Sovjetska invazija na Poljsku

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ambox warning blue construction.svg Trenutno se vrše izmjene na stranici.
Molimo ostale korisnike da ne uređuju sadržaj stranice dok je prikazano ovo obavještenje kako bi se izbjegao konflikt s izmjenama. Ako imate komentare i pitanja u vezi sa stranicom, koristite stranicu za razgovor.
Napomena: Ovaj šablon možete ukloniti ako nije bilo izmjena u posljednja tri dana.
Posljednju izmjenu napravio je korisnik InternetArchiveBot (razgovor · doprinosi), 16. 10. 2019. u 23:22.
Sovjetska invazija na Poljsku
Invazija na Poljsku u Drugom svjetskom ratu
CuartaParticiónDePolonia1939.svg
Karta podjele i nestanka Poljske 1939: zapad Poljske anektirao je Treći Reich, a istok SSSR.
Datum 17. septembar – 6. oktobar 1939.
Lokacija Poljska
Ishod Sovjetska aneksija istočne Poljske
Sukobljene strane
SSSR Poljska
Komandanti
Sovjetski Savez Kliment Vorošilov
Sovjetski Savez Mihail Kovaljov
Sovjetski Savez Semjon Timošenko
Poljska Edward Rydz-Śmigły
Vojne jedinice
466.516–800.000 vojnika[1][2] ~20.000 graničara[3]
250.000 vojnika[1][Napomene 1]
Žrtve
1.475-3.000 poginulih ili nestalih[Napomene 2] 3.000-7.000 poginulih ili nestalih, 20.000 ranjenih[3][5][Napomene 3]

Sovjetska invazija na Poljsku, poznata i kao Agresija Sovjetskog saveza na Poljsku (poljski: Agresja ZSRR na Polskę), odnosno Poljska kampanja Crvene armije (ruski: Польский поход РККА, Pohod Crvene armije na zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, bjeloruski: Паход Чырвонай Арміі ў Заходнюю Беларусь і Украіну), u sovjetskim izvorima navođen i kao Oslobodilački pohod Crvene armije (ukrajinski: Визвольний похід Червоної Армії), bile su ratne operacije koje je Sovjetski Savez izveo 1939. protiv Republike Poljske s ciljem okupacije istočnog dijela njene teritorije nakon početka njemačke invazije i Drugog svjetskog rata. Sovjetska invazija počela je 17. septembra 1939, a završila 6. oktobra prestankom organiziranog otpora poljskih snaga, uspostavom demarkacijske linije prema njemačkim snagama, a nakon čega su područja istočno od nje anektirana u Bjelorusku i Ukrajinsku SSR u sastavu Sovjetskog Saveza.

Početkom 1939, Sovjetski Savez je ušao u pregovore sa Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, Poljskom i Rumunijom kako bi uspostavio savezništvo protiv Trećeg Reicha. Pregovori su propali jer je SSSR zahtijevao da Poljska i Rumunija daju sovjetskim vojnicima slobodan prolaz kroz njihov teritorij kao dio ugovora o kolektivnoj sigurnosti.[6] Propast pregovora dovelo je do toga da se SSSR okrenuo Trećem Reichu sa kojim je sklopio pakt Ribbentrop-Molotov 23. augusta; to je bio pakt o nenapadanju sa tajnim protokolima u kojim bi te dvije države napale druge u istočnoj i sjevernoj Evropi, koje bi podijelile na njemačke i sovjetske sfere interesa.[7] Sedmicu dana nakon potpisivanja pakta, njemačka vojska izvršila je invaziju na Poljsku sa sjevera, juga i zapada. Poljske snage su se tada povukle na jugoistok gdje su se pripremale za dugu odbranu i čekale na francusku i britansku pomoć i pojačanje. Međutim, 17. septembra Crvena armija je izvršila invaziju poljske istočne regije Kresy, u skladu sa tajnim protokolima pakta.[8][Napomene 4] Sovjetska vlada je objavila da želi "zaštititi Ukrajince i Bjeloruse" koji su živjeli u istočnoj Poljskoj, jer se "Poljska raspala nakon nacističke invazije" te "nije mogla garantirati sigurnost vlastitih građana".[11][12][13][14] Suočena sa otvaranjem drugog fronta, poljska vlada je zaključila da je odbrana jugoistoka postala neodrživa te je naredila hitnu evakuaciju svih vojnika u neutralnu Rumuniju.[3]

Crvena armija je ostvarila svoj cilj, te je bila brojčano nadmoćna poljskom otporu, čime je zarobila 230.000 poljskih ratnih zarobljenika.[5][15] Sovjetska vlada je anektirala istok Poljske u novembru 1939, prostor koji je predstavljao preko 50% teritorija prijeratne Poljske, te je 13,5 miliona bivših poljskih građana tako postalo građanima Sovjetskog Saveza. Kako bi se suzbio otpor novoj sovjetskoj vladi, provodila se represija te je hiljade osoba uhićeno i smaknuto.[16][17] Sovjetski Savez je poslao stotine hiljada osoba te regije u Sibir i druge udaljene krajeve SSSR-a u četiri talasa deportacija između 1939. i 1941.[Napomene 5]

Sovjetske snage okupirale su istočnu Poljsku te su je držale okupiranom sve do ljeta 1941, kada ih je protjerala njemačka vojska koja je pokrenula Operaciju Barbarossu. Područje je bilo pod nacističkom okupacijom sve dok ju Crvena armija nije opet osvojila u ljeto 1944. Konferencija u Jalti dozvolila je Sovjetskom Savezu da anektira gotovo cijeli teritorij druge poljske republike prema paktu Molotov–Ribbentrop, dok je obnovljena Poljska zauzvrat dobila teritorij prema zapadu, južnu polovinu istočne Pruske i teritorij istočno od Odre.[20] Sovjetski Savez je anektirani teritorij dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.[20]

U augustu 1945, kada je završio Drugi svjetski rat, potpisan je granični sporazum između Sovjetskog Saveza i Poljske pod sovjetskom kontrolom. Prema dogovoru, priznat je status quo kao zvanična granica uz iznimak regije oko Białystoka i malih dijelova Galicije oko Przemyśla, koji su jedini vraćeni Poljskoj.

