Idi na sadržaj

Sveti Eustahije (ostrvo)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sveti Eustahije
Skyline {{{službeno_ime}}}
Koordinate: 17°29′N 62°59′W / 17.483°N 62.983°W / 17.483; -62.983
SjedišteOranjestad
Površina
 • Ukupno21 km2
Stanovništvo 
 • Ukupno3,270
Vremenska zonaAST
Pozivni broj+599
ISO 3166-2BQ-SE, NL-BQ3

Sveti Eustahije (poznat i kao Sint Eustatius,[1] lokalno kao Statia[2]) ostrvo je u Karibima. To je posebna općina (službeno "javno tijelo") Holandije.[3]

Ostrvo se nalazi na sjeveru Ostrva privjetrine, jugoistočno od Djevičanskih ostrva. Sveti Eustahije nalazi se neposredno sjeverozapadno od Saint Kittsa i jugoistočno od Sabe. Regionalni glavni grad je Oranjestad. Ostrvo ima površinu od 21 km2. Putnici koji na ostrvo dolaze zračnim putem koriste Aerodrom F. D. Roosevelt.

Nekada dio Holandskih Antila, Sveti Eustahije je 2010. postao javno tijelo Holandije.[4] Dio je Holandskih Kariba, koje čine Aruba, Bonaire, Curaçao, Saba, Sveti Eustahije i Sint Maarten. Zajedno sa Bonairom i Sabom formira BES ostrva, koja se još nazivaju Karipskom Holandijom.[5]

Sveti Eustahije imao je važnu ulogu u Američkom ratu za nezavisnost, snabdijevajući američke pobunjenike ratnim materijalom, posebno barutom. Britanci su zauzeli Svetog Eustahija, što je bio težak udarac za SAD i njegove evropske saveznike. Francuska mornarica je kasnije tokom rata ponovo zauzela ostrvo.[6]

Etimologija

[uredi | uredi izvor]

Ime ostrva, Sint Eustatius, holandski je izraz za Svetog Eustahija (ponegdje se piše i Eustathius), poznatog kršćanskog mučenika, koji se na španskom naziva San Eustaquio, a na portugalskom Santo Eustáquio ili Santo Eustácio.

Prethodni holandski naziv ostrva bio je Nieuw Zeeland (Novi Zeland), nazvan prema Zelanđanima koji su se tamo naselili 1630-ih.[7][8] Ubrzo nakon toga preimenovan je u Sint Eustatius.[7]

Naziv naroda Arawak za ostrvo je Aloi (Ostrvo oraha).[9][10]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Rana historija

[uredi | uredi izvor]
Karta Sint Eustatiusa iz Encyclopaedie van Nederlandsch West-Indië (1914–1917)

Najraniji poznati stanovnici Sint Eustatiusa bili su Arawaci, a nakon njih Karibljani.[11] Ove su se populacije doselile na sjever iz Južne Amerike preko Malih Antila.[11][12] Arheološka iskopavanja početkom 20. vijeka otkrila su tragove pretkolumbovskih naselja u zaljevima Orange Bay i Golden Rock; drugi lokalitet služi za proučavanje ranog domorodačkog naseljavanja ostrva.[13][14]

Prvo potvrđeno evropsko opažanje dogodilo se 1595. tokom putovanja Francisa Drakea i Johna Hawkinsa.[15][16] Nakon početnog evropskog naseljavanja u 17. vijeku pa sve do početka 19. vijeka, kontrola nad Sint Eustatiusom mijenjala se dvadeset i jedan put između Nizozemske, Velike Britanije i Francuske.[15][17]

Godine 1625. na ostrvo su stigli engleski i francuski kolonisti.[18] Francuzi su 1629. izgradili drvenu bateriju na današnjem mjestu tvrđave Fort Oranje.[19] Obje su grupe napustile naselje u roku od nekoliko godina zbog ograničenih zaliha slatke vode.[20][21]

Uprava Holandske zapadnoindijske kompanije

[uredi | uredi izvor]
Savremena topografska karta Sint Eustatiusa

Godine 1636. zelandska komora Holandske zapadnoindijske kompanije (WIC) preuzela je vlasništvo nad ostrvom, koje je tada zabilježeno kao nenaseljeno.[22][23] Do 1678. ostrva Sint Eustatius, Sint Maarten i Saba bila su pod direktnom upravom WIC-a, a regionalni zapovjednik bio je stacioniran na Sint Eustatiusu.[24][25]

Početne trgovačke aktivnosti bile su usmjerene na uzgoj duhana i šećerne trske, ali se privredna uloga ostrva preusmjerila prema transatlantskoj trgovini robljem i međukolonijalnoj trgovini.[26][27]

Status slobodne luke i trgovina robljem

[uredi | uredi izvor]
Historijska gravura prilaza Sint Eustatiusu s Karipskog mora

Sint Eustatius služio je kao tranzitno skladište za transatlantsku trgovinu robljem kojom je upravljao WIC.[28][29] Širom ostrva razvila se plantažna infrastruktura koja je koristila rad porobljenih ljudi za uzgoj šećerne trske, duhana, pamuka, kafe i indiga.[30][31] Do 1774. zapisi navode 75 aktivnih plantaža na ostrvu, uključujući Gilboa, Kuilzak, Zelandia, Zorg en Rust, Nooit Gedacht, Ruym Sigt i Golden Rock.[32][33]

Sredinom 18. vijeka geografski položaj ostrva, u kombinaciji s velikom prirodnom lukom i statusom bescarinske slobodne luke od 1756, učinili su ga glavnim središtem razmjene robe, pretovara porobljenih ljudi i trgovine kojom su zaobilazni regionalni monopolisti.[28][34][35] Radi olakšavanja međukolonijalne trgovine robljem prema susjednim ostrvima, unutar kompleksa Waterfort, poznatog i kao tvrđava Amsterdam, izgrađeno je dvokatno skladište za porobljene ljude, koje je radilo do oko 1740.[36][37] U skladištu je obično bilo između 400 i 450 ljudi u bilo kojem trenutku.[38]

Širenje ostrvske privrede donijelo mu je nadimak "Zlatna stijena".[28][39] U obraćanju parlamentu 1781. britanski državnik Edmund Burke opisao je trgovačku ulogu ostrva:

Ono nema vlastitih proizvoda, nema utvrđenja za odbranu, ni ratničkog duha ni vojnih propisa ... Njegova korisnost bila je njegova odbrana. Univerzalnost njegove upotrebe, neutralnost njegove prirode bili su njegova sigurnost i zaštita. Njegovi vlasnici su, u duhu trgovine, od njega napravili emporij za cijeli svijet... Njegovo bogatstvo bilo je ogromno, proizašlo iz njegove marljivosti i prirode njegove trgovine.

