Idi na sadržaj

Teheranska konferencija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Teheranska konferencija
"Eureka"
Slijeva nadesno:
Sovjetski vođa Josif Staljin, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, britanski premijer Winston Churchill
Država domaćinBritansko-sovjetska okupacija Irana
Datum28. novembar – 1. decembar 1943.
LokacijaAmbasada Rusije u Teheranu
GradoviTeheran, Iran
UčesniciSjedinjene Američke Države Franklin D. Roosevelt
Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill
Sovjetski Savez Josif Staljin
PrethodiMoskovska konferencija
SlijediKonferencija u Jalti
Ključne tačke
Konsenzus o otvaranju drugog fronta protiv nacističke Njemačke do 1. juna 1944.

Teheranska konferencija (kodnog naziva "Eureka"[1]) bila je konferencija najviših predstavnika Saveznika u Drugom svjetskom ratu, održana između generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza Josifa Staljina, američkiogpredsjednika Franklina D. Roosevelta i britanskog premijera Winstona Churchilla u Teheranu, 28. novembra – 1. decembra 1943.

Bila je to prva od savezničkih konferencija u Drugom svjetskom ratu na kojoj je učestvovala "Velika trojka" (Sovjetski Savez, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo) i održana je u sovjetskoj ambasadi u Teheranu nešto više od godinu dana nakon Britansko-sovjetske invazije na Iran. Sastanak se održao ubrzo nakon što je Kairska konferencija održana u Egiptu radi diskusije između Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Kine od 22. do 26. novembra 1943. Velika trojka se nije ponovo sastala sve do 1945, kada je Konferencija u Jalti održana na Krimu od 4. do 11. februara, a Potsdamska konferencija u Njemačkoj pod okupacijom Saveznika od 17. jula do 2. augusta. Važno je da je predsjednik Franklin D. Roosevelt stigao na USS Iowa.

Iako su trojica lidera stigla u Teheran s različitim ciljevima, glavni ishod sastanka bila je britanska i američka posvećenost otvaranju drugog fronta protiv Nacističke Njemačke, čime bi se ona prisilila da povuče vojnu imovinu s Istočnog fronta sa Sovjetima. Pored ove odluke, Teheranska konferencija se također bavila: odnosima Velike trojke s Turskom i Iranom, budući da je prva bila prisiljena da uđe u sukob, a druga je bila pod savezničkom okupacijom; operacijama u Jugoslaviji i protiv Japana; i predviđenim rješenjem nakon očekivanog poraza Sila Osovine. U posebnom ugovoru, Velika trojka se također obavezala da će priznati iransku nezavisnost.

U vrijeme održavanja konferencije bilo je jasno da Sile Osovine gube rat: Italija je već kapitulirala, a Njemačka i Japan bili su u defanzivi. Međutim, njihov otpor bio je još vrlo jak i pred Saveznicima su stajali teški zadaci.

Nasuprot razlikama u ocjenama i pogledima na neke političke i vojne probleme, saveznički predstavnici usaglasili su se u obimu i koordinaciji predstojećih operacija na istoku, zapadu i jugu Evrope radi uništenja njemačke vojske. Postigli su i načelnu saglasnost i o glavnim političkim pitanjima. Donesene su odluke:

  • Saveznici će pomagati partizane u Jugoslaviji;
  • uvući Tursku u rat na strani Saveznika;
  • ako Turska zarati protiv Njemačke a Kraljevina Bugarska objavi rat Turskoj, Sovjetski Savez će objaviti rat Bugarskoj;
  • iskrcavanje zapadnih Saveznika u Francuskoj započet će u maju 1944., a u isto vrijeme Crvena armija će otpočeti veliku ofanzivu.

Predviđena je saradnja komandi zapadnih Saveznika i Sovjetski Savez u pripremama za predstojeće operacije u Evropi.

Razgovaralo se također o stvaranju Ujedinjenih nacija nakon rata.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. Churchill, Winston Spencer (1951). The Second World War: Closing the Ring. Houghton Mifflin Company, Boston. str. 642.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

Bibliografija

[uredi | uredi izvor]

Primarni izvori

[uredi | uredi izvor]
  • The Ministry of Foreign Affairs Iran (Hrsg.): The Tehran Conference – The Three-Power Declaration Concerning Iran. Tehran December 1943. Reprint epubli, Berlin 2021, ISBN 978-3-7531-6779-4.

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Opća enciklopedija JLZ, sv. 8, 1982.