Uvod[uredi | uredi izvor]

Historijska pozadina[uredi | uredi izvor]

Etnička karta Poljske 1931. godine:
  Većinsko poljsko stanovništvo
  Većinsko ukrajinsko stanovništvo
  Većinsko bjelorusko stanovništvo
  Većinsko njemačko stanovništvo
  Većinsko češko stanovništvo
  Većinsko slovačko stanovništvo
  Većinsko mađarsko stanovništvo

Sovjetski Savez i Poljska su 1939. godine bile relativno mlade države, odnosno obje su nastale kao posljedice kolapsa Ruskog Carstva u Prvom svjetskom ratu. Određivanje granica između dva teritorija zakomplicirao je haos izazvan etničkim sukobima na granicama ili unutar predratnih višenacionalnih carstava, kao i građanskim ratom započetim nakon Oktobarske revolucije u Rusiji; pri tome su se Sovjetska Rusija (od koje će nekoliko godina kasnije nastati Sovjetski Savez) i Poljska našle na suprostavljenim stranama, velikim dijelom iz ideoloških razloga. Sovjeti su novostvorenu poljsku državu smatrali glavnom preprekom širenju komunizma i svjetske revolucije, odnosno jednu od baza za kontrarevolucionarne i antisovjetske aktivnosti.[21] Poljski vođa Józef Piłsudski je sovjetsku Rusiju smatrao trajnom prijetnjom nezavisnosti i sigurnosti svoje države, te ju je nastojao otkloniti postavljanjem ruskih granica što dalje na istok.[22] Zbog toga 1919. godine nijedna strana nije prihvatila prijedlog o razgraničenju kasnije poznat kao Curzonova linija, a što je dovelo do sovjetsko-poljskog rata. U njemu su Sovjeti u ljeto 1920. godine poraženi u Varšavkoj bitci, zatim odbačeni daleko na istok i u oktobru 1920. prisiljeni tražiti primirje.[23]. Dana 18. marta 1921. godine sklopljen je mirovni sporazum u Rigi[24] kojim su Sovjeti Poljacima ustupili područja koja su okvirno bila zapadno od granice Ruskog Carstva i Državne zajednice Poljske i Litvanije prije prve podjele Poljske 1772. godine.[25] Tako stvorena situacija 1932. godine potvrđena je Sovjetsko-poljskim paktom o nenapadanju.

Sovjetski Savez je 1920-ih formalno odustao od koncepta izvoza revolucije, odnosno kroz Staljinov koncept socijalizma u jednoj zemlji nastojao je svoje resurse orijentirati na unutrašnji razvoj i stabilizaciju režima. Uprkos tome, odnose između dvije zemlje karakteriziralo je duboko nepovjerenje. Pilsudski, koji je nakon puča 1926. godine bio de facto autokratski vladar Poljske, smatrao je Sovjetski Savez glavnom opasnošću po opstanak svoje države; tome je u prilog išlo i to da je agresivna polonizacija ne-poljskog stanovništva u istočnim područjima stvorila iredentističku podlogu za eventualna sovjetska prisizanja, odnosno, kao u slučaju ukrajinskog stanovništva, reakcija u obliku terorističkog separatističkog pokreta OUN. Pilsudski je Njemačku, uprkos sličnih iredentističkih problema, smatrao manjom prijetnjom, te je čak dolazak Hitlerovih nacista na vlast shvatio kao priliku za reapprochement, a 1934. godine bit će potpisan i njemačko-poljski pakt o nenapadanju.[26] Smrt Pilsudskog 1935. godine je, sa druge strane, dovela do postepenog napuštanja takve politike.

Pregovori[uredi | uredi izvor]

Planirana i stvarna podjela Poljske, prema Molotov–Ribbentropovom paktu

Sudetska kriza je u jesen 1938. godine bila formalno okončana Münchenskim sporazumom, ali su njegove odredbe prekršene sredinom marta 1939. godine kada se Čehoslovačka pod Hitlerovim pritiskom raspala, odnosno bila okupirana, a nakon toga je Hitler počeo otvoreno tražiti od Poljske da preda Danzig koristeći sudetski presedan. To je britansku i francusku vladu natjeralo da odustanu od dotadašnje politike appeasementa (popuštanja) prema Njemačkoj, odnosno da daju formalne garancije nezavisnosti Poljskoj i Rumuniji. Sa druge strane, obje države su, za razliku od Njemačke, bile relativno slabo pripremljene za rat, te Poljskoj i Rumuniji nisu mogle pružiti adekvatnu pomoć u slučaju napada. Kao alternativa počeo se nametati savez sa Sovjetskim Savezom, čija je službena politika, pogotovo posljednjih nekoliko godina, Hitlerovu Njemačku smatrala glavnom prijetnjom evropskom miru. Zbog toga je nedugo nakon njemačke okupacije Češke započelo razmjena sugestije i planove o potencijalnom političkom i vojnom sporazumu u slučaju potencijalne njemačke agresije.[27][28] Poljska, sa druge strane, nije učestovala u tim pregovorima, zbog straha da bi bilo kakav sporazum između Poljske i Sovjetskog Saveza doveo do ozbiljne njemačke reakcije.[29] Ova rasprava triju strana vrtila se oko garancija država Centralne i Istočne Evrope u slučaju njemačke agresije.[30] Sovjeti nisu vjerovali Britancima i Francuzima u slučaju kolektivnog sigurnosnog sporazuma, pošto isti nisu djelovali protiv Nacionalista tokom Španskog građanskog rata ili zaštitila Čehoslovačku kada ju je anketirala Njemačka. Sovjetski Savez je sumnjao da bi Britanija i Francuska ostali sa strane u slučaju njemačko-sovjetskog sukoba.[31] Zbog toga, sovjetska delegacija tražila je jedino čvrsto vojno savezništvo koja bi garantirala potporu u slučaju napada na njen teritorij.[32] Sovjetski savez je inzistirao i na sferi uticaja od Finske do Rumunije, kao svojevrsne "tampon zone", i vojnu potporu u slučaju da neka druga zemlja napadne Sovjetski Savez ili zemlju unutar njene predložene sfere utjecaja.[33][34] Sovjetski Savez je također zahetijevao i da ima pravo vojskom ući u zemlje sfere utjecaja u slučaju da je njena sigurnost ugrožena.[35] Kada su vojni pregovori otpočeli u augustu, brzo su došli do mrtve tačke jer je sovjetska delegacija zahtijevala slobodan prolaz kroz Poljsku ako Treći Reich napadne, te su strane čekale dok su britanski i francuski službenici vršili pritisak na poljske službenike kako bi prihvatili te uvjete.[6][36] Međutim, poljski službenici odbili su ulazak sovjetske vojske na poljski teritorij, jer su se bojali jednom kada Crvena armija negdje uđe, više nikada ne želi otići.[37] Sovjeti su predložili da se ignoriše poljska strana i potpiše trojni sporazum protivno njihovim odbijanjima.[38] Britanci su odbili jer su smatrali da bi time natjerali Poljsku da uspostavi snažnije veze sa Trećim Reichom.[39] U međuvremenu, njemački službenici potajno su implicirali sovjetskim diplomatima da bi ponudili bolje uslove za politički pakt od Britanije i Francuske.[40] Sovjetski Savez je započeo rasprave sa Trećim Reichom oko uspostave ekonomskog sporazuma dok je istovremeno dalje pregovarala sa trojnim sporazumom.[40] Krajem jula 1939, sovjetski i njemački službenici dogovorili su se oko većine detalja za ekonomski sporazum, te o mogućem političkom sporazumu.[41] Sovjete je također zabrinjavao i eskalirajući oružani sukob sa japanskim snagama na mongosko-kineskoj granici, koji bi u slučaju ulaska u sukob sa Njemačkom doveo do rata na dva fronta. Dana 19. augusta 1939. godine sklopljen je njemačko-sovjetski gospodarski sporazum prema kojem bi Sovjetski Savez davao sirovine Trećem Reichu u zamjenu za oružje, vojnu tehnologiju i civilnu mašineriju. Dva dana kasnije, Sovjeti su prekinuli trojne pregovore.[40][42] Sovjetski Savez i Treći Reich potpisali su 24. augusta politički i vojni sporazum koji je pratio gospodarski sporazum, pakt Ribbentrop-Molotov. To je bio pakt o međusobnom nenapadanju Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha, ali je sadržavao i tajne protokole o napadanju drugih država istočne i sjeverne Evrope koji bi se trebali podijeliti na njemačku i sovjetsku sferu uticaja. Sovjeti su htjeli da im sfera uključuje i ove države: Latvija, Estonija i Finska.[Napomene 6] Dogovaralo se i o zajedničkoj podjeli Poljske. Paktom bi Sovjetski Savez dobio mogućnost vratiti teritorije koje je izgubio mirom u Rigi i stavio istočne i zapadne Ukrajince i Bjeloruse pod zajedničku sovjetsku vlast.[45][46] Dan nakon potpisivanja pakta, francuski i britanski službenici hitno su tražili sastanak sa sovjetskim vojnim pregovaračem Klimentom Vorošilovom.[47] Dana 25. augusta, Vorošilov im je saopćio: "Uslijed promjene političke situacije, nema korisnog smisla u nastavku razgovora."[47] Istog dana, Britanija i Poljska potpisale su anglo-poljski vojni sporazum.[48] Prema njemu, Britanija je obećala odbraniti Poljsku i njenu nezavisnost.[48]

