Sokolarstvo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Sokolarstvo
Sokoliarka, Banská Štiavnica.JPG
Nematerijalna kulturna baština
Država
Svjetska baština
UNESCO oznaka01209
Datum upisa2010, 2012, 2016
Veb-sajtUNESCO

Sokolarstvo je tradicijska djelatnost koja je izvorno bila jedan od načina prikupljanja hrane. Vremenom je sokolski lov evoluirala kako bi se više povezalo sa očuvanjem prirode, kulturnim naslijeđem i društvenim angažmanom unutar i među zajednicama. Slijedeći vlastitu tradiciju i etička načela, sokolaši treniraju i uzgajaju ptice grabljivice (što osim sokola uključuje i ptice kao što su orlovi i jastrebovi) razvijajući vezu s njima i postajući njihov glavni izvor zaštite.

Sokolari razvijaju snažne duhovne veze sa svojim pticama za čiji uzgoj, trening i djelovanje prilikom lova je potrebna posebna požrtvovanost. Sokolarstvo se također i prenosi s koljena na koljeno kao porodična baština (npr. u Mongoliji, Maroku, Kataru, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje očevi vode djecu u pustinju kako bi izgradili povjerenje putem treninga), ali i formalizirana obuka u klubovima.

Većina ljudi smatra sokolarstvo hobijem, ali nije tako. Sokolarstvo je način života, gde sokolar živi životom prošlosti sa duhom čovjeka i duhom ptice grabljivice. Sokolar mora imati u sebi osećaj da prepozna svaku promjenu u ponašanju ptice grabljivice, a takav osećaj se razvija vremenom, uz mnogo truda i rada. Dosta ljudi se javlja u želji da se bave sokolarstvom, ali problem je u tome što sokolarenje olako shvataju. [1]

Sve ptice grabljivice su zakonom zaštićene i nemogu se uzimati iz prirode. Mogu se kupiti iz nekih odgajivačnica. Takve jedinke posjeduju CITES sertifikat koji potvrđuje porijeklo ptice i dokaz da ptica nije uzeta iz prirode. Ptica mora imati prsten sa registarskim brojem koji takođe piše i na CITES sertifikatu ili mikročip.

Svjetska kulturna baština[uredi | uredi izvor]

Iako svjetski sokolari potječu iz različitih sredina oni svi dijele zajedničke vrijednosti poput tradicija i navika, te metoda treninga i brige za ptice, ali i opreme koju koriste i veza koje ostvaruju sa svojim pticama. Zbog toga je ova djelatnost upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine prvi put 2010. godine kao zajednička nematerijalna baština više zemalja, a dopunjavana 2012. i 2016. god. Na listi su: Njemačka, Italija, Kazahstan, Pakistan, Portugal, Ujedinjeni Arapski Emirati, Belgija, Češka, Francuska, Južna Koreja, Mongolija, Maroko, Katar, Saudijska Arabija, Španija, Sirija, Austrija i Mađarska.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]