Tačno u podne

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
High Noon
High Noon (1952 poster).jpg
Poster za kina
RežiserFred Zinnemann
ProducentStanley Kramer
Scenarist(i)
  • Carl Foreman Izmijeni na Wikipodacima
Uloge
MuzikaDimitri Tiomkin
KinematografijaFloyd Crosby
MontažaElmo Williams
Harry W. Gerstad
ProdukcijaStanley Kramer Productions
DistributerUnited Artists
Premijera
  • 24. juli 1952. (1952-07-24)
Trajanje85 minuta
Zemlja SAD
JezikEngleski
Budžet730.000 $[1]
Zarada12 miliona $[2]

Tačno u podne američki je vestern snimljen 1952. u produkciji Stanleyja Kramera prema scenariju Carla Foremana, a u režiji Freda Zinnemana. Glavnu ulogu tumači Gary Cooper. Radnja se fokusira na gradskog šerifa, čiji je osjećaj dužnosti testiran kada mora odlučiti da li da se sam suoči s bandom ubica ili da napusti grad sa svojom tek vjenčanom suprugom. Iako je u vrijeme prikazivanja imao status kontroverznog filma zbog političkih tema, film je nominiran za sedam Oscara, osvojivši četiri: za najboljeg glavnog glumca, najbolju montažu, originalnu muziku i originalnu pjesmu,[3] , te četiri Zlatna globusa: za najboljeg glumca, sporednu glumicu, originalnu muziku i najbolji crno-bijeli film.[4] Nagrađenu muziku za film komponirao je Dimitri Tiomkin.

Godine 1989. Kongresna biblioteka odabrala je Tačno u podne kao jedan od prvih 25 filmova za očuvanje u Nacionalnom filmskom registru Sjedinjenih Država jer je "kulturno, historijski ili estetski važan".[5][6] Film je stekao legendarni status zbog svoje priče koja je djelomično ili potpuno ponovljena u kasnijim filmskim produkcijama, a posebno njegov završetak inspirirao je brojne kasnije filmove, uključujući vesterne kao i ostale žanrove.

Radnja[uredi | uredi izvor]

U Hadleyvilleu, gradiću na teritoriji današnjeg Novog Meksika, lokalni šerif Will Kane, tek oženjen s Amy Fowler, priprema se za penziju. Sretni par uskoro će krenuti u novi život kako bi osnovali porodicu i vodili radnju u drugom gradu. Međutim, stiže vijest da je Frank Miller, opaki odmetnik koga je Kane nekoć poslao u zatvor, oslobođen i da će stići podnevnim vozom. Millerova banda – njegov mlađi brat Ben, Jack Colby i Jim Pierce – čekaju njegov dolazak na željezničkoj stanici.

Will Kane i Amy Fowler se raspravljaju u šerifovoj kancelariji

Za pobožnu Amy, koja je po vjeroispovijesti Kveker a po uvjerenju pacifist, rješenje je jednostavno – napustiti grad prije nego što Miller stigne – ali Kaneov osjećaj dužnosti i časti ga tjeraju da ostane. Osim toga, kaže on, Miller i njegova banda će ga ionako uloviti. Amy postavlja Kaneu ultimatum: otići podnevnim vozom, sa ili bez njega. Kane posjećuje niz starih prijatelja i saveznika, ali niko ne može (ili neće) pomoći: sudija Percy Mettrick, koji je osudio Millera, bježi na konju i poziva Kanea da učini isto. Kaneov mladi zamjenik Harvey Pell, koji je ogorčen što ga Kane nije preporučio za svog nasljednika, kaže da će stati uz Kanea samo ako Kane ode kod gradskih očeva i "kaže koju riječ" za njega. Kada Kane odbije to učiniti, Pell mu predaje svoju značku.

Kaneovi napori da okupi grupu u Ramírezovom salunu, a zatim i crkvu, nailaze na strah i neprijateljstvo. Neki građani, zabrinuti da bi pucnjava mogla naštetiti ugledu grada, pozivaju Kanea da u potpunosti izbjegne sukob. Neki su Millerovi prijatelji, ali drugi zamjeraju što je Kane uopće počistio grad. Neki su mišljenja da njihov novac od poreza ide za podršku lokalnim snagama zakona i da borba nije odgovornost grupe. Sam Fuller se krije u svojoj kući, šaljući svoju ženu Mildred do vrata da kaže Kaneu da nije kod kuće. Jimmy nudi pomoć, ali je slabovidan i pijan; Kane ga šalje kući radi njegove vlastite sigurnosti. Gradonačelnik nastavlja ohrabrivati ​​Kanea da jednostavno napusti grad. Kaneov prethodnik, Martin Howe, ne može pomoći Kaneu, jer je prestar i artritičan. Herb Baker je pristao da bude zamjienjen, ali odustaje kada shvati da je on jedini dobrovoljac. Konačna ponuda pomoći dolazi od 14-godišnjeg Johnnyja; Kane se divi dječakovoj hrabrosti, ali odbija njegovu pomoć.

