Socijalni kapital

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Socijalni kapital je stari koncept koji datira iz 18. vijeka i tek je nedavno ponovo revitalizovan u jeku rasprava o civilnom društvu. Korisno shvatanje socijalnog kapitala je kao »sistema normi i mreža (unutar zajednice/društva) koje olakšavaju kolektivnu akciju». Drugo korisno poimanje je shvatanje «socijalnog kapitala kao društvenog (zajedničkog) resursa koji olakšava i/ili otežava pristup pojedinca drugim društvenim, ekonomskim ili prirodnim resursima».

Socijalni kapital prema shvatanjima iz novije literature je koncept koji je baziran na specifičnim društvenim vrijednostima, to je više normativni koncept nego objektivan opis ponašanja ljudi. Ključna vrijednost analize socijalnog kapitala je, međutim, u njegovoj širini i sadržajnom bogatstvu, prije nego u normativnoj analizi. Značaj socijalnog kapitala nije samo u činjenici da on olakšava razumijevanje participacije građana u grupnim aktivnostima (građanskim ili drugim) već i u činjenici da na bazi njega možemo lakše shvatiti kako su nemonetarne forme društvenih interakcija izvor ne samo za materijalne ili finansijske dobiti već i izvor moći.

Socijalni kapital možemo posmatrati kao pojam koji se u sociologiji koristi da opišemo ljudsko ponašanje, ili kao moderniju normativnu predstavu koja se tiče dobrog upravljanja državom i demokratskog ponašanja, i to kako na lokalnom tako i na širem društvenom nivou, uzimajući u obzir njegov značaj za razvoj jedne zajednice.

Moderan koncept socijalnog kapitala je s početka 90tih godina prošlog vijeka kada je Robert Putnam ponudio argumente da je efektivnost državne vlasti direktno povezana sa sposobnošću udruživanja u konkretnoj zajednici. Ideja da se posmatra sposobnost udruživanja u zajednici kao resurs za društvo je bio odgovor na ideju o gomilanju ličnih zaliha materijalnog kapitala kao osnove za racionalno ekonomsko ponašanje. Ovim shvatanjem je prepoznato da su ljudi pre društvena bića nego usamljeni pojedinci, i da socijalne interakcije u društveno-ekonomskom životu formiraju socijalni kapital. Koncept socijalnog kapitala objedinjuje u jedan okvir ekonomiju, političku nauku, razvojne teorije i sociologiju. Socijalni kapital kao koncept povezuje funkcije tržišta, državne uprave i socijalnog razvoja u jedan okvir.

Socijalni kapital i tržišna ekonomija[uredi | uredi izvor]

U radovima koji su posvećeni socijalnoj strukturi konkurentnosti na nesavršenom tržištu ističe se značaj socijalnog kapitala učesnika u tržišnoj utakmici. Svaki učesnik na tržištu ima svoju mrežu kontakata u areni. Izvjesni igrači su povezani sa drugim igračima, vjeruju nekima, u obavezi su da neke podrže, zavisni su u robno-novčanoj razmjeni jedni od drugih. Konstatuje se da struktura mreže svakog od igrača može da kreira konkurentnu prednost sa stanovišta koeficijenta povraćaja investicija. Svaki od učesnika na tržištu (i u društvenom životu) ima barem tri vrste kapitala:

  • financijski kapital (gotovina u rukama, ušteđevina u banci, kreditne linije, imovina, itd.),
  • humani kapital (prirodne osobine – lični šarm, zdravlje, inteligenciju, vještine stečene u procesu obrazovanja, radno iskustvo, itd.),
  • i socijalni kapital (veze datog igrača sa drugim igračima u areni preko prijatelja, rođaka, kolega, odnosno kontakata koji mu omogućavaju da pristupi njihovom finansijskom i humanom kapitalu).

Socijalni kapital ljudi u organizaciji se integriše u socijalni kapital organizacije. Sa stanovišta organizacije finansijski i humani kapital određuju sposobnost organizacije da generiše neki proizvod ili uslugu. Relacije u organizaciji i izvan organizacije definišu njen socijalni kapital. Finansijski i humani kapital su na više načina različiti od socijalnog kapitala. Oni su u cjelini ili dijelovima u vlasništvu pojedinca kako je definisano zakonima o vlasništvu. S druge strane za njih vezujemo pojmove investiranja. Kada ih povežemo sa osobom onda imamo produkcionu sposobnost (proizvodnja robe ili pružanje usluge).

Socijalni kapital je znatno drugačiji sa oba stanovišta. On je na prvom mjestu svojina obje strane u relaciji. Ni jedan pojedinac nema ekskluzivno vlasništvo na socijalni kapital. Kada se neko povuče iz relacije onda nestaje sav socijalni kapital koji je u njoj bio sadržan. Socijalni kapital s druge strane direktno utiče na stepen povrata uloženog finansijskog i humanog kapitala. Preko relacija sa kolegama, prijateljima i klijentima dobijamo mogućnost da finansijski i humani kapital transformišemo u profit. Ovdje je važno naglasiti da, ako je riječ o komercijalnoj organizaciji onda je profit ekonomska kategorija, a ako je riječ o organizaciji koja pruža socijalne servise onda imamo socijalni profit (rješavanje određenih socijalnih problema, podizanje kvaliteta života u određenoj društvenoj zajednici, itd.).

Mjerenje socijalnog kapitala u nekoj zajednici nije nimalo lako imajući u vidu različiti sadržaj koji može ovom pojmu da se da u konkretnoj zajednici sa stanovišta konkretnih potreba date analize. Najčešće se koriste indikatori vezani za udruživanje građana u razne vrste organizacija (formalne ili neformalne) i za aktivizam ovih organizacija.

Resursi[uredi | uredi izvor]

  • Ronald S. Burt: «The Social Structure of Competition» u «NETWORKS AND ORGANIZATIONS: STRUCTURE, FORM, AND ACTION». Harward Business School Press, Boston, Massachusetts, 1992.
  • Patric Kilby : Social Capital and Civil Society. National Centre for Development Studies, Sydney, 2002.