"Prvi pozdrav"

[uredi | uredi izvor]
Guverner Johannes de Graaff

Tokom Američkog rata za nezavisnost, Sint Eustatius postao je izvor vojne opreme za kontinentalne snage, prodajući oružje i municiju američkim kolonijama.[40][41] Dana 16. novembra 1776. američki brig sa 14 topova Andrew Doria, pod zapovjedništvom kapetana Isaiaha Robinsona, uplovio je na sidrište ispod tvrđave Oranje, vijoreći kontinentalnu zastavu. Robinson je ispalio pozdrav od trinaest topovskih hitaca, koji je predstavljao trinaest kolonija. Guverner Johannes de Graeff odgovorio je pozdravom od jedanaest hitaca iz topova tvrđave, u skladu s međunarodnim protokolom prema kojem se broj hitaca smanjivao pri pozdravu zastavi nesuverenog entiteta. Ovaj odgovor predstavljao je rani međunarodni čin priznanja američkog broda koji je nosio zastavu revolucionarnih snaga.[34][42]

Andrew Doria je potom na ostrvu kupio municiju i De Graeffu predao primjerak Deklaracije nezavisnosti.[43] Raniji primjerak namijenjen Holandiji Britanci su zaplijenili, umotan u dokumente napisane na jidišu i upućene jevrejskim trgovcima u Holandiji, koje su britanske vlasti isprva smatrale šifriranim tekstom.[44]

Prikaz broda Andrew Doria koji prima „Prvi pozdrav“ iz tvrđave Oranje, 16. novembra 1776.

Dana 27. februara 1939. američki predsjednik Franklin D. Roosevelt posjetio je Sint Eustatius na brodu USS Houston kako bi postavio bronzanu ploču u spomen na pozdrav iz 1776.[45] Ploča je postavljena na vrhu zidina tvrđave Oranje i navodi da je "ovdje suverenitet Sjedinjenih Američkih Država prvi put formalno priznat nacionalnom brodu od strane stranog zvaničnika".[46] Ovaj događaj poslužio je kao osnova za studiju historičarke Barbara W. Tuchman The First Salute iz 1988.[47]

Britansko zauzimanje i privredni pad

[uredi | uredi izvor]

Trgovina između Sint Eustatiusa i Sjedinjenih Američkih Država bila je jedan od glavnih razloga što je Velika Britanija objavila rat Republici Holadniji, čime je započeo Četvrti anglo-nizozemski rat (1780–1784).[34][48] Godine 1778. Lord Stormont izjavio je u britanskom parlamentu da bi "da je Sint Eustatius potonuo u more tri godine ranije, Ujedinjeno Kraljevstvose se već obračunalo s Georgeom Washingtonom", odražavajući historijske procjene prema kojima je značajan dio američkog revolucionarnog vojnog snabdijevanja i komunikacija prolazio preko ostrva.[49][50]

Dana 3. februara 1781. britanska flota od 15 linijskih brodova pod admiralom Georgeom Brydgesom Rodneyjem stigla je na ostrvo s 3.000 vojnika. Ne znajući da je rat formalno objavljen, guverner De Graeff predao je ostrvo nakon što je ispalio dva ceremonijalna hica kao znak otpora u čast holandskog admirala Lodewijk van Bylandt, koji je komandovao brodom u luci.[51][52] Britanske snage zaplijenile su trgovačku robu ostrva, javne zalihe i privatnu imovinu.[51]

Deset mjeseci kasnije francuske snage zauzele su ostrvo. Nizozemska je 1784. ponovo preuzela kontrolu nad teritorijem na osnovu mirovnih pregovora.[51][53] Naknadne francuske i britanske vojne okupacije između 1795. i 1815, tokom Francuskih revolucionarnih ratova i Napoleonskih ratova, poremetile su regionalne trgovačke puteve.[54] Sint Eustatius se 1816. vratio pod holandsku upravu, ali njegova trgovačka uloga nije obnovljena jer su američke trgovačke mreže zaobilazile luku, a regionalna trgovina se preusmjerila prema Curaçau i Sint Maartenu.[55] Popis stanovništva iz 1790. zabilježio je ukupno 8.124 stanovnika, a broj stanovnika opadao je tokom 19. i početkom 20. stoljeća, sve do 921 stanovnika 1948.[56][57]

Jevrejska zajednica i protjerivanje 1781.

[uredi | uredi izvor]
Sačuvani zidovi sinagoge Honen Dalim

Jevrejski trgovci dokumentovani su na Sint Eustatiusu od 1660; bavili su se trgovinom, brodovlasništvom i upravljanjem plantažama.[58][59] Do 1750. jevrejski stanovnici činili su značajan dio slobodnog stanovništva ostrva, s više od 450 ljudi od približno 800 slobodnih građana.[60][61] Stanovništvo je obuhvatalo i sefardske i aškenaske zajednice.[62] Popis iz 1781. zabilježio je da su jevrejski stanovnici posjedovali 86 porobljenih ljudi, što je činilo približno 6,4% ukupnog broja porobljenog stanovništva ostrva.[63]

Nakon britanskog zauzimanja ostrva 3. februara 1781, admiral Rodney usmjerio je mjere odmazde protiv jevrejske zajednice, navodeći u naredbama general-majoru Sir Johnu Vaughanu njihovu trgovačku podršku američkim i francuskim snagama.[51][64] Dana 13. februara 1781. Rodney je naredio punoljetnim muškarcima jevrejske zajednice da se okupe, nakon čega su britanske snage protjerale 31 glavu jevrejskih porodica na susjedni St. Kitts.[65][66] Dodatnih 71 muškarac zadržan je tri dana u skladištu za vaganje u Donjem gradu.[65][67]

Naredna protjerivanja pogodila su američke trgovce 23. februara, amsterdamske trgovce 24. februara, a druge holandske i francuske građane 5. marta.[68] Posade zarobljenih holandskih brodova zatvorene su na St. Kittsu.[69] Mnogi protjerani jevrejski stanovnici vratili su se na Sint Eustatius nakon nekoliko sedmica i zatekli svoju imovinu zaplijenjenu i prodatu na aukciji.[70] Jedan član otočnog vijeća, Pieter Runnels, umro je nakon zatočenja na Rodneyjevom admiralskom brodu.[71] Britanske snage su također pretresale imovinu, praznile skladišta i oštetile lokalno jevrejsko groblje.[72][73]

