Teotihuacan

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pogled sa Piramide Mjeseca

Teotihuacan (fon. teotiwa'kan) je bio najveće gradsko središte Srednje Amerike tokom klasičnog perioda (200–700. godine) sa populacijom od 200.000 stanovnika, te je bio jedan od najvećih gradova na svijetu u to vrijeme. Prvi je put naseljen u kasnom periodu formiranja (600 - 200. p. n. e.), a tokom konačnog perioda formiranja (200. p. n. e. – 200. n. e) prošao je kroz veliki program renoviranja da bi se uklopio u uzorak rešetke oko Avenije mrtvih.

Osnivanje[uredi | uredi izvor]

Kao ni Rim, tako ni Teotihuacan nije nastao u jednom danu. Arheolozi su zabilježili pet različitih etapa gradnje, a na vrhuncu u 5. vijeku grad je imao oko 200 000 stanovnika. U 1. vijeku p. n. e. vulkan Xitle, koji se nalazi u blizini Mexico Cityja, je iznenada eruptirao i lavom duboko zatrpao i potpuno devastirao obližnji grad Cuicuilco, koji je napušten i do danas tek dijelomice iskopan budući da ga je lava poprilično progutala. Uništena su i druga manja gradska središta. Rijeke su prepriječene, a usjevi uništeni. Za drevne stanovnike toga područja bio je to sudnji dan i bijes srditih bogova. Tražeći sigurno mjesto, mnogi smatraju da su preživjeli došli upravo na područje budućeg Teotihuacana, iako nije poznato zašto su svi došli upravo tamo. U novome su gradu osnivači prinijeli golemu žrtvu bogovima; od vulkanskog materijala koji im je ubio najbliže i uništio gradove sagradili su vlastite vulkane - piramide.

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Ovdje je od početka gradnje pa nadalje postojao tačan i konačan plan, koji je za vrijeme kasnijih proširenja grada strogo poštovan. Grad je izgrađen kako bi pobudio strahopoštovanje, a površina mu nadmašuje carski Rim. Postao je sveto mjesto i hodočasnici su u njega dolazili iz svih dijelova Teotihuacanskog carstva. Od osnivanja oko 1. vijeka n. e. pa do pada nakon gotovo sedam vijekova, Teotihuacan je bio najveći grad Zapadne hemisfere i jedan od najvećih u cijelom svijetu. To je izolirani grad na sjeveru Srednje Amerike. Divovske su piramide danas tek sivi ostaci nekadašnje slave Teotihuacana. Svi su zidovi svake zgrade bili ožbukani, a zatim živo obojeni. Grad je bio sjajnocrven.

Piramida Sunca

Avenija mrtvih proteže se duž više od 16 km, orijentirana je 16 stepeni istočno od sjevera, što je značajan položaj iz astronomskih razloga. Luksuzan je to put s desna i lijeva ukrašen piramidama i platformama hrama. U smjeru sjevera avenija ima pad od trideset metara, tako da će promatrač s juga podleći optičkoj varci kako ta velebna ulica vodi prema nebu. Tako je ostalo do danas: onaj ko se nalazi na donjem kraju ulice vidi beskonačno stubište s ravnomjernim stepenicama koje se na kraju stapaju sa Mjesečevom piramidom. Nasuprot tome, gledano od Mjesečeve piramide, vidimo samo ravnu ulicu - kao da je neka nevidljiva ruka uklonila sve stepenice.

Na sjevernom kraju avenije je Piramida Mjeseca, na početku širokog trga na kojem su bile administrativne zgrade, uključujući i Palaču pernatog leptira. Ulica mrtvih završava pred Mjesećevom piramidom, kompleksom koji se uzdiže u obliku stubišta s osnovnom plohom površine 150 x 200 metara. To je nešto više od dvostruke veličine nogometnog igrališta. Građevina se uzdiže na pet terasa, a visina iznosi 44 metra. U sredini široko stubište vodi do najgornje platforme na kojoj se nekada davno nalazio hram.

Na sredini avenije je još veća Piramida Sunca, koja je ujedno i najmonumentalnija građevina u Teotihuacanu. Kvadratnog je tlocrta veličine 222 x 256 metara i dvadeset je metara viša od Mjesečeve piramide. Usprkos tome, kad se pogleda s najviše platforme dobija se dojam kako su Sunčeva i Mjesečeva piramida jednake visine. Optička varka nastaje zbog nagiba Ulice mrtvih. Ona je po veličini veća od Keopsove piramide u Gizi.

