Testisi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Testis
Figure 28 01 03.JPG
Dijagram unutrašnjih struktura testisa
Gray1144.png
Dijagram vanjskog okruženja i okolnih struktura testisa odraslog muškarca
Detalji
Latinski Testis
Prekurzor Genitalna kvržica
Sistem Muški reproduktivni sistem
Testicular artery
Testisna vena, Pampiniformmi pleksus
Spermni pleksus
Slabinski limfni čvorovi
Identifikatori
Gray's p.1236
TA A09.3.01.001
FMA 7210
Anatomska terminologija
Animacija migracije spermatozoida od klicnog porijekla do izlaza iz vas deferens. A.) Krvni sudovi; B.) Glava epididimisa; C.) Eferentni kanalići; D.) Seminiferne cjevčice; E.) Parijetalna lamina tunica vaginalis; F.) Visceralna lamina tunica vaginalis; G.) Šupljina tunica vaginalis; H.) Tunica albuginea; I.) Režnjići testisa; J.) Rep epididimisa; K.) Tijelo epididimisa; L.) Mediastinum; M.) Vas deferens.

Testis(plural testtes) je mužjačks reproduktivna žlijezda ili gonada kod svih životinja, uključujući i ljude. Homologan je jajniku ženki. Funkcije testisa su da proizvode i spermu i androgene, prvenstveno testosteron. Otpuštanje testosterona kontrolira prednji režanj hipofize (luteinizirajući hormon); budući da je proizvodnja sperme pod kontrolom prednjeg režnja hipofize folikul-stimulirajući hormon i gonadskog testosterona.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Isapoljavanje[uredi | uredi izvor]

Muška gonada (testisi, lijevo) i ženska gonada (jajnici, desno)

Mužjaci imaju dva testisa slične veličine sadržana u skrotumu, koji predstavlja produžetak trbušnog zida. Skortumska asimetrija nije neuobičajena: jedan se testis proteže dalje prema skrotumu nego drugi zbog razlika u anatomiji vaskularne mreže.

Mjerenje[uredi | uredi izvor]

Volumen testisa može se procijeniti palpiranjem i uspoređivanjem s elipsoidima poznatih veličina. Drugi metod je upotreba antropometrijskih pomagala (orhidometar) ili ravnala na osobi ili na ultrazvučnoj sliciu za dobijanje tri mjerne osi x, y i z (dužina, dubina i širina ). Ta se mjerenja tada mogu koristiti za izračunavanje volumena, koristeći formulu za volumen elipsoida:  

Dimenzije prosječnog zrelog testisa su do dužine 2 inča, širina 0,8 inča, a visina 1,2 inča (5 × 2 × 3 cm). Tannerova skala za određivanje zrelosti muških genitalija označava zrelosni stadij koji je preračunat u rangove zapremine od I, manje od 1,5 ml do stadija V, sa zapreminom većom od 20 ml. Normalna zapremina je 15 do 25 ml; a prosjek je 18 cm³ po testisu (rang 12 cm³ do 30 cm³.[1]

Unutrašnja struktura[uredi | uredi izvor]

Poprečni presjek lijevog dijela skrotuma i lijevog testisa

Sistem kanala[uredi | uredi izvor]

Testisi su prekriveni čvrstom opnastom školjkom nazvanom tunica albuginea. Unutar testisa nalaze se vrlo fino namotane cijevi koje se nazivaju seminiferozne tubule. Cjevčice su obložene slojem ćelija (klicne ćelije) koje se razvijaju od puberteta do starosti u spermske ćelije] (poznate i kao spermatozoidi ili muški gameti). Sperma u razvoju putuje kroz sjemenišne tubule do [[rete testis] koja se nalazi u medijastinum testis, do eferentnih kanala, a potom do epididimisa, gdje sazrijevaju novostvorene ćelije sperme. (vidi spermatogeneza). Sperma prelazi u vas deferens i na kraju se kroz mišićne kontrakcije izbacuje kroz ureter i iz ureterski otvor.

Primarni tipovi ćelija[uredi | uredi izvor]

Unutar seminiferozne tubule
Između tubula (intersticijske ćelije)

 

Prokrvljenost i limfni sistem[uredi | uredi izvor]

U opskrbi krvlju i [limfa|limfnoj drenaži]]] testisa i skrotuma razlikuju se:

Testis mačke: 1) Extremitas capitata, 2) Extremitas caudata, 3) Margo epididymalis, 4) Margo liber, 5) Mezorhij, 6) Epididimis , 7) Arterija i vena testicularis, 8) Ductus deferens.