Mjere provedene protiv jevrejske zajednice postale su predmet političke rasprave u Velikoj Britaniji. U februaru 1782. Edmund Burke osudio je Rodneyjeve postupke tokom parlamentarne rasprave:

Progon je započeo protiv ljudi koje bi, više nego bilo koga drugog, ljudski narodi trebali željeti i nastojati zaštititi, Jevreja... Zajedno s ostalim stanovnicima pretrpjeli su gubitak svoje robe, mjenica, kuća i zaliha; nakon toga naređeno im je da napuste ostrvo, a dat im je samo jedan dan za pripremu; molili su i ukazivali na nepravdu tako stroge odluke, ali uzalud; odluka je bila neopoziva.[65]

Sinagoga i groblje

[uredi | uredi izvor]

Lokalnu sinagogu Honen Dalim osnovala je zajednica 1737.[58] Zvanično odobrenje za izgradnju zgrade WIC je dao 1739, a gradnja je djelimično finansirana donacijama jevrejske zajednice na Curaçau. Dozvola je izdata pod uslovom da se bogomolja nalazi na mjestu gdje neće ometati kršćanske vjerske službe.[74] Zgrada je podignuta uz malu uličicu pod nazivom Synagogue Path, odvojenu od glavnih saobraćajnica.[58][75]

Nakon pada trgovine na ostrvu i iseljavanja trgovaca, sinagoga je nakon 1815. prestala biti u upotrebi.[60][76] Godine 2001. kameni obodni zidovi Honen Dalim stabilizovani su u okviru Projekta obnove historijske jezgre ostrva.[77] Arheološka iskopavanja kompleksa otkrila su ostatke ritualne kupke (mikveh) i peći povezane s pripremom za Pesah.[58][78] Historijsko jevrejsko groblje nalazi se uz Staro crkveno groblje u Oranjestadu.[34][79]

Pobuna porobljenih ljudi 1848.

[uredi | uredi izvor]
Historijsko jevrejsko groblje na Sint Eustatiusu

Ukidanje ropstva u obližnjim francuskim i britanskim kolonijama dovelo je do radničkih nemira u danskim i nizozemskim karipskim posjedima.[80] Nakon proglašenja slobode porobljenih ljudi na francuskom Sint Maartenu u junu 1848, slični zahtjevi razvili su se i na Sint Eustatiusu.[81]

Dana 12. juna 1848. grupa slobodnih i porobljenih Afrikanaca okupila se ispred rezidencije viceguvernera Johannesa de Veera kako bi zahtijevala emancipaciju, povećane količine hrane i određeno slobodno vrijeme.[82] Kada se okupljeni nisu razišli, Kolonijalno vijeće mobilizovalo je lokalnu miliciju.[83] Oružane snage otvorile su vatru na demonstrante i potisnule ih iz centra grada na obližnje brdo. Odred od 35 pripadnika milicije potom je krenuo na brdo, što je rezultovalo s dvije pogibije među demonstrantima i nekoliko povrijeđenih.[84] Šest vođa pokreta, među njima slobodni Afrikanac Thomas Dupersoy, prognano je na Curaçao.[85] Nakon događaja, nekoliko vlasnika plantaža na Sint Eustatiusu uvelo je politiku najamnog rada prije zvanične emancipacije.[86][87]

Od ukidanja ropstva do danas

[uredi | uredi izvor]

Holandija je 1863. službeno ukinula ropstvo u svojim kolonijama.[88] Nakon emancipacije, mnogi ranije porobljeni radnici preselili su se u Oranjestad.[89] Bez prvobitne plantažne radne snage i velike pomorske trgovine, otočna privreda ušla je u recesiju, na koju su dodatno uticali uragani u septembru 1928. i maju 1929.[90][91]

Sint Eustatius postao je administrativni dio Holandskih Antila nakon njihovog osnivanja 1954.[92] Tokom statusnog referenduma 8. aprila 2005, 77% birača na Sint Eustatiusu izjasnilo se za zadržavanje strukture Nizozemskih Antila, dok je 21% glasao za bliže odnose s Nizozemskom.[93] Međutim, pošto su druga ostrva članice glasala za raspuštanje političke unije, lokalno otočno vijeće odlučilo je da postane posebna općina (openbaar lichaam) Holandije, zajedno sa Sabom i Bonaireom.[94] Ova administrativna tranzicija završena je 10. oktobra 2010.[95] Ostrvo je 2011. zamijenilo nizozemskoantilski gulden američkim dolarom kao službenom valutom.[96]

Geografija

[uredi | uredi izvor]
Sint Eustatius snimljen s Međunarodne svemirske stanice
Pogled prema jugoistoku duž atlantske obale: u srednjoj udaljenosti nalazi se aerodromska pista, iza nje plaža Lynch, zatim Quill, uspavani vulkan Sint Eustatiusa, a u daljini, preko vode, sjeverni kraj ostrva St. Kitts

Sint Eustatius dug je 10 km i širok do 5 km.[34] Topografski, ostrvo je sedlastog oblika, s uspavanim vulkanom Quill (Mount Mazinga), visokim 602 metra, na jugoistoku, i manjim vrhovima Signal Hill/Little Mountain (ili Bergje) i Boven Mountain na sjeverozapadu. Naziv Quill potječe od nizozemske riječi kuil, koja znači "jama" i izvorno se odnosila na krater. Krater Quilla popularna je turistička atrakcija na ostrvu. Većina stanovništva živi na ravnom sedlu između dva uzvišena područja, koje čini središte ostrva.[34]

Klima

[uredi | uredi izvor]

Sint Eustatius ima tropsku monsunsku klimu. Tropske oluje i uragani su česti. Sezona atlantskih uragana traje od 1. juna do 30. novembra, a vrhunac dostiže od kraja augusta do septembra.

