Tepih
Tepisi su tekstilije, koje pokrivaju podove ili zidove. U prvobitnoj formi su to bili komadi premq kojima se prilagođavala cjelokupna dekoracija, uzorak i konstrukcija domova. Od 1950-ih godina tepih se proizvodi u proizvoljnoj dužini, kao traka u raznim širinama čak do 6 m, a koja se zatim siječe po potrebi kupca.
Prvi tepisi su se vjerovatno izrađivali u srednjoj Aziji prije 4–5 hiljada godina. Do sada najstariji nalaz je iz okoline Pasirika u dolini Altaja.
Historija[uredi | uredi izvor]
Čvorasti tepih vjerovatno potiče iz oblasti Kaspijskog mora (Sjeverni Iran)[1] ili Armenskog gorja.[2] Iako postoje dokazi o šišanju koza i ovaca radi vune i dlake koja je predena i tkana još prije 7. milenijuma, najraniji sačuvani primjerak je „tepih Pazirik“, koji datira iz 5. do 4. vijeka p. n. e. Otkrio ga je Sergej Ivanovič Rudenko 1949. godine u grobnici Pazirik u Altajskim planinama u Sibiru. Radi se o tepihu bogate boje je dimenzija 200 x 183 cm i uokviren je ivicom grifona.[3]
Ovaj četvrtasti čupavi tepih, koji je gotovo savršeno netaknut, je pripisivan mnogim kulturama. Mnogi stručnjaci smatraju da je kavkaskog, specifično armenskog porijekla. Prostirka je tkana koristeći armenski dvostruki čvor, a boja crvenih niti izrađena je od armenske kočinele. Prema mišljenju stručnjaka drevnih tepiha, Ulrich Schurmanna: „Iz svih dostupnih dokaza ubijeđen sam da je Pazirik tepih bio pogrebni pribor i najvarovatnije remek-djelo armenske izrade“.[4] Ganchorn se slaže sa ovom tezom. Na ruševinama Persepolisa u Iranu, gdje su različite nacije prikazane kako odaju počasti, dizajn konja sa tepiha Pazirik isti je kao i reljef koji prikazuje dio armenske delegacije.[2] Historičar Herodot, pisao je u 5. vijeku prije nove ere, da su stanovnici Kavkaza tkali lijepe prostirke sjajnih boja koje nikada ne izblijede.[5]
Armenija[uredi | uredi izvor]
U Armeniji su iskopani različiti fragmenti tepiha koji datiraju iz 7. vijeka prije nove ere ili ranije. Najstariji, i jedini preživjeli čvorasti tepih koji postoji je tepih Pazirik, iskopan iz smrznute grobnice u Sibiru, datiran od 5. do 3. vijeka p. n. e, sada u muzeju Ermitaž u Sankt Peterburgu. Ovaj četvrtasti čupavi tepih, gotovo savršeno očuvan, mnogi stručnjaci smatraju da je kavkaskog, specifično armenskog porijekla. Na ruševinama Persepolisa u Iranu, gdje su različite nacije prikazane kako odaju počast, dizajn konja sa tepiha Pazirik isti je kao i reljef koji prikazuje dio armenske delegacije. Armenski tepisi bili su poznati po putnicima koji su putovali u Arcah; arapski geograf i historičar Al-Masudi primjetio je da, među ostalim umjetničkim djelima, nikada nije vidio takve tepihe bili gdje drugo.[6]
Historičar umjetnosti Hravard Hakobjan napominje da „arcaški tepisi zauzimaju posebno mjesto u historiji armenske proizvodnje tepiha“. Uobičajene teme i obrasci pronađeni na armenskim tepisima bili su prikazi zmajeva i orlova. Oni su bili različitog stila, bogati bojama i ukrasnim motivima, te su čak bili i razdvojeni po kategorijama u zavisnosti od toga koje su životinje na njima prikazane, kao što su arcvagorgs (orlovski tepisi), višapagorgs (zmajevski tepisi) i ocagorgs (zmijski tepisi). Tepih koji se pominje u natpisima Kaptavana sastoji se od tri luka, „prekrivena vegatativnim ukrasima”, i umjetnički podseća na iluminirane rukopise proizvedene u Arcahu.[7]
