Terbij

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Terbij,  65Tb
Terbij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski brojTerbij, Tb, 65
SerijaLantanoidi
Grupa, Perioda, BlokLa, 6, f
Izgledsrebrenobijeli metal
Zastupljenost8,5 ×10-5 %
Atomske osobine
Atomska masa158,92535(2)[1] u
Atomski radijus (izračunat)175 (225) pm
Kovalentni radijus- pm
Van der Waalsov radijus- pm
Elektronska konfiguracija[Xe] 4f96s2
Broj elektrona u energetskom nivou2, 8, 18, 27, 8, 2
Izlazni rad3,0 eV
1. energija ionizacije565,8 kJ/mol
2. energija ionizacije1110 kJ/mol
3. energija ionizacije2114 kJ/mol
4. energija ionizacije3839 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanječvrsto
Kristalna strukturaheksagonalna
Gustoća8253[2] kg/m3 pri 298,15 K
Magnetizamparamagnetičan ( = 0,11)[3]
Tačka topljenja1629 K (1356 °C)
Tačka ključanja3396[4] K (3123 °C)
Molarni volumen19,3 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja391 kJ/mol[4] kJ/mol
Toplota topljenja10,8 kJ/mol
Brzina zvuka2620 m/s pri 293,15 K
Specifična toplota180 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost0,889 · 106 S/m
Toplotna provodljivost11 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj4, 3
Elektronegativnost1,2 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
155Tb

sin

5,32 d ε 0,821 155Gd
156Tb

sin

5,35 d ε 2,444 156Gd
157Tb

sin

71 god ε 0,060 157Gd
158Tb

sin

180 god ε 1,220 158Gd
β- 0,937 158Dy
159Tb

100 %

Stabilan
160Tb

sin

72,3 d β- 1,835 160Dy
161Tb

sin

6,88 d β- 0,593 161Dy
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
Simbol nepoznat
Obavještenja o riziku i sigurnostiR: nema oznaka upozorenja R
S: nema oznake upozorenja S
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Terbij je hemijski element sa simbolom Tb i atomskim brojem 65. To je srebrenasti, rijetki zemni metal, dosta dobro kovan, duktilan i veoma mehak da se može rezati nožem. On je deveti član serije hemijskih elemenata zvanih lantanoidi. Terbij je prilično elektropozitivan metal koji reagira s vodom, izdvajajući iz nje plinoviti vodik. U prirodi se ne može naći u slobodnom, elementarnom stanju već je sadržan u mnogim mineralima kao što su cerit, gadolinit, monacit, ksenotim i euksenit. Švedski hemičar Carl Gustaf Mosander je 1843. otkrio terbij u vidu zasebnog elementarnog spoja, tako što je zapazio određene nečistoće u itrij-oksidu, Y2O3. Oba ova elementa, itrij i terbij dobili su ime po selu Ytterby u Švedskoj. Međutim, čisti elementarni metal nije dobijen sve do pojave ionsko-izmjenjivačkih tehnika.

Terbij se koristi kao dopant za kalcij-fluorid, kalcij-volframat i stroncij-molibdat, materijale koji se koriste u uređajima u čvrstom stanju te kao stabilizatori kristala gorivih ćelija koje rade pri povišenim temperaturama. Kao jedan od sastojaka terfenola-D (legure koja se širi i skuplja pri djelovanju magnetnog polja, više od bilo koje druge poznate legure), terbij se koristi i u pogonskim elementima u raznim mašinama, pomorskim sonarnim sistemima i senzorima. Najveći dio svjetske proizvodnje terbija koristi se u zelenom fosforu. Terbij-oksid upotrebljava se u fluorescentnim svjetiljkama, televizorima i računarskim CRT monitorima. Terbijski zeleni fosfori se kombiniraju sa dvovalentnim europijskim plavim fosforima i trovalentnim crvenim fosforima, čime se omogućava trihromatska svjetlosna tehnologija, kao i veoma efikasno bijelo svjetlo, pogodno za standardno osvjetljenje prostorija.