Priroda

[uredi | uredi izvor]
Plaža Zeelandia

Budući da je Sint Eustatius vulkansko i veoma malo ostrvo, sve plaže na ostrvu sastavljene su od crnog vulkanskog pijeska. Ovaj vulkanski pijesak, naročito na jednoj od popularnijih plaža za gniježđenje, Zeelandiji, veoma je važan za gniježđenje nekoliko ugroženih vrsta morskih kornjača, među kojima su zelena kornjača, kožasta kornjača, glavata želva i kareta.[97]

Sint Eustatius je stanište jedne od posljednjih preostalih populacija kritično ugroženog malog antilskog iguana (Iguana delicatissima).[98] Populacija je teško pogođena tokom 2017, godine s veoma intenzivnim uraganima, posebno tokom uragana Maria, kada se smanjila za 25%.[99]

Nacionalni parkovi

[uredi | uredi izvor]

Sint Eustatius ima tri parka prirode – na kopnu i moru: Nacionalni morski park Sint Eustatius, Nacionalni park Quill/Boven i Botanički vrt Miriam Schmidt. Dva od njih imaju status nacionalnog parka. Ova područja proglašena su važnim područjima za ptice. Parkovima prirode upravlja Fondacija nacionalnih parkova Sint Eustatius (STENAPA).[100]

Arheologija

[uredi | uredi izvor]

Zbog svoje burne historije, Sint Eustatius je bogat arheološkim nalazištima. Dokumentovano je gotovo 300 lokaliteta.[101] Navodi se da ostrvo ima najveću koncentraciju arheoloških nalazišta među područjima slične veličine.[102] Tokom 1920-ih, J. P. B. de Josselin de Jong provodio je arheološka istraživanja saladoidnih lokaliteta na ostrvu, a tokom 1980-ih arheolog Aad Versteeg sa Univerziteta u Leidenu proveo je opsežna istraživanja na lokalitetu Golden Rock. Oko 1981, pod vodstvom arheologa Normana F. Barke, College of William & Mary u Williamsburgu u Virginiji također je započeo arheološka istraživanja na Sint Eustatiusu. Dokumentovana arheološka nalazišta uključuju prahistorijske lokalitete, plantaže, vojne lokalitete, trgovačka mjesta (uključujući brodolome) i urbana nalazišta (crkve, državne zgrade, groblja i stambene objekte). Center za arheološka istraživanja St. Eustatius (SECAR) provodi arheološka istraživanja na ostrvu od 2004.[103] Istraživanja uključuju iskopavanja na afričkom groblju Godet i afričkom groblju Golden Rock.

U junu 2021. SECAR se uključio u proteste protiv iskopavanja na groblju Golden Rock iz 18. vijeka (Golden Rock Burial Ground). Ubuntu Connected Front i drugi zabrinuti građani Sint Eustatiusa osudili su neuključivanje zajednice u proces iskopavanja putem peticije i pisama vladi.[104][105][106] Većina stanovništva Sint Eustatiusa afričkog je porijekla. Uključivanje zajednice u kulturnu baštinu, odnosno uključivanje zajednice čiji se preci iskopavaju, smatra se dobrom praksom u savremenoj arheologiji.[107] Arheološka iskopavanja na Sint Eustatiusu očigledno potpadaju pod stari Zakon o spomenicima za BES ostrva[108], koji je vrlo kratak u pogledu ovih pitanja. Nizozemski Zakon o baštini iz 2016.[109] pruža veću zaštitu kulturnoj baštini. Odbor za odnose unutar Kraljevine postavio je državnom sekretaru Raymondu Knopsu pitanja o ovom pitanju.[110] Komisija za baštinu i istraživanje Statije (SHRC), koju je osnovala vlada Sint Eustatiusa, istražila je navode protestnih grupa i objavila izvještaj u januaru 2022.[111][112]

Demografija

[uredi | uredi izvor]

Stanovništvo

[uredi | uredi izvor]

U januaru 2025. broj stanovnika iznosio je 3.270,[113] s gustinom naseljenosti od 154 stanovnika po kvadratnom kilometru.

Većina stanovništva Sint Eustatiusa je afričkog porijekla, dok su prisutne i manjine evropskog i azijskog porijekla. Na ostrvu živi i oko 20 nacionalnosti.[114]

Dobno-spolna piramida

Jezik

[uredi | uredi izvor]
Prvi jezici stanovnika Sint Eustatiusa (2021)[115]
Jezici Postotak
Engleski
  
 81,2 %
Španski
  
 12,8 %
Nizozemski
  
 3,6 %
Papiamentu
  
 1,1 %
Ostali
  
 1,2 %
Jezici koji se govore na Sint Eustatiusu (2021)[116]
Jezici Postotak
Engleski
  
 93,6 %
Nizozemski
  
 38,2 %
Španski
  
 31,5 %
Papiamentu
  
 18,5 %
Ostali
  
 3,4 %

Službeni jezik je holandski, ali engleski je "jezik svakodnevnog života" na ostrvu, a obrazovanje se odvija isključivo na engleskom jeziku.[117] Lokalni kreolski jezik zasnovan na engleskom također se neformalno govori. Više od 52% stanovništva govori više od jednog jezika. Najrašireniji jezici su engleski (92,7%), nizozemski (36%), španski (33,8%) i Papiamento (20,8%).

Religija

[uredi | uredi izvor]

Stanovništvo Sint Eustatiusa pretežno je kršćanske vjere. Glavne denominacije su metodizam (28,6%), rimokatolicizam (23,7%), adventizam sedmog dana (17,8%), pentekostalizam (7,2%) i anglikanizam (2,6%).[118]

Religija na Sint Eustatiusu (2018):[118]

  Protestant (56,2%)
  Roman Catholic (23,7%)
  Druga kršćanska denominacija ili religija (5,2%)
  Bez denominacije (14,9%)
Katolička crkva na Sint Eustatiusu

Privreda

[uredi | uredi izvor]
Ruševine brojnih skladišta u zaljevu Oranje

U 18. vijeku Statia je bila najvažnije holandsko ostrvo na Karibima i centar velikog bogatstva stečenog trgovinom. U to vrijeme bila je poznata kao "Zlatna stijena" zbog svog ogromnog bogatstva. Veliki broj skladišta nizao je cestu koja prolazi uz zaljev Oranje; većina, ali ne sva, ta skladišta danas su u ruševinama, a neke ruševine djelimično su pod vodom.

Francuska okupacija 1795. označila je početak kraja velikog prosperiteta Sint Eustatiusa.

Vlada je najveći poslodavac na ostrvu, a naftni terminal u vlasništvu kompanije GTI Statia najveći je privatni poslodavac.[119]

Energija i voda

[uredi | uredi izvor]
Solarni park na Sint Eustatiusu 2016.

