Tjelesna dlakavost

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Tjelesna dlaka ili androgena dlaka je terminalna dlaka koja se razvija na ljudskom tijelu tokom i nakon puberteta. Razlikuje se od dlaka na glavi i manje vidljivih vunastih dlačica, koje su mnogo finije i svjetlije. Rast androgene dlake povezan je s nivoom androgena (često se nazivaju i muškim hormonima) i gustinom androgenih receptora u dermnim papilama. Oboje moraju doseći dati prag za proliferaciju ćelija dlakinog folikula.

Od djetinjstva nadalje, bez obzira na spol, vunaste dlačice pokrivaju gotovo cijelu površinu ljudskog tijela. Izuzeci su usne, stražnja strana ušiju, dlanovi i tabani, određeni vanjski dijelovi genitalija, [pupak] i tkiva ožiljaka. Gustoća dlake-  tj. broj folikula dlake na jedinici površine kože  - razlikuje se od osobe do osobe. U mnogim slučajevima područja na ljudskom tijelu koja sadrže vunastu dlaku počeće stvarati tamniju i gušću dlaku na tijelu, kao što je prvi rast dlaka na bradi muškaraca i žena, adolescentna prethodno glatka brada, iako se kod žena može činiti rjeđom.

Androgena dlaka slijedi isti obrazac rasta kao i dlaka koja raste na vlasištu, ali s kraćom anagenom i dužom telogenom fazom. Dok anagena faza dlake na glavi traje godinama, androgena faza rasta dlake na tijelu traje nekoliko mjeseci. Telogena faza za dlake na tijelu traje blizu godinu dana. Ovaj skraćeni period rasta i produženi period mirovanja objašnjavaju zašto dlaka na glavi ima tendenciju da bude mnogo jača i duža od ostale dlake na tijelu. Razlike u dužini uočene u usporedbi dlaka na stražnjoj strani ruke i stidnih dlaka, naprimjer, mogu se objasniti različitim ciklusima rasta u te dvije regije. Isto vrijedi i za razlike u dužini dlake na tijelu koje se vide kod različitih ljudi, posebno kada se uspoređuju muškarci i žene.

Distribucija[uredi | uredi izvor]

Kao i većina dlaka na ljudskom tijelu, nogama, rukama, prsima i leđima započinje poput vunaste dlake. Kako ljudi stare, dlaka u tim regijama često počinje rasti kao tamnija i obilnija. To se obično događa tokom ili nakon puberteta. Muškarci će često imati obilnije, grublje dlake na rukama i leđima, dok žene imaju manje drastične promjene u rastu dlake u tim područjima, ali imaju značajnu promjenu u debljini dlaka. Međutim, neke će žene u jednoj ili više ovih regija imatii tamnije, duže dlake.

Grudi i trbuh[uredi | uredi izvor]

Neki obrasci rasporeda trbušnih dlaka

Vunaste dlake rastu na prsima i trbuhu oba spola u svim fazama razvoja. Nakon puberteta i produbljenja, kod većine muškaraca raste sve veća količina terminalne dlake preko područja grudi i trbuhu. Odrasle žene također obično mogu imati terminalne dlake oko areole, iako se u mnogim kulturama te dlake obično uklanjaju.

Dlaka na rukama

Ruke[uredi | uredi izvor]

Dlake na rukama rastu na ljudskim podlakticama, ponekad čak i na području lakata. Terminalna dlaka na ruci koncentrirana je na zglobnom kraju podlaktice, protežući se preko šake. Rast terminalnih dlaka kod adolescenata je često mnogo intenzivniji od rasta kod žena, posebno za osobe s tamnom kosom. U nekim kulturama uobičajeno je da žene uklanjaju dlake s ruku, iako je ova praksa rjeđa od uklanjanja dlaka s nogu.

Rast terminalnih dlaka na šaci sekundarna je sekundarna spolna oznaka kod dječaka i pojavljuje se u posljednjim fazama puberteta. Vunasta dlaka na rukama obično je koncentrirana na lakatnom kraju podlaktice i često završava na donjem dijelu nadlaktice. Ovaj tip intenzivnog rasta dlačica na rukama, ponekad se javlja i kod djevojčica i djece oba spola do puberteta. Iako se zbog toga ruke čine dlakavima, to nije uzrokovano samo testosteronom. Dlaka je mekša i, po teksturi, razlikuje se od muške dlake.

Stopala[uredi | uredi izvor]

Vidljiva dlaka koja se pojavljuje na gornjim površinama stopala i prstima obično započinje početkom puberteta. Rast terminalnih dlaka na stopalima obično je intenzivniji kod odraslih i adolescenata nego kod žena.