Dok u hotelu čeka voz, Amy upoznaje Helen Ramírez, koja je nekada bila Millerova ljubavnica, zatim Kaneova, te na kraju Pellova, a koja također odlazi iz grada. Helen kaže Amy da da je Kane njen muškarac, i ne bi ga nikad napustila u trenutku velike potrebe. U štali, Pell osedlava konja i pokušava nagovoriti Kanea da ga uzme. Njihov razgovor prerasta u svađu, a potom i tuču. Kane konačno baca u nesvijest svog bivšeg zamjenika. Kane se vraća u svoju kancelariju da napiše oporuku dok sat otkucava prema podnevu.

Kane tada izlazi na ulicu kako bi se sam suočio s Millerom i njegovom bandom. Amy i Ramirez prolaze u kočiji s prtljagom, putujući do željezničke stanice. Kane i Amy razmjenjuju kratke poglede, a onda Amy gleda pravo ispred sebe dok prolazi pored Kanea. Kamera u punom planu prikazuje Kanea kako stoji sam u napuštenoj ulici. Ubrzo počinje pucnjava. Dok se voz sprema da krene, Amy čuje pucnjavu, skače i trči nazad u grad. Kane ubija Bena Millera i Colbyja, ali je ranjen dok Miller pokušava požarom istjerati Kanea iz štale. Birajući između života svog muža i svojih vjerskih uvjerenja, Amy uzima pištolj koji visi u Kaneovoj kancelariji (nekoć je bio Pellov pištolj; okačio ga je tamo kada je dao ostavku na mjesto zamjenika zgađen zbog Kaneovog tretmana prema njemu) i puca u Piercea s leđa, ostavljajući samo Franka Millera, koji zgrabi Amy kao ljudski štit da bi natjerao Kanea da izađe napolje. Kada je Amy zagrebala Millerovo lice noktima, on čini kobnu grešku gurnuvši je na tlo, a Kane koristi tu priliku da ga ubije. Kane pomaže svojoj novovjenčanoj supruzi da ustane i oni se grle. Dok građani izlaze i okupljaju se oko njega, Kane baca svoju šerifsku zvijezdu na zemlju, bijesno gleda u gomilu i odlazi s Amy na njihovim kočijama.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Gary Cooper kao šerif Will Kane
Grace Kelly kao Amy Fowler Kane
Datoteka:Katy Jurado in High Noon.png
Katy Jurado kao Helen Ramírez

Produkcija[uredi | uredi izvor]

Vrijeme produkcije i prikazivanja filma dešavali su se za vrijeme Crvene panike i Korejskog rata. Godine 1951, tokom produkcije filma, Carl Foreman bio je pozvan pred Komitet za neameričke aktivnosti (HUAC) tokom njegove istrage o "komunističkoj propagandi i utjecaju" u filmskoj industriji. Foreman je nekada bio član Komunističke partije, ali je odbio da identifikuje svoje kolege ili bilo koga za koga je sumnjao da je trenutno član. Kao rezultat toga, komisija ga je označila kao "nekooperativnog svjedoka", što ga je uvrstilo na Holivudsku crnu listu.[7] Nakon što je njegovo odbijanje da navede imena objavljeno u javnosti, Foremanov produkcijski partner Stanley Kramer zatražio je hitno raskid njihovog partnerstva. Kao potpisnik zajma za produkciju, Foreman je ostao u projektu filma; ali prije prikazivanja filma, prodao je svoj partnerski udio Krameru i preselio se u Veliku Britaniju, znajući da više neće naći posao u Sjedinjenim Državama.[7]

Kramer je kasnije tvrdio da je prekinuo njihovo partnerstvo jer je Foreman zaprijetio da će ga pred HUAC-om lažno prozvati komunistom. Foreman je rekao da se Kramer plašio štete po svoju karijeru zbog "krivnje zbog udruživanja". Foreman je zaista bio na crnoj listi holivudskih studija zbog etikete "nekooperativnog svjedoka" i dodatnog pritiska predsjednika Columbia Picturesa Harryja Cohna, MPA predsjednika Johna Waynea, i trač kolumnistice Los Angeles Timesa Hedde Hopper.[7]

Prema dokumentarnom filmu iz 2002. Mrak u podne: Dokumenti Carla Foremana, djelomično zasnovanom na dugačkom pismu Foremana filmskom kritičaru Bosley Crowtheru iz 1952. Foremanova uloga u stvaranju i produkciji filma Tačno u podne godinama je nepravedno umanjivana u korist Kramera. Foreman je rekao Crowtheru da je film nastao iz plana radnje koje je napisao na četiri stranice, a ispostavilo se da je vrlo sličan kratkoj priči John W. Cunninghama pod nazivom "Limena zvijezda". Foreman je otkupio filmska prava na Cunninghamovu priču i napisao scenarij. U vrijeme kada je dokumentarni film prikazan, većina aktera je bila pokojna, uključujući Kramera, Foremana, Zinnemanna i Coopera. Victor Navasky, autor knjige Imenovanje imena, definitivnog prikaza holivudske crne liste, rekao je novinaru da je, na osnovu njegovih intervjua s Kramerovom udovicom i drugima, dokumentarac izgledao "jednostrano, a problem da li je Stanley Kramer prikazan kao negativac, stvar je dosta komplikovana."[8] Richard Fleischer je kasnije tvrdio da je pomogao Carlu Foremanu da razvije priču filma tokom osam sedmica dok se vozio do i sa seta filma Glineni golub (1949), koji su zajedno snimili. Fleischer kaže da ga je njegov RKO ugovor spriječio da režira Tačno u podne.[9]

