Sudovnjača

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Sudovnjača
Chorioidea
Blausen 0388 EyeAnatomy 01.png
Poprečni presjek ljudskog oka sa obiljženom sudovnjačom (na vrhu)
Detalji
Sistem Čulo vida
Identifikatori
Gray's p.1009
MeSH A09.371.894.223
TA A15.2.03.002
FMA 58298
Anatomska terminologija

Sudovnjača – poznata i kao horoidea – je prokrvljeni sloj oka, sastavljen od vezivnog tkiva. Nalazi se između mrežnjače i rožnjače. Debljina ljudske sudovnjače je daleko najveća u zadnjem dijelu oka (0,2 mm), dok se u okolnim područjima sužava na 0,1 mm. Preko nje u oko se dopremaju kisik i hranjive tvari na vanjski sloj mrežnjače. Uz cilijarno tijelo i šarenicu, formira srednju očnu ovoivojnicu (uvein trakt).[1][2][3]

Slojevi[uredi | uredi izvor]

Sudovnjača je sastavljena od četiri lista (lamine).

  • Suprasudovnjačni list čine lamele kolagenih i elastičnih vlakana koje su obložene endotelom, sa prednjim krajem na sudovnjači, a otraga na bionjači. Prilikom akomodacije oka, lamele djeluju kao antagonisti cilijarnom mišiću, jer nakon popuštanja stezanja ovog mišića vraćaju sudovnjaču u prvobitni položaj. Sistem pukotina između lamela uvezan je u kapilarni prostor (Spatium perichorioideale), kroz koji se meridijanski, prema naprijed, pružaju cilijarne žile i nervi na putu prema cilijarnom tijelu i šarenici.
  • Vaskulozni list uključuje velike arterijske ogranke kratkih cilijarnih arterija, venske ogranke koji se ulijevaju u vrtložne vene, te vezivno tkivo.
  • Koriokapilarni list sastoji se od spletova kapilara koje grade režnjiće. Glavna funkcija im je da ishrana vanjskih pet slojeva mrežnjače (tzv. avaskularni slojevi mrežnjače).
  • Bazni list (Bruchova membrana) satavljena je od tanke mreže elastičnih vlakana, a priliježe uz pigmentni sloj mrežnjače.[4]

Prokrvljavanje[uredi | uredi izvor]

Sudovnjača dobija krv iz stražnje cilijarne arterije koja je u stvari grana očne arterije. Arterije ncirkulacjenog krvotoka, koje opskrbljuju srednju očnu ovojnicu (uveu) te srednje i vanjske slojeve mrežnjače, grane su očne arterije, koje ulaze u očnu jabučicu bez prolaska uzduž vidnog nerva. S druge strane, mrežnjačna cirkulacija, koja polazi od njene centralne arterije, koja je također grana opčne arterije, prolazi skupa s vidnim nervom. Granaju se u segmentne ogranke do arteriola i međusobno se ne povezuju. To je klinički važno za bolesti koje pogađaju krvnu opskrbu sudovnjače. Makula (žuta mrlja), koja je odgovorna za centralni vid, kao i prednji dio vidnog nerva, potpuno ovise o prokrvljenosti sudovjače.

Mehanizam[uredi | uredi izvor]

Melanin, tamni pigment, pomaže sudovnjači u ograničenju nekontrolirane refleksije svjetlosnih zraka u oku koje bi mogle rezultirati viđenjem mutne slike. Kod ljudi i većine primata, melanin se prosijava kroz sudovnjaču. Kod osoba sa albinizmom tu najčešće nema melanina pa je vid jako slab. U mnogih životinja djelomična odsutnost pigmenta omogućava superioran noćni vid. Kod tih životinja melanin je odsutan u dijelu sudovnjače, a unutar je sloj tkiva (tapetum lucidum) koje dobro reflektira svjetlost, pomažući skupljanje zraka i reflektirajući ih kontrolirano. Nekontrolirana refleksija svjetla iz mračne sudovnjače na fotografijama, npr., daje efekt crvenih očiju, dok kontrolirana refleksija iz tapetum lucidum ima svjetlucajuće efekte.[5][6][7]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  2. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  3. ^ Borovac I., Ur. (2012): Čovjek - velika ilustrirana enciklopedija. Mozaik knjiga, ISBN 978-953-196-999-4.
  4. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  5. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  6. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  7. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010)ː The Oxford Textbook of Medicine Archived 21 March 2012[Date mismatch] at the Wayback Machine. (5th ed.). Oxford University Press

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]