Kompanija Statia Utility Company N.V. snabdijeva ostrvo električnom energijom, kao i pitkom vodom putem cisterni, a na dijelu ostrva i vodovodnom mrežom. Proizvodnja električne energije brzo prelazi na obnovljive izvore. Do 2016. sva električna energija proizvodila se dizelskim generatorima. U martu 2016. prva faza solarnog parka kapaciteta 1,89 MWp puštena je u rad, pokrivajući 23% ukupne potražnje za električnom energijom. U novembru 2017.[120] dodato je još 2,15 MWp, čime je ukupno instalirano 14.345 solarnih panela, kapaciteta 4,1 MW i godišnje proizvodnje 6,4 GWh. Solarni park uključuje litij-ionske baterije kapaciteta 5,9 MWh. One osiguravaju stabilnost mreže i omogućavaju vremensko pomjeranje potrošnje energije. Za sunčanog dana dizelski generatori se isključuju od 9 sati ujutro do 20 sati. To omogućavaju mrežno-formirajući invertori koje proizvodi SMA. Ovo je jedan od prvih takvih solarnih parkova u svijetu i osigurava 40–50% električne energije na ostrvu.[nedostaje referenca]

Saobraćaj

[uredi | uredi izvor]

Aerodrom F. D. Roosevelt (IATA: EUX) nudi letove prema Sint Maartenu i Angvili.[121]

Od marta 2025. Makana je održavao trajektne linije šest dana sedmično prema i iz Philipsburga na nizozemskom dijelu Sint Maartena, s nastavkom linije prema nizozemskom ostrvu Saba, kao i direktnu trajektnu vezu prema i iz St. Kittsa (Port Zante u Basseterreu).[122][123]

Na Statiji nema redovno organiziranog javnog prijevoza, poput javnih autobusa ili minibuseva.[124]

Obrazovanje

[uredi | uredi izvor]

Politika nizozemske vlade prema Sint Eustatiusu i drugim SSS ostrvima promovisala je obrazovanje na engleskom jeziku. Sint Eustatius je imao dvojezično obrazovanje na engleskom i nizozemskom jeziku.[125] Međutim, od 2014. obrazovanje se odvija isključivo na engleskom jeziku.

Gwendoline van Putten School (GVP) je srednja škola na ostrvu.

Ostale škole uključuju: Golden Rock School, Gov. de Graaff School, Methodist School i SDA School.[126]

Sport

[uredi | uredi izvor]

Najpopularniji sportovi na Sint Eustatiusu su fudbal,[127] futsal,[128][129] softball,[130] basketball, plivanje i odbojka. Zbog malog broja stanovnika postoji malo sportskih udruženja. Jedno od njih, Sint Eustatius Volleyball Association, član je ECVA i NORCECA. Sint Eustatius trenutno nije aktivni član karipske zone lige Pony Baseball and Softball.

