The Doors

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Ovaj članak je o rok-grupi. Za istoimeni album, pogledajte The Doors (album). Za film, pogledajte The Doors (film).
The Doors
The Doors 1968.JPG
Muzički žanr Psihodelični rock, hard rock, blues-rock, acid rock
Mjesto porijekla Los Angeles, California
Aktivni 1965.-1973.
(Djelomično djelovanje: 1978, 2001, 2003, 2008)
Izdavač Elektra, Rhino Records (kompilacije)
Album
The Doors
1967.
Strange Days
1967.
An American Prayer
1978.
Članovi
Jim Morrison
John Densmore
Ray Manzarek
Robby Krieger

The Doors je američka psihodelična rock grupa, osnovana u Los Angelesu 1965. godine. Samo šest godina prošlo je od osnivanja grupe The Doors pa do smrti Jima Morrisona 1971. godine. Za to vrijeme, grupa je objavila šest studijskih albuma i ostavila nezaboravni trag svojim mnogobrojnim i često kontroverznim koncertnim nastupima kojima su učvrstili legendu o Jimu Morrisonu. Njegovi stihovi koje je pjevao u rezonantnom baritonu, ispoljavaju prefinjenost školovanog pjesnika i ulični nivo neposrednosti rock tekstopisca. To je pogotovo uočljivo na njihovim najznačajnijim albumima The Doors i Strange Days, gdje grupa ispoljava zvuk "acid rocka", a ovim albumima dovodi psihodelični rock do njegovih krajnjih granica. Ova muzička grupa spada među najintenzivnije i revolucionarne grupe iz 1960-ih, a njihov utjecaj se osjeća sve do danas. Utjecaj njihove meteorske karijere odjekuje daleko izvan njihove kratke poludecenijske karijere dok su snimali muzičke albume i svirali koncerte. Njihove riječi u pjesmama i muzika najbolje oslikavaju neospornu moć revolucionarnog duha iz 1960-ih. Kult ličnosti i dalje okružuje Jima Morrisona, njihovog burnog pjevača. Grupa The Doors je više nego i jedna druga muzička grupa oslikavala nemirna vremena iz 1960-ih i sukob generacija. [1] Primljeni su u Rokenrol kuċu slavnih (eng. Rock and Roll Hall of Fame) 1993. godine. [2]


Historija[uredi | uredi izvor]

Počeci 1965-1966[uredi | uredi izvor]

Jedan od noċnih klubova u Los Angelesu pod nazivom Whisky a go-go gdje je grupa The Doors imala prve uživo nastupe.

Porijeklo nastanka grupe The Doors vezuje se za ljeto 1965. godine, kada su se upoznali Jim Morrison i Ray Manzarek koji su tada bili studenti na filmskoj školi Kalifornijskog univerziteta (UCLA) u Los Angelesu. Tad su prvi put načeli ideju o osnivanju rock grupe koja bi spojila riječi i muziku na nove provokativne načine. Tokom njihovog slučajnog susreta na jednoj od plaža (Venice Beach) u Los Angelesu, Jim Morrison je otpjevao Manzareku nekoliko svojih pjesama, uključujući i "Moonlight Drive" (koja će se pojaviti na njihovom drugom albumu Strange Days). Oduševljeni Ray Manzarek mu je predložio da odmah osnuju rock grupu. Jim Morrison je veċ tada imao naziv za novu grupu - The Doors. Gitarista Robby Krieger i bubnjar John Densmore, koji su zajedno sa Ray Manzarekom bili u grupi za meditacije, pridružuju im se. Grupa The Doors ċe u ovom sastavu ostati sve do same smrti Jima Morrisona.