Dodjela uloga[uredi | uredi izvor]

Gary Cooper drži Grace Kelly dok Katy Jurado gleda u njih, promotivna fotografija

John Wayne je prvobitno dobio glavnu ulogu u filmu, ali ju je odbio jer je vjerovao da je Foremanova priča očigledna alegorija protiv holivudske crne liste, koju je on aktivno podržavao. Kasnije je jednom novinaru rekao da "nikada neće požaliti što je pomogao da Foreman pobjegne iz zemlje".[10] Gary Cooper je bio Wayneov dugogodišnji prijatelj i dijelio je njegove konzervativne političke stavove; Cooper je bio "prijateljski svjedok" pred komisijom HUAC-a, ali nije nikoga imenovao kao osumnjičenog komunistu, a kasnije je postao žestoki protivnik stavljanja na crnu listu.[11] Ironično, Cooper je osvojio Oscara za svoju ulogu, a pošto je u to vrijeme radio u Evropi, zamolio je Waynea da u njegovo ime primi Oskara. Iako su Wayneov prezir prema filmu i odbijanje njegove glavne uloge bili dobro poznati, rekao je: "Drago mi je vidjeti da ovo daju čovjeku koji je ne samo najzaslužniji, već se godinama ponašao u ovom poslu na način na koji svi možemo biti ponosni ... Sada kada sam postao tako dobar prijatelj ... vraćam se da pronađem svog menadžera i agenta ... i saznam zašto nisam mogao dobiti ulogu u filmu Tačno u podne umjesto Coopera..."[12]

Nakon što je Wayne odbio ulogu Willa Kanea, Kramer ju je ponudio Gregory Pecku, koji je odbio jer je smatrao da je previše slična njegovoj ulozi u filmu The Gunfighter, u kojem je glumio godinu ranije. Peck je kasnije rekao da je to smatrao najvećom greškom u svojoj karijeri.[13] Marlon Brando, Montgomery Clift i Charlton Heston su također odbili tu ulogu.[12] Kramer je gledao Grace Kelly u predstavi Broadwaya i nju je izabrao za Kaneovu zaručnicu, uprkos Cooperovoj i Kellynoj značajnoj starosnoj razlici (Cooper je tada imao 50 a Kelly 21 godinu). Glasine o aferi između Coopera i Kelly tokom snimanja ostaju nedokazane. Kellyjin biograf Donald Spoto napisao je da nema dokaza o romansi, osim tračeva tabloida.[14] Biograf Gina McKinnon spekulirala je da je "moguće da je bilo prevrtanja u balama sijena", ali nije naveden nijedan dokaz, osim opaske Kellyne sestre Lizanne da je Kelly bila "zaljubljena" u Coopera.[15] Lee Van Cleef je debitirao sa filmom Tačno u podne. Kramer je prvi put ponudio Van Cleefu ulogu Harveyja Pella, nakon što ga je vidio u produkcijskoj turneji Mister Robertsa, pod uslovom da Van Cleef hirurški promijeni nos kako bi izgledao manje prijeteći. Van Cleef je odbio i umjesto toga je dobio ulogu Colbyja, jedinu ulogu u njegovoj karijeri bez ijednog reda dijaloga.[16]

Snimanje[uredi | uredi izvor]

Tačno u podne je sniman u kasno ljeto/ranu jesen 1951. godine na nekoliko lokacija u Kaliforniji. Uvodne scene snimljene su na Iverson Movie Ranch u blizini Los Angelesa. Nekoliko gradskih scena snimljeno je u Columbia State Historic Parku, očuvanom rudarskom gradu iz doba Zlatne groznice u blizini Sonore, ali većina uličnih scena je snimljena na filmskom ranču Columbia Picturesa u Burbanku. Crkva Svetog Josepha u Tuolumne Cityju je korištena za vanjske snimke crkve Hadleyvillea. Pruga je bila stara Sierra Railroad u Jamestownu, nekoliko milja južno od Kolumbije, sada poznata kao Railtown 1897 State Historic Park, i često nazivana "filmska željeznica" zbog česte upotrebe u filmovima i televizijskim emisijama. Željeznička stanica je izgrađena za film uz vodotoranj u Warnervilleu, oko 15 milja jugozapadno.[17][18] Cooper nije bio voljan da snimi scenu borbe s Bridgesom zbog stalnih problema s leđima, ali je na kraju to učinio bez upotrebe kaskadera. Nije nosio šminku kako bi naglasio tjeskobu i strah svog lika, koji je vjerovatno bio pojačan bolom od nedavne operacije uklanjanja krvarenja čira na želucu.[19] Vrijeme trajanja priče gotovo je precizno podudareno sa vremenom trajanja filma — efekat pojačan čestim snimcima satova kako bi podsjetili likove (i publiku) da će negativac stići podnevnim vozom.[20]