Blizu južnog kraja je tvrđava, zatvoreni trg okružen platformama hrama. Unutar trga je Hram pernate zmije, a iza te strukture bila su dva stambena prostora koja su mogla biti prvobitne rezidencije gradskih vladara. Hram pernate zmije je izvanredna građevina koja, kao i druge piramide u ovom gradu, pruža dokaze da je građena u nekoliko navrata. Ova građevina je bogato ukrašena glavama i reljefima pernate zmije. Perjem ukrašene zmije izvijaju se preko friza koji se proteže oko hrama; maske, demonska bića, zmijska tijela gmižu i oko podnožja hrama.

Tajanstveni vladari[uredi | uredi izvor]

Tajanstvena civilizacija nije ostavila knjige i pismo. Danas čak ne znamo kako su se zvali, kojim su jezikom govorili, pa čak ni gdje su im sahranjeni vladari. Mnogi smatraju da se kraljevske grobnice nalaze u drugoj po veličini piramidi u gradu, Mjesečevoj piramidi, ali za to još uvijek nema konkretnih dokaza budući da još niti jedna takva grobnica nije pronađena.

Jedini trag o vladarima Teotihuacana nam pružaju majanski spisi iz Tikala u Gvatemali, koji možda govore o jednom od sjenovitih vladara. Vladar po imenu Atlatl Cauac osvojio je Tikal, ubio njegovog vladara Chak Toh Ich’aka I (Jaguarovu Šapu), te na prijestolje postavio svoga rođaka Nun Yax Ayina.

Vrhunac i pad carstva[uredi | uredi izvor]

Piramida Mjeseca

Teotihuacan je uspostavio veliko, ali slabo poznato carstvo. Postao je prva američka velesila. Na vrhuncu je bio u 4. vijeku i tada mu na Zemlji nije bilo ravnog grada. Egipatsko carstvo je odavno palo, civilizacija klasične Grčke je izblijedljela, Rim su poharali barbari, Evropom je zavladalo mračno doba, a Teotihuacan je bio na vrhuncu slave. O njemu se znalo daleko na sjeveru, na jugu barem do Hondurasa i obala oba okeana. Piramide su predstavljale vrhovne simbole bogatstva i moći: kako je grad sve više dominirao Srednjom Amerikom, vladari su gradili sve veće piramide. Održavao se tačnim određivanjem vremena pomoću zvijezda. Zanimljivo je da je Teotihuacan jedini grad staroga vijeka sa trajnim nastambama za obične građane. Najnovija istraživanja pokazuju da je grad grubom silom dominirao dijelovima Srednje Amerike. Potvrđen je i kult ljudskog žrtvovanja. Njegovo oruđe od opsidijana, keramika i arhitektonski stilovi pronađeni su u mnogim dijelovima Meksika, te na jugu do gradova Maya-Tikala, Kopana i Kaminaljuyua. Teotihuacan je upravljao cijelom Srednjom Amerikom ekonomski i vojno. Osvojio je većinu majanskog teritorija i brojne majanske gradove, poput Tikala.

Ipak, Teotihuacan je stigao do dramatičnog kraja postojanja oko 650, kada je njegovo središte izgorjelo i bilo napušteno. Asteci nisu imali pojma ko ga je izgradio i zašto je napušten, a ta zagonetka još uvijek nije riješena. Samo je neki stravičan događaj mogao pretvoriti velebnu metropolu u grad duhova. Periferija grada je još bila naseljena, što sugerira da je uništenje moglo biti rezultat svađe između naroda i birokracije koja je nametala prevelike poreze. Neki znanstvenici smatraju da je grad osvojila najezda barbarskih naroda, ali ne postoje arheološki dokazi koji bi potvrdili da je na tom području u to vrijeme postojala dovoljno jaka sila da osvoji i spali taj grad, čak i ako je bio iznutra oslabljen.