Njemačka invazija na Poljsku[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Invazija na Poljsku

Hitler je do posljednjeg trenutka nastojao izbjeći rat sa zapadnim saveznicima, te je 26. augusta predložio da se Wehrmacht stavi na raspolaganje Britancima u svrhu zaštite njihovog kolnijalnog imperija.[49] U ponoć 29. augusta njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop je britanskom ambasadoru Nevilleu Hendersonu dao spisak uslova koji bi navodno osigurali mir Poljskoj.[50] Pod njima je Poljska trebala predati Danzig (Gdańsk) Trećem Reichu, te bi se trebao provesti referendum u poljskom koridoru do kraja godine, na temelju prebivališta iz i ne kasnije od 1919. godine.[50] Kada je poljski ambasador Lipski otišao da vidi Ribbentropa 30. augusta da mu kaže da on nema pravo takvo nešto potpisivati, Ribbentrop ga je otjerao.[51] Treći Reich je nakon toga saopćio da je Poljska "odbila njemačku ponudu" te da su "pregovori sa Poljskom završeni".[52] Dana 31. augusta, fingiran je incident u Gleiwitzu kraj pograničnog grada Gleiwitza.[53] To je poslužilo kao povod i izgovor za rat, te je Hitler naredio sveopći napad na zapadnu Poljsku 1. septembra 1939. u 04:45 ujutro.[51]

Savezničke vlade formalno su poštovale svoje obaveze prema Poljskoj, te objavile rat Trećem Reichu 3. septembra. Time je sukob dobio svjetski karakter, a Poljaci dobili snažan poticaj za otpor napadačima. U stvarnosti se, međutim, pokazalo da saveznici nisu imali mogućnosti niti volje Poljskoj pružiti ikakvu konkretnu pomoć.[54] Tokom prvih okršaja na granici se ispostavilo da je njemačka tehnička, operativna i brojčana nadmoć takva da su poljske snage uništene, opkoljene ili prisiljene na haotično povlačenje prema Varšavi i Lavovu. Vrhovni poljski zapovjednik, maršal Edward Rydz-Śmigły, naredio je 10. septembra povlačenje prema jugoistoku zemlje, gdje se, u skladu sa predratnim planovima, trebao oformiti tzv. Rumunski mostobran.[55] Nakon invazije, nacisti su poticali Sovjete da ispune svoju ulogu prema paktu i napadnu Poljsku sa istoka. Sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački veleposlanik Friedrich Werner von der Schulenburg izmijenili su nekoliko diplomatskih poruka ali su Sovjeti ipak odgodili invaziju sedmicu dana. Uzrok kašnjenu bio je nastavak borbi sa Japancima, koje su okončane 15. septembra sklapanjem primirja. U međuvremenu, snage Crvene armije su se mobilizirale, ali i stekle dodatnu prednost, s obzirom na to da su poljske snage kolabirale ili povučene sa istočne granice kako bi se suprotstavile njemačkim napadačima.[56][57]

Molotov je 17. septembra 1939. poljskom ambasadoru u Moskvi, Wacławu Grzybowskom, dao sljedeću izjavu:

Poljsko-njemački rat razotkrio je unutrašnji bankrot poljske države. Tokom 10 dana neprijateljstava Poljska je izgubila sva svoja industrijska područja i kulturne centre. Varšava, glavni grad Poljske, više ne postoji. Poljska vlada se raspala, i ne pokazuje više znakove života. Ovo znači da su poljska država i njena vlada, u biti, prestali da postoje. Isto tako, ugovori sklopljeni između Sovjetskog Saveza i Poljske više nisu validni. Ostavljena sama i bez vodstva, Poljska je postala prigodno polje za svaku vrstu opasnosti i iznenađenja, koji bi mogli postati prijetnja Sovjetskom Savezu. Zbog tih razloga, sovjetska vlada koja je stalno bila neutralna, ne može više održavati neutralni stav prema tim činjenicama. Sovjetska vlada takođe ne može da mirno stoji i gleda kako su Ukrajinci i Bjelorusi, koji žive na poljskom teritoriju i koji su ostavljeni na milost i nemilost sudbini, ostavljeni bez odbrane. Pod tim uslovima, sovjetska vlada je zamolila vrhovni štab Crvene armije da naredi armiji da pređe granicu kako bi stavila pod svoju zaštitu život i imovinu žitelja zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije. Istovremeno, sovjetska vlada predlaže mjere da oslobodi poljski narod od nesretnog rata u kojeg su ga uvukli njihove nemudre vođe, te im omogućili da žive miran život.