Muzika[uredi | uredi izvor]

Tematska pjesma filma, The Ballad of High Noon (kako je navedena u filmu), također je poznata po uvodnom tekstu, "Ne ostavljaj me, o moj dragi", postala je glavni hit na Country-Western top listama u izvođenju Texa Rittera, a kasnije također i pop hita Frankieja Lainea.[12] Njegova popularnost je postavila presedan za tematske pjesme koje su bile opjevane u mnogim kasnijim vestern filmovima.[21] Muzika i pjesma kompozitora Dimitrija Tiomkina, sa tekstom Neda Washingtona, postali su popularni godinama nakon toga, a Tiomkin je postao tražen da radi na budućim vesternima 1950-ih, poput Obračuna kod O.K. Corrala i Posljednjeg voza iz Gun Hilla.[22]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Fred Zinnemann je rekao da je crni dim koji je kuljao iz voza bio znak da su kočnice otkazale. On i kamerman to tada nisu znali i jedva su se sklonili s puta. Stativ kamere se zakačio za stazu i pao, razbivši kameru, ali je film preživio i scena se nalazi u filmu.
  • U sceni tuče u kojoj su učestvovali šerif Will Kane (Gary Cooper) i zamjenik šerifa Harvey Pell (Lloyd Bridges), Lloydov sin, Beau Bridges, tada dječak, bio je na sjeniku i gledao snimanje. Kada su njegovog oca polili vodom nakon borbe, Beau nije mogao da se suzdrži od smijeha, što je zahtijevalo da se scena snimi drugi put. Cooper se nije osjećao dobro i bio je u bolovima, ali je, prema Lloydu, bio ljubazan i pun razumijevanja.
  • Gregory Peck, aktivist liberalne demokracije koji se snažno protivio stavljanju na crnu listu, kasnije je rekao da je odbijanje uloge u ovom filmu najveća greška u njegovoj karijeri, iako je skromno dodao da nije mogao glumiti glavnog lika tako dobro kao Gary Cooper.
  • Pedantno planiranje režisera Freda Zinnemanna omogućilo mu je da napravi 400 snimaka za samo četiri sedmice.
  • "Do Not Forsake Me, Oh, My Darli'n" bila je prva pjesma nagrađena Oscarom iz nemuzičkog filma i prva naslovna pjesma 'High Noon' nagrađena Oscarom.
  • Gary Cooper je u vrijeme snimanja imao krvarenje čira.
  • Henry Fonda je propustio film jer je bio na "sivoj listi" u filmskoj industriji zbog svojih političkih uvjerenja.
  • Grace Kelly je bila nezadovoljna svojim nastupom, osjećajući da je bila previše kruta i drvena kao Amy Kane. Međutim, Fred Zinnemann je smatrao da je njeno neiskustvo bilo prikladno za ulogu, koja je bila prilično ograničenog dosega. Kao što je Zinnemann rekao: "Kelly u to vrijeme nije bila pripremljena za mnogo toga. Bila je vrlo drvena, što joj je savršeno pristajalo, a njen nedostatak iskustva i neka vrsta gauche ponašanja za mene su bili veoma dirljivi, vidjeti ovu ljupku istočnjakinju u divljini zaleđa Burbank Columbije. Sve je radilo vrlo dobro."
  • Crkvena scena u kojoj Kane pokušava zatražiti pomoć direktno je parodirana u filmu Blazing Saddles Mela Brooksa (1974).
  • Ime grada u filmu je Hadleyville, što je vjerovatno zamišljeno kao indirektna referenca na "Čovjek koji je korumpirao Hadleyburg" Marka Twaina, kratku priču koja ima neke tematske sličnosti s filmom.

