Idi na sadržaj

Sporazum iz Björköa

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sporazum iz Björköa
VrstaSporazum o međusobnoj odbrani
Potpisan24. juli 1905. (1905-07-24)
LokacijaBjörkö, Ruska Imperija
PotpisniciNjemačko Carstvo
Ruska Imperija

Sporazum iz Björköa, poznat i kao Sporazum iz Koivista, bio je tajni sporazum o međusobnoj odbrani potpisan 24. jula 1905. u Bjorköu između Vilima II iz Njemačkog Carstva i cara Nikole II iz Rusije. Vilim je bio glavni autor, ali je djelovao bez konsultacija sa svojim ministrima. Brzo je odbijen i nikada nije stupio na snagu.[1]

Tajni sastanak[uredi | uredi izvor]

Kaiserova jahta Hohenzollern.
Jahta cara Nikole II Standart.
Sporazum iz Björko

Tajni sporazum o međusobnoj odbrani potpisan je na sastanku koji je Vilim II organizovao samo četiri dana ranije. U nedelju 23. jula 1905, Kaiser je stigao u Björkö iz zaliva Viipuri svojom jahtom Hohenzollern, koja je potom bacila sidro u blizini jahte cara Nikole, Standart. Dokaz da je došlo do sastanka daju telegrami koje su oni razmijenili, nazvani Vili-Niki prepiska, koju je 1917. godine objavila nova revolucionarna vlast u Rusiji.[2]

Sporazum[uredi | uredi izvor]

Sporazum o odbrani sadržavao je četiri člana i potpisali su ga Vilim II i car Nikola II, a supotpisali su ga Heinrich von Tschirschky, šef njemačkog ministarstva vanjskih poslova i ministar mornarice Aleksej Birilev:[3]

Njihova Veličanstva carevi Rusije i Njemačke, kako bi osigurali nastavak mira u Evropi, dekretirali su sljedeće članove Sporazuma o odbrambenom savezu.

  1. U slučaju da jedno od dva carstva napadne neka evropska sila, njegov saveznik će mu pomoći u Evropi sa svim svojim kopnenim i morskim snagama.
  2. Visoke strane sporazuma se obavezuju da neće zaključivati posebne sporazume ni sa jednim zajedničkim protivnikom.
  3. Ovaj Sporazum stupa na snagu čim se zaključi mir između Rusije i Japana i ostaće na snazi sve dok se ne otkaže godinu dana unaprijed.
  4. Car svi Rusa će, nakon stupanja na snagu ovog ugovora, preduzeti neophodne korake da pokrene Francusku na ovaj sporazum i angažuje je da joj se pridruži kao saveznik.

Reakcije[uredi | uredi izvor]

Sporazum su morale ratificirati i njemačka i ruska vlada.

Njemačko Carstvo[uredi | uredi izvor]

Pokretački motiv za sporazum na njemačkoj strani bio je potkopavanje francusko-ruskog saveza i jačanje pozicije Njemačke u odnosu na Britaniju.[4] Prvobitno sastavljen kao globalni pakt o međusobnoj odbrani, Vilimovo umetanje riječi "en Europe" u prvi član, čime je ograničilo djelokrug sporazuma na Evropu, dovelo je Kaisera u sukob s njemačkim kancelarom Rajha, Bernhardom von Bülowom, koji nije bio unaprijed upozoren na kasni amandman.[4] Bülow je smatrao da bi bila potrebna podrška Rusije u vezi s britanskim prisustvom u Indiji, ali Vilim je mislio da će takve operacije samo uvući Njemačku u besplodni rat u toj regiji nauštrb položaja Njemačke u Evropi.[4] Bülow je zaprijetio da će podnijeti ostavku zbog neslaganja, što je izazvalo melodramatično pismo od Kaisera koje je završilo riječima: „Ako bi od vas stiglo pismo ostavke, sljedećeg jutra bi zatekli da Kaier više nije živ! Mislite na moju jadnu ženu i djecu!“[4] Bülow je stoga ponudio kompromis, ali prije nego što je pitanje moglo biti riješeno na njemačkoj strani, ruska vlada je odbila sporazum.[4]

Ruska Imperija[uredi | uredi izvor]

Iako je car Nikola potpisao ugovor, njegova vlada ga nije ratifikovala zbog već postojećeg francusko-ruskog saveza. Ruski premijer Sergey Witte i ministar vanjskih poslova Vladimir Lambsdorff nisu bili prisutni pri potpisivanju niti su prethodno konsultovani; oni su insistirali da sporazum ne bi trebao stupiti na snagu osim ako ga ne odobri i potpiše Francuska. Lambsdorff je rekao caru da je "nedopustivo istovremeno obećavati istu stvar dvjema vladama čiji su interesi međusobno suprotstavljeni".[5] Car je popustio pod njihovim pritiscima, na veliko zaprepaštenje Kaisera, koji je svom rođaku zamjerio: "Udružili smo se i potpisali pred Bogom, koji je čuo naše zavjete!... Šta je potpisano, potpisano je! i Bog je naš zavjetnik!"[6] Vilimov kancelar, grof Bernhard von Bülow, međutim, također je odbio da potpiše sporazum jer je Kaiser dodao amandman na nacrt, protivno savjetu, koji je ugovor ograničio na Evropu.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Roderick R. McLean ,"Dreams of a German Europe: Wilhelm II and the Treaty of Björkö of 1905." in The Kaiser: New Research on Wilhelm II’s Role in Imperial Germany (2003): 119-141.
  2. ^ Fay, str. 48, citing from A. A. Knopf's work (ed. Herman Bernstein), The Willy-Nicky Correspondence (January 1918). "Nobody has the slightest idea of meeting. The faces of my guests will be worth seeing when they suddenly behold your yacht. A fine lark. Tableaux. Which dress for the meeting? Willy." (Original text, in English).
  3. ^ Die Grosse Politik der Europäischen Kabinette 1871-1914, Vol.19, str. 465.
  4. ^ a b c d e Röhl, John C G (2008). Wilhelm II Into the Abyss of War and Exile, 1900-1941 (4th printing 2015 izd.). Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. 354-380. ISBN 9781107544192.
  5. ^ Reynolds, str. 23
  6. ^ Cecil, str. 102
  7. ^ Clark, str. 193