Veći dio izvornog muzičkog repertoara grupe The Doors komponovan je tokom serije dugih nastupa u noċnim klubovima Sunset Strip-a poznatog dijela ulice Sunset Boulevard u središtu Los Angelesa. Veći dio 1966. i 1967. godine grupa The Doors su imali redovne nastupe u klubovima London Fog, a zatim i u prestižnijem i popularnijem Whisky a Go Go. Njihovih šest pjesama koje su bile na demo snimku iz 1965. godine bilo je odbijeno od strane skoro svih izdavačkih kuċa. Međutim, grupa The Doors je postajala sve popularnija kao koncertna izvođačka grupa. [1]

Jac Holzman koji je u to vrijeme bio izvršni direktor izdavačke kuċe Elektra Records bio je jednom prilikom u Whisky a Go Go klubu za vrijeme nastupa grupe The Doors. Prema njegovim riječima:

Bilo je iznenađenje čuti rock grupu da svira pjesmu Kurta Weila "Alabama Song", a sama njihova obrada ove pjesme me je impresionirala.

Holzman je pozvao Paula Rotchilda jednog od najboljih producenata Elektre da dođe iz New York Citya u Los Angeles da čuje grupu The Doors i da svoje mišljenje o njima prije nego što potpišu ugovor o snimanju ploče. Ubrzo zatim im je ponuđen ugovor sa izdavačkom kuċom Elektra Records. [3]

1967 - 1969[uredi | uredi izvor]

Omot drugog albuma grupe The Doors, Strange Days objavljenog 1967. godine.

Nakon što su osvojili klupsku muzičku scenu u Los Angelesu, grupa The Doors je objavila njihov istoimeni prvi album 1967. godine sa kojim je postigla uspjeh kod publike i kritike u SAD. Producent je bio Paul Rothchild, koji je producirao sve albume ove grupe koje su objavili u prvobitnoj postavi osim albuma L. A. Woman. Album The Doors je bio jedan od glavnih izdanja 1967. godine, kao i pokretačka snaga pismenog i vizionarskog acid-rocka. [1] Sa svojim muzičkim prvijencem ova grupa je pokazala raznovrsnost utjecaja i veċ uobličeni muzički stil: prepoznatljivi zvuk klavijatura Raya Manzareka, "tečni" stil sviranja električne gitare Robbie Kriegera, i maštovito sviranje bubnjeva Johna Densmora. Upečatljivo dramatičan glas Jima Morrisona dodao je moć izuzetnim kompozicijama poput pulsirajuċe Break on Through (To the Other Side), obrada pjesme Alabama Song (Whiskey Bar) Bertolta Brechta i Kurta Weilla te komercijalno najuspješnija pjesma na albumu Light my Fire koja je te godine dostigla prvo mjesto na listi popularnosti u SAD-a. [4]

Ubrzo je slijedio album Strange Days koji se pojavio kasnije iste godine na kojem je također bilo impresivnog muzičkog materijala. Najznačajnije pjesme na ovom albumu su "When the Music's Over", "Love Me Two Times" sa gitarskim rifovima i tajanstvenim naslovom pjesme. Na posljednjoj pjesmi sa ovog albuma, glas Jima Morrisona je poprimio jezivi prizvuk uz elektronski tretman na Moog sintisajzeru od strane pionira na ovom muzičkom instrumentu Paula Beavera.

Album Strange Days je najbolje obuhvatio dezorijentirajuċu auru tih vremena sukoba, ogrezlih u nasilju, političkoj i drogom izazvanoj paranoji. Album je bio čudan i po svom omotu na kojem je prikazan karneval nakaza nalik predstavi iz sporedne ulice iz filmova Federica Fellinija.

Grupa The Doors na omotu albuma "Waiting for the Sun".

Treċi album grupe The Doors, Waiting for the Sun objavljen 1968. godine bio je njihov jedini album koji je dostigao prvo mjesto na listi popularnosti. Unatoč velikom uspjehu i dobroj prodaji, snimanje ovog albuma je bio težak zadatak za članove ove grupe. Skoro sav izvorni muzički materijal koji je grupa The Doors komponovala dok su još svirali po noċnim klubovima Los Angelesa bio je upotrijebljen na ovom projektu. Najznačajnije pjesme na ovom albumu su The Unknown Soldier, Hello I Love You i Five to One. Zadnja navedena pjesma je bila protestna pjesma u blues stilu koja je odslikavala sukob generacija i mladalački bunt koji se najbolje vide u često ponavljanom dijelu u stihu "niko odavde ne izlazi živ" (eng. No one here gets out alive). [1] Ovaj album je značajan i po tome što se na njemu po prvi put pojavljuje mitski alter ego Jima Morrisona pod nazivom Kralj guštera (eng. Lizard King). Ovaj karakter se pojavljuje u njegovoj poemi Proslava kralja guštera (The Celebration of the Lizard King) koja je bila štampana na unutrašnjoj stranici albuma Waiting for the Sun. Iako je dio ove poeme korišten u stihovima pjesme Not to Touch the Earth, cjelokupni stihovi ove poeme se pojavljuju tek na ploči Absolutely Live objavljenoj 1970. godine. [2]