Historija[uredi | uredi izvor]

Švedski hemičar Carl Gustaf Mosander otkrio je terbij 1843. godine. Tada je zapazio novi element kao nečistoću u uzorku itrij-oksida, Y2O3. Itrij je dobio ime prema nazivu sela Ytterby u Švedskoj. Terbij nije izoliran u svom čistom, elementarnom obliku sve do pojave ionsko-izmjenjivačkih tehnika sredinom 20. vijeka.[5]

Mosander je prvi koji je razdvojio rudu zvanu itrija na tri sastojka, a sve ih je nazvao po nazivu rude: itrija, erbija i terbija. "Terbija" je prvobitno bila frakcija koja je sadržavala ružičastu boju, zbog elementa koji je danas poznat pod imenom erbij. "Erbija" (sadrži element koji danas zovemo terbij) prvobitno je bila frakcija koja je općenito bila bezbojna u rastvorima. Za nerastvorljivi oksid ovog elementa primijećeno je da ima neznatne smeđe nijanse. Kasniji istraživači nisu u dovoljnoj mjeri uspjeli zapaziti slabije obojenu frakciju "erbiju", ali rastvorljivu ružičastu frakciju nije bilo moguće ne primijetiti. U daljnjem toku istraživanja izmjenjivali su se argumenti "za" i "protiv" postojanja erbije. Osim toga, nastala je i zabuna oko imena jer su prvobitna imena zamijenjena, pa su kasnije ružičastu frakciju nazivali rastvorom koji sadrži erbij (a koji u rastvoru jeste ružičast). Danas se smatra da su tadašnji naučnici koristili dvostruki natrij ili kalij-sulfat za uklanjanje "cerije" iz rude "itrije", čime se nepovratno gubio terbij u talogu koji je sadržavao "ceriju". Ono što je danas poznato kao element terbij, bilo je samo oko 1% prvobitne rude "itrije", ali je i to bilo sasvim dovoljno da dadne žućkastu boju itrij-oksidu. Stoga je terbij bio manja komponenta prvobitnog uzorka u kojem se pojavljivao, a gdje su "dominirali" njegovi susjedi iz periodnog sistema: gadolinij i disprozij.

Poslije toga, kad god su druge rijetke zemlje izdvojene iz ove smjese, a koja god od njih je davala smeđe okside, dobijala je ime terbij, sve dok najzad nije dobijen smeđi oksid terbija u čistom obliku. Istraživači tokom 19. vijeka nisu imali mogućnosti ispitivanja uzoraka tehnologijom ultraljubičaste fluorescencije kako bi posmatrali jarko žutu ili zelenu fluorescenciju Tb(III), čime su mnogo lakše mogli identificirati čvrste smjese ili rastvore.[5]

Osobine[uredi | uredi izvor]

Fizičke[uredi | uredi izvor]

Terbij je srebrenasto-sjajni rijetki zemni metal, lahko kovan, duktilan i mehak, tako da se može rezati nožem.[6] Relativno je postojan na zraku u odnosu na mnogo reaktivnije lantanoide iz prve polovine serije lantanoida.[7] Terbij postoji u dva kristalna alotropa, a tranformacija između njih odvija se na temperaturi od 1289 °C.[6] Ukupno 65 elektrona u atomu terbija raspodijeljeno je po orbitalama prema konfiguraciji [Xe]4f96s2. Obično, samo tri elektrona se mogu ukloniti prije nego što naboj jezgre postane isuviše velik da bi se dopustila daljnja ionizacija, međutim u slučaju terbija, stabilnost polu-popunjene [Xe]4f7 konfiguracije omogućava daljnju ionizaciju četvrtog elektrona u prisustvu vrlo snažnih oksidirajućih sredstava kao što je naprimjer plin fluor.[6]

Kationi terbija(III) pokazuju vrlo jaku fluorescenciju, sjajne limun žute boje, koja je rezultat snažne zelene emisijske linije u kombinaciji sa drugim linijama u narandžastom i crvenom dijelu spektra. Itrofluorit je varijetet minerala fluorita a koji svoju kremasto-žutu fluorescenciju jednim dijelom duguje i terbiju. Terbij se vrlo lahko oksidira pa se u svom elementarnom obliku koristi isključivo za istraživanja. Japanskim naučnicima je uspjelo da pojedinačne atome terbija izoliraju tako što su ih "ubacili" u molekule fulerena.[8] Terbij ima jednostavni feromagnetni raspored pri temperaturi ispod 219 K. Iznad te temperature, prelazi u spiralno antimagnetno stanje u kojem su svi atomski momenti u određenoj baznoj ravni paralelni i usmjereni pod stalnim uglom prema momentima susjednih slojeva. Takva neobična antiferomagnetna transformacija prelazi u neuređeno paramagnetno stanje pri 230 K.[9]

