Tommasinijeva pucavica
| Tomazinijeva pucavica Aquilegia dinarica | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
 | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Isopyreae |
| Razred | Magnoliophyta |
| Red | Ranunculales |
| Porodica | Ranunculaceae |
| Rod | Aquilegia |
| Vrsta | Aquilegia dinarica G. Beck |
Tomazinijeva pucavica, dinarska kandilka ili dinarska orlica (latinski: Aquilegia dinarica), G. Beck − sinonim: A. amaliae Heldr. var. dinarica (Beck) Hayek – je endem jugoistočnih Dinarida iz porodice Ranunculaceae (ljutići).
Diploidna hromosomska garnitura sadrži 2n = 14.[1]
Opis[uredi | uredi izvor]
Ova pucavica je višegodišnja biljka, visine do oko 25 cm. Stabljike su joj uspravne, vecinom sa 1-2 cvijeta. Na donjoj polovici su rijetko, a u gornjoj gusto zljezdasto dlakave, sa nekoliko naizmjeničnih listova. Prizemni imaju duge peteljke, dlakavi su, a trodijelni, njihove Iiske su malene, duboko natroje razdijeljene; listovi stabljike najcesce sjedeći. Cvjetovi su na dugim drškama i gotovo usprevni, rijetko viseći. Krupni su i dvospolni, aktinomorfni, dvobojno modro-bijeli. Oni listići koji imaju ulogu čašice, dugi su 1,8-3,5 cm, dlakavi i modri. Nektarije su duge 2-3,5 cm, a njihova plojka je bijela i obrasla dlačiama. Ostruga nektarija je jednako duga kao i plojka; modra je i kukasto svinuta, a na vrhu glavičasto odebljala.
Sezona cvjetanja je u julu i avgustu. Cvijet sadrži mnogo golih i bijelih prašnika i 5-10 tučkovih plodnica, sa mnogo sjemenih za metaka. Na vrhu se završavaju dugim vratom. Tokom cvatnje, plodnice su jednako duge kao i prašnici. Mješci (5-10) su dugi oko 2-2,5 cm svijetlosmeđi i pomalo dlakavi i žljezdasti. Pri vrhu se naglo sužavaju u tanki, svinuti i dlakavi kljun. Sjemenke su duge 2,5–3 mm, a široke oko 1-1,5 mm. Crne su sjajne i gole, sa tupim bridovima.
Ova biljka je veoma dekorativna pa se kao i ostale vrste roda Aquilegia, može naći i u hortikulturi.
Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]
Tomazinijeva pucavica raste u pukotinama krečnjačkih stijena, u vegetaciji krečnjačkih sipara, u rasponu nadmorske visine od oko 1.200 do 2.100 m. Najčešća je je u endemskim biljnim zajednicama hercegovačkog dijela dinarskog krša.
Endem je jugoistočnih Dinarida, od Hercegovine do sjeverne Albanije. U Bosni i Hercegovini glavna nalazišta su Orjen, Bijela gora, dolina Zalomke, kod Fojnice (gdje ju je davne 1869. brao pruski konzul Otto Blau).
Locus classicus je u Hercegovini na visoravni Plasa (masiv Čvrsnice) i Velež, na 1.200–2000 m n/v (Beck, G. 1891).
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.