– Ministar vanjskih poslova SSSR-a, V. Molotov[58]

Molotov je preko radija objavio da su svi sporazumi između Sovjetskog Saveza i Poljske postali ništavni jer je Poljska prestala postojati.[14][59] Istoga dana, Crvena armija je prešla granicu i ušla u Poljsku.[3][56]

Stanje pred invaziju[uredi | uredi izvor]

Stanje u Poljskoj na dan invazije SSSR-a[uredi | uredi izvor]

Stanje u Poljskoj 16. septembra 1939. godine, dan pred sovjetsku invaziju; područja pod njemačkom kontrolom označena sivo, pod slovačkom kontrolom maslinasto; preostala područja pod poljskom kontrolom označena žuto.

Do 17. septembra 1939. godine njemačka ofanziva na Poljsku odvijala se uglavnom po utvrđenom planu, odnosno ostvarila je zadane ciljeve; najveći dio zapadne Poljske pao je pod njemačku kontrolu, uključujući najvažnija industrijska središta i populacijske centre, dok se glavni grad Varšava našao pod opsadom. Poljske snage su bile razbijene, a u nekim slučajevima opkoljene i uništene, odnosno prisiljene na haotično povlačenje na istok. Poljska vlast je, sa druge strane, zadržana nad šest istočnih vojvodstava, kao i na dijelovima dodatnih pet vojvodstava,[60] odnosno pojasom površine od 140.000 km2 – oko 200 km širokim i 950 km dugim – od Zapadne Dvine do Karpata.[61] Poljski historičar i desničarski političar Leszek Moczulski navodi da se oko 250.000 poljskih vojnika i dalje borilo u središnjoj Poljskoj, dok se 350.000 pripremalo da brani poljski jugoistok, 35.000 je bilo sjeverno od Polesja, a 10.000 se borilo u izoliranim garnizonima Helu i Gdyniji na obali Baltika.[62]

Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]

Sovjetski Savez[uredi | uredi izvor]

Kliment Vorošilov, vrhovni sovjetski zapovjednik invazije na Poljsku

Sovjeti su za operacije u Poljskoj mobilizirali snage iz uglavnom iz Bjeloruskog (BOVO) i Kijevskog vojnog okruga (KOVO), od kojih je stvoren Bjeloruski front pod komandom Mihaila Kovaljova i Ukrajinski front pod komandom Semjona Timošenka.[3] Maršal Kliment Vorošilov preuzeo je vrhovnu poziciju zapovijedanja obje fronte, tj. sveukupne sovjetske invazije na Poljsku.

Snage Bjeloruskog fronta bile su podijeljene na Polocku grupu (kasnije preimenovanu u 3. armiju) koju su činile 3 pješadijske i 1 konjička divizija, te 2 lake oklopne brigade, a podržavalo 136 aviona; minsku grupu, koju su činile 2 pješadijske i 2 konjičke divizije; Dzeržinsku grupu, koju su činile 2 pješadijske i 2 konjičke divizije, te 2 tenkovske i 1 motorizirana brigada; Slucku grupu (kasnije preimenovanu u 4. armiju) pod komandom Vasilija Čujkova, koju je činilo tri pješadijske divizije i dvije tenkovske brigade uz podršku Dnjeparske riječne flote, te 10. armija (tri pješadijske divizije) koja je činila drugi ešalon. Ukupno su sadržavale 378.160 ljudi, 3.167 artiljerijskih oruđa i 2.406 tenkova. Snage Ukrajinskog fronta bile su podijeljene na Šepetovsku grupu (preimenovanu u 5. armiju) sa 6 pješadijskih divizija i jednom tenkovskom brigadom; Voločiskaju grupu (preimenovanu u 6. armiju) sa dvije pješadijske i tri konjičke divizije, te dvije tenkovske brigade; Kamenec-Podoljsku grupu (na kraju preimenovanu u 12. armiju) sa dvije pješadijske i četiri konjičke divizije, te četiri tenkovske i jednu motoriziranu brigadu. Ukupno su sadržavale 238.978 ljudi, 1792 artiljerijska oruđa i 2330 tenkova. Ovom invazijom Sovjetski Savez je prekršio sovjetsko-poljski sporazum o nenapadanju potpisan 1932. godine, a koji je trebao vrijediti do 1945.[63]

Poljska[uredi | uredi izvor]

Tokom najvećeg dijela predratnog perioda poljski planeri Sovjete su smatrali najvećom opasnošću, te je u tu svrhu izrađen tzv. Plan Istok koji je predviđao odbranu istočnih područja, odnosno uložen je određen napor u utvrđivanje istočne granice. Međutim, plan sa kojim se ušlo u rat protiv Njemačke je bio tzv. Plan Zapad, koji je je pretpostavljao da će Sovjetski Savez ostati neutralan u slučaju izbijanja sukoba sa Trećim Reichom. Prema njemu, glavnina poljskih snaga bila je stacionirana na zapadnim granicama, dok je odbrana istočnih granica povjerena Korpusu zaštite granice (KOP), paravojnoj formaciji koja je, iako se smatrala elitom, bila namijenjena prije svega za policijsku i kontragerilsku djelatnost te se nije mogla ravnopravno nositi sa brojčano i tehnički nadmoćnijom Crvenom armijom. U trenutku početka sovjetske invazije na istočnoj granici bilo je kordonski raspoređeno oko 20 bataljona KOP sa oko 20.000 vojnika.[3][64] Sa druge strane, u neka područja, kao što su Rovno i Tarnopol, sa zapada su pristigli dijelovi poraženih jedinica koje su se pokušale reogranizirati.