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Najčešće oksidacijsko stanje terbija je +3, kao što je naprimjer u Tb2O3. Stanje +4 je poznato u spojevima TbO2 i TbF4.[10][11] Terbij lahko sagorijeva dajući miješani terbij(III,IV)-oksid:[12]

8 Tb + 7 O2 → 2 Tb4O7

U rastvorima, terbij gradi samo trovalentne ione. On je izrazito elektropozitivan te sporo reagira u hladnoj vodi. Međutim, u vreloj vodi reagira vrlo brzo istiskujući iz nje vodik i gradeći terbij-hidroksid:[12]

2 Tb + 6 H2O → 2 Tb(OH)3 + 3 H2

Metalni terbij reagira sa svim halogenim elementima, dajući bijele trihalide:[12]

2 Tb + 3 X2 → 2 TbX3 (X = F, Cl, Br, I)

Terbij se vrlo lahko rastvara u razblaženoj sumpornoj kiselini gradeći rastvore koji sadrže svijetloružičaste ione terbija(III), a koji postoje u vidu kompleksa [Tb(OH2)9]3+:[12]

2 Tb (č) + 3 H2SO4 → 2 Tb3+ + 3 SO2−
4
+ 3 H2

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Terbij koji se nalazi u prirodi sastoji se isključivo samo iz jednog stabilnog izotopa, terbija-159; stoga je ovo jedan od elemenata koji spadaju u mononuklidne i monoizotopske elemente. Osim toga, poznato je 36 radioaktivnih vještačkih izotopa, od kojih je najteži terbij-171 (sa atomskom masom od 170,95330(86) u) dok je najlaški izotop terbij-135 (tačna atomska masa nepoznata).[13] Najstabilniji vještački radioizotop terbija je terbij-158, čije vrijeme poluraspada iznosi 180 godina, a slijedi terbij-157, sa vremenom poluraspada od 71 godine. Svi ostali radioaktivni izotopi imaju vremena poluraspada kraća od tri mjeseca, a velika većina od njih vremena poluraspada kraća od pola minute.[13] Osnovni način raspada izotopa lakših od stabilnog izotopa 159Tb je elektronski zahvat, kojim se dobijaju izotopi gadolinija, a osnovni način raspada težih izotopa jeste beta minus raspad, kojim se dobijaju izotopi disprozija.[13]

Ovaj element također ima i 27 nuklearnih izomera, sa masama od 141–154, 156 i 158 (svaki maseni broj ne odgovara isključivo samo jednom izomeru). Najstabilniji metastabilni izomeri su terbij-156m, sa vremenom poluraspada od 24,4 sata te terbij-156m2, sa vremenom poluraspada od 22,7 sati; to je duže od vremena poluraspada većine radioaktivnih izotopa terbija u osnovnom stanju, izuzev onih sa masenim brojevima 155–161.[13]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Ksenotim
Terbij-sulfat Tb2(SO4)3 pod običnim svjetlom
Terbij-sulfat
Tb2(SO4)3
pod običnim svjetlom
fluorescentira zeleno pod ultraljubičastim svjetlom
fluorescentira zeleno
pod ultraljubičastim
svjetlom

Terbij je sadržan, zajedno sa drugim rijetkim zemnim elementima, u mnogim mineralima kao što su monacit ((Ce,La,Th,Nd,Y)PO4 sa oko 0,03% terbija), ksenotim (YPO4) i euksenit ((Y,Ca,Er,La,Ce,U,Th)(Nb,Ta,Ti)2O6 sa više od 1% terbija). Procjenjuje se da u Zemljinoj kori ima oko 1,2 mg/kg terbija.[11]

Trenutno najbogatiji, poznati komercijalni izvori terbija su ionsko-adsorpcijske gline iz južne Kine. Koncentrat koji sadrži oko dvije trećine itrij-oksida po težine može sadržavati oko 1% terbija. Vrlo malehne količine terbija nalaze se i u bastnesitu i monacitu, a kada se oni prerade ekstrakcijom rastvorima dobijaju se vrlo vrijedni teški lantanoidi u vidu koncentrata samarij-europij-gadolinija, a iz njih se izdvaja terbij. Pošto se u industriji količinski mnogo više prerađuje bastnesit u odnosu na ionsko-adsorpcijske gline, značajan udio svjetske proizvodnje terbija dolazi od prerade bastnesita.[6]