Iako je ambiciozna muzika ove grupe obuhvatala sve od čikaškog bluesa pa do njemačkog kabarea, njihov niz pop hitova je izazvao odbacivanje od strane nekih muzičkih kritičara kojih su ih smatrali jeftinom tinejdžerskom grupom. Ovo je veoma smetalo Morrisonu, koji je čeznuo da bude prihvaċen kao ozbiljan umjetnik. [5] Van muzičkog studija gdje je grupa The Doors snimala svoju muziku, sam Jim Morrison je imao problema sa prekomjernom upotrebom alkohola i droga kao i njegovim otporom prema domaċim vlastima. Sve ovo je utjecalo na njegovo nepredvidljivo ponašanje. Hedonistički način života Jima Morrisona iscrpljivao je njega samog kao i ostale članove grupe. Zbog toga je pjevač grupe The Doors imao problema sa organima javnog reda tokom svojih koncertnih nastupa gdje je bio hapšen više puta. Koncert u Miamiju na Floridi 1. marta 1969. godine je bio prekinut zbog "nepristojnog" ponašanja Jima Morrisona, a pjevač ove grupe je bio uslovno osuđen na 60 dana zatvora i $500.00 kazne. Ovaj sudski slučaj je bio još u procesu razmatranja nakon žalbe Jima Morrisona sudu, ali je njegova smrt dvije godine kasnije prekinula sudski spor. Tek 2010. godine Jimu Morrisonu je bilo zvanično oprošteno od strane tadašnjeg guvernera Floride Charlie Crista. [1]

1969 - 1971[uredi | uredi izvor]

Album grupe The Doors pod nazivom The Soft Parade predstavljao je njihov orkestralni izlet na kom se nalazi i njihova veoma značajna istoimena pjesma kao i sam album.

Godine 1969. grupa The Doors objavljuje The Soft Parade, koji je bio producentski daleko najbogatije razrađen album nego bilo koji drugi album ove grupe. Dočekan je sa pomiješanim reakcijama od strane njihovih slušalaca. Sa ovog albuma objavljen je hit singl Touch me koji je dostigao treċe mjesto na listi slušanosti. [2] Ipak najznačajnija je naslovna pjesma The Soft Parade, koja je uglavnom kompozitorsko djelo Jima Morrisona. Album je napravljen sa relativno manje entuzijazma i učešća od strane Jima Morrisona, a na mnogim pjesmama na albumu je primjetno značajno učešċe gudačkih instrumenata i puhača što ga daleko izdvaja od njihovog dotadašnjeg muzičkog rada. [1] Jim Morrison je počeo da usredsređuje više pažnje na druge projekte van grupe The Doors. Pisao je svoju poeziju, sarađivao je na scenariju sa pjesnikom Michael McClureom i režirao film A Fieast of Friends. [2]

Nakon nekih incidenata tokom koncerata grupe The Doors, organizatori velikh koncerata na otvorenom tokom 1960-ih su izbjegavali da ih pozivaju da nastupaju na ovakvim velikim muzičkim događajima. Tako nisu pozvani da nastupaju na Monterey pop festivalu u Kaliforniji, a kada su bili pozvani na Woodstock festival članovi ove grupe više nisu bili zainteresovani da nastupaju na ovako velikim koncertnim festivalima. Prema riječima gitariste Robbie Kriegera:

Meni se mnogo više sviđalo kad smo svirali u manjim klubovima na početku naše karijere nego kasnije kad smo svirali velike koncerte.

