Staro vojničko groblje na području Hrtar

Staro vojničko groblje na području Hrtar u selu Milatkovićima, općina Čajniče, čine ostaci starog vojnog mezarja iz osmanskog doba. Proglašeno je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.^[1]

Lokacija[uredi | uredi izvor]

Staro vojničko groblje nalazi se u šumi oko pola sata hoda prema zapadu od sela Milatkovići, u predjelu koji nosi naziv Hrtar, na površini od oko 150x50 m. Čine ga jedan kompletan grob sa nišanima, dva izvaljena nišana i gomila kamenja od sedre koje je služilo kao okvir grobova, obraslo mahovinom. Cijeli teren je prekriven suhim lišćem i granjem, a ponegdje raslinjem. Nije moguće ustanoviti koliko je bilo grobova na groblju.

Historija[uredi | uredi izvor]

Čajniče je zauzeto tokom osmanske ofanzive na područje Hercegove zemlje koja je počela u ljeto 1465. godine. Prvo su pali istočni dijelovi, među njima gradovi Mileševac i Samobor. Čajniče i Samobor su upisani, sa ostalim okolnim nahijama i mjestima Pljevlja, Foča, Goražde, Bistrica sa Ustikolinom, Osanica i dr. u defteru iz 1468/69. u nahiji Samobor, u Vilajetu Hercek u Bosanskom sandžaku. Nahija Samobor ili Pribud se u osmanskim popisima spominje pod dvostrukim imenom sve do XVIII vijeka. U istom popisu Čajniče je označeno „u nahiji Samobor pazar Čajniče», upisan u carski has sa gvozdenim majdanom, šest samokova i 415 talioničarskih peći. U popisu iz 1477. godine Čajniče je upisano u carski has sa 190 porodica i 5 neoženjenih. Nahija je pripadala kadiluku Drina, a 1572. godine Čajniče se spominje kao kasaba u fočanskom kadiluku. Od 1582. je postao samostalan kadiluk, pod koji su pripale nahije Pribud i Samobor (nekada jedna nahija), Dubštica (sa centrom u Rudom) i Međurječje.^[2]

Opis[uredi | uredi izvor]

Sačuvani grob je dužine oko 3 m, sa uspravno postavljenim nišanima. Orijentiran je u osnovnom pravcu zapad–istok sa otklonom prema sjeveru, a ne prema jugoistoku kako je to uobičajeno, što je i slučaj u velikom groblju na Presjeci kod Ustikoline. Grob je obrubljen klesanim sedrenim bazamentima različite veličine, koji odaju utisak masivnih klesanika.

Doglavni nišan (visine oko 2,20 m), kvadratnog je presjeka, sa izduženim vratom na vrhu, turbanom i mudžeretom. Na doglavnom nišanu su urezani: koplje sa zastavicom i kriva sablja. Oba motiva se često javljaju na prvim poznatim nišanima iz druge polovine XV i iz XVI vijeka, koji su po obliku zdepastiji, grublje izrade i najčešće prizmatično završeni. Donožni nišan je u obliku uske vertikalne ploče koja se završava na sljeme, širine oko 30 cm, debljine oko 12 cm.

Dva oborena nišana vjerovatno pripadala su jednom grobu.

Na lokaciji groblja ima još raznog drugog tvrđeg kamenja, ali nije utvrđena njihova namjena (možda amorfni stećci).

Nišan sa turbanom u Milatkovićima ima sve oznake jednog šehitskog groba, kako po veličini, materijalu i izradi nišana, tako i po izboru ukrasnih motiva (koplje sa zastavicom i sablja) i po veličini groba. Najsličniji nišan ovom spomeniku nalazi se na starom muslimanskom groblju na lokalitetu «Varoš“ u zaseoku Popovići kod Kalinovika.^[3]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Azra Redžić, Staromuslimansko groblje na Presjeci kod Ustikoline, Gornje Podrinje u doba Kosača, IV, Sarajevo, 1977., str. 66. - 71.
Azra Redžić, Staromuslimansko groblje na Presjeci kod Ustikoline, Naše starine br. XVI – XVII, Sarajevo, 1984., 187. – 199.