Vojna kampanja[uredi | uredi izvor]

Sovjetski vojnici marširaju u Poljsku

Kada je Sovjetski Savez pokrenuo invaziju, Rydz-Śmigły isprva je htio narediti istočnim snagama da pruže otpor, ali su ga poljski premijer Felicjan Sławoj Składkowski i poljski predsjednik Ignacy Mościcki odgovorili od toga.[3][64] Dana 17. septembra, u 04:00, Rydz-Śmigły naredio je poljskim vojnicima da se suzdrže i jedino se bore protiv sovjetskih vojnika u samoobrani.[3] Međutim, njemačka invazija već je toliko oštetila poljsku infrastrukturu i komunikacijske kanale da je dovela do problema sa zapovijedanjem i kontrolom poljskih snaga.[65] Usred te konfuzije, dogodili su se okršaji između poljskih i sovjetskih vojnika na granici.[3][64] General Wilhelm Orlik-Rückemann, koji je preuzeo nadzor nad pograničnim korpusom 30. augusta, nije dobio nikakve upute nakon svog imenovanja.[66] Kao rezultat toga, on i njegovi podređeni aktivno su se uključili u odbrani od sovjetske najezde, prije nego je njegova grupa ukinuta 1. oktobra.[66]

Poljska vlada odbila se predati ili pregovarati te je umjesto toga naredila svim jedinicama da se evakuiraju iz Poljske i preustroje u Francuskoj.[3] Dan nakon sovjetskog napada, poljska vlada je pobjegla u Rumuniju. Poljske jedinice nastavile su manevrirati prema jugoistoku i odolijevati njemačkim napadima sa jedne strane i povremeno sovjetskim napadima sa druge. Idućih dana, njemačke snage su pobjedile armiju Krakówa i Lublina tokom bitke za Tomaszów Lubelski.[67]

Njemački i sovjetski vojnici rukuju se nakon međusobnog susreta

Sovjetske jedinice često bi srele svoje njemačke suborce kako napreduju iz suprotnog smjera. Značajni primjeri saradnje odigrali su se između Wehrmachta i Crvene armije na bojnom polju. Wehrmacht je predao tvrđavu u Brestu sovjetskoj 29. tenkovskoj brigadi, koju je zauzeo kada je 17. septembra. završila bitka za Brześć Litewski.[68] Njemački general Heinz Guderian i sovjetski brigadir Semjon Krivošejn su 22. septembra održali zajedničku njemačko-sovjetsku paradu u Brestu.[68] Poljski komunisti su također izručeni njemačkim snagama.[69] Lavov se predao 22. septembra danima nakon što su njemački vojnici predali operaciju opsade Sovjetima koji su ju nastavili.[70] Sovjetske snage zauzele su Vilnius 19. septemnbra nakon dvodnevne bitke, te su zauzeli Grodno 24. septembra nakon četiri dana bitke. Do 28. septembra Crvena armija je stigla do trase Narew, zapadni Bug, Visla i San—granica unaprijed dogovorena paktom Ribbentrop-Molotov.[71] Uprkos poljskoj taktičkoj pobjedi prilikom bitke kod Šacka, ishod šireg sukoba nikada nije bio upitan.[72] Dobrovoljci, milicija i jedinice u povlačenju koje su još držale glavni grad u opsadi, do 28. septembra, i utvrdu Modlin, sjeverno od Varšave, predale su se idućeg dana nakon intenzivnih borbi u trajanju od šestnaest dana. Sovjetske snage su 1. oktobra otjerale poljske jedinice u šumu nakon bitke za Wytyczno, koja je bila jedna zadnja izravna konfrontacija te kampanje.[73] Nekoliko izoliranih poljskih garnizona uspjelo je održati svoje pozicije dugo nakon opkoljavanja, poput utvrde Sarny u Volinju koja je izdržala sve do 25. septembra. Zadnja jedinica poljske armije koja se predala bila je ona koju je vodio general Franciszek Kleeberg. On se predao 6. oktobra nakon četverodnevne bitke kod Kocka, čime je završila septembarska kampanja. Molotov je 31. oktobra objavio Vrhovnom sovjetu: "Kratki udarac njemačke vojske, a potom i od Crvene armije, bio je dovoljan da ne ostane ništa od tog ružnog stvorenja versajskog sporazuma".[74][75]

Reakcije[uredi | uredi izvor]

Mjesne reakcije[uredi | uredi izvor]

Poštanska marka SSSR-a iz 1940. na kojoj piše: "Oslobađanje bratskih naroda zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije 17. 9. 1939."

Reakcija nepoljskih naroda samo je još zakompliciralo situaciju. Velik broj Ukrajinaca, Bjelorusa i Jevreja pozdravilo je sovjetsku invaziju.[76] Mjesni komunisti okupljali su ljude da pripreme dobrodošlicu Crvenoj armiji na tradicionalni ruski običaj predstavljajući kruh i sol u južnim predgrađima Bresta. Povodom ovog događaja, pripremljen je slavoluk načinjen od dva štapa, ukrašen granjem i cvijećem. Natpis, na kojem je bila duga vrpca od crvene krpe sa ruskim sloganom, koji veliča SSSR i pozdravlja Crvenu armiju, postavljen je na slavoluk.[77] Mjesnu reakciju spomenuo je i Lav Mehlis, koji je Staljinu saopćio da ljudi zapadne Ukrajine pozdravljaju sovjetske vojnike "poput pravih osloboditelja".[78] Organizacija ukrajinskih nacionalista pobunila se protiv Poljaka dok su komunistički partizani organizovali mjesne pobune, poput one u Skidalju.[3] Aleksandar Dovženko je 1940. režirao propagandni sovjetski dokumentarni film Oslobođenje u kojem je taj proces prikazao na pozitivan način, kao ispravljanje historijske nepravde, odnosno pripajanje većinski ukrajinskih područja matičnoj zemlji – sovjetskoj Ukrajini.[79]

Saveznička reakcija[uredi | uredi izvor]

Reakcija Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva na sovjetsku invaziju i aneksiju istočne Poljske bila je prigušena, pošto nijedna od njih nije htjela konfrontaciju sa Sovjetskim Savezom u to vrijeme.[80][81] Anglo-poljski vojni sporazum od 25. augusta 1939. obećavao je da će Britanija pomoći Poljskoj ako ju napadne neka evropska država.[Napomene 7] Tajni protokol sporazuma je, ipak, specifično navodio da se pod "evropskom državom" misli na Treći Reich.[83] Kada je poljski ambasador Edward Raczyński podsjetio britanskog tajnika Edwarda Lindleyja Wooda o sporazumu, ovaj mu je odgovorio da "nisu njegova, već britanska posla objaviti rat Sovjetskom Savezu ili ne".[80] Britanski premijer Neville Chamberlain razmišljao je o davanju javne izjave o obnavljanju poljske države, ali je na kraju izdao tek općenitu osudu.[80] Ovaj stav predstavljao je britanski pokušaj ravnoteže: njegovi sigurnosni interesi uključivali su trgovinu sa Sovjetskim Savezom koji bi podupirali britanski ratni napor i mogućnost buduće anglo-sovjetske alijanse protiv Trećeg Reicha.[83] Javno mišljenje u Britaniji bilo je podijeljeno između bijesa zbog podupiranja invazije s jedne strane i razmišljanja da su sovjetski zahtjevi u regiji razumni.[83]