Značajni stanovnici

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Mangold, Max. Duden – Das Aussprachewörterbuch. In: Der Duden in zwölf Bänden, Band 6. 7. Auflage. Berlin: Dudenverlag; Mannheim : Institut für Deutsche Sprache, 2015, Seite 786.
  2. ↑ Tuchman, Barbara W. (1988). The First Salute: A View of the American Revolution. New York: Ballantine Books.
  3. ↑ Wet openbare lichamen Bonaire, Sint Eustatius en Saba [Law on the public bodies of Bonaire, Sint Eustatius and Saba] (jezik: nizozemski) – preko Overheid.nl.
  4. ↑ "Antillen opgeheven op 10-10-2010". NOS Nieuws (jezik: nizozemski). 18. 11. 2009. Arhivirano s originala, 24. 12. 2009. Pristupljeno 10. 10. 2010.
  5. ↑ Zaken, Ministerie van Algemene (19. 5. 2015). "Waaruit bestaat het Koninkrijk der Nederlanden? – Rijksoverheid.nl". www.rijksoverheid.nl (jezik: nizozemski). Pristupljeno 28. 3. 2023.[trajno mrtav link]
  6. ↑ Jameson, J. Franklin. "St. Eustatius in the American Revolution". American Historical Review 8 (1903):683–708. https://www.jstor.org/stable/1834346
  7. 1 2 Attema, Y. (1976). St. Eustatius: A Short History of the Island and Its Monuments (jezik: engleski). Walburg Pers. str. 11. ISBN 978-90-6011-153-6.
  8. ↑ De Gids. Nieuwe vaderlandsche letteroefeningen (jezik: nizozemski). Amsterdam: Stichting de Gids. 1905. str. 299.
  9. ↑ Hartog, Johannes (1976). History of St. Eustatius (jezik: engleski). Central U.S.A. Bicentennial Committee of the Netherlands Antilles : distributors, De Witt Stores N.V.
  10. ↑ Soffers, PJJF; Zahedi, P (2013). "Archaeological Excavations at Old Gin House: Remains of a mid-18th to late 18th century domesticate area on a terrace in Lower Town, St. Eustatius, Dutch Caribbean" (PDF). The St. Eustatius Center for Archaeological Research. Arhivirano s originala (PDF), 28. 3. 2023.
  11. 1 2 Hartog, Johannes (1964). De Bovenwindse eilanden Sint Maarten – Saba – Sint Eustatius. Aruba: De Wit N.V. pp. 1–3.
  12. ↑ Bérard, Benoît (2013). "The First Inhabitants of the Western Antilles". Journal of Caribbean Archaeology. 13: 41–45.
  13. ↑ Haviser, Jay B. Jr. (1981). An Inventory of Prehistoric Sites on St. Eustatius, Netherlands Antilles (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 18. 1. 2022. Pristupljeno 19. 11. 2021.
  14. ↑ Versteeg, Aad H.; Schinkel, Kees (1992). The Archaeology of Sint Eustatius: The Golden Rock Site. Foundation for Scientific Research in the Caribbean Region. str. 12–18. ISBN 978-90-74605-01-4.
  15. 1 2 Hartog, Johannes (1978). St. Maarten, Saba, St. Eustatius. De Wit Stores. p. 13.
  16. ↑ Marley, David F. (2005). Historic Cities of the Americas: An Illustrated Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 493. ISBN 978-1-57607-027-7.
  17. ↑ Attema, Ypie (1976). "St. Eustatius: A Short History of the Island and its Monuments". St. Eustatius Historical Foundation: 15–19.
  18. ↑ Westergaard, Waldemar (1917). The Danish West Indies Under Company Rule (1671–1754). Macmillan. str. 12.
  19. ↑ Klingelhofer, Eric (2010). "French Fortifications in the New World". First Forts: Essays on the Archaeology of Proto-colonial Fortifications. Brill. str. 61. ISBN 978-90-04-18732-0.
  20. ↑ Panton, Kenneth J. (2015). Historical Dictionary of the British Empire. Rowman & Littlefield. str. 452. ISBN 978-0-8108-7524-1.
  21. ↑ Barker, David (1991). "Water Resources and Early Settlement Constraints in the Lesser Antilles". Caribbean Geography. 3 (2): 102–106.
  22. ↑ Klooster, Wim (2016). The Dutch Moment: War, Trade, and Settlement in the Seventeenth-Century Atlantic World. Cornell University Press. str. 16. ISBN 978-1-5017-0667-7.
  23. ↑ Israel, Jonathan I. (1995). The Dutch Republic: Its Rise, Greatness, and Fall 1477–1806. Clarendon Press. str. 512. ISBN 978-0-19-873072-9.
  24. ↑ Kandle, Patricia Lynn (1985). "St Eustatius: Acculturation in a Dutch Caribbean Colony". College of William & Mary: 48–50. doi:10.21220/s2-3041-2b42.
  25. ↑ Goslinga, Cornelis Ch. (1971). The Dutch in the Caribbean and on the Wild Coast 1580–1680. University of Florida Press. str. 334–337. ISBN 978-0-8130-0326-9.
  26. ↑ Inikori, Joseph E.; Engerman, Stanley L. (1992). The Atlantic Slave Trade: Effects on Economies, Societies and Peoples in Africa, the Americas, and Europe. Duke University Press. pp. 292–295. ISBN 978-0-8223-1243-7.
  27. ↑ Postma, Johannes M. (1990). The Dutch in the Atlantic Slave Trade, 1600–1815. Cambridge University Press. str. 182–189. ISBN 978-0-521-36585-7.
  28. 1 2 3 Emmer, Pieter C.; Gommans, Jos J. L. (2020). The Dutch Overseas Empire, 1600–1800. Cambridge University Press. pp. 175–179. ISBN 978-1-108-42837-8.
  29. ↑ Fatah-Black, Karwan (2015). White Lies and Black Markets: Evading Metropolitan Authority in the Caribbean. Brill. str. 54–61. ISBN 978-90-04-29013-6.
  30. ↑ McGreevy, Nora (2. 6. 2021). "Remains of Enslaled People Found at Site of 18th-Century Caribbean Plantation". Smithsonian Magazine. Pristupljeno 15. 4. 2023.
  31. ↑ Gilmore, John A. (2003). The Archaeology of New World Slave Plantations. University Press of Florida. str. 88–94. ISBN 978-0-8130-2612-1.
  32. ↑ Teenstra, Marten D. (1836). De Nederlandsche West-Indische Eilanden. M.H. Schonegevel. str. 312–315.
  33. ↑ Stelten, Ruud (2019). "The Sugar Plantations of Sint Eustatius: An Archaeological and Historical Perspective". Sidestone Press: 45–52.
  34. 1 2 3 4 5 6 "St Eustatius". Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 28. 6. 2019.
  35. ↑ Klooster, Wim (2005). "The Dutch Diaspora in the Americas". The Atlantic World: Essays on Slavery, Migration, and Imagination. Rutgers University Press. str. 211–215.
  36. ↑ O'Malley, Gregory E.; Borucki, Alex (2017). "Patterns in the intercolonial slave trade across the Americas before the nineteenth century". Tempo. 23 (2): 315–338.
  37. ↑ Howard, David A. (2001). "The Dutch Slave Supply to the Caribbean Networks". Slavery and Abolition. 22 (3): 67–74.
  38. ↑ ENTHOVEN, VICTOR (2012). ""That Abominable Nest of Pirates": St. Eustatius and the North Americans, 1680—1780". Early American Studies. 10 (2): 239–301. JSTOR 23547669.
  39. ↑ Koot, Christian J. (2011). Empire at the Periphery: British Colonists, Anglo-Dutch Trade, and the Development of the British Atlantic, 1621–1713. New York University Press. str. 143. ISBN 978-0-8147-4882-5.
  40. ↑ Tuchman, Barbara W. (1988). The First Salute: A View of the American Revolution. Alfred A. Knopf. str. 26–30. ISBN 978-0-394-55333-7.
  41. ↑ Jameson, J. Franklin (1903). "St. Eustatius in the American Revolution". American Historical Review. 8 (4): 683–708. doi:10.2307/1834346.
