Sorkočevići

Sorkočevići
Sorkočevići
Države	Dubrovačka republika
Osnivač	Dobroslav
Osnovana	12. vijek
Izumrla	izumrli u 19. vijeku; sporedne grane postoje i danas

Sorkočevići (italijanski: Sorgo) jest dubrovačka plemićka porodica, jedna od starih patricijskih porodica iz Dubrovačke republike.^[1]

Porodica se bavila trgovinom i posjedovali su brodove kojim su 1272. iz Albanije došli u Kotor, a status plemstva su stekli 1292. kada su dovezli veću količinu sjemenaka sirka u grad dok je vladala velika netašica.^[2] Glavna porodična grana je izumrla u 19. vijeku. U tom periodu mnogo je njenih članova bilo na visokim državnim upravnim funkcijama, a bili su i umjetnici, privrednici, oficiri, pravnici, svećenici, diplomati i književnici.

Porodična historija[uredi | uredi izvor]

Grb porodice Sorkočević (u najdonjem redu) među ostalim grbovima dubrovačkih patricijskih porodica

Ime su dobili po sirku, prosolikoj biljci koja se upotrebljavala kao hrana.^[2] Kada je u 12. vijeku došlo do velike nestašice hrane u Dubrovniku, oni su dovezli veću količinu sjemenaka sirka u grad, a zauzvrat dobili povlastice. Prvi član porodice čije se ime pominje, bio je Dobroslav, koji se rodio oko 1160. godine. Njegov sin Vid Dobroslavić bio je član Velikom vijeću Republike (koje u to doba još nije bilo zatvorenog tipa) i bio prisutan zaključenju ugovora između Dubrovnika i Bugarskog carstva 1253. godine.

Vid je imao sedam sinova pa se porodica razgranala, postavši jedna od četiriju najbogatijih i najuticajnijih u Dubrovniku u 14. vijeku (uz Menčetiće, Đurđeviće i Gučetiće). Iako u 15. vijeku više nisu bili tako visoko rangirani, jer su ih neki drugi prestigli (Gundulići, Bunići, Rastići), još uvijek je njihova moć među dubrovačkim patricijatom bila proporcionalno velika. Udio u njihovom obavljanju funkcija je tada prosječno iznosio oko 7% cjelokupnog plemstva. Kasnije je on smanjen, bez obzira što su u periodu između 1440. i 1640. godine imali preko 8,5% ukupnog broja članova u Velikom vijeću Republike (lat. Consilium maius), tijelu u kojem su bili svi punoljetni muški članovi plemstva i u kojem je u rasponu od 200 godina bilo ukupno preko 2.200 lica. Sa svojih 190 članova tog Velikog vijeća, Sorkočevići su u posmatranom periodu bili na trećem mjestu, iza Gučetića sa 267, te Bunića sa 240 članova svojih porodica.

Među Vidovim potomcima značajan je Stijepo Marinov (živio oko 1320–1388), koji je bio najprije kapetan galije, a zatim postao komandant dubrovačke flote. Pasko Junijev (oko 1405–1454) bio je neko vrijeme na dvoru srpskog despota Đurđa Brankovića, a njegov unuk Pjerko Junijev (oko 1472–1535) poznat je po gradnji gotičko-renesansne vile, odnosno ljetnikovca na Lapadu 1521. godine. Osim ovog ljetnikovca, Sorkočevići su ih imali još četiri, među kojima i ljetnu rezidenciju u Komolcu.

Početkom 17. vijeka, kada je došlo do vrhunca unutarnjih konflikata i raskola među vlastelom (1609–1612), Sorkočevići su imali 20 grana, odnosno kućanstava (casata), ali su imali proporcionalno malo učestvovanje u vlasti i malen uticaj na događaje. Jedna se grana familije tada ipak jače isticala, i to ona Gaudencija Nikolina, čijeg je sina Nikolu (oko 1601–1662), člana Malog vijeća Republike, 1662. godine ubio nagao član suparničke porodice Marojica Kabužić. Nikola je imao mnogo potomaka, pa je zabilježeno da su u prvoj polovini 18. vijeka živjela sedmorica braće – Vladislav, Luka, Gaudencije, Junije, Mato, Šišmundo i Dživo. Nakon prestanka postojanja Dubrovačke Republike, Sorkočevići iz ove porodične grane preselili su iz grada u Luku Šipansku na ostrvu Šipanu.

Jedna druga grana Sorkočevića istaknula se tokom 18. vijeka naročito svojim umjetničkim radom. Luka Ignacije Antunov (1734–1789) svjetski je poznati kompozitor, prvi hrvatski simfoničar iz perioda pretklasike, koji je jednovremeno kroz život vršio diplomatske, sudske i upravne funkcije za Republiku. Njegov brat Miho, kao i sestra Kata, bili su pjesnici. Lukina djeca Marina i Antun (1775–1841) stekli su, kao i njihov otac, visoku muzičku naobrazbu, a Antun je bio i pisac i diplomat.

Porodica je kroz vjekove imala mnogo sporednih grana, od kojih sve nisu imale plemićki status, nego su pripadale bratovštinama (npr. antuninima). Takva je, na primjer, bila grana Sorkočević-Bobaljević, koja potječe od Mihovila (oko 1530–1613). Njegov unuk Miho Ivanov (oko 1625–?) bavio se književnim, trgovačkim i diplomatskim radom, te je kao pouzdani predstavnik Republike u Veneciji, stekao uslove za dobivanje plemićke titule, što se i desilo 1666. godine. Ta grana se održala do kraja 18. vijeka, kada je smrću stonskog biskupa Frana (1721–1800) izumrla.

U dvjestogodišnjem periodu između 1440. i 1640. godine članovi porodice su 235 puta birani u Vijeće umoljenih, odnosno za senatore, 147 puta u Malo vijeće, a 62 puta za državne provizore, tj. čuvare pravde, odnosno pravnog poretka i zakonitosti. Za dubrovačkog kneza birani su 167 puta.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

^ Tomić Ferić, Ivana (28. 9. 2016). "Vjera Katalinić, Sorkočevići, dubrovački plemići i glazbenici / Sorkočević, Dubrovnik's noblemen and musicians. Zagreb: Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, 2014". Dubrovnik annals (jezik: engleski) (20): 166–168. ISSN 1331-3878.
^ ^a ^b Oleh Havrylyshyn; Nora Srzentiæ (10. 12. 2014). Institutions Always 'Mattered': Explaining Prosperity in Mediaeval Ragusa (Dubrovnik). Palgrave Macmillan. str. 59–. ISBN 978-1-137-33978-2.^{[mrtav link]}

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

[1] Tomić Ferić, Ivana (28. 9. 2016). "Vjera Katalinić, Sorkočevići, dubrovački plemići i glazbenici / Sorkočević, Dubrovnik's noblemen and musicians. Zagreb: Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, 2014". Dubrovnik annals (jezik: engleski) (20): 166–168. ISSN 1331-3878.

[HavrylyshynSrzentiæ20142-2] Oleh Havrylyshyn; Nora Srzentiæ (10. 12. 2014). Institutions Always 'Mattered': Explaining Prosperity in Mediaeval Ragusa (Dubrovnik). Palgrave Macmillan. str. 59–. ISBN 978-1-137-33978-2.^{[mrtav link]}

[1]

[2]