Sticklerov sindrom

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sticklerov sindrom
(Nasljedna pogresivna artrooftalmopatija)
Autosomal dominant - en.svg
Sticklerov sindrom nasljeđuje se po autosomno dominantnom obrascu
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10Q87.8
ICD-9759.89
OMIM108300 OMIM: 277610 OMIM: 184840
DiseasesDB29327

Sticklerov sindrom (nasljedna progresivna artrooftalmodistrofija) je grupa vrlo rijetkih genetičkih poremećaja koji zahvataju vezivno tkivo, posebno kolagen.[1] Sticklerov sindrom je podtip kolagenopatije, tipovi II i XI. Sticklerov sindrom karakteriziraju karakteristične abnormalnosti lica, problemi s očima, gubitak sluha i problemi sa zglobovima i skeletom. Prvi put ga je proučavao i karakterizirao Gunnar B. Stickler 1965. godine.[1]

Znakovi i simptomi[uredi | uredi izvor]

Osobe sa Sticklerovim sindromom doživljavaju niz znakova i simptoma. Neki ljudi ih nemaju, dok drugi imaju neka ili sva obilježja opisana u nastavku. Osim toga, svaka karakteristika ovog sindroma može varirati od suptilne do teške.[2]

Obilježavajuća karakteristika Sticklerovog sindroma je pomalo spljošten izgled lica. Ovo je uzrokovano nedovoljno razvijenim kostima na sredini lica, uključujući jagodice i nosni most. Posebna grupa fizičkih svojstava, nazvana Pierre Robinova sekvenca, uobičajena je kod djece sa Sticklerovim sindromom. Robinova sekvenca uključuje U– ili ponekad V-oblik rascjepa nepca (otvor na krovu usta) sa jezikom koji je prevelik za prostor koji formira mala donja vilica. Djeca sa rascjepom nepca također su sklona infekcijama uha i povremeno teškoćama pri gutanju.

Mnogi ljudi sa Sticklerovim sindromom su vrlo kratkovidni (opisani kao da imaju visok stepen miopije) zbog oblika očiju. Osobe sa zahvaćenim očima skloni su povećanom očnom pritisku (okularna hipertenzija) što može dovesti do glaukoma i kidanja ili odvajanja (ablacije) mrežnjača, osjetljivih na svjetlost (retinska hipertenzija). Također se može pojaviti i katarakt, kao očna komplikacija povezana sa Sticklerovim sindromom. Želatinasta supstanca unutar oka (staklasto tijelo) ima karakterističan izgled kod tipova Sticklerovog sindroma povezanih sa genima COL2A1 i COL11A1. Zbog toga se savjetuju redovni pregledi kod specijaliste oftalmologa. Tip Sticklerovog sindroma povezan sa genom COL11A2 ne utiče na oko.[3]

Ljudi sa ovim sindromom imaju probleme koji utiču i na organe osim očiju i ušiju.[2] Artritis, abnormalnost na krajevima dugih kostiju, abnormalnost pršljenova, zakrivljenost kičme, skolioza, bol u zglobovima i dvostruki zglobovi su problemi koji se mogu javiti u kostima i zglobovima. Fizičke karakteristike ljudi sa Sticklerom mogu uključivati ravne obraze, ravan nosni most, malu gornju vilicu, izražen žljeb gornje usne, malu donju vilicu i abnormalnosti nepca, koje se s godinama smanjuju i normalan rast, a abnormalnosti nepca se mogu liječiti rutinskom operacijom. Još jedno obilježje ovog sindroma je blaga spondiloepifizna displazija koja može uzrokovati smanjenu tjelesnu visinu.

Znak Sticklerovog sindroma je i blagi do težak gubitak sluha koji za neke ljude može biti progresivan (vidi gubitak sluha s kraniofacijalnim sindromima). Zglobovi oboljele djece i mladih odraslih mogu biti vrlo fleksibilni (hipermobilni). Artritis se često pojavljuje u ranoj dobi i pogoršava se kako osoba stari. Poteškoće u učenju koje nisu uzrokovane manjkom inteligencije mogu se pojaviti i zbog oštećenja sluha i vida ako škola nije obaviještena, a učeniku se ne pomaže u okruženju za učenje.[4][5]

Smatra se da je Stiklerov sindrom povezan sa povećanom incidencom prolapsa mitralnog srčanog zaliska, iako nijedno definitivno istraživanje to ne podržava.

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Smatra se da sindrom nastaje mutacijom nekoliko gena za sintezu kolagena tokom fetusnog razvoja. To je spolno nezavisna autosomno dominantna osobina što znači da osoba sa sindromom ima 50% šanse da ga prenese na svako dijete. Identificirane su tri varijante Sticklerovog sindroma, a svaka je povezana s genom za biosintezu kolagena. Pretpostavlja se da je uzrok ovog sindroma metabolički defekt hijaluronske kiseline i kolagena tipa 2-d.