Iako su Francuzi dali obećanja Poljskoj, među njima i zračnu potporu, nisu ih ostvarili. Francusko-poljsko vojno savezništvo potpisano je 1921. a potom izmijenjeno. Ugovore nije osobito podupirao francuski vojni vrh; odnosi između država su slabili u 1920-ima i 1930-ima.[84] Prema francuskom stavu, njemačko-sovjetsko savezništvo bilo je krhko i preveliko osuđivanje, odnosno djelovanje, protiv Sovjeta ne bi bilo u interesima niti Francuske niti Poljske.[81] Jednom kada je sovjetska vojska ušla u Poljsku, Britanci i Francuzi odlučili su da ne mogu ništa kratkoročno učiniti za Poljsku već da bi se trebali pripremati na dugoročnu pobjedu. Francuzi su izveli saarsku ofenzivu i ušli u Saarland u septembru, ali nakon poljskog poraza ponovno su se povukli iza Maginotove linije 4. oktobra.[85]

Neposredno nakon samih događaja Winston Churchill, tada Prvi lord admiraliteta, je u govoru preko BBC-ja 1. oktobra 1939. godine izjavio:

Mi bismo rado htjeli da su ruske armije stajale na sadašnjim linijama kao prijatelji i saveznici Poljske, a ne kao osvajači. Ali da bi ruske vojske trebale stajati na toj liniji je bilo očigledno potrebno za sigurnost Rusije od nacističke opasnosti. U svakoj slučaju, linija je tu i Istočni front je stvoren gdje se nacistička Njemačka ne usudi napasti. Kada je g. von Ribbentrop pozvan u Moskvu prošle sedmice, to je bilo da se upozna i prihvati činjenicu da nacistički planovi o baltičkim državama i Ukrajini moraju doći svom kraju.[86]

Ishod i posljedice[uredi | uredi izvor]

Poljski ratni zarobljenici koje je zarobila Crvena armija.

U oktobru 1939, Molotov je Vrhovnom sovjetu objavio da su Sovjeti pretrpjeli 737 ljudskih gubitaka i 1.862 ranjenih tokom kampanje, iako poljski historičari navode brojku i do 3.000 smrtnih slučajeva i 8.000–10.000 ranjenih.[3] Na poljskoj strani, 3.000–7.000 vojnika poginulo je u bitkama sa Crvenom armijom, dok je između 230.000–450.000 zarobljeno.[5] Sovjeti su često kršili obećanja o uslovima predaje. U nekim slučajevima, obećali su poljskim vojnicima slobodu a potom ih uhapsili kada su ovi odložili oružje.[3]

Sovjetski Savez je prestao priznavati postojanje poljske države na početku invazije. Nijedna strana nije izdala formalnu objavu rata; ova je odluka imala značajne posljedice, a Smigly-Rydz će potom biti kritiziran zbog toga.[87] Sovjeti su ubili na desetine hiljada poljskih ratnih zarobljenika, od čega nekoliko hiljada tokom same okupacije.[88] Sovjeti su 24. septembra ubili 42 pripadnika osoblja i pacijenata u poljskoj vojnoj bolnici u selu Grabowiec, kraj Zamośća.[89] Također su smaknuli sve poljske oficire nakon zauzimanja Šacka 28. septembra,[72] preko 20.000 poljskih vojnih oficira i civila masakrirano je u katinjskom masakru 1940,[3][68] dok je između 10.000 i 20.000 Jevreja pogubljeno od sovjetskih i poljskih komunista između 1939. i 1947.[90] Ovome treba pridodati i 20.000–30.000 zarobljenih Poljaka koje je NKVD pobio neposredno prije evakucije iz istočne Poljske uoči nacističke invazije te regije u junu 1941.[91] NKVD je koristio mučenje u širokom rasponu u nekoliko zatvora, naročito u manjim gradovima.[92]

Žrtve katinjskog masakra

Sovjetski Savez i Treći Reich su 28. septembra potpisali njemačko-sovjetski ugovor o prijateljstvu, suradnji i demarkaciji, čime su preinačili tajne protokola Molotov–Ribbentropovog pakta. Pomaknuli su Litvaniju u sovjetsku sferu utjecaja - bez njenog znanja ili odobrenja - te pomaknuli granicu u Poljskoj prema istoku, čime je njemačka strana dobila više teritorija.[1] Ovim ugovorom, koji se katkad navodi kao "četvrta podjela Poljske",[3] osigurao je Sovjetskom Savezu gotovo sav poljski teritorij istočno od rijeka Pisa, Narew, Bug i San. Sveukupno, sovjetski režim je dobio oko 200,000 km² poljskog područja, na kojem je živjelo 13,5 miliona ljudi.[65] To je predstavljalo preko 50% ukupnog poljskog teritorija.[93] Granica stvorena ovim ugovorom ugrubo se poklapa sa Curzonovom linijom koju su iscrtali Britanci 1919, što će Staljin kasnije uspješno eksploatirati tokom pregovora sa Saveznicima na teheranskoj i jaltinoj konferenciji.[94]