Umjetnost tkanja tepiha je pored toga bila blisko povezana sa izradom zavjesa, o čemu svedoči odlomak Kirakosa Gandžakecija, armenskog historičara iz 13. vijeka iz Arcaha, koji je pohvalio Arzu-Katun, suprugu regionalnog princa Vaktang Kačenacija, i njene kćerke za njihovu stručnost i umijeće u tkanju.[8]
Azerbejdžan[uredi | uredi izvor]
Gultapinovo iskopavanje otkrilo je nekoliko alata za tkanje tepiha koji datiraju iz 4. do 3. milenijuma prije nove ere. Prema enciklopediji Iranica Online: „Glavna zona tkanja bila je u istočnom Zakavkazju južno od planina koje su presijekle region po dijagonali, područje koje se sada nalazi u Azerbejdžanskoj SSR; to je domovina turskog stanovništva poznatog danas kao Azeri. Ostale etničke grupe takođe su se bavile tkanjem, neki od njih u drugim dijelovima Kavkaza, ali su imali manji značaj.”[9] Azerbejdžan je bio jedan od najvažnijih centara tkanja tepiha i kao rezultat toga razvilo se nekoliko različitih škola. Dok su škole tradicionalno podijeljene na četiri glavne grane, svaka regija ima svoju verziju tepiha. Škole su podijeljene u četiri glavne grane: Kuba-širvanska, Ganja-kazahstanska škola tkanja tepiha, Baku škola tepiha, karabaška škola tkanja tepiha.[10] Tkanje tepiha je porodična tradicija u Azerbejdžanu koja se prenosi verbalno i prsktično kroz praksu, a također je povezana sa svakodnevnim životom i običajima svog naroda. U Azerbejdžanu se proizvode različiti tipovi tepiha i prostirki, poput proizvoda od svile, vune, zlatnih i srebrnih niti, kao i kilim, sumak, zili, verni, mafrashi i kurjun. Godine 2010., tradicionalna umjetnost azerbejdžanskog tkanja tepiha dodata je na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva UNESCA.[10][11]
Indija[uredi | uredi izvor]
Indijski tepisi poznati su po velikoj gustini čvorova. Ručno izrađeni tepisi su specijalitet i veoma su traženi na Zapadu. Industrija tepiha u Indiji uspjela je u uspostavljanju društvenih poslovnih modela koji pomažu ugroženim dijelovima društva. Značajni primjeri poduhvata društvenog preduzetništva su Džejpurski tepisi[12] i maloprodajni lanac Fabindija.
Iran[uredi | uredi izvor]
Iran je najveći svjetski proizvođač i izvoznik ručno izrađenih tepiha, koji proizvodi tri četvrtine ukupne svjetske proizvodnje i ima udio od 30% svjetskih izvoznih tržišta. Iran je također proizvođač najvećeg ručno izrađenog tepiha u historiji, površine 5.600m2.[13] Crteži na perzijskim ćilimima predstavljaju scene iz svakodnevnog života, kulturno-historijske spomenike, drvo života i druge simbole.[14]
Turska[uredi | uredi izvor]
Turski tepisi (poznati i kao anadolijski), bilo da su ručno čvorovani ili ravno tkani, jedni su od najpoznatijih i etabliranih ručno izrađenih umjetničkih djela u svijetu.[15] Historijski gledano: varski, kulturni, ekološki, društveno-politički i društveno-ekonomski uslovi stvorili su široko rasprostranjenu utilitarističku potrebu i pružili umjetničku inspiraciju mnogim plemenskim narodima i etničkim grupama u centralnoj Aziji i Turskoj.[16]
Najstariji zapisi o ravno tkanim ćilimima potiču iz neolitske keramike u Čatal Hojuku, iz perioda oko 7000 godina prije nove ere. Jedno od najstarijih naselja koja su ikada otkrivena, Čatal Hojuk se nalazi jugoistočno od Konije u sredini Anadolijske regije.[17] Dosadašnjim iskopavanjima (iskopano samo 3% površine grada) pronađena je karbonizovana tkanina, kao i fragmenti ćilima naslikani na zidovima pojedinih stanova. Većina njih predstavlja geometrijske i stilizovane oblike koji su slični ili identični drugim historijskim i savremenim dizajnima.[18]
