Stambeni kompleks Bišćevića-Lakišića

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Stambeni kompleks Bišćević - Lakšić, Biščevića ćošak ili Turska kuća, pripada osmanlijskom periodu i nalazi se u gradu Mostaru. Proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. [1]. Stambeni kompleks Bišćević - Lakišić smješten je uz rijeku Neretvu.

Historija[uredi | uredi izvor]

Jedan od najreprezentativnijih stambenih objekata iz osmanskog doba u gradu Mostaru je Bišćević-Lakišić stambeni kompleks. Datira s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Cijeli stambeni kompleks, prvobitno, pripadao je Bišćevićima, uglednoj mostarskoj porodici. U drugoj polovini 19. stoljeća, sa uvećanjem porodice, kompleks podijeljen je na tri zasebne cjeline.

Sjeverniji dio parcele danas pripada Općini Mostar. Centralni dio parcele, Bišćevića kuća, i danas pripada porodici Bišćević, odnosno nasljednicima, s tim da je kuća pretvorena u privatni muzej tradicionalne kuće iz osmanlijskog perioda. Južniji dio parcele, koji pripada porodici Lakišić, i danas koristi se za stanovanje.

Bišćevići su stara muslimanska porodica čiji članovi žive u Mostaru od početka 17. stoljeća. Dva sokaka u Mostaru, jedan na Carini i drugi u Donjoj mahali, nose po njima svoje nazive od 1867. godine.

Opis[uredi | uredi izvor]

Ćošak isturen nad Neretvom na dva veoma visoka i smjelo postavljena kamena stuba, predstavlja ovu kuću kao najsmjelije komponovano djelo stambene arhitekture iz osmanskog perioda u Mostaru. Kamerija ili divanhana je očuvala izvorni otomanlijski stil, kuća obiluje autentičnim namještajem, a bašta je reprezentativni primjer osmanskog stila gradnje. [2].


Kompleks je do danas ostao relativno neizmijenjen i sastoji se iz dva dijela: selamluk (muška avlija ili dio kuće za prijem gostiju i poslovne razgovore), koji čini Biščevića kuća, i haremluk (ženska avlija ili porodični, intimni dio objekta), koji je predstavljen dijelom Lakišića kuće. “Haremluk” je okružen visokim zidovima zbog zaštite od vjetra, jakog hercegovačkog sunca i zaštita žene i njene privatnosti. Prema konceptu prostorne organizacije, Bišćevića kuća predstavlja tip kuće sa vanjskim holom. Vanjski hol je natkriven, otvoren sa istočne strane, a spratni dio oslonjen je na drvene stupove.

Lakšića kuća prvobitno činila je cjelinu sa Bišćevića kućom. Bila namijenjena je privatnom životu porodice, te je stoga bila veća u dimenzijama, sa više prostorija za stanovanje, manje raskošna i dekorirana.

Sadašnje stanje spomenika[uredi | uredi izvor]

Bišćevića kuću su nakon II svjetskog rata vlasnici pretvorili u privatni muzej, nazvan Muzej osmanlijske kuće. Sami vlasnici su nastavili živjeti u kući. Muzej se sastoji od 3 sobe. Mala spavaća soba namijenjena je isključivo bračnom paru. Ženska soba – divanhana je ljetna soba jer nema prozora, a otvorena je čak i u toku zime. Najljepša soba u kući je muška soba koja se nalazi na dva stuba visine po 12 metara. Ima prozore oblika kao i u džamiji i krov u obliku kupole, što sve ukazuje na bogatstvo porodice.

Tokom rata 1992-1995. godine, kuća je oštećena. Nakon rata, kuća je popravljena, i muzej ponovo otvoren. U relativno dobrom je stanju.

Lakišića kuća takođe pretrpjela je velika oštećenja. Po dogovoru između fondacije «Stari Mostar» i vlasnice kuće, obavljena je restauracija i rekonstrukcija kuće (zidarski, tesarski, krovopokrivački, fasaderski i fini radovi). Koristi se za stanovanje saradnika AKTC (The Aga Khan Trust for Culture, Geneva) u Mostaru i u izuzetno dobrom je stanju. [3]

Kuća na sjevernom dijelu stambenog kompleksa je zatvorena i napuštena.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Stambeni kompleks Biščević-Lakšić". kons.gov.ba. Pristupljeno 9. 2. 2017.[mrtav link]
  2. ^ "Biščevića kuća". Turistička zajednica HNK. Arhivirano s originala, 12. 6. 2017. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  3. ^ Biščevića kuća