Na osvojenim područjima Crvena armija je isprva stvorila konfuziju među stanovništvom jer je širila dezinformacije da su stigli kako bi spasili Poljsku od nacista.[95] Njihovo napredovanje iznenadilo je poljske zajednice i vođe, jer nisu dobili upute kako da reaguju u slučaju sovjetskog napada. Poljski i jevrejski građani isprva su radije htjeli sovjetski nego njemački režim.[96] Međutim, novi sovjetski režim brzo je počeo nametati svoju ideologiju mještanima. Primjerice, Sovjeti su uzimali, nacionalizirali i drugima dijelili privatnu i državnu imovinu.[97] Dvije godine nakon aneksije, sovjetske vlasti su uhapsile otprilike 100.000 poljskih državljana.[98] Zbog manjka pristupa tajnim sovjetskim arhivima, kao i demografskim promjenama koje su izazvale kasnije njemačka okupacija, Holokaust i etnička čišćenja tokom sovjetsko-njemačkog rata broj deportiranih poljskih građana u Sibir i Daleki istok, te broj žrtava represije je čest predmet nagađanja. Procjene sežu od 350.000 do 1.500.000 osoba deportiranih u Sibir i između 250.000 i 1.000.000 ubijenih, uključujući civile.[99] Otvaranjem tajnih sovjetskih arhiva 1989, niže procjene ispostavile su se tačnim. Prigodom 70. godišnjice sovjetske invazije, 2009. godine, poljski Institut za nacionalno sjećanje objavio je da je broj deportiranih u Sovjetski Savez bio 320.000[100] – među njima je 139.000 poslano u Sibir, 66.000 u suhe stepe Kazahstana a 78.000 na daleki istok i sjeverne regije[101] – dok je oko 150.000 poljskih građana preminulo tokom sovjetske vladavine.[100]

Bjelorusija i Ukrajina[uredi | uredi izvor]

Promjena granice Poljske 1937. (plava linija) u usporedbi sa granicama koje su pomaknute prema zapadu 1947. (crvena linija)

Od 13,5 miliona civila koji su živjeli u poljskim područjima koja je anketirao Sovjetski Savez, Poljaci su bili najmnogobrojniji; ipak, Bjelorusi i Ukrajinci su činili oko 50 % stanovništva.[Napomene 8]

Izbori bjeloruskih i ukrajinskih skupština održani su 26. oktobra kako bi se aneksiji dao privid legalnosti.[Napomene 9] Ukrajinci i Bjelorusi bili su otuđeni zbog polonizacije u Poljskoj, kao i suzbijanja njihovih separatističkih pokreta, pa su osjećali malo vjernosti prema poljskoj državi.[104][105] Ipak, nisu svi Bjelorusi i Ukrajinci vjerovali novom sovjetskom režimu, koji je bio odgovoran za Holodomor 1932-1933.[95] Siromašni su uglavnom pozdravljali Sovjete, dok je elita imala tendenciju pridružiti se opoziciji.[104][106] Sovjeti su ubrzo započeli sovjetizaciju u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini, uključujući prisilnu kolektivizaciju cijele regije. U tom procesu, nemilosrdno su razbili političke stranke i javne udruge te uhapsili ili pogubili njihove vođe i predstavnike kao "neprijatelje naroda".[95] Sovjetske vlasti su isto tako suzbijale antipoljsku Organizaciju ukrajinskih nacionalista, koja se borila protiv poljske vlade od 1920-ih; htjeli su nezavisnu, jedinstvenu Ukrajinu.[106][107] Ipak, ova aneksija postala je ključan događaj u historiji Ukrajine i Bjelorusije, jer su time danas nezavisne države nakon raspada Sovjetskog Saveza utvrdile svoje zapadne granice.[108]

Službeni sovjetski stav prema Poljskoj promijenio se nakon početka njemačke invazije na SSSR u ljeto 1941. godine, zbog koje se Sovjetski Savez priključio Saveznicima. U Londonu je 30. jula sklopljen sporazum Sikorski-Majski kojim su Sovjeti priznali poljsku vladu u izbjeglištvu te ništavnim proglasili sve odredbe pakta Ribbentrop-Molotov. Pitanje istočne granice je, međutim, zbog njemačke okupacije ostavljeno za kasnije rješavanje. U proljeće 1943. godine sovjetska strana je prekinula odnose sa poljskom izbjegličkom vladom nakon što je ova tražila nezavisnu istragu masovnih grobnica u Katinju.[109][110] Umjesto toga je u Moskvi osnovana prosovjetska Unija poljskih patriota koju je vodila komunistička aktivistica Wanda Wasilewska,[111][112]a od koje će u ljeto 1944. godine nastati Poljski komitet nacionalnog oslobođenja, odnosno prva vlada poslijeratne komunističke Poljske.

Britanski premijer Winston Churchill se u ljeto 1943. godine, nakon sovjetske pobjede u kurskoj bitci, počeo prihvaćati Curzonovu liniju kao buduću istočnu granicu poljske države. Taj je stav konačno potvrđen od strane savezničke Velike trojke na konferenciji u Jalti. Njime je Sovjetskom Savezu dozvoljeno da nakon završetka rata anektira gotovo cijeli teritoriju Druge poljske republike. Prema paktu Molotov–Ribbentrop obnovljena Poljska je kao kompenzaciju dobila njemački teritorij na zapadu: južnu polovinu istočne Pruske i teritorij istočno od Odre.[20] Sovjetski Savez je anketirani teritorij dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.[20] Pomicanjem poljske granice prema zapadu, veliki broj Poljaka na istoku tako se silom prilika trajno našao izvan svoje domovine. Između 1944. i 1948. odigrao se transfer 1.517.982 Poljaka iz Sovjetskog Saveza u poslijeratnu, zapadniju Poljsku.[113]

U augustu 1945, nakon završteka neprijateljstava u Evropi, NR Poljska i Sovjetski Savez potpisali su sporazum kojim je status quo određen kao zvanična granica uz iznimak regije oko Białystoka i manjih dijelova Galicije oko Przemyśla, koji su jedini vraćeni Poljskoj.