  42. ↑ Footner, Geoffrey M. (2002). USS Andrew Doria: The First To Salute. Naval Institute Press. str. 112–115. ISBN 978-1-55750-290-2.
  43. ↑ Bundy, Fred S. (1924). "The First Recognition of the American Flag". Proceedings of the United States Naval Institute. 50 (11): 1821–1825.
  44. ↑ Schappes, Morris U. (1950). A Documentary History of the Jews in the United States 1654–1875. Citadel Press. str. 57–59.
  45. ↑ Wharton, Donald (1941). "President Roosevelt's Cruise to the West Indies". The American Magazine. 131: 45–48.
  46. ↑ Department of State (1965). Despatches from United States Consuls in St. Eustatius, 1793–1906. National Archives and Records Service.
  47. ↑ Tuchman, Barbara W. (1988). The First Salute: A View of the American Revolution. Alfred A. Knopf. str. 3–7. ISBN 978-0-394-55333-7.
  48. ↑ Scott, H.M. (1990). British Foreign Policy in the Age of the American Revolution. Clarendon Press. str. 301–305. ISBN 978-0-19-820195-3.
  49. ↑ Mahan, Alfred Thayer (1913). The Major Operations of the Navies in the War of American Independence. Little, Brown, and Company. str. 154–158.
  50. ↑ Chidsey, Donald Barr (1967). The War in the North: An Informal History of the American Revolution. Crown Publishers. str. 188.
  51. 1 2 3 4 "The British Capture of Sint Eustatius". The Society for Nautical Research. 3. 8. 2018.
  52. ↑ Mundy, Godfrey Basil (1830). The Life and Correspondence of the Late Admiral Lord Rodney. 2. John Murray. str. 11–16.
  53. ↑ Bemiss, Samuel Merrifield (1957). The Peace of Paris, 1783. Virginia Quarterly Review. str. 87–91.
  54. ↑ Clowes, William Laird (1900). The Royal Navy: A History from the Earliest Times to the Present. 5. Sampson Low, Marston and Company. str. 244.
  55. ↑ Renkema, W.E. (1981). Het Curaçaose plantagebedrijf in de negentiende eeuw. Zutphen: Walburg Pers. str. 14–17. ISBN 978-90-6011-031-7.
  56. ↑ Cruikshank, E.A. (1934). "The Population Decline of the Dutch Leeward Islands". Caribbean Historical Studies. 2: 67–72.
  57. ↑ Central Bureau of Statistics (1956). Historical Censuses of the Netherlands Antilles 1900–1950. Government Printer. str. 44.
  58. 1 2 3 4 Miller, Derek Robert (2013). "A Medley of Contradictions: The Jewish Diaspora in St. Eustatius and Barbados". Dissertations, Theses, and Masters Projects. College of William & Mary. doi:10.21220/s2-c1t3-w516.
  59. ↑ Emmanuel, Isaac S.; Emmanuel, Suzanne A. (1970). History of the Jews of the Netherlands Antilles. 1. American Jewish Archives. str. 513–522.
  60. 1 2 "La Nacion: The Spanish-Portuguese Jewish Settlements in the Caribbean". Jewish Virtual Library.
  61. ↑ August, Anna (1936). "The Sephardic Enclave on Saint Eustatius". Publications of the American Jewish Historical Society. 34: 119–125.
  62. ↑ Arbell, Mordechai (2002). The Jewish Nation of the Caribbean: The Spanish-Portuguese Jewish Settlements in the Caribbean and the Guianas. Gefen Publishing House. str. 245–249. ISBN 978-965-229-244-5.
  63. ↑ Tadmor, Dan (24. 4. 2026). "Sint Eustatius island played pivotal role in American revolution". The Jerusalem Post. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  64. ↑ Rodney, George Brydges (1932). The Letters and Papers of Vice-Admiral Lord Rodney. 1. Naval History Society. str. 412–417.
  65. 1 2 3 Abbattista, Guido (2008). "Edmund Burke, the Atlantic American War and the 'Poor Jews at St. Eustatius': Empire and the Law of Nations". Cromohs. 13: 1–39.
  66. ↑ Hart, Arthur D. (1926). The Jew in Canada. Jewish Publications. str. 18.
  67. ↑ Ezratty, Harry A. (1974). "The Expulsion of the Jews from St. Eustatius". American Jewish Historical Quarterly. 63 (4): 377–383.
  68. ↑ Jameson, J. Franklin (1904). The Fourth Anglo-Dutch War and the West Indies. Macmillan. str. 44–49.
  69. ↑ Southey, Thomas (1827). Chronological History of the West Indies. 2. Longman, Rees, Orme, Brown, and Green. str. 482–486.
  70. ↑ Kohler, Max J. (1902). "Jewish Activity in American Colonial Commerce". Publications of the American Jewish Historical Society. 10: 61–64.
  71. ↑ Hannay, David (1891). Life of Rodney. Macmillan and Co. str. 162.
  72. ↑ Norton, Louis Arthur (October 2006). "Retribution: Admiral Rodney and the Jews of St. Eustatius". Jewish Magazine.
  73. ↑ Klinger, Jerry (2018). The Jews of Statia and the American Revolution. Jewish American Society for Historic Preservation. str. 35–42.
  74. ↑ Merrill, Gordon (1958). "The Historical Geography of St. Kitts and Nevis, the West Indies". Instituto Panamericano de Geografía e Historia. 2: 112.
  75. ↑ Postal, Bernard; Abramson, Samuel H. (1962). The Landmarks of a People: A Guide to Jewish Sites in Europe and the Americas. Hill and Wang. str. 288.
  76. ↑ Breakstone, David (2003). "Fading Shadows: The Ruined Synagogues of the Caribbean". Heritage Studies. 12 (1): 34–39.
  77. ↑ Annual Report of the Sint Eustatius Historical Foundation (Report). SEHF Publications. 2001. str. 14–16.
  78. ↑ Barker, R. (2005). "Excavations at Synagogue Path, Oranjestad". Caribbean Archaeological Review. 4: 78–83.
  79. ↑ Oliver, Vere Langford (1914). Caribbeana: Being Miscellaneous Papers Relating to the History, Genealogy, Topography, and Antiquities of the British West Indies. 3. Mitchell, Hughes and Clarke. str. 165.
  80. ↑ Oostindie, Gert (1995). "The Economics of Slave Emancipation in the Dutch Caribbean". Essays on Caribbean History: 114–119.
  81. ↑ Drescher, Seymour (1994). "The Long Goodbye: Dutch Capitalism and Antislavery in Comparative Perspective". The American Historical Review. 99 (1): 44–69. doi:10.2307/2166164.
  82. ↑ "St. Eustatius remembers slave revolt of June 1848". The Daily Herald. 13. 6. 2023. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  83. ↑ Paula, A.F. (1993). "Vrije slaven: een sociaal-historische studie over de dualistische slavenmaatschappij op Sint Eustatius". Centraal Historisch Archief van de Nederlandse Antillen: 143–148.
  84. ↑ Johansen, Bernard (1954). "The Leeward Slaves Outbreak of 1848". West Indian Historical Bulletin. 5: 92–98.
  85. ↑ Department, Graphics (13. 6. 2023). "St. Eustatius remembers slave revolt of June 1848". The Daily Herald (jezik: engleski). Pristupljeno 1. 9. 2026.
  86. ↑ Hartog, Johannes (1969). De Bovenwindse eilanden: Sint Maarten, Saba, Sint Eustatius. Aruba: De Wit N.V. pp. 296–297.
  87. ↑ Fatah-Black, Karwan (2016). "Land of hope and dreams: slavery and abolition in the Dutch Leeward islands, 1825–1865". Slavery and Abolition. 37 (3): 581–599. doi:10.1080/0144039X.2016.1140457.
  88. ↑ Oostindie, Gert (1996). Fifty Years Later: Antislavery, Capitalism and Modernity in the Dutch Orbit. University of Pittsburgh Press. str. 22–29. ISBN 978-0-8229-5614-3.
