Srcopuc

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Srcopuc
Omalotheca pichleri
Status zaštite: Ugroženi
Sistematika
Carstvo Plantae
Porodica Compositae
(Asteraceae)
Rod Omalotheca
Vrsta Omalotheca pichleri

Srcopuc ili Pichlerov runolistak (Mu Rb.) J. Holub (lat. Omalotheca pichleri − sinonimi: Gnaphalium piehleri Murb., G. roeseri Boiss.& Heldr. var. piehleri (Murb.) Hayek i G. fuseum Vis. − je endemska biljka Jugoistočnih Dinarida. U diploidnoj hromosomskoj garnituri ima 2n=? Pripada porodici Compositae (Asteraceae) − glavočike.[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Srcopuc je višegodišnja, busenasta zeljasta, krat­kog kvrčičavog korijena. Ima brojne stabljike koje su sisoke 5-15 cm, uspravne i jednostavne. Tanke su i nose 2-4(-5) list]a, vunasto-puste­ naste. Listovi su dlakavi i bijelopustenasti, a oni rozeti izduženi i zašiljeni, postepeno se sužaa­vajući u dugu peteljku. Pri vrhu su šiljati. Imaju jed­ani izrazit nerv, a dugi su 6-8(-10) cm, široki i 2-2,5 mm. Listovi na stabljici su zašiljeno-linearni.

Cvjeta u julu i augustu. Žute cvjetne glavice su u skupinama, sje­deće ili na kratkim, do 10 mm dugim, drškama. U centru svake glavice su dvospolni, a po obodu ženski cvjetovi. Ovojni listići elipsoidni ili elipsoidno duženi, zašiljeni, bijelo-pustenasti, a pri vrhu su ke­ stenjasto smeđi. Svijetlosmeđa ahenija je jajoliko-cjevasta, sti­snuta i obrasla svilenkastim dla­čicama. Papus je bijel i 2,5-3 puta duži od ahenije.

Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Ova biljka raste upukotinama krečnjačkih sti­jena subalskog i alpskog pojasa u gdje je karakteristična vrsta fitocenozâ pripadajuće vegetacije, na nadmorskim visinama između 2.000 i 2.500 m. Poluskiofitna je i heliofitna vrsta pretezno na sjevernim i sjevero­istočnoj ekspozicijama. Inače se javlja se u rasponu nadmorsih visina od oko 700 m (Dobra voda kod Lastve u Hercegovini), pa sve do 2.500 m.

Srcopuc je endem jugoistočnih Dinarida, od Hercegovine do sjeverne Albanije. U Bosni i Hercegovini je ima na Zelengori, Bijeloj gori i Orjenu. dr.). Locus classicus je u Hercegovini: Bijela gora (leg. 1869. F. Maly), Murbeek S. 1891).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]