Kritike[uredi | uredi izvor]

Na Rotten Tomatoes-u, Tačno u podne ima ocjenu od 95%, na osnovu 60 recenzija. Kritički konsenzus glasi: "Klasik vestern žanra koji je prekinuo mnoge tradicije tog vremena, film izdržava -- u velikoj mjeri zahvaljujući prkosnoj glumi Garyja Coopera koji je osvojio Oscara." Procjenjuje se da je film 1952. godine zaradio 3.4 miliona dolara na kino blagajnama u Sjevernoj Americi.[23] Po objavljivanju, kritičari i publika koja je očekivala jurnjave, tuče, spektakularne prizore i druge uobičajene vestern filmske elemente bili su iznenađeni shvativši da su u velikoj mjeri zamijenjeni emotivnim i moralističkim dijalozima sve do vrhunca završnih scena.[24] Neki kritičari ismijavali su neuobičajeno spašavanje heroja od strane heroine.[25][26] David Bishop je tvrdio da kvekerka Amy "nije" pomogla svom mužu pucajući muškarcu u leđa, takva neaktivnost bi predstavila pacifizam "kao apolonsku dekadenciju".[26] Alfred Hitchcock je mislio da je Kellyna gluma "prilično uštogljena" i da joj nedostaje animacije; tek u kasnijim filmovima, rekao je, pokazala je svoju pravu zvijezdu.[27] Šablon:Self-published inline[28]

Nekoliko predsjednika SAD-a naveli su film kao njihov favorit. Dwight Eisenhower prikazao je film u Bijeloj kući,[7] a Bill Clinton je bio domaćin rekordnih 17 projekcija u Bijeloj kući.8[29] "Nije slučajno da političari sebe vide kao Gary Coopera u filmu, rekao je Clinton. "Ne samo političari, već svi koji su primorani da idu protiv volje većine. Svaki put kada ste sami i osjećate da ne dobijate podršku koja vam je potrebna, Cooperov Will Kane postaje savršena metafora."[30][31] Ronald Reagan je naveo Tačno u podne kao svoj omiljeni film, zbog snažne posvećenosti glavnog lika dužnosti i zakonu.[32]

Za razliku od ostalih, John Wayne je jednom novinaru rekao da smatra "Tačno u podne" "najneameričkom stvari koju je ikada vidio u svom životu",[33] a kasnije se udružio s režiserom Howardom Hawksom kako bi snimio Rio Bravo kao odgovor. Napravio sam Rio Bravo jer mi se nije dopao Tačno u podne, objasnio je Hawks. "Ni Duke (Wayne) ga nije volio. Mislim da nije dobro da jedan dobar gradski šerif trči gradom kao kokoška odsječene glave tražeći od svih da mu pomognu. A ko ga spašava? Njegova žena kvekera. To nije moja ideja dobrog vesterna."[34] Zinnemann je odgovorio: "Jako se divim Hawksu. Samo bih volio da ostavi moje filmove na miru!"[35] U intervjuu iz 1973., Zinnemann je dodao: "Prilično sam iznenađen Hawksovim i Waynovim razmišljanjem. Šerifi su ljudi i ne postoje dva ista čovjeka. Priča o Tačno u podne odvija se na Divljem Zapadu, ali je stvarno priča o čovjekovom sukobu savjesti. U tom smislu on je brat blizanac filmu Čovjek za sva vremena. U svakom slučaju, poštovanje prema herojima vesterna nije umanjeno filmom Tačno u podne."[36] Film je kritiziran u Sovjetskom Savezu kao "veličanje pojedinca".[7]

U poglavlju XXXV romana Virdžinijanac autora Owena Wistera, nalazi se opis incidenta koji je vrlo sličan središnjoj radnji filma Tačno u podne. Trampas (zlikovac) proziva Virdžinijanca, kojeg čeka njegova tek vjenčana supruga koju bi mogao izgubiti ako se upusti u borbu. Tačno u podne je čak opisan kao "direktan remake" filmske verzije iz 1929 u kojem je Cooper također glumio.[37]

Odabrana kritika[uredi | uredi izvor]

Američki filmski kritičar Jeffrey M. Anderson dao je filmu 3 od moguće 4 zvjezdice i objevio je kritiku na web sajtu combustiblecelluloid.com.

Reputacija je prethodila samom filmu. To je jedan od najpoznatijih filmova u historiji. Bio je to najveći hit svog vremena i osvojio je četiri Oscara od ukupno sedam nominacija. Američki filmski institut kontinuirano ga je svrstavao u red najboljih američkih filmova, a ostao je miljenik mnogih kritičara i filmaša, pa čak i američkih predsjednika. Ipak, i u svoje vrijeme, glumac John Wayne i režiser Howard Hawks su ga gledali i mrzili. (Navodno su napravili Rio Bravo kao svoj odgovor na to.) Zaista, Tačno u podne su napravili ljudi koji nisu nužno voljeli vestern ili su bili upoznati sa žanrom. Režiser Fred Zinnemann je već bio nominiran za Oscara za najbolju režiju, a potom će zaraditi sedam nominacija u toj kategoriji, plus jednu pobjedu (i dodatnu pobjedu za najbolji kratki dokumentarni film). Ipak, nije bio strastveni režiser, niti su ga zanimali žanrovski filmovi (njegov jedini drugi dodir sa vesternom bio je u obliku mjuzikla Oklahoma!). Andrew Sarris je o njemu napisao: "U najboljem slučaju njegova režija je bila neuvredljiva; u najgorem, potpuno je dosadna."