Noge[uredi | uredi izvor]

Dlake na nozi adolescentnog dječaka

Dlake na nogama ponekad se pojavljuju na početku odrasle dobi, a muškarci su češće dlakaviji nego žene. Iz različitih razloga, neki ih mogu brijati, uključujući kulturnu praksu ili individualne potrebe i sklonosti. Širom svijeta žene uglavnom briju dlake na nogama redovnije od muškaraca, kako bi se uskladile sa socijalnim normama mnogih kultura, od kojih mnoge glatku kožu doživljavaju kao znak mladosti, ljepote, a u nekim kulturama i higijene. Međutim, sportisti oba spola – plivači, atletski trkači, biciklisti i bodibilderi – mogu brijati androgene dlake, u cilju smanjenja trenja, naglašavanja mišićnog razvoja ili olakšavanja ulaska u i izlaska iz uske odjeće.

Stidne[uredi | uredi izvor]

Primjer ženske stidne dlakavosti
Primjer muške stidene dlakavosti

Stidna dlakavost je kolekcija grube dlake koja se nalazi u stidnoj regiji. Često raste i na bedrima i trbuhu. Zoolog Desmond Morris osporava teorije po kojima je evoluirala kako bi signalizirala spolnu zrelost ili zaštitila kožu od prekomjernog trljanja tokom kopulacije (snošaja) i preferira objašnjenje da stidne dlake djeluju kao zamka za mirise. Osobe oba spola također imaju guste stidne dlake koje djeluju kao djelimični amortizirajući jastuk tokom spolnog odnosa.[1]

Genitalno područje muškaraca i žena najprije pokrivaju kraće, svjetlije vunaste dlačice velusa koje su pored nevidljivih i tek u pubertetu počinju da se razvijaju u tamniju, gušću stidnu dlaku. Tada hipofiza luči gonadotropinske hormone, koji pokreću proizvodnju testosterona u testisima i jajnicima, pospješujući rast stidnih dlačica. Stidna dlaka u prosjeku počinje rasti kod žena od 11 godina, a muškaraca od 12. Međutim, poznato je da stidne dlake kod nekih djevojčica počinju rasti već u 7. godini.

Kao što se pojedini ljudi razlikuju po boji vlasišta, tako se mogu razlikovati i po boji stidne dlake. Očigledne su i razlike u debljini, brzini rasta i dužini.

Pazuh[uredi | uredi izvor]

Pazušna dlakavost obično se počinje pojavljivati na početku puberteta, s rastom koji se obično završava na kraju tinejdžerskih godina. Danas je u velikom dijelu svijeta uobičajeno da žene redovito briju dlaku ispod pazuha. Prevalencija ove prakse, međutim, široko varira. Praksa je postala popularna iz kozmetičkih razloga oko 1915. godine u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, kada su jedan ili više časopisa prikazivali ženu u haljini obrijanih pazuha. Redovno brijanje postalo je izvodljivo uvođenjem sigurnosnog brijača početkom 20. stoljeća. Iako je brijanje ispod pazuha brzo usvojeno u nekim zemljama engleskog govornog područja, posebno u SAD-u i Kanadi, ono je postalo rašireno u Evropi tek nakon Drugog svetskog rata.[2][3] Od tada se praksa proširila svijetom, pa i neki muškarci također odluče brijati pazuhe.

Lice[uredi | uredi izvor]

Dlaka na licu raste prvenstveno na ili oko nečijih lica. I muškarci i žene imaju rast dlaka na licu. Poput stidne dlake, nevunasta dlaka na licu počinje rasti oko puberteta. Brkovi kod mladića obično počinju rasti u približno pubertetskoj dobi, iako neki muškarci možda neće imati brkove dok ne dođu u kasnu tinejdžersku dob ili uopće ne. U nekim slučajevima razvoj dlaka na licu može potrajati duže nego u kasnim tinejdžerskim godinama, a neki muškarci nemaju razvoj dlaka na licu ni u starijoj dobi („lahkobrije“).

