Slobodan Kovačević

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Slobodan "Bodo" Kovačević
Example alt text
Rođenje

29. decembar 1946.

Sarajevo, Jugoslavija
Smrt

22. mart 2004.

Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Slobodan Kovačević (29. decembar 1946 - 22. mart 2004) je bio jedan od najvećih rock gitarista na prostoru Jugoslavije, a karijeru je započeo u sarajevskoj muzičkoj grupi "Lutalice". Sredinom 1960ih godina pridružio se "Indexima", u kojima je tada već bio Davorin Popović kao pjevač.[1] Bio je gitarista kojeg su cijenile čak i kolege iz svijeta klasične muzike, autor čiji je progresivni rock proslavio jugoslovenski zvuk u Evropi. Samozatajni "intelektualac" među rockerima, po obrazovanju je bio arhitekta, a po vokaciji jedan od stubova Indeksa - jednog od najdugovječnijih muzičkih fenomena bivše zajedničke države.[2] Godine 1978. dobio je, zajedno sa ostalim članovima Indexa, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, a iste godine i nagradu JRT (Jugoslavenske radiotelevizije) za album Indexa "Modra rijeka", koji je proglašen albumom godine u Jugoslaviji. Godine 2004. nagrađen je nagradom Davorin za najboljeg instrumentalistu godine u Bosni i Hercegovini.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

U rodni list upisan je kao Slobodan A. Kovačević, a srednje slovo označava ime njegovog oca – Adem. Tokom njegove muzičke karijere postao je poznatiji po nadimku Bodo. Volio je slikarstvo, a akvareli su mu bili najdraža tehnika izražavanja. Diplomirao je arhitekturu na Univerzitetu u Sarajevu, ali je pobijedila njegova ljubav prema muzici kojom je počeo da se bavi početkom 1960-ih, najprije kao gitarista grupe Lutalice, a od 1965. godine u Indexima. Bodo se u slobodno vrijeme bavio slikanjem i akvareli su mu bili najdraža tehnika izražavanja. Bio je u braku sa Edinom Filipović koju je oženio 10. jula 1981. godine), a sa njom ima kćerku Hanu.

Preminuo je 22. marta 2004. godine u Sarajevu. Sahranjen je 25. marta u Aleji velikana na "Barama" u Sarajevu, gdje je pokopan i pjevač Indexa, Davorin Popović. U njegovu počast, u sklopu dodjele muzičke nagrade Davorin od 2006. godine se dodjeljuje i “Nagrada Bodo Kovačević” za gitaristu godine.[1]

Muzička karijera[uredi | uredi izvor]

Slobodan Bodo Kovačević je prve muzičke korake počeo kao srednjoškolac na audiciji kod Kornelija Kovača i to kao pjevač. Tek kad je počeo pohađati časove gitare kod profesora Mila Praljka otkriven je njegov pravi talent.

Osnovao je grupu Lutalice 1963. godine, koju su još činili ritam gitarista Slobodan M. Kovačević (kasnije: grupa More), basista Duško Čorlija, bubnjar Vojo Šimšić i pjevač Zoran Vidović - Cojo. Sa Lutalicama su još nastupale i pjevačice Selma Koluder i Gordana Magaš (kasnije poznata sarajevska balerina i koreograf). U drugoj postavi Lutalica basista je bio i Fadil Redžić, a bubnjeve je svirao Miroslav Šaranović. Iz tog perioda ostao je zabilježen prvi autorski instrumental Slobodana Kovačevića, kompozicija "Snježni kristali", koja je u studiju Radio Sarajeva snimljena 16. aprila 1965.

U Indexe je Slobodan Bodo Kovačević prešao u ljeto 1965. godine, a ubrzo zatim je u grupu doveo Fadila Redžića iz Lutalica. Prvu značajniju kompoziciju za Indexe Bodo Kovačević je komponovao pod nazivom "Pružam ruke", na tekst Nikole Borote, krajem 1966. godine, a snimljena je u prostorijama Radio Sarajeva 13. februara 1967. godine. S njom su Indexi nastupili na lokalnom izboru za pjesmu Evrovizije, koji je priređen u Ljubljani. Ova se kompozicija smatra prvom domaćom autorskom pop rock kao i prvom autentičnom pop rock kompozicijom koja se izvodila na maternjem jeziku.

Bodo Kovačević je posvetio svoj cjelokupni radni vijek grupi Indexi gdje je bio i najplodniji autor. Potpisao je mnoge od njihovih najznačajnijih pjesama, bio je kompozitor, aranžer i producent koji je grupu vukao prema stalnim eksperimentima. Najslavnije muzičke teme Indexa potpisao je upravo Bodo Kovačević (Plima, Negdje na kraju u zatišju, Modra rijeka) ili u saradnji sa Fadilom Redžićem u pjesmama "Balada" na tekst Maje Perfiljeve i "Svijet u kome živim" na tekst Želimira Altarca Čička.