Iako grupa The Doors nije bila na proslavi mladosti na Woodstocku, ipak su nastupili u septembru 1969. godine na koncertu pod nazivom Rock'n Roll revival show u čast Rock'n Roll velikana na gradskom stadionu (Varsity Stadium) u Torontu u Kanadi. Glavne zvijezde na tom koncertu su bili:Chuck Berry, Little Richard, Jerry Lee Lewis, Gene Vincent, Fats Domino, Alice Cooper i John Lenon koji je nastupio sa Yoko Ono kao Plastic Ono Band. To je bio njegov prvi nastup nakon raspada Beatlesa. Grupa The Doors je svirala na kraju ovog koncerta i dala je snažan nastup pred oko 22 000 oduševljenih slušalaca. Pred kraj koncerta Jim Morrison je predvodio ovu muzičku grupu u njihovoj sporoj blues improvizaciji dodajuċi nove stihove na pjesmu Back Door Man. [6]

Morrison Hotel grupe The Doors predstavljao je njihov povratak blues-rock korijenima.

Morrison Hotel je peti album grupe The Doors koji je bio objavljen u februaru 1970. godine i predstavljao je kompozitorski povratak Jima Morrisona. Album započinje s udarnom pjesmom "Roadhouse Blues", koja ujedno označava njihov povratak na blues rock korijene i najupečatljiviju pjesmu u rangu s grupom Steppenwolf i njihovim hitom "Born To Be Wild". Tu je također i pjesma "Waiting for the Sun" (pjesma koja nije objavljena na ranijem albumu pod istim imenom). Tu je i pjesma sa jazz primjesama "Queen of the Highway" i "Peace Frog" uz temu iz apokaliptične psihodelije. [1] Po prodaji Morrison Hotel je bio peti uzastopni zlatni album grupe The Doors čime su postali prva američka muzička grupa koja je ostvarila ovaj uspjeh. Izdavačka kuċa Elektra Records je sa njima potpisala novi ugovor prije isteka starog ugovora, a priredila je i privatnu zabavu za grupu The Doors nakon koncerta u Madison Square Gardenu u New York City rane 1970. Direktor Elektra Recordsa Jac Holzman je sam povisio procenat zarade od prodaje ploča za muzičare ove grupe sa 5% na 10%.

Prema njegovim vlastitim riječima:

Moja izdavačka kuċa je zaradila bogatstvo sa grupom The Doors, tako da je to bila sasvim ispravna stvar što sam uradio.

[3]

Uprkos ispadu u Miamiju i čekanju ishoda nastavka sudske parnice, Morrison i grupa The Doors se oporavila od nedaća i s obnovljenom usredsređenošċu na muziku preduzeli su koncertnu turneju po SAD-a tokom koje su pružili neke od najboljih nastupa u njihovoj cjelokupnoj karijeri. Dosta muzičkog materijala sa ove koncertne turneje je snimljeno na dupli album Absolutely Live. Do tog trenutka radili su više na blues i rock ukorijenjenom muzičkom materijalu, bilo da su to bile njihove izvorne pjesme ili obrade tuđih pjesama koje su onda uključivali u svoj muzički program.

Prema izjavi Raya Manzareka za Keyboard magazine:

The Doors su bili u osnovi putujuċa blues grupa s intelektualnim pretenzijama.

Nekoliko decenija kasnije, početkom 2001. godine, brojni koncerti sa ove turneje su snimljeni u cjelosti za Bright Midnight etiketu zaduženu za objavljivanje arhivskih snimaka grupe The Doors. [1] Ljeto i jesen 1970. godine su bila teška vremena za ovu muzičku grupu usljed sudske parnice u Miamiju zbog koje je Jim Morrison bio utučen i depresivan. Grupa The Doors je odlučila da uzme muzičku pauzu i nastupila je na rock festivalu Isle of Wight u Velikoj Britaniji na kojem su također nastupili Jimi Hendrix, The Who, Moody blues, Sly and Family Stone. Konačno, 20. septembra te godine sud je donio presudu kojom se Jim osuđuje zbog nedoličnog obnaživanja i psovki. To je bilo najbolje vrijeme za ovu grupu da svira blues muziku.