Bila je to kultura koja je gotovo hiljadu godina dominirala Amerikom, a onda je propala. Pala je, srušila se, promijenila se, ali je za sobom ostavila nasljeđe koje svi možemo vidjeti. Čak i nakon smrti grada njegov se utjecaj nastavio širiti Amerikom i vremenom koje je uslijedilo. Ovo je zagonetna civilizacija za koju se nekoć mislilo da je utijelovila raj na Zemlji, možda bila izvorište krvavih obreda koja su preuzela kasnija carstva. Teotihuacanski bogovi postali su astečki bogovi. Bio je to jedinstven grad koji je težio skladu i redu. Prvi put u historiji američkih kontinenata ljudi su živjeli u metropoli. Ostao je samo kamen, milioni kamenja, i divovski spomenici gradu i ljudima izgubljenim u vremenu. Pad Teotihuacana ostaje jedna od najvećih misterija srednjoameričke arheologije.

Religija i državno ustrojstvo[uredi | uredi izvor]

Novija istraživanja unutar Piramide Mjeseca otkrivaju zanimljive pojedinosti o gradskom ustrojstvu i religiji. Ljudske kosti, neuredno razbacane, strše iz zemlje. Radi se o nenormalnom pokopu, pokojnicima je odrubljena glava, ruke su svezane iza leđa, ovdje se dogodilo nešto mučno i nasilno. Nalaz se uklapa u sliku vojno nastrojenog grada. Neke od ovih ljudskih žrtava su žive obezglavljene, a druge ubijene sa nekoliko udaraca u glavu. Pronađeni su deseci obredno žrtvovanih ljudi i životinja. Valuta za uspješnost grada je bila ljudska krv. Bogove srednjoameričke mitologije trebalo je hraniti, a hrana su im bili ljudi. Sada je uvriježeno mišljenje da se vodilo mnogo ratova i žrtvovalo se ratne zarobljenike koji su zarobljeni u bitkama. Čini se da su teotihuakanci svojim bogovima prinosili krv poraženih, što je i upalilo, te je grad cvjetao stoljećima.

Mitovi kasnijih naroda[uredi | uredi izvor]

Teotihuakanska figurica

U doba Asteka Teotihuacan je već bio u ruševinama. Oni su vjerovali kako je to mjesto nekoć bilo ukopno mjesto njihovih starih bogova. Barem su ostavili mit o nastanku Teotihuacana. Oni su gradu nadjenuli i ime Teotihuacan, što znači "Grad bogova", i uz nalazište vezali svoju mitologiju. Asteci su vjerovali da su se na kraju prethodnog razdoblja bogovi u tami okupili u Teotihuacanu i odlučili koji će od njih postati novo sunce što obasjava svijet. Prema jednom od mitova, drski bog Tecuciztecatl se dobrovoljno javio, dok su ostali bogovi izabrali skromnog, starijeg Nanahuatzina kao drugog takmaca. Izgrađena je velika pogrebna lomača i Tecucuztecatl je pozvan da u nju skoči. Prvi kandidat nije smogao hrabrosti za osobnu žrtvu, pa su bogovi zamolili Nanahuatzina da učini isto. On je odmah potrčao i skočio u vatru. Vidjevši to, Tecuciztecatl je smogao hrabrosti i također se bacio na lomaču, osramoćen jer ga je pretekao njegov skromni protivnik. No, to nije bio kraj; obojica su se ponovno rodili poput ptice feniks. Nanahuatzin je postao novi bog Sunca, Tonatiuh, a Tecucuztecatl je postao Mjesec. Nažalost, Sunce se nije kretalo nebom već je stajalo nepokretno na istočnom horizontu. Tonatiuh je zatražio podaničku vjernost i krv ostalih bogova prije nego krene na svoj put nebeskim svodom. Nakon vijećanja bogovi su pristali i jedan po jedan dozvolili da im Quetzalcoatl izvadi srca. Ojačan ovom krvavom žrtvom Tonatiuh je postao Nahui Ollin, Sunce Kretanja.

"U noćno doba, dok još nije sjalo sunce, bogovi su se savjetovali na mjestu zvanom Teotihuacan. Zabrinuti su se bogovi okupili u Teotihuacanu kako bi raspravili koje će Sunce biti sljedeće. U tami se vidjela samo sveta vatra (koja je simbolički predstavljala Huehueteotla, boga koji je podario život), koja je nakon haosa još uvijek harala svijetom. Uskliknuli su: Neko će se morati žrtvovati i skočiti u vatru kako bi ponovno nastalo Sunce."

Veza ovog astečkog mita i nalazišta u Teotihuacanu nikada nije objašnjena, no moguće je da su tamošnja događanja uključivala veliki, krvavi ritual. Čini se prihvatljivim mišljenje da je napušteni grad postao svetište Asteka i drugih naroda.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]