Pjesma Plima na tekst Kornelija Bate Kovača je remek-djelo ne samo u vremenu u kojem je nastala (1968. godine) već i za cjelokupnu historiju muzike u Bosni i Hercegovini. U antologiju je ušla i rock poema koja je uslijedila Negdje na kraju u zatišjuna tekst Želimira Altarca Čička, a snimljena je 11. oktobra 1969 godine u studiju Radio Sarajeva. Bila je to prva rock kompozicija u bivšoj SFRJ u trajanju 11,38 minuta i prva rock poema sa recitativom na početku i kraju, a stihove je govorio Branko Ličen. Tokom sljedeće godine, bez obzira na dužinu trajanja, bila je proglašena najslušanijom pjesmom po izboru slušalaca na Radio Sarajevu u hit emisiji "Deset gramofona" voditelja Vlatka Markovića. Bila je emitovana jedne sedmice iz prvog dijela, a druge sedmice drugog dijela i tako sedmicama i mjesecima do proglašenja najslušanije kompozicije 1970. godine. U saradnji sa Želimirom Altarcom Čičkom snimio je i pjesmu "Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla" koja se našla na prvom mini albumu ili maxi singlu. Na ovom albumu su se nalazile tri pjesme, gdje su još bile već spomenuta "Plima" i "Ugasila je plamen" autora Fadila Redžića u izdanju zagrebačke diskografske kuće "Jugoton" 1972. godine.

Slobodan Bodo Kovačeviċ sa Indexima, postava iz 1978. godine.

Remek djelo Indexa, konceptualni album Modra rijeka iz 1978. godine zamisao je Slobodana Kovačevića, koji je i autor gotovo svih pjesama na albumu. Tekstovi za pjesme na ovom albumu su uzete iz zbirke pjesama Mehmedalije Maka Dizdara.[2] Stihove u pjesmama "Modra rijeka" i "Zapis o zemlji" govorio je glumac Fabijan Šovagović. Drugi i posljednji studijski album "Kameni cvjetovi", "Indexi" su objavili 1999. godine, a gdje je Slobodan A. Kovacevic Bodo autor svih kompozicija, izuzev tradicionalne sevdalinke "Snijeg pade na behar na voće".

Radio je intenzivno i za druge izvođače i različite projekte izvan pop i rock muzike. Između ostalog, svirao je gitare i učestvovao u aranžiranju prvog i jednog od najboljih, po mnogima zapravo i najboljeg albuma Josipe Lisac, "Dnevnik jedne ljubavi" iz 1973. godine. Komponirao je muzičke teme za ceremoniju ZOI Sarajevo '84, sarađivao je sa Esadom Arnautalićem na njegovom projektu "Muzika raspoloženja", napisao muziku za predstavu "Mandragola" Kamernog teatra 55 u Sarajevu i "Posljednja potraga za zlatom" Narodnog pozorišta Sarajevo, a u posljednje dvije godine života bio je muzički producent BH Eurosonga.

Na početku ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini preselio se u Prag, odakle se vratio tek poslije Dejtonskog sporazuma. Krajem marta 1998. godine s Indexima je nastupao u Podgorici i Beogradu.

Poslije smrti Davorina Popovića, 2001. godine, posvetio se džez muzici i pridružio ansamblu Sinan Alimanović Quintet, te svirao i u Plesnom orkestru JS BiH.

Slobodan Kovačević je napisao ukupno više od 300 kompozicija. Najveći dio tog opusa vezan je uz Indexe, a zatim za pozorišne predstave i pjesme za druge autore.

Izbor kompozicija Slobodana Bode Kovačevića[uredi | uredi izvor]

  • Ana
  • Balada (s Fadilom Redžićem)
  • Betonska brana, tekst Vlado Dijak (sa Sinanom Alimanovićem)
  • Brod
  • Budi kao more
  • Crno bijela pjesma
  • Da l' smo ljudi
  • Dvojnik
  • I bit ću lud
  • I još deset
  • I tvoje će proći
  • Ja odlazim sutra
  • Kad se hoće, sve se može
  • Kameni cvjetovi
  • Leptiru moj
  • Mjesto pod suncem
  • Modra rijeka
  • Modra rijeka II
  • More
  • More II
  • Najljepše stvari
  • Negdje na kraju u zatišju
  • Noćni susreti
  • Oko malih stvari svađamo se mi
  • Plima
  • Pogrešan broj
  • Poslije tebe
  • Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla
  • Prazne noći, a beskrajni dani
  • Prošli dani
  • Pružam ruke
  • Pukotina
  • Pustinja
  • Ruže i suze
  • Samo jednom
  • Samoćo, ljubavi moja
  • Svijet u kome živim (s Fadilom Redžićem)
  • U inat godinama
  • Zamak (instrumental)
  • Zašto je prazan čitav svijet

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c "Slobodan Bodo Kovačević". www.sarajevo.co.ba. Pristupljeno 29.12. 2015. 
  2. ^ a b "Slobodan Bodo Kovačević". www.radiosarajevo.ba. Pristupljeno 29.12. 2015.