Prema riječima samog Jima Morrisona u razgovoru za novine Los Angeles Free Press:

Blues je muzika prema kojoj ċu da usredsredim svoje napore jer je to ono u čemu najviše i uživam. To je ono što mi radimo najbolje, da sviramo pravi blues.

[6]

Njihov završni koncertni nastup održan je u New Orleansu 12. decembra, 1970. godine, gdje se Morrison pojavio kreativno istrošen i psihički i fizički iscrpljen.

Omot zadnjeg studijskog albuma grupe The Doors na kojem je pjevao Jim Morrison.

Grupa The Doors objavila je svoj šesti studijski album L.A. Woman 1971. godine. Tokom njegovog snimanja zajedno su razrađivali novi muzički materijal u više opuštenoj atmosferi. Samostalno su i producirali album sa inžinjerom Brucom Botnikom. Grupa je uspješno prošla ovaj izazov, a posebno Morrison koji je stavio pod kontrolu njegove ispade sa alkoholom i drogama najbolje što je mogao za vrijeme snimanja ovog albuma. [1] Najjače pjesme na ovom albumu su bile LA Woman i Riders on the Storm na nove stihove Jima Morrisona. Najnovija pjesma gitariste Robbie Friegera Love Her Madly bila je objavljena na prvoj singl ploči sa ovog albuma. Na albumu se nalazi i obrada blues pjesme John Lee Hookera Crawling King Snake koju su svirali u klubovima na početku njihove karijere. [6] Album LA Woman je uprkos zabrani sviranja njihove muzike na radio stanicama kao i izbjegavanjima od strane organizatora koncerata postigao veliki prodajni uspjeh, a uspio je i da se uvrsti na listu 40 najpopularnijih albuma te godine. Sedmominutna naslovna pjesma sa albuma dala je pjesnički tačan opis primamljivosti Los Angelesa ("Grada anđela") i otuđenja njegovih stanovnika, a postala je za ljubitelje ove muzike jedna od najomiljenijih pjesama ove grupe. [1]

Grob Jima Morrisona na groblju Père Lachaise u Parizu.

Prije objavljivanja albuma LA Woman Jim Morrison je zbog fizičke i emocionalne iscrpljenosti uzeo duže odsustvo od rada sa grupom The Doors. Preselio se u Pariz gdje je živio povučeno sa svojom suprugom Pamelom Courson Morrison. U jednom od velikih centara svjetske kulture kao što je Pariz nadao se da ċe ostvariti svoju književnu karijeru. [2]

Međutim, Jim Morrison umire od srčanog udara u Parizu 3. jula, 1971. godine, a sahranjen je na groblju Pere Lachaise. Čak i danas neki od njegovih obožavalaca vjeruju da je Jim morrison još uvijek živ, a mnogi koji dolaze na njegov grob da mu odaju počast nisu se ni rodili kad je on umro. [2]


Nakon smrti Jima Morrisona[uredi | uredi izvor]

Smrt Jima Morrisona u 27-oj godini života označio je kraj djelovanja grupe The Doors u originalnom sastavu. Preostali članovi kao trio objavljuju još dva muzička albuma Other Voices i Full Circle. [2] Muzički materijal za ova dva albuma nastao je radom preostala tri člana ove grupe još tokom boravka Jima Morrisona u Parizu. Grupa The Doors je ponovo potpisala ugovor sa izdavačkom kuċom Elektra. U međuvremenu, Ray Manzarek je čak razmišljao i da promijeni ime grupe u "And the Doors".

Omot prvog albuma Other Voices grupe The Doors nakon smrti Jima Morrisona.