Zatim je tu bio producent Stanley Kramer, mnogo ozloglašenija figura u svijetu filma. Kramer je dobio devet nominacija za Oskara, uglavnom za svoje filmove "sa porukama". Više je bio uključen u dodavanje umjetnog "prestiža" filmovima nego u stvaranje trajnih umjetničkih djela. Ipak, iako Tačno u podne očito ima nešto za reći, ispričan je na takav način da je njegova poruka otvorena za razna tumačenja ... Film je prepun sjajne glume od strane sjajnih karakternih glumaca, kao što su Thomas Mitchell, koji je prije osvojio Oscara sa filmom Poštanska kočija, Otto Kruger, Harry Morgan (glumi lika koji se zove "Sam Fuller"), nekreditirani Jack Elam, pa čak i Sheb Wooley, koji je možda najpoznatiji po svojoj hit pjesmi iz 1958. "The Purple People Eater". Ali možda najviše iznenađuje Lon Chaney Jr., koji je bio najpoznatiji po svojim ulogama u filmovima o čudovištima, glumeći Kaneovog mudrog starog mentora s nekim od najdubljih dijaloga u filmu. Chaney se pojavljuje samo u nekoliko scena, ali njegovo prisustvo je neizbrisivo.

Crno-bijela kinematografija Floyda Crosbyja čini da mali grad izgleda kao slutnja, povezujući ovaj ton sa interijerom i eksterijerom. A montažer Elmo Williams održava filmsku dinamiku, koja je sveprisutna u 85-minutnom filmu koji se odvija u nečemu bliskom stvarnom vremenu; Kane stalno gleda na sat, a minute se kreću slično minutama koje prolaze i u publici koja gleda film. Ali pjesma Dimitrija Tiomkina Do Not Forsake Me, Oh My Darlin, koja je korišćena kao osnova za muzičke teme, po mom mišljenju nikada nije baš najbolje pristajala. Cooper je bio poznat kao vestern heroj još od Virdžinijanca (1929.), i iako je imao bolje vestern uloge - Vera Cruz i Čovjek sa Zapada, samo da napomenem - za koje je osvojio svog drugog Oscara. Uloga je mogla biti dublje odglumljena od strane nekog drugog glumca, ali možda zbog Cooperove slave, lakonske glume film ostaje otvoren za toliko različitih interpretacija.

Mnogi vjeruju da je to bila metafora za McCarthyjevu eru i komunistički lov na vještice, ali čini se da nikome nije jasno koji likovi predstavljaju Makartijevce, a koji optužene komuniste. Zaista, iako je scenarista Carl Foreman i sam bio na crnoj listi, drugi su film doživjeli kao alegoriju o uključivanju u Korejski rat. Ukratko, Tačno u podne nije baš remek-djelo, a ako ste ljubitelj poštenijih vesterna, teško je ne primijetiti Zinnemannov opći nedostatak interesa. Ali to je napet, efektan mali film. Sigurno ste nekad čuli za njega, a ako razmišljate da ga pogledate, nema razloga da to i ne uradite.[38]

Naslijeđe i kulturni utjecaj[uredi | uredi izvor]

Datoteka:W samo poludnie 4 6 89-Tomasz Sarnecki.jpg
"Tačno u podne, 4. juna 1989.". Poljski politički poster sa Gary Cooperom kao podsticaj glasanju za Solidarnost partiju na izborima za Sejm 1989.

Tačno u podne se smatra ranim primjerom revizionističkog vesterna. Kim Newman ga naziva "najuticajnijim vesternom 1950-ih jer su njegovi stavovi suptilno promijenili društvenu viziju čitavog vestern žanra".[39] Tradicionalni vestern je format vesterna snažnog muškog lika koji predvodi civilizirane protiv neciviliziranih, ali u ovom filmu civilizirani ljudi ne uspijevaju (na način koji je John Wayne opisao kao "neamerički") da podrže svog gradskog šerifa. Newman povlači kontrast između "sablasno urednog i civiliziranog" grada Hadleyvillea i "bezdušnosti, vlastitog interesa i nedostatka kičme što pokazuju njegovi stanovnici" koji će omogućiti gradu da "sklizne natrag u divlju prošlost" iz koje su ga Kane i njegovi zamjenici jednom spasili.[40] U svom članku, Žene u "Tačno u podne": Revizionistički pogled", Don Graham tvrdi da pored teme čovjeka sam protiv svih film predstavlja značajan napredak u prikazivanju žena u vesternima".[41] U poređenju sa "uobičajenim predstavljanjem" stereotipnih ženskih likova u ranijim vesternima, Tačno u podne daje likovima Amy i Helen prošireno prisustvo, a njih dvije su kontrapunkt.[42] Dok je Helen društveno inferiorna, ona ima značajnu ekonomsku moć u zajednici.[43] Helenin susret sa Amy3 je ključan jer ona govori Amy da nikada ne bi napustila Kanea, i da je on njen muškarac – ona bi nabavila pištolj i borila se, predskazujući tako Amyne postupke.[44] Veći dio filma, Amy je "arhetip istočne djevice", ali njena reakcija na prvi pucanj "nadilazi ograničenja njene žanrovske uloge" u trenutku kad se vraća u grad i ubija Piercea.[45] Postupci bande ukazuju na implicitnu, ali vrlo stvarnu prijetnju koju predstavljaju ženama; kao što sugeriše Meksikanka koja se prekrsti kada prva trojica uđu u grad. Graham sažima mnoge reference na žene kao na zajednicu demoraliziranu neuspjehom njenih muških članova, osim Kanea.[46] Žene su, kako on tvrdi, jednake Kaneu po snazi ​​karaktera do te mjere da su "protofeministkinje".[47]