Dobijanje[uredi | uredi izvor]

Isitnjeni minerali koji sadrže ovaj element tretiraju se vrućom koncentriranom sumpornom kiselinom čime se dobijaju sulfati rijetkih zemalja rastvorljivi u vodi. Kiseli filtrati se djelimično neutraliziraju sa kaustičnom sodom do pH 3-4. Torij se istaloži iz rastvora u vidu hidroksida i uklanja se. Nakon što se rastvor tretira amonij-oksalatom, rijetke zemlje se prevode u svoje nerastvorljive oksalate. Zatim se oksalati razlažu zagrijavanjem do oksida. Nakon toga se dobijeni oksidi rastvaraju u dušičnoj kiselini kojom se izdvaja jedan od osnovnih sastojaka, cerij, čiji oksidi nisu rastvorljivi u HNO3. Konačno, terbij se izdvaja kao dvostruka so putem kristalizacije sa amonij-nitratom.[11]

Najefikasniji način izdvajanja soli terbija iz rastvora soli rijetkih zemalja jeste ionska izmjena. U tom procesu, ioni rijekih zemalja se sorbiraju na pogodnu ionsko-izmjenjivačku smolu putem izmjene sa vodikom, amonijakom ili ionima bakra prisutnih u smoli. Zatim se ioni selektivno ispiraju pogodnim sredstvom za kompleksiranje. Kao i kod drugih rijetkih zemalja, metalni terbij se dobija redukcijom bezvodnim hloridima ili fluoridima sa metalnim kalcijem. Nečistoće kalcija i tantala se mogu ukloniti ponovnim topljenjem u vakuumu, destilacijom, prevođenjem u amalgame ili zonskim topljenjem.[11]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Terbij se koristi kao dopant za kalcij-fluorid, kalcij-volframat i stroncij-molibdat, materijale koji se koriste u uređajima u čvrstom stanju te kao stabilizatori kristala u gorivim ćelijama, a koje rade pri povišenim temperaturama, zajedno sa cirkonij(IV)-oksidom.[6] Ovaj element se također koristi u legurama te u proizvodnji nekih električnih uređaja. Kao jedan od sastojaka terfenola-D, terbij se koristi i u uređajima za pokretanje, sonarskim sistemima, senzorima te uređaju SoundBug (njegova prva komercijalna upotreba), kao i drugim magnetomehaničkim uređajima.

Terfenol-D je legura terbija koja se širi ili skuplja u prisustvu magnetnog polja. Ova legura ima najvišu magnetostrikciju među svim poznatim legurama.[14] Terbij-oksid koristi se u zelenim fosforima kod fluorescentnih svjetiljki i TV monitora u boji. Natrij-terbij-borat se koristi u uređajima u čvrstom stanju. Izražena fluorescencija je razlog korištenja terbija kao sredstva za testove u biohemiji, gdje on djelovanjem podsjeća jednim dijelom na kalcij. Terbijski zeleni "fosfori" (čija fluorescencija je sjajna limun žuta) kombiniraju se sa dvovalentnim plavim fosforima načinjenim od europija, te crvenim trovalentnim istog elementa, čime se dobija trihromatska tehnologija, koja troši najveći dio svjetske proizvodnje terbija. Trihromatsko osvjetljenje daje mnogo jači svjetlosni izvor iz određene količine električne energije u odnosu na klasične žarne niti u sijalicama.[6]

Terbij se koristi za otkrivanje endospora, jer djeluje kao test dipikolinske kiseline na bazi fotoluminescencije.[15]

Spojevi[uredi | uredi izvor]

Terbij se spaja sa dušikom, ugljikom, sumporom, fosforom, borom, selenom, silicijem i arsenom pri povišenim temperaturama, gradeći različite binarne spojeve kao što su TbH2, TbH3, TbB2, Tb2S3, TbSe, TbTe i TbN.[11] U tim spojevima, Tb pretežno ispoljava oksidacijska stanja +3 a ponekad i +2. Terbij(II) halogenidi se dobijaju žareći trovalentne Tb(III) halogenide u pristustvu metalnog terbija u posudama od tantala. Terbij također gradi i seskvihlorid Tb2Cl3, koji se mogu dalje reducirati do TbCl žareći ga pri temperaturi od 800 °C. Ovakvi terbij(I)-hloridi grade zrnca sa slojevitom strukturom sličnoj grafitu.[16]