Uobičajeno je da mnoge žene dobiju nekoliko dlačica na licu ispod ili oko brade, uz bočne strane lica (u području zalistaka) ili na gornjoj usni. Mogu se pojaviti u bilo kojoj dobi nakon puberteta, ali se često vide kod žena nakon menopauze, zbog smanjenog nlučenja estrogena. Zatamnjene velusne (vunaste) dlake na gornjoj usni kod žena ne smatraju se istinskom dlakom na licu, iako se često naziva "brkovima"; vidljivost ovih tamnih dlačica može se smanjiti izbjeljivanjem. Relativno mali broj žena imat dovoljno dlaka na licu kako bi imale izrazitu bradu. U nekim slučajevima rast ženske brade rezultat je hormonske neravnoteže (obično viška androgena) ili rijetkog genetičkog poremećaja poznatog kao hipertrihoza.[4] Ponekad je to uzrokovano upotrebom anaboličkih steroida. Kulturni pritisak dovodi do toga da većina žena uklanja dlake na licu, jer se to može smatrati društvenom stigmom.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Folikuli dlake su u različitom stepenu osjetljivi na androgene, prvenstveno testosteron i njegove derivate, osobito na dihidrotestosteron, s različitim dijelovima tijela koji imaju različitu osjetljivost. Kako se nivo androgena povećava, brzina rasta kose i jačina dlaka se povećavaju. Genetički faktori određuju pojedinačni nivo androgena i osetljivost folikula dlake na androgen, kao i druge karakteristike, kao što su boja i tip dlake, kao i zadržavanje kose.

Povećani nivoi androgena tokom puberteta uzrokuju da se velusna dlaka transformira u terminalnu dlaku na mnogim dijelovima tijela. Redoslijed pojavljivanja terminalne dlake odražava nivo androgene osjetljivosti, pri čemu se stidne dlake pojavljuju prve, zbog posebne osjetljivosti područja na androgen. Pojava stidnih dlaka kod oba spola obično se vidi kao pokazatelj početka puberteta neke osobe. Postoji spolna diferencijacija u količini i distribuciji androgene dlake, a muškarci imaju tendenciju da imaju više terminalnih dlaka u više područja. To uključuje dlakavost lica, dlake na prsima, dlakavost trbuha, dlakavost nogu, dlake na šakama i bedrima. Žene zadržavaju više manje vidljive vunaste dlačice, iako im se mogu primijetiti i dlake na nogama, rukama i stopalima. Nije neobično da žene imaju i nekoliko terminalnih dlačica oko bradavica.

U kasnijim dobima života, posebno nakon 5. decenije, započinje primjetno smanjenje dlakvosti tijela, posebno na nogama. Razlog tome nije poznat, ali bi mogao biti zbog slabije cirkulacije, niže količine slobodnih hormona u cirkulaciji ili drugih razloga.

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Androgena dlaka pruža taktilni senzorni ulaz prenoseći njeno kretanje i vibracije kroz osovinu na senzorne nerve unutar kože. Folikulski živci otkrivaju pomicanje vlasi dlake i ostali nervni završeci u okolnoj koži, otkrivaju vibracije i izobličenja kože oko folikula. Androgena dlaka proširuje osjet dodira izvan površine kože u zrak i prostor koji je okružuje, otkrivajući pokrete zraka kao i pomicanje dlake od kontakta insekata ili predmeta.[5][6]

Evolucija[uredi | uredi izvor]

Određivanje evolucijske funkcije androgene dlake mora uzeti u obzir i evoluciju čovjeka i termička svojstva same dlake.

Termodinamička svojstva dlake temelje se na svojstvima keratinskih niti i aminokiselina koje se kombiniraju u 'namotanu' strukturu. Ova struktura daje mnoga svojstva dlake, poput njene sposobnosti da se rasteže i vrati u prvobitnu dužinu. Ova namotana struktura ne predisponira valovitu ili kovrčavu kosu, a obje su definirane ovalnim ili trokutastim/uglastim presjecima folikula dlake.[7]

Evolucija manje tjelesne dlakavosti[uredi | uredi izvor]

Dlaka je vrlo dobar toplotni provodnik i pomaže u prenošenju toplote u i izvan tijela. Naježenosti dlaka, uzrokuje pojava da se mali mišići (musculus arrector pili) skupljaju kako bi podigli dlake i osigurali izolaciju, smanjenjem hlađenja zračnom konvekcijom kože, kao i kao odgovor na podražaj centralnog nerva, slično osjećaju "dlake koje vam stoje na zatiljku". Ovaj fenomen se javlja i kada se statički naboj nakuplja i održava u kosi. Keratin se međutim može lahko oštetiti pretjeranom vrućinom i suhoćom, što sugerira da bi ekstremno izlaganje suncu, možda zbog nedostatka odjeće, rezultiralo trajnim uništavanjem dlake, što bi na kraju rezultiralo učestalijom selekcijom gena u korist visoke kožne pigmetacije. Tačno je i da paraziti mogu živjeti na i u dlaci, pa bi ljudima koji su sačuvali tjelesnu dlakavost bila potrebna veća opća higijena kako bi se spriječile bolesti.[8]