Žene svoje vještine tkanja su učile u ranom uzrastu, provodeći mjesece ili čak godine na izradi lijepih prostirki za upotrebu u svakodnevnom životu. Kao što je u većini kultura tkanja, tradicionalno i gotovo isključivo su žene i djevojke bile zanatlije i tkalje.[19][20][21]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ E.J.W. Barber, Prehistoric Textiles: The Development of Cloth in the Neolithic and Bronze Ages with Special Reference to the Aegean, (1992), str. 171
- ^ a b Volkmar Gantzhorn, "Oriental Carpets", (1998)
- ^ "The State Hermitage Museum: Collection Highlights". web.archive.org. 4. 10. 2013. Arhivirano s originala, 4. 10. 2013. Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ Ulrich Schurmann, The Pazyryk. Its Use and Origin, Münceni, 1982, str. 46
- ^ The Nine Books of the Histories of Herodotus. Thomas Gaisford, Peter Laurent, London, 1846, CLIO I str. 99
- ^ Ulubabyan, Bagrat A (1975). Խաչենի իշխանությունը, X-XVI դարերում (The Principality of Khachen, From the 10th to 16th Centuries) (na jeziku: armenski). Yerevan, Armenian SSR: Armenian Academy of Sciences. str. 267.
- ^ Hakobyan. Medieval Art of Artsakh, str. 84
- ^ Kirakos Gandzaketsi. Պատմություն Հայոց (History of Armenia). Yerevan, Armenian SSR: Armenian Academy of Sciences, 1961, p. 216, as cited in Hakobyan. Medieval Art of Artsakh, p. 84, note 18.
- ^ Foundation, Encyclopaedia Iranica. "Welcome to Encyclopaedia Iranica". iranicaonline.org (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ a b unesco.preslib.az https://unesco.preslib.az/en/page/HnJIbef9wa. Pristupljeno 18. 11. 2022. Parametar
|title=nedostaje ili je prazan (pomoć) - ^ "UNESCO - Browse the Lists of Intangible Cultural Heritage and the Register of good safeguarding practices". ich.unesco.org (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ "A Case of Social Entrepreneurship". web.archive.org. 4. 10. 2013. Arhivirano s originala 4. 10. 2013. Pristupljeno 18. 11. 2022.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ^ "Iran unveils vast handmade carpet" (jezik: engleski). 31. 7. 2007. Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ nikolastuparns (18. 6. 2022). "Zašto su perzijski tepisi najbolji izbor?". Tepih Servis Super Čistko (jezik: srpski). Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ "Muzeul National Brukenthal Sibiu". www.brukenthalmuseum.ro. Arhivirano s originala, 9. 3. 2012. Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ "Anatolian Carpets and Kilims". web.archive.org. 7. 1. 2018. Arhivirano s originala 7. 1. 2018. Pristupljeno 18. 11. 2022.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ^ "Çatalhöyük: Mission Statement". web.archive.org. 1. 1. 2016. Arhivirano s originala, 1. 1. 2016. Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ "Kilims". www.turkishculture.org. Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ "The Carpet Weaving Tradition in Turkey". www.turkishculture.org. Pristupljeno 18. 11. 2022.
- ^ Aslanapa, Oktay. One Thousand Years of Turkish Carpets. Translated and edited by William A. Edmonds. Istanbul: Eren 1988.
- ^ Geissler, C. A.; Brun, T. A.; Mirbagheri, I.; Soheli, A.; Naghibi, A.; Hedayat, H. (1981). „The American Journal of Clinical Nutrition: The Role of Women and Girls in traditional rug and carpet weaving”. The American Journal of Clinical Nutrition. 34 (12): 2776—2783.