 16th Session, Human Rights Council". Ured visokog predstavnika UN-a za ljudska prava. 7. 1. 2011. 
  12. ^ "Freedom in the World 2014". Freedom House. 
  13. ^ "Freedom in the World in 2016". Freedom House. 
  14. ^ 2015 World Freedom Index. Reporteri bez granica.
  15. ^ UNHCR Asylum Trend 2014. UNHCR.
  16. ^ "Permanent Mission of the Republic of Cyprus to the United Nations —". Un.int. Arhivirano s originala, 6. 5. 2012. 
  17. ^ Scott Leckie (2007). Housing and Property Restitution Rights of Refugees and Displaced Persons: Laws, Cases, and Materials. Cambridge University Press. str. 448. ISBN 978-1-139-46409-3. 
  18. ^ Quigley. The Statehood of Palestine. Cambridge University Press. str. 164. ISBN 978-1-139-49124-2. 
  19. ^ At UN, Turkish Cypriot Community Has Rare Diplomatic Status, Non State Envy. Inter City Press.
  20. ^ "Netwebsearch.com". Islamic-conference-news.newslib.com. Arhivirano s originala, 14. 7. 2011. 
  21. ^ David Gow; Helena Smith (7. 10. 2004). "EU puts Turkey on a long road to accession". London: The Guardian. 
  22. ^ "EU Sets Deadline for Turkey to Open Up Its Ports". Deutsche Welle. 21. 11. 2006. 
  23. ^ "REGNUM news agency press release". Regnum.ru. 
  24. ^ "Cyprus Border Crossings". Cyprus Travel Secrets. 
  25. ^ Eric Solsten; Library of Congress. Federal Research Division (1993). Cyprus, a country study. Federal Research Division, Library of Congress. str. 232. ISBN 978-0-8444-0752-4. 
  26. ^ a b "Cyprus." Jane's Sentinel: Eastern Mediterranean, broj 22, 2007.
  27. ^ Feridun, Mete, Sawhney, Bansi and Shahbaz, Muhammad (2011) "The impact of military spending on economic growth: the case of North Cyprus." Defence and Peace Economics. str. 555–562. ISSN 1024-2694.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]