Markus J. Rantala sa Odsjeka za biološke i nauke o okolišu,Univerziteta Jyväskylä, Finska, tvrdio je da su ljudi evoluirali "prirodnom selekcijom" da ostanu bez dlake kada je potreban kompromis sa "smanjenjem broja parazita" postao sve veći važno nego imati "zagrijavajući, krzneni kaput".[9]

P.E. Wheeler sa Odsjeka za biologiju na liverpoolskoj Politehnici rekao je četveronožni sisari iz savana sa sličnim volumenom kao ljudi imaju tjelesnu dlaku da se zagriju, dok samo većim četveronožnim savanskim sisarima nedostaje dlake na tijelu, jer im je sam volumen tijela dovoljan da ih ugrije.[10] Stoga je Wheeler naglasio da ljudi koji bi trebali imati dlake na tijelu na temelju predviđanja o veličini tijela samo za savanske sisare nisu evoluirali na tijelu nakon evolucije dvonožnosti, što je smanjilo količinu površine tijela izložene suncu za 40%, smanjujući efekt solarnog zračenja na ljudsko tijelo.[10]

Gubitak krzna dogodio se prije najmanje dva miliona, ali možda i prije 3,3 miliona godina, sudeći po divergenciji glavenih i stidnih vaši, i potpomognut lovom (sposobnost hvatanja plijena u potjerama na velike daljine) u toplim savanama u kojima su hominini prvi put evoluirali. Dvije glavne prednosti su dvonožno kretanje i veća sposobnost rasipanja toplotnog opterećenja zbog boljeg znojenja i manje dlakavosti.[11]

Spolno odabiranje[uredi | uredi izvor]

Markus J. Rantala sa Odsjeka za biološke i ekološke nauke, Univerziteta u Jyväskylä, Finska, rekao je da se postojanje androgeno ovisne dlake na muškarcima može objasniti sa spolnom privlačnosti, pri čemu bi dlak na genitalijama zadržavala feromone, a dlaka na bradi učinila bi bradu bogatijom.[9]

Rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

U 1876. Oscar Peschel napisao je da su sjevernoazijski Mongoli, Indijanci (domorodački "Amerikanci" u svom popisu naroda s malo bez dlake na tijelu, ali Peschelova upotreba izraza "Amerikanci"), Malezijci, Hotentoti i Bušmani imaju malo ili nimalo dlaka na tijelu, dok Semiti, Indoevropljani i Južnoeuropljani (posebno Portugalci i Španci) imaju opsežnu tjelesnu dlakavost.[12]

Antropolog Joseph Deniker pisao je 1901. da su vrlo hirzutni, sa velikom dlakavošću narodi Ainu, iranski narod, australijski starosjedioci (zemlja Arnhema koji su manje dlakavi), Toda, [|Dravidi]] i Melanezijci, dok su najglaburozniji (bezdlaki) narodi Američki Indijanci, San i istočna Azija, koji uključuju kineski, mongolski i [[malajski narod | malajski.[13] Deniker said that hirsute peoples tend to have thicker beards, eyelashes, and eyebrows but fewer hairs on their scalp.[13]

C.H. Danforth i Mildred Trotter sa Odsjeka za anatomiju na Univerzitetu u Washingtonu, proveli su istraživanje koristeći vojnike evropskog porijekla, 1922., gdje su zaključili da su tamnokosi muškarci uglavnom bijeli [bijeli ljudi], dlakavji od svijetlokosih bijelaca.[14]

H. Harris, objavljujući u British Journal of Dermatology 1947. , napisao je Američki Indijanci imaju najmanje dlaka na tijelu, Kinezi i negroidi imaju malo dlaka na tijelu, kavkazoidi imaju više dlaka na tijelu nego negroidi i Ainu imaju najviše tjelesnih dlaka.[15]

Stewart W. Hindley i Albert Damon sa Odsjeka za antropologiju na Stanford University proučavali su 1973. učestalost dlaka na srednjem zglobu srednjeg prsta (srednjedigitalna dlakavost) na Solomonskom otočju, kao dio niza antropometrijskih studija ovih populacija. Oni sumiraju druge studije o prevalenciji ove osobine općenito, našavši da je vjerojatnije da će kavkazoidi imati dlake na zglobu srednjeg prsta od negroida i mongoloida, a sakupljati sljedeće frekvencije iz ranije objavljene literature: Andamanezi 0%, Eskimi 1%, Afroamerikanci 16% ili 28%, Etiopljani 25,6%, Meksikanci sa Yucatana 20,9%, Penobscoti i Shinnecock 22,7%, Gurkha 33,6%, Japanci 44,6%, razni hinduisti 40–50%, Egipćani 52,3%, bliskoistočni narodi 62–71%, razni Evropljani 60–80%. Međutim, nikada nisu popunili androgenu mapu tjelesne dlakavosti.[16]