Snimanje albuma Other Voices započelo je u avgustu 1971. godine, a bio je objavljen u novembru 1971. godine dostigavši 31. mjesto po slušanosti muzičkih albuma u SAD-a. Najveċi dio pjevačkog posla na ovom albumu odradio je Ray Manzarek uz prateċe pjevanje Robbie Kriegera. Odmah po njegovom objavljivanju grupa The Doors je odmah krenula na koncertnu turneju, gdje su svirali 11 koncerata u manjim koncertnim dvoranama širom SAD-a. Nastavak promovisanja novog albuma slijedio je sa evropskom turnejom. Publika ih je na svim koncertima tokom njihove turneje toplo dočekala i pružila veliku podršku, ali svi u publici kao i sami muzičari su osjetili da to više nije ona ista grupa The Doors. Ovaj trio je još uvijek želio da napravi dobru muziku, a samo 6 mjeseci nakon smrti Jima Morrisona počeli su sa radom na snimanju drugog albuma. U martu 1972. godine objavljuju album Full Circle i ubrzo zatim kreċu na novu muzičku turneju sa dodatnim muzičarima Bobby Rayom na gitari i Jackom Conradom na bas-gitari. [6] Iste godine izlazi album sa njihovim najuspješnijim pjesmama pod nazivom Weird Scenes Inside the Gold Mine koji je nakon objavljivanja dostigao 55-o mjesto na listi popularnosti muzičkih albuma te godine u SAD-a, a po prodaji je postao i zlatni.

Jim Morrison na omotu albuma "The Best of The Doors"

Međutim, bez idejnog vođstva njihovog pjevača preostali članovi su ubrzo iscrpili sve moguċnosti daljnjeg nastavka djelovanja kao grupa The Doors. [1]

U razgovoru za Creem magazine gitarista Robbie Frieger je izjavio:

Bili smo u Engleskoj gdje smo tražili novog pjevača, bas-gitaristu i novog solo gitaristu. Trebalo nam je nešto novo da damo novi život i promjenu u grupi The Doors.

Međutim, sve je zastarjelo, postalo dosadno, a i mi smo bili previše dugo zajedno. Bez Jima Morrisona grupa The Doors više nije ono što je nekad bila, te sam predložio da završimo sa našim nastupima pod tim imenom i krenemo svako svojim putem.

[6]

Ray Manzarek i Robbie Krieger su se nadali da će obnoviti rad grupe sa pjevačem Iggy Pop-om kojem je glavni pjevački uzor bio Jim Morrison. Njihovi planovi su propali i grupa The Doors prestaje sa radom 1973. godine, a preostali članovi započinju sa radovima na samostalnim muzičkim projektima. [2]

Omot posthumno objavljenog albuma An AMerican Prayer grupe The Doors.

Slično kao njegovi književni uzori i srodne duše Jack Kerouac i Allen Ginsburg, Jim Morrison je njegovao rastuću zadivljenost sa Amerikom u svojim kasnijim tekstovima pjesama i poeziji koju je pisao izvan grupe. Neka od čitanja poezije Jima Morrisona snimljena su u muzičkom studiju u Los Angelesu za njegov 27. (i zadnji) rođendan. Ovi snimci su posthumno izdati 1978. godine, zajedno sa muzikom koju su nasnimili preživjeli članovi grupe The Doors, a album je nazvan An American Prayer (bos. Američka molitva). [1]