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Osnovna funkcija testisa je proizvodnja hormona i spermatogeneza ili stvaranje spermatozoida. Iz testisa spermiji ulaze u pasjemenik, gdje sazrijevaju pod uticajem posebnih enzima i bjelančevina, zatim kroz sjemenovod odlaze u blizinu sjemenskih mjehurića. Ovdje se izlučuje dio tekućine, koja ih tokom spolnog odnosa odvodi u mokraćni kanal. Kod sisara, testisi su locirani izvan tijela, pošto je spermatogeneza efikasnija na temparaturama nižim od temparature tijela od 37 stepeni Celzijusa. Kremasti mišić obavija testise. Kada se ovaj mišić skupi, testisi se približe bliže tijelu, čime se obezbjeđuje zagrijavanje, odnosno održavanje temperature testisa. Kada temperatura treba da se spusti, ovaj mišić se opušta i spušta testise od tijela i omogućuje hlađenje testisa. Isti se mehanizam dešava kada se organizam izloži stresu (testisi se podižu u evolutivnom cilju zaštite prilikom borbe), i tokom orgazma.

Normalno je da jedan testis niži od drugog (najčešće lijevi). Ovo je zbog razlike u vaskularnoj i anatomskoj strukturi na lijevoj i desnoj strani mošnica i testisa. Također se misli da je i ovo evolutivnog karaktera, kako se testisi ne bi odbijali jedan od drugog.

Veličina[uredi | uredi izvor]

Poprečni presjek testisa kunića na mikroskopskom povećanju od 40X

Relativna veličina testisa često je pod uticajem sistema parenja.[5] Veličina testisa u odnosu na tjelesnu težinu uveliko varira. U sisarskom carstvu postoji tendencija da se veličina testisa podudara sa više prijatelja - parnjaka (npr. haremi, poligamija). Proizvodnja izlazne sperme i spermatozoida u testisima je također veća kod višeglasnih životinja, što je moguće takmičenj spermnih gena za preživljavanje. Testisi pravog kita vjerovatno će biti najveći od svih životinja, od kojih svaki teži oko 500 kg (1.100 lb).[6]

U porodici Hominidae, gorile imaju male ženski promiskuitet pa postoji konkurencija sperme i testisi su mali u poređenju s tjelesnom težinom (0,03%). ČimpanzE imaju visok promiskuitet i velike testise u poređenju s tjelesnom težinom (0,3%). Veličina ljudskog testisa pada između tih krajnosti (0,08%).[7]

Težina testisa varira i kod sezonskih parenja, poput kojota.

Unutrašnja struktura[uredi | uredi izvor]

Pod žilavom opnastom školjkom nazvanom tunica albuginea) testisi amniota, kao i neke ribe Teleostea, sadrže vrlo fine zavojite cijevi nazvane seminiferozne tubule.[8]

Vodozemci i većina riba nemaju seminiferne tubule. Umjesto toga, spermatozoidi se proizvode u sfernim strukturama koje se nazivaju spermne ampule. To su sezonske strukture, koje oslobađaju svoj sadržaj tokom sezone parenja, a potom ih tijelo ponovo apsorbira. Prije sljedeće sezone parenja, počinju se formirati i sazrijevati nove spermne ampule. Ampule su inače u suštini identične sjemenskiim tubulama u viših kičmenjaka, uključujući isti raspon tipova ćelija.[9]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Oboljenja[uredi | uredi izvor]

  • varikokela testisa
  • hidrocela testisa
  • Karcinom tetstisa

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

mammalsofsov211998gept _location=Enfield, NH _publisher=Science Publishers _isbn=978-1-886106-81-9 _oclc=490089621 _ref=harv

  1. ^ Andrology: Male Reproductive Health and Dysfunction by E. Nieschlag, Hermann M. Behre, H. van. Ahlen
  2. ^ Histology, A Text and Atlas by Michael H. Ross and Wojciech Pawlina, Lippincott Williams & Wilkins, 5th ed, 2006
  3. ^ Skinner M, McLachlan R, Bremner W (1989). "Stimulation of Sertoli cell inhibin secretion by the testicular paracrine factor PModS". Mol Cell Endocrinol. 66 (2): 239–49. doi:10.1016/0303-7207(89)90036-1. hdl:1773/4395. PMID 2515083.
  4. ^ Arch Histol Cytol. 1996 Mar;59(1):1–13
  5. ^ Pitcher, T.E.; Dunn, P.O.; Whittingham, L.A. (2005). "Sperm competition and the evolution of testes size in birds". Journal of Evolutionary Biology. 18 (3): 557–567. doi:10.1111/j.1420-9101.2004.00874.x. PMID 15842485.
  6. ^ Crane, J.; Scott, R. (2002). "Eubalaena glacialis". Animal Diversity Web. Pristupljeno 1 May 2009.
  7. ^ Shackelford, T. K.; Goetz, A. T. (2007). "Adaptation to Sperm Competition in Humans". Current Directions in Psychological Science. 16: 47–50. doi:10.1111/j.1467-8721.2007.00473.x.
  8. ^ {{Cite book |last1=Heptner |first1=V. G. |last2=Naumov |first2=N. P. |year=1998 |title=Mammals of the Soviet Union Vol. II Part 1a, SIRENIA AND CARNIVORA (Sea cows; Wolves and Bears)
  9. ^ Romer, Alfred Sherwood; Parsons, Thomas S. (1977). The Vertebrate Body. Philadelphia, PA: Holt-Saunders International. str. 385–386. ISBN 978-0-03-910284-5.