Godine 1989. 22-godišnji poljski grafički dizajner Tomasz Sarnecki transformirao je poljsku varijantu postera "Tačno u podne" Mariana Stachurskog iz 1959. u izborni poster Solidarnosti za prve djelimično slobodne izbore u komunističkoj Poljskoj. Poster, koji je bio izložen širom Poljske, prikazuje Coopera naoružanog presavijenim glasačkim listićem na kojem u desnoj ruci piše "Wybory" (tj. izbori), dok je logotip Solidarnosti zakačen na njegov prsluk iznad šerifove značke. Poruka na dnu postera glasi: "W samo południe: 4 czerwca 1989", što u prijevodu znači "Tačno u podne: 4. juna 1989."

Bivši je vođa Solidarnosti Lech Wałęsa napisao 2004:

Ispod naslova "Tačno u podne" stoji crveni transparent Solidarnosti i datum - 4. jun 1989. - dan izbora. Bio je to jednostavan, ali efikasan trik koji su komunisti u to vrijeme pogrešno shvatili. Oni su, u stvari, pokušali da ismijavaju pokret za slobodu u Poljskoj kao izum "Divljeg" Zapada, posebno SAD-a. Ali poster je imao suprotan uticaj: kauboji u vestern odeći postali su moćan simbol za Poljake. Kauboji se bore za pravdu, bore se protiv zla i bore se za slobodu, fizičku i duhovnu. Solidarnost je pobijedila komuniste na tim izborima, otvarajući put demokratskoj vladi u Poljskoj. Uvijek je tako dirljivo kada mi ljudi donesu ovaj poster da ga potpišem autogramom. Čuvaju ga toliko godina i postao je amblem bitke koju smo svi zajedno vodili.[48]