Ironično, najbolje godine grupe The Doors započele su 1980. godine, 9 godina nakon smrti Jima Morrisona. [2] Nagli porast interesovanja za muziku grupe The Doors od strane nove mlade publike bi povremeno izbio pretvarajuċi se u fenomen svaki put kad god bi došlo do otkriċa njihove muzike. Prvi takav talas se dogodio 1980. godine, a pokrenut je nakon tri stvari: korištenjem pjesme The End u sceni iz filma Apokalipsa danas, režisera Francisa Forda Coppole o ratu u Vijetnamu, zatim objavljivanjem prve detaljne biografije grupe The Doors pod nazivom "Niko odavde ne izlazi živ" (No One Here Gets Out Alive), Jerry Hopkinsa i Danny Sugarmana i objavljivanjem još jednog albuma sa najuspješnijim pjesmama Greatest Hits od strane izdavačke kuċe Elektra Records (koji je prodan u više od 3 miliona primjeraka u SAD-a). Godine 1981. magazin Rolling Stone je objavio članak o preporodu popularnosti grupe The Doors sa slikom Jima Morrisona uz natpis:" He's hot, he's sexy, and he's dead." [1] Godine 1983. objavljen je Alive, She Cried njihov uživo album sa koncerata u periodu od 1968-1970 godine. Nakon toga je slijedilo prikazivanje video snimaka sa koncerata grupe The Doors na MTV predstavljajuċi ih mladoj publici. [2] Biografski film o ovoj grupi pod nazivom The Doors režisera Olivera Stonea 1990., koji je trajao više od dva sata, izazvao je novi talas interesovanja za muziku ove grupe. [1] Film je dobio izvrsne ocjene od strane kritike, a ostvarena je i velika zarada zbog ogromnog broja gledalaca koji su posjeċivali bioskope da bi vidjeli film o grupi The Doors. Ulogu Jima Morrisona u filmu je igrao Val Kilmer. Godine 1995. objavljeno je novo izdanje albuma An American Prayer na kojem je dodata nova pjesma The Ghost Song, na kojoj su preostali članovi grupe The Doors nasnimili muziku na stare snimke stihova koje je čitao Jim Morrison iz svoje knjige. [2]

Samostalni projekti[uredi | uredi izvor]

Nakon raspada grupe The Doors Ray Manzarek je snimio dva solo albuma, a jedan sa grupom Nite City. Producirao je prva tri albuma grupe Los Angeles' X. Također je sarađivao sa kompozitorom Philipom Glassom na rock obradi moderne kantate Carla Orffa pod nazivom Carmina Burana. Robbie Krieger i John Densmore su osnovali grupu Butts Band koja je trajala tri godine i sa kojom su snimili dva albuma. Robbie Krieger je snimio svoj prvi solo album 1981. godine, a održao je koncertnu turneju 1982. godine. [2]

Robbie Krieger i Ray Manzarek zajedno sa Ian Asbury-em bivšim pjevačem grupe The Cult su jedno vrijeme počeli svirati pjesme grupe The Doors. Kako se bubnjar John Densmor nije slagao s tim da oni nastupaju pod imenom The Doors, Manzarek, Krieger i Asbury su svirali pod imenom "Riders on the storm". Osim što se protivio obnavljanju rada grupe The Doors, John Densmore je bio i žestoki protivnik komercijalizacije rocka u smislu prodavanja pjesmi za reklamne spotove velikih korporacija.

Muzika[uredi | uredi izvor]

Muzika je mješavina bluesa, rocka i popa sve to umotano u psihodelični dim. Tekstovi su pod uticajem Aldousa Huxleya, Williama Blakea od koga preuzima ideju da: "put prema pretjerivanju vodi do palate mudrosti-The road of excess leads to the palace of wisdom", Friedrich Nietzsche-a, francuskih simbolističkih pjesnika kao što su Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud od koga pruzimaju ideju "dugoročnog poremećaja osjetila da bi se prodrlo u nepoznato", a svoja osjetila remete pomoću psihoaktivnih droga i alkohola. Ime "The Doors" predstavljaju vrata koja otvaraju to nepoznato, što preuzimaju od W. Blake-a i Huxley-a koji u svojoj knjizi "Vrata percepcije" testira djelovanje meskalina i zaključuje da droga otvara ventil u mozgu. Taj ventil filtrira podatke koje primamo percepcijom te nas prisiljava da stvarnost promatramo "utilitarno", odnosno promatramo predmete na način na koji su nam evolutivno korisni, dok pod uticajem psihoaktivnih droga ventil se otvara i propušta sve podatke stoga počinjemo percipirati predmete onakve kakvi jesu sami po sebi. Huxley kao uvod u navedenu knjigu koristi sljedeći citat iz pjesme "The Marriage of Heaven and Hell" Williama Blakea:

Ako se vrata percepcije pročiste, sve će pred čovjekom biti kakvo jest, beskrajno.