Poslijeratna tumačenja[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Povlačenje od njemačke vojske poremetilo je i oslabilo poljsku armiju, zbog čega je problematično procijeniti njihovu snagu. Sanford procjenjuje da se približno 250.000 našlo na granici uz sovjetski napad te su pružali tek djelomičan otpor.[3]
  2. ^ Službeni sovjetski gubici su 1.475 poginulih ili nestalih (ukrajinski front - 972, bjeloruski front – 503), te 2.383 ranjenih (ukrajinski front – 1.741, bjeloruski front – 642). Sovjeti su izgubili 150 tenkova, dok ih je nekoliko stotina imalo tehničke poteškoće.[2] Sanford navodi da su poljski izvori procijenili broj poginulih Sovjeta na 3.000, a ranjenih na 10.000.[3] Ruski historičar Igor Bunič navodi da su sovjetski gubici 5.327 mrtvih ili nestalih, ali ne spominje ranjene.[4]
  3. ^ Ova brojka ne uključuje otprilike 2.500 ratnih zarobljenika koji su smaknuti u osvetničkim pohodima ili od organizacije ukrajinskih nacionalista.[3]
  4. ^ SSSR je oklijevao intervenirati sve do pada Varšave od njemačkih snaga.[9] Sovjetsku odluku o invaziji istoka Poljske prema paktu dobio je njemački ambasador Friedrich Werner von der Schulenburg 9. septembra, iako je sama invazija odgođena još sedmicu dana.[10]
  5. ^ Tačan broj deportiranih osoba između 1939–1941. je nepoznat. Procjene se kreću između 350.000 do 1,5 miliona; Rummel daje procjenu od 1,2 miliona, a Knox 1,5 miliona.[18][19]
  6. ^ Dana 28. septembra, granice su preinačene kada je područje između rijeka Visle i Buge dodano njemačkoj sferi te pomaklo Litvaniju sovjetskoj sferi interesa.[43][44]
  7. ^ "Sporazum o međusobnoj pomoći između Ujedinjenog Kraljevstva i Poljske" (London, 25. 8. 1939) u članu 1 se navodi: "Ako se jedna od ugovorenih strana nađe u sukobu sa evropskom državom u sklopu agresije, druga strana će odmah prvoj ugovorenoj strani dati svu potporu i pomoć u njenom raspolaganju."[82]
  8. ^ U istočnim poljskim područjima pod sovjetskom okupacijom, narodni sastav je bio sljedeći: 38% Poljaci, 37% Ukrajinci, 14,5% Bjelorusi, 8,4% Židovi, 0,9 % Rusi i 0,6 % Nijemci.[102]
  9. ^ Birači su za izbor imali samo jednog kandidata za svaku poziciju zamjenika; komunističke partije su potom skupštinama dale rezolucije koje bi gurale nacionalizaciju banaka i tešku industriju, te prijenos zemlje zadrugama seljaka.[103]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom PWN_KW_old
  2. ^ a b Krivosheev 1997, str. 79.
  3. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Sanford 20-24
  4. ^ Bunič 1994, str. 88.
  5. ^ a b c Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Wojsko92
  6. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Watson 713
  7. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Watson 695-722
  8. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Kitchen 74
  9. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Davies96 440
  10. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Roberts 74
  11. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom SCHULENBURG1
  12. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom SCHULENBURG2
  13. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom SCHULENBURG3
  14. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Degras 37-45
  15. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom PWN
  16. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Rummel 130
  17. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Rieber 30
  18. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Rummel 132
  19. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Kushner 219
  20. ^ a b c d Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Wettig 47
  21. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Davies72 29
  22. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Roshwald 37
  23. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Kutrzeba 524, 528
  24. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Davies 376
  25. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Davies 504
  26. ^ Osmańczyk-Mango str. 803
  27. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Watson 698
  28. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Gronowicz 51
  29. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Neilson 275
  30. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Carley 303-341
  31. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Kenéz 129-131
  32. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Watson 695
  33. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Shaw 119
  34. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Neilson 298
  35. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Watson 708
  36. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Shirer 536
  37. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Shirer 537
  38. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Neilson 315
  39. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Neilson 311
  40. ^ a b c Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Roberts 66-73
  41. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Shirer 503
  42. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Shirer 525
  43. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Sanford 21
  44. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Weinberg 963
  45. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Dunnigan 132
  46. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Snyder 77
  47. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Shirer 541
  48. ^ a b Osmańczyk-Mango str. 231
  49. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom pledge
  50. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Davies 371-373
  51. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Mowat 648
  52. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Henderson 16-18
  53. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Manvell-Fraenkel 76
  54. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Mowat 648-650
  55. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Stanley 29
  56. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Zaloga 80
  57. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Weinberg 55
  58. ^ "Nazi-Sovet Friendship: Voice of the 'Peace-Loving' Soviet Union" (jezik: engleski). Electronic Museum. 12. 5. 2011. Arhivirano s originala, 26. 12. 2014. Pristupljeno 2. 2. 2019. 
  59. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Piotrowski 295
  60. ^ "Zachód okazał się parszywieńki (Intervju sa Leszekom Moczulskim)" (jezik: poljski). 28. 8. 2009. Pristupljeno 2. 2. 2019. 
  61. ^ Grzelak & Stańczyk 2005, str. 242.
  62. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Moczulski 879
  63. ^ De Mowbray 1990, str. 283..
  64. ^ a b c Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Wojsko90
  65. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Gross 17
  66. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Gross 17-18
  67. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Taylor 38
  68. ^ a b c Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Fischer
  69. ^ Gorodetsky 1990, str. 27-41.
  70. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Leinwald
  71. ^ Dyukov & Orlenko 2011, str. 47.
  72. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Interia-Szack
  73. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Orlik-Rückemann 20
  74. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Moynihan 93
  75. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Tucker 612
  76. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Gross 32-33
  77. ^ Юрий Рубашевский (16. 9. 2011). "Радость была всеобщая и триумфальная" (jezik: ruski). Vecherniy Brest. Pristupljeno 2. 2. 2019. 
  78. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Montefiore 312
  79. ^ Liber 2002, str. 191.
  80. ^ a b c Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Prazmowska 44-45
  81. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Hiden-Lane 148
  82. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Stachura 125
  83. ^ a b c Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Hiden-Lane 143-144
  84. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Hehn 69-70
  85. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Jackson 75
  86. ^ Churchill 2013, str. 163.
  87. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Sanford 22-23, 39
  88. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Sanford 23
  89. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Grabowiec
  90. ^ Chodakiewicz 2004, str. 37.
  91. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Piotrowski 18
  92. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Gross 182
  93. ^ Gross 1982, str. 367-376.
  94. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Dallas 557
  95. ^ a b c Davies (1996) str. 1001–1003
  96. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Gross 24, 32-33
  97. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Piotrowski 11
  98. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Karta
  99. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Rieber 14, 32-37
  100. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Polish experts lower nation's WWII death toll
  101. ^ Lebedeva 2007, str. 28-45.
  102. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Trela-Mazur 294
  103. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Rieber 29-30
  104. ^ a b Wierzbicki, Marek (2003). "Stosunki polsko-białoruskie pod okupacją sowiecką (1939–1941)". Białoruskie Zeszyty Historyczne (jezik: poljski) (Biełaruski histaryczny zbornik) (20): 186–188. Arhivirano s originala, 23 Juni 2008. Pristupljeno 3. 2. 2019.  Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate= (pomoć)
  105. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Davies02 512-513
  106. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Nowak
  107. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Miner 41-42
  108. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Wilson 17
  109. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Soviet Note of April 25, 1943
  110. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Sanford 129
  111. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Sanford 127
  112. ^ Dean str. 144
  113. ^ Ther 1996, str. 779-805.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]