  89. ↑ Green, Edward C. (1974). The Social Organization of a Caribbean Island: Sint Eustatius. North-Holland Publishing Company. str. 62–67.
  90. ↑ Hartog, Johannes (1968). History of the Netherlands Antilles: Vol 4. De Wit. str. 411.
  91. ↑ Rapport van de Rijkscommissie voor de Noodlijdende Eilanden der Bovenwinden (Report). Algemeene Landsdrukkerij. 1931. str. 102–105.
  92. ↑ Kasteel, Annemarie (1956). De staatkundige ontwikkeling der Nederlandse Antillen. Van Loghum Slaterus. str. 219–224.
  93. ↑ Referendum BES-eilanden 2005 (Report). Directie SFE. 2005. str. 12.
  94. ↑ Veenendaal, Wouter (2013). "The Dutch Caribbean Municipalities in Comparative Perspective". Island Studies Journal. 8 (2): 221–226.
  95. ↑ Oostindie, Gert; Klinkers, Inge (2012). "Decolonising the Caribbean: Dutch Policies in a Comparative Perspective". Amsterdam University Press: 189–194.
  96. ↑ Invoering van de dollar als officieel betaalmiddel op de BES-eilanden (Report). Ministerie van Financiën. 2010. str. 6–9.
  97. ↑ "Zeelandia Bay". Lonely Planet. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  98. ↑ van den Burg, Matthijs P; Meirmans, Patrick G; van Wagensveld, Timothy P; Kluskens, Bart; Madden, Hannah; Welch, Mark E; Breeuwer, Johannes A J (19. 2. 2018). "The Lesser Antillean Iguana (Iguana delicatissima) on St. Eustatius: Genetically Depauperate and Threatened by Ongoing Hybridization". Journal of Heredity. 109 (4): 426–437. doi:10.1093/jhered/esy008. eISSN 1465-7333. ISSN 0022-1503. PMID 29471487. Pristupljeno 1. 9. 2026.
  99. ↑ van den Burg, Matthijs P.; Madden, Hannah; van Wagensveld, Timothy P.; Boman, Erik (21. 3. 2022). "Hurricane-associated population decrease in a critically endangered long-lived reptile" (PDF). Biotropica. 54 (3): 708–720. Bibcode:2022Biotr..54..708V. doi:10.1111/btp.13087. eISSN 1744-7429. ISSN 0006-3606.
  100. ↑ "About Us". St. Eustatius National Parks. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  101. ↑ Eastman, John (1996). An Archaeological Assessment of St Eustatius, Netherlands Antilles (MA thesis). College of William and Mary. doi:10.21220/s2-aq12-3j05.
  102. ↑ "Underwater Archaeology on St. Eustatius – The Caribbean's Historic Gem". The Shipwreck Survey. Arhivirano s originala, 9. 4. 2022. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  103. ↑ "About Us". St. Eustatius Center for Archaeological Research. Arhivirano s originala, 7. 6. 2023. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  104. ↑ Ubuntu Connected Front (17. 6. 2021). ""Let Our Enslaved Ancestors Rest" – Says UCF Caribbean Chair" (PDF) (Press release). Ubuntu Connected Front. Arhivirano s originala (PDF), 19. 1. 2023. Pristupljeno 1. 9. 2026.
  105. ↑ "Statia Suspends Archaeological Dig at the Airport". St. Eustatius. 14. 7. 2021. Arhivirano s originala, 26. 11. 2021. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  106. ↑ Meijer, J. H. T. (9. 10. 2021), [Letter from J.H.T. (Jan) Meijer] (PDF) – preko Caraïbisch Uitzicht
  107. ↑ "Faro – Participation in Cultural Heritage –". Cultural Heritage Agency. 3. 7. 2019. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  108. ↑ Monumentenwet BES (jezik: nizozemski) – preko Overheid.nl.
  109. ↑ Heritage Act https://english.inspectie-oe.nl/publications/publication/2016/9/14/[trajno mrtav link]
  110. ↑ "Reactie op verzoek commissie over de stand van zaken voortgang opgravingen vliegveld Sint Eustatius". Tweede Kamer der Staten-Generaal (jezik: nizozemski). Pristupljeno 4. 4. 2022.[trajno mrtav link]
  111. ↑ "Statia Heritage Research Commission Officially Installed". St. Eustatius. 22. 9. 2021. Arhivirano s originala, 26. 11. 2021. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  112. ↑ "Report of the Statia Heritage Research Commission (SHRC) for the Government of St. Eustatius, Netherlands Caribbean". St. Eustatius Government. 28. 1. 2022. Arhivirano s originala, 13. 1. 2023. Pristupljeno 29. 8. 2023.
  113. ↑ Netherlands, Statistics (19. 5. 2025). "Population of the Caribbean Netherlands up by nearly 1.6 thousand in 2024". Statistics Netherlands (jezik: engleski). Pristupljeno 21. 5. 2025.
  114. ↑ "Practical Information". Statia Tourism (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 18. 9. 2025. Pristupljeno 9. 9. 2025.
  115. ↑ "Population of the Dutch Caribbean has grown over fifteen years". Statistics Netherlands. 18. 11. 2025.
  116. ↑ "Spoken languages of Bonaire, Sint-Eustatius and Saba in 2021". Statista.
  117. ↑ "English to Be Sole Language of Instruction in St Eustatian Schools". Government of the Netherlands. 19. 6. 2014. Arhivirano s originala, 24. 2. 2015. Pristupljeno 20. 2. 2015.
  118. 1 2 Statistics Netherlands (2018). Trends in the Caribbean Netherlands 2018 (PDF). The Hague: Statistics Netherlands. str. 80. ISBN 978-90-357-2238-5.
  119. ↑ "St. Eustatius". Rijksdienst Caribisch Nederland. Arhivirano s originala, 6. 10. 2014. Pristupljeno 22. 4. 2014.
  120. ↑ Bouma, Joop (3. 11. 2017). "Sint-Eustatius haalt nu al de helft van de stroombehoefte uit zon". Trouw (jezik: nizozemski). Pristupljeno 4. 4. 2022.
  121. ↑ "How to get here". Statia Tourism. Pristupljeno 24. 3. 2025.[mrtav link]
  122. ↑ "Schedules". Makana Ferry Services (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 3. 2025.
  123. ↑ "About Us". Makana Ferry Services (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 3. 2025.
  124. ↑ "Practical Information". Statia Tourism. Arhivirano s originala, 30. 4. 2025. Pristupljeno 24. 3. 2025.
  125. ↑ Dijkhoff, Marta, Silvia Kowenberg, and Paul Tjon Sie Fat. Chapter 215 "The Dutch-speaking Caribbean Die niederländischsprachige Karibik." In: Sociolinguistics / Soziolinguistik. Walter de Gruyter, 1. 1. 2006. ISBN 3110199874, 9783110199871. Start: p. 2105. CITED: p. 2108.
  126. ↑ "Education". St. Eustatius. 16. 6. 2020. Arhivirano s originala, 28. 5. 2023. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  127. ↑ Stokkermans, Karel (29. 6. 2012). "Sint Eustatius – Football History". Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. RSSSF. Pristupljeno 29. 6. 2012.
  128. ↑ "Cruyff Courts Sint Maarten / Sint Eustatius / Saba". Windward Roads. Arhivirano s originala, 22. 5. 2023. Pristupljeno 4. 4. 2022.
  129. ↑ "1st Cruyff Court Dutch Caribbean Futsal Championship 2007 (Aruba)". RSSSF. 6. 2. 2008. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  130. ↑ "Saba and St. Eustatius Compete in Softball". Pearl FM Radio – Pearl of the Caribbean. 27. 6. 2011. Pristupljeno 5. 4. 2022.

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Sveti_Eustahije_(ostrvo)&oldid=3931258"