Sve albume grupe "The Doors" je izdala izdavačka kuća "Electra" koja je osim Doorsa objavljivala radove sastava "MC 5", "The Stooges", "Television"... Za vrijeme Doorsa to je bila mala diskografska kuća, dok je danas "Electra" jedna od najbogatijih.

Članovi grupe[uredi | uredi izvor]

Diskografija[uredi | uredi izvor]

Albumi[uredi | uredi izvor]

Datum Naziv Izdavačka kuća US # UK #
Januar 1967 The Doors Elektra Recordings 2 43
Octobar 1967 Strange Days Elektra Recordings 3
Juli 1968 Waiting for the Sun Elektra Recordings 1 16
Juli 1969 The Soft Parade Elektra Recordings 6
Februar 1970 Morrison Hotel Elektra Recordings 4 12
Juli 1970 Absolutely Live Elektra Recordings 8 69
Novembar 1970 13 Elektra Recordings 2
April 1971 L.A. Woman Elektra Recordings 9 26
Octobar 1971 Other Voices Elektra Recordings 31
Januar 1972 Weird Scenes Inside The Gold Mine Elektra Recordings
Juli 1972 Full Circle Elektra Recordings 68
Novembar 1978 An American Prayer Elektra Recordings 54
Mart 1991 The Doors (soundtrack) Elektra Recordings 8 11
Maj 1991 In Concert Elektra Recordings 50 24
Octobar 1997 Box Set Elektra Recordings 65
Februar 2002 Bright Midnight: Live in America Elektra Recordings
Maj 2002 Live in Hollywood Elektra Recordings
August 2003 Legacy: the Absolute Best Elektra Recordings 63
Novembar 2003 The Best of The Doors Elektra Recordings

Singlovi[uredi | uredi izvor]

Datum Naziv Izdavačka kuća US # UK #
Januar 1967 Break on Through (To The Other Side) Elektra Recordings 106
April 1967 Light My Fire Elektra Recordings 1
Septembar 1967 People Are Strange Elektra Recordings 12
Novembar 1967 Love Me Two Times Elektra Recordings 25
Mart 1968 The Unknown Soldier Elektra Recordings 39
Juni 1968 Hello I Love You Elektra Recordings 1 15
Decembar 1968 Touch Me Elektra Recordings 3
Mart 1969 Wishful Sinful Elektra Recordings 44
Maj 1969 Tell All the People Elektra Recordings 57
August 1969 Running Blue Elektra Recordings 64
Mart 1970 You Make Me Real Elektra Recordings 50
1970 Roadhouse Blues Elektra Recordings 50
Mart 1971 Love Her Madly Elektra Recordings 11
Juni 1971 Riders on the Storm Elektra Recordings 14
Novembar 1971 Tightrope Ride Elektra Recordings 71
Januar 1972 Ships with Sails Elektra Recordings
Juli 1972 Get Up and Dance Elektra Recordings
August 1972 The Mosquito Elektra Recordings 85
Novembar 1972 The Piano Bird Elektra Recordings
1983 Gloria Elektra Recordings 18

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i j k l m n "Biografija grupe The Doors". rockhall.com. Pristupljeno 24. 1. 2016. 
  2. ^ a b c d e f g h i j k l The New Rolling Stone Encyclopedia of Rock and Roll, obnovljeno izdanje Library of Congress 1995. godine, prvo izdanje 1983. godine, ISBN 0-684-81044-1, str. 281-283
  3. ^ a b The Doors by The Doors, izdavač Hyperion in New York City, prvo izdanje 2006. godine, ISBN 1-4013-0303-x, str. 57, 196
  4. ^ The Bilboard Illustrated Encyclopedia of Rock, Billboard Books New York City, prvo izdanje 1998. godine, ISBN 1-8230-7697-0, str. 122
  5. ^ "Američka rock grupa The Doors". britannica.com. Pristupljeno 10. 3. 2016. 
  6. ^ a b c d e The Doors, When the music's Over, objavljeno izdanje od strane Thunder's Mouth Press 2000. godine, ISBN 1-56025-266-9, str. 95-96, 121, 138-153