Genetika[uredi | uredi izvor]

Stiklerov sindrom uzrokuju mutacije u genima COL11A1, COL11A2 i COL2A1. Ovi geni su uključeni u proizvodnju kolagena tipa II i tipa XI. Kolageni su složene molekule koji daju strukturu i snagu vezivnom tkivu (tkivo koje podržava zglobove i tjelesne organe). Mutacije u bilo kojem od ovih gena ometaju proizvodnju, obradu ili sklapanje kolagena tipa II ili tipa XI. Defektne molekule kolagena ili smanjene količine kolagena utiču na razvoj kostiju i drugih vezivnih tkiva, što dovodi do karakterističnih osobina Sticklerovog sindroma.[2][3][5][6][7]

Drugi, još nepoznati, geni također mogu učestvovati u pojavi Sticklerovog sindroma jer nemaju svi pogođeni tim stanjem mutacije u jednom od tri identificirana gena..[8]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Tipovi[uredi | uredi izvor]

Genetičke promjene povezane susa sljedećim tipovima Sticklerovog sindroma:[3][6]

  • Sticklerov sindrom, COL2A1 (75% slučajeva Sticklera)
  • Sticklerov sindrom, COL11A1
  • Sticklerov sindrom, COL11A2 (neokularni)
  • Sticklerov sindrom, COL9A1 (recesivna varijanta)
  • Sticklerov sindrom, COL9A2 (recesivna varijanta)
  • Sticklerov sindrom, COL9A3 (recesivna varijanta)
  • Sticklerov sindrom, LOX3 (recesivni, prijavljeno sedam slučajeva)

Kontroverzno je da li postoje dva ili tri tipa Sticklerovog sindroma. Svaki tip je ovdje predstavljen prema uključenom genu. Klasifikacija ovih stanja mijenja se, kako se više saznaje o genetičkim uzrocima.

Liječenje[uredi | uredi izvor]

Mnogi stručnjaci koji će vjerovatno biti uključeni u liječenje onih sa Sticklerovim sindromom, uključuju anesteziologe, oralne i maksilofacijalne hirurge, kraniofacijalne hirurge, specijaliste za uho, nos i grlo, oftalmologe i optometriste, audiologe, logopede, radne terapeute, fizioterapeute i reumatologe.

Historija[uredi | uredi izvor]

Naučnici koji se povezuju s otkrićem ovog sindroma su:

Tkođer pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Stickler G. B.; Belau P. G.; Farrell F. J.; Jones J. F.; Pugh D. G.; Steinberg A. G.; Ward L. E. (1965). "Hereditary Progressive Arthro-Ophthalmopathy". Mayo Clin Proc. 40: 433–55. PMID 14299791.
  2. ^ a b c Richards AJ, Baguley DM, Yates JR, Lane C, Nicol M, Harper PS, Scott JD, Snead MP (2000). "Variation in the vitreous phenotype of Stickler syndrome can be caused by different amino acid substitutions in the X position of the type II collagen Gly-X-Y triple helix". Am J Hum Genet. 67 (5): 1083–94. doi:10.1016/S0002-9297(07)62938-3. PMC 1288550. PMID 11007540.
  3. ^ a b c Annunen S, Korkko J, Czarny M, Warman ML, Brunner HG, Kaariainen H, Mulliken JB, Tranebjaerg L, Brooks DG, Cox GF, Cruysberg JR, Curtis MA, Davenport SL, Friedrich CA, Kaitila I, Krawczynski MR, Latos-Bielenska A, Mukai S, Olsen BR, Shinno N, Somer M, Vikkula M, Zlotogora J, Prockop DJ, Ala-Kokko L (1999). "Splicing mutations of 54-bp exons in the COL11A1 gene cause Marshall syndrome, but other mutations cause overlapping Marshall/Stickler phenotypes". Am J Hum Genet. 65 (4): 974–83. doi:10.1086/302585. PMC 1288268. PMID 10486316.
  4. ^ Admiraal RJ, Szymko YM, Griffith AJ, Brunner HG, Huygen PL (2002). "Hearing impairment in Stickler syndrome". Adv Otorhinolaryngol. Advances in Oto-Rhino-Laryngology. 61: 216–23. doi:10.1159/000066812. ISBN 3-8055-7449-5. PMID 12408087.
  5. ^ a b Nowak CB (1998). "Genetics and hearing loss: a review of Stickler syndrome". J Commun Disord. 31 (5): 437–53, 453–4. doi:10.1016/S0021-9924(98)00015-X. PMID 9777489.
  6. ^ a b Liberfarb RM, Levy HP, Rose PS, Wilkin DJ, Davis J, Balog JZ, Griffith AJ, Szymko-Bennett YM, Johnston JJ, Francomano CA, Tsilou E, Rubin BI (2003). "The Stickler syndrome: genotype/phenotype correlation in 10 families with Stickler syndrome resulting from seven mutations in the type II collagen gene locus COL2A1". Genet Med. 5 (1): 21–7. doi:10.1097/00125817-200301000-00004. PMID 12544472.
  7. ^ Snead MP, Yates JR (1999). "Clinical and Molecular genetics of Stickler syndrome". J Med Genet. 36 (5): 353–9. doi:10.1136/jmg.36.5.353 (neaktivno 31. 10. 2021). PMC 1734362. PMID 10353778.CS1 održavanje: DOI nije aktivan od 2021 (link)
  8. ^ Parke DW (2002). "Stickler syndrome: clinical care and molecular genetics". Am J Ophthalmol. 134 (5): 746–8. doi:10.1016/S0002-9394(02)01822-6. PMID 12429253.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]