Androgena dlaka kao biometrijski marker[uredi | uredi izvor]

Pokazalo se da se jedinke mogu jedinstveno prepoznati po njihovim uzorcima androgene kose. Naprimjer, čak i kada su neke osobene karakteristike poput lica i tetovaža prikrivene, osobe se i dalje mogu prepoznati po dlaci na drugim dijelovima tijela.[17][18]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Morris, Desmond (1985). Bodywatching: a field guide to the human species. London: Jonathan Cape. str. 209.
  2. ^ Hope, Christine (1982). "Caucasian Female Body Hair and American Culture". Journal of American Culture. 5 (1): 93–99. doi:10.1111/j.1542-734X.1982.0501_93.x.
  3. ^ Adams, Cecil (1991-02-06). "Who decided women should shave their legs and underarms?". The Straight Dope. Pristupljeno 2015-01-22.
  4. ^ Taylor, Sarah K (18 June 2009). "Congenital Hypertrichosis Lanuginosa". Emedicine. Medscape. Pristupljeno 4 December 2009.
  5. ^ N. H. Sabah (1 February 1974). "Controlled Stimulation of Hair Follicle Receptors" (PDF). Journal of Applied Physiology. 36 (2): 256–257. doi:10.1152/jappl.1974.36.2.256. PMID 4811387.
  6. ^ "Neuroscience for Kids – Receptors". Faculty.washington.edu. Pristupljeno 28 December 2011.
  7. ^ "hair shape". hair-science.com. 1 february 2005. Arhivirano s originala, 22 December 2008. Pristupljeno 18 september 2009. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= i |date= (pomoć)
  8. ^ "properties of hair". hair-science.com. 1 february 2005. Arhivirano s originala, 4 April 2018. Pristupljeno 18 September 2009. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  9. ^ a b Rantala, M.J. (1999). Human nakedness: adaptation against ectoparasites? International Journal for Parasitology 29 1987±1989
  10. ^ a b Wheeler, P.E. (1985). "The Loss of Functional Body Hair in Man: the Influence of Thermal Environment, Body Form and Bipedality". Journal of Human Evolution. 14: 23–28. doi:10.1016/s0047-2484(85)80091-9.
  11. ^ Kittler R, Kayser M, Stoneking M: Molecular evolution of Pediculus humanus and the origin of clothing. Curr Biol. 2003, 13: 1414-1417. 10.1016/S0960-9822(03)00507-4. Erratum: Curr Biol 2004, 14:2309.
  12. ^ Peschel, O. (1876). Čovjekove rase i njihova geografska rasprostranjenost. London: Henry S. King & Co. Stranice 96, 97 i 403. Preuzeto 21. januara 2017. s [https://archive.org/details/in.ernet.dli.2015.501969
  13. ^ a b Deniker, Joseph (1901). "Chapter I. Somatic Characteristics". The Races of Man: An Outline of Anthropology and Ethnography. London: The Walter Scott Pub. Co. Arhivirano s originala, 2009-11-15.
  14. ^ Danforth, C. H.; Trotter, M. (1922). "The distribution of body hair in white subjects". American Journal of Physical Anthropology. 5 (3): 259–265. doi:10.1002/ajpa.1330050318.
  15. ^ Harris, H (1947). "The Relation of Hair-Growth on the Body to Baldness". British Journal of Dermatology. 59 (8–9): 300–309. doi:10.1111/j.1365-2133.1947.tb10910.x. PMID 20262897.
  16. ^ Hindley, S. W.; Damon, A. (1973). "Some genetic traits in Solomon Island populations IV. Mid-phalangeal hair". American Journal of Physical Anthropology. 39 (2): 191–194. doi:10.1002/ajpa.1330390208. PMID 4750670.
  17. ^ Su, H., & Kong, A. W. K. (2014). A study on low resolution androgenic hair patterns for criminal and victim identification. IEEE transactions on information forensics and security, 9(4), 666–680.
  18. ^ Huynh, N. Q., Xu, X., Kong, A. W. K., & Subbiah, S. (2014, December). A preliminary report on a full-body imaging system for effectively collecting and processing biometric traits of prisoners. In Computational Intelligence in Biometrics and Identity Management (CIBIM), 2014 IEEE Symposium on (pp. 167–174). IEEE.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Šablon:Ljudska dlakavost