Drugi spojevi terbija su: hloridi TbCl3, bromidi TbBr3, jodidi TbI3 i fluoridi: TbF3 i TbF4

Terbij(IV)-fluorid je vrlo snažno fluoridirajuće sredstvo, koje otpušta gotovo čisti elementarni monoatomni fluor pri zagrijavanju[17] umjesto mješavine fluoridnih para kao što je to slučaj kod CoF3 ili CeF4.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ CIAAW, Standard Atomic Weights Revised 2013.
  2. ^ N. N. Greenwood; A. Earnshaw: Chemie der Elemente, 1. izd, VCH, Weinheim 1988, ISBN 3-527-26169-9, str. 1579.
  3. ^ Weast, Robert C. (gl.ur.): CRC Handbook of Chemistry and Physics. 70. izd, CRC (Chemical Rubber Publishing Company), Boca Raton 1989. str. E-129 do E-145. ISBN 0-8493-0470-9.
  4. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086
  5. ^ a b Gupta, C. K.; Krishnamurthy, Nagaiyar (2004). Extractive metallurgy of rare earths. CRC Press. str. 5. ISBN 0-415-33340-7.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. ^ a b c d e f Hammond, C. R. (2005). "The Elements". u Lide, D. R. (ured.). CRC Handbook of Chemistry and Physics (86. izd.). Boca Raton: CRC Press. ISBN 0-8493-0486-5.
  7. ^ "Rare-Earth Metal Long Term Air Exposure Test". Pristupljeno 5. 5. 2009.
  8. ^ Shimada T.; Ohno Y.; Okazaki T.; Sugai T. (2004). "Transport properties of C78, C90 and Dy@C82 fullerenes - nanopeapods by field effect transistors". Physica E: Low-dimensional Systems and Nanostructures. 21 (2–4): 1089–1092. Bibcode:2004PhyE...21.1089S. doi:10.1016/j.physe.2003.11.197.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  9. ^ Jackson, M. (2000). "Magnetism of Rare Earth" (PDF). The IRM quarterly. 10 (3): 1. Arhivirano s originala (PDF), 12. 7. 2017. Pristupljeno 27. 7. 2017.
  10. ^ Gruen, D.M.; Koehler, W.C.; Katz, J.J. "Higher Oxides of the Lanthanide Elements: Terbium Dioxide". Journal of the American Chemical Society. 73 (4): 1475–9. doi:10.1021/ja01148a020. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  11. ^ a b c d e Patnaik Pradyot (2003). Handbook of Inorganic Chemical Compounds. McGraw-Hill. str. 920–921. ISBN 0-07-049439-8. Pristupljeno 6. 6. 2009.
  12. ^ a b c d "Chemical reactions of Terbium". Webelements. Pristupljeno 6. 6. 2009.
  13. ^ a b c d G. Audi; A. H. Wapstra; C. Thibault; J. Blachot; O. Bersillon (2003). "The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties" (PDF). Nuclear Physics A. 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. Arhivirano s originala (PDF), 23. 9. 2008. Pristupljeno 27. 7. 2017.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  14. ^ Rodriguez, C; Rodriguez M.; Orue I.; Vilas J.; Barandiaran J.; Gubieda M.; Leon L. (2009). "New elastomer–Terfenol-D magnetostrictive composites". Sensors and Actuators A: Physical. 149 (2): 251. doi:10.1016/j.sna.2008.11.026.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  15. ^ Rosen D. L.; Sharpless C.; McGown L. B. (1997). "Bacterial Spore Detection and Determination by Use of Terbium Dipicolinate Photoluminescence". Analytical Chemistry. 69 (6): 1082–1085. doi:10.1021/ac960939w.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  16. ^ Cotton (2007). Advanced inorganic chemistry (6 izd.). Wiley-India. str. 1128. ISBN 81-265-1338-1.
  17. ^ J. V. Rau; N. S. Chilingarov; M. S. Leskiv; V. F. Sukhoverkhov (2001). "Transition and rare earth metal fluorides as thermal sources of atomic and molecular fluorine". J. Phys. IV France. 11: Pr3-109 - Pr3-113. doi:10.1051/jp4:2001314.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)