Naučnofantastični film iz 1981. Outland, u kojem glumi Sean Connery kao federalni agent na međuplanetarnoj rudarskoj stanici, upoređen je sa filmom Tačno u podne zbog sličnosti u temama i zapletu.[49][50]Tačno u podne se spominje nekoliko puta u HBO dramskoj seriji The Sopranos. Tony Soprano navodi lik Garyja Coopera kao arhetip onoga što bi muškarac trebao biti, mentalno čvrst i stoičan. Često se žali: "Šta se dogodilo Garyju Cooperu?" i naziva Willa Kanea "jakim, tihim tipom". Legendarni završetak filma prikazan je na televiziji tokom produžene sekvence snova u epizodi pete sezone "Probni san".[51]High Noon inspirirao je istoimenu hip-hop pjesmu rep izvođača Kineticsa iz 2008. godine, u kojoj se Tačno u podne spominje zajedno s nekoliko drugih klasičnih vestern filmova, poredeći rep borbe i ulične obračune vestern filmova.[52]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Champlin, C. (10. 10. 1966). "Foreman hopes to reverse runaway". Los Angeles Times. Šablon:ProQuest.
  2. ^ Tino Balio, United Artists: The Company That Changed the Film Industry, University of Wisconsin Press, 1987, str. 47.
  3. ^ "The 25th Academy Awards – 1953". oscars.org. Pristupljeno 3. 7. 2020.
  4. ^ IMDB List of nominations and awards for Stanley Kramer's High Noon.
  5. ^ "ENTERTAINMENT: Film Registry Picks First 25 Movies". Los Angeles Times. 19. 9. 1989. Pristupljeno 22. 4. 2020.
  6. ^ "Complete National Film Registry Listing". Library of Congress. Pristupljeno 30. 10. 2020.
  7. ^ a b c d e Byman, Jeremy (2004). Showdown at High Noon: Witch-hunts, Critics, and the End of the Western. Scarecrow Press. ISBN 0-8108-4998-4.
  8. ^ Weinraub, Bernard (18. 4. 2002). "'High Noon,' High Dudgeon". The New York Times.
  9. ^ Fleischer, Richard (1993). Just Tell Me When to Cry: A Memoir. Carroll and Graf. str. 35–36.
  10. ^ John Wayne: Playboy Interview / MAY 1971 Archived 2013-08-23 na Wayback Machine. Retrieved May 11, 2015.
  11. ^ Meyer, Jeffrey Gary Cooper: American Hero ( 1998), str. 144.
  12. ^ a b c High Noon, retrieved September 11, 2016.
  13. ^ Gregory Peck, preuzeto 6. septembra 2016.
  14. ^ Spoto, D. High Society: The Life of Grace Kelly. Crown Archetype (2009), pp. 67–9. ISBN 0307395618
  15. ^ McKinnon, G. What Would Grace Do?: How to Live Life in Style Like the Princess of Hollywood. Gotham (2013), p. 145. ISBN 1592408281
  16. ^ Lee Van Cleef, retrieved September 6, 2016.
  17. ^ "High Noon". Movie-Locations.com. Arhivirano s originala, 5. 11. 2016. Pristupljeno 5. 8. 2022.
  18. ^ Jensen, Larry (2018). Hollywood's Railroads: Sierra Railroad. Two. Sequim, Washington: Cochetopa Press. str. 30. ISBN 9780692064726. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  19. ^ Hyams, J. The Life and Times of the Western Movie. Gallery Books (1984), pp. 113–5.
  20. ^ Howard Suber (15. 12. 1986). "High Noon". The Criterion Collection.
  21. ^ High Noon, retrieved September 6, 2016.
  22. ^ "Film In Focus – HIGH NOON and Dimitri Tiomkin's film score". americanmusicpreservation.com. Pristupljeno 8. 5. 2018.
  23. ^ 'Top Box-Office Hits of 1952', Variety, January 7, 1953.
  24. ^ The Making of High Noon, hosted by Leonard Maltin, 1992. Available on the Region 1 DVD from Artisan Entertainment.
  25. ^ DiMare, Philip C. (17. 6. 2011). Movies in American History: An Encyclopedia: An Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 411. ISBN 978-1-59884-297-5. Pristupljeno 3. 6. 2013.
  26. ^ a b Bishop, David (1. 8. 2006). The Wheel of Ideals. Lulu.com. str. 289. ISBN 978-1-84728-535-5. Pristupljeno 3. 6. 2013.Šablon:Self-published source
  27. ^ Mcclure, Hal Hays (30. 7. 2012). Adventuring: My Life As a Pilot, Foreign Correspondent and Travel Adventure Filmmaker. AuthorHouse. str. 91. ISBN 978-1-4685-9812-4. Pristupljeno 3. 6. 2013.Šablon:Self-published source
  28. ^ Fawell, John (2004). Hitchcock's Rear Window: The Well-made Film. SIU Press. str. 142. ISBN 978-0-8093-8970-4. Pristupljeno 3. 6. 2013.
  29. ^ "High Noon (1952)". gotterdammerung.org. Pristupljeno 8. 5. 2018.
  30. ^ Interview with Bill Clinton on High Noon Collector's Edition DVD (Lionsgate, 2008), ASIN B0016MLIKM.
  31. ^ Clinton, Bill (22. 6. 2004). My Life. Knopf. str. 21.
  32. ^ Mulholland, J. Inside High Noon. DVD documentary.
  33. ^ John Wayne: Playboy Interview / MAY 1971 Archived 2013-08-23 na Wayback Machine. Retrieved May 11, 2015.
  34. ^ Michael Munn (2005). John Wayne: The Man Behind the Myth. Penguin. str. 148. ISBN 0-451-21414-5.
  35. ^ Zinnemann, Fred (8. 5. 2018). Fred Zinnemann: Interviews. Univ. Press of Mississippi. ISBN 9781578066988. Pristupljeno 8. 5. 2018 – preko Google Books.
  36. ^ Gabriel Miller, ured. (2005). Fred Zinnemann: Interviews. University Press of Mississippi. str. 44. ISBN 1-57806-698-0.
  37. ^ Wills, Garry (1998). John Wayne's America (1st Touchstone izd.). New York: Simon & Schuster. str. 274. ISBN 9780684838830. Pristupljeno 15. 2. 2016.
  38. ^ Jeffrey M. Anderson (2001). "High Noon 1952 Clock Ticks". combustiblecelluloid.com. Pristupljeno 31. 8. 2022.
  39. ^ Newman 1990, p. 148.
  40. ^ Newman 1990, pp. 146–147.
  41. ^ Graham 1980, p. 244.
  42. ^ Graham 1980, p. 245.
  43. ^ Graham 1980, p. 246.
  44. ^ Graham 1980, p. 247.
  45. ^ Graham 1980, pp. 247–248.
  46. ^ Graham 1980, pp. 249–250.
  47. ^ Graham 1980, p. 250.
  48. ^ Lech Wałęsa, "Remembering Reagan: In Solidarity", Editorial, The Wall Street Journal, 11 June 2004, accessed 6 April 2022.
  49. ^ Arnold, G. (May 23, 1981). "Unlikely 'Outland'". The Washington Post.
  50. ^ Blowen, M. (May 22, 1981). "Outland is Western out of this world". The Boston Globe.
  51. ^ The Sopranos, Season 5. HBO Studios DVD (2008). ASIN B0007YMVWO.
  52. ^ "Rap Genius: Lyrics and Explanations for the Kinetics song "High Noon"".

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]