Travnička hronika

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Travnička hronika
Korice bosanskohercegovačkog izdanja romana iz 1976.
AutorIvo Andrić
DržavaJugoslavija
Jeziksrpskohrvatski[1]
Vrsta djelaroman
IzdavačDržavni izdavački zavod Jugoslavije
Vrijeme i mjesto nastankaDrugi svjetski rat, Beograd
Datum izdanja1945.
Broj stranica550
Vrijeme radnje1807 – 1814.[2]
Mjesto radnjeTravnik
ISBN broj978-953-0-60761-3

Travnička hronika jest roman jugoslavenskog književnika Ive Andrića, objavljen 1945. godine.[3]

O djelu[uredi | uredi izvor]

Travnik, Bosna i Hercegovina

Travnička hronika historijski je roman Ive Andrića pisan u duhu realizma. Glavna radnja romana smještena je u Travniku, početkom 19. vijeka, u vrijeme vladavine Osmanlijskog Carstva. Roman obuhvaća vrijeme od 1807. do 1814. godine, čime predstavlja klasičan roman više od bilo kojeg drugog Andrićevog romanesknog ostvarenja. Ispripovijedan je u trećem licu i sklopljen je od prologa, epiloga i 28 poglavlja. Razlika između travničke i višegradske hronike leži u tome što se roman Na Drini ćuprija zasniva na izmišljenoj nadogradnji usmenih legendi, dok se Travnička hronika temelji na historijskoj građi.

Ivo Andrić (9. oktobar 1892 – 13. mart 1975)

Roman je beletristički sedmogodišnji ljetopis koji obrađuje vrijeme boravka stranih konzula u Travniku. Počinje dolaskom francuskog konzula, a završava odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula. Prema pjesničkom pravilu koje vrijedi za sve Andrićeve romane (izuzevši donekle Gospođicu) i ovaj roman okrenut je historiji. Tijekom stvaranja romana Andrić se služio bogatom etnološkom i kulturno-historijskom građom, kako o historijskim događajima i gradu, tako i o osobama koje se spominju u djelu.

U Travničkoj su se hronici sudarila četiri svijeta, različita po vjeri, kulturi, historiji i običajima. U vrijeme radnje romana, u Travniku su živjeli muslimani, kršćani i jevreji. Njihov se suživot mijenjao ovisno o političkim i društveno-historijskim okolnostima u kojima se nalazio travnički kraj.[4]

Stanovnici Travnika predstavnici su Istoka, a francuski konzul Zapada. Promatrač je jednog novog načina života, s kojim se do sada nije susretao niti ga imalo poznaje. Andrić o travničkom životu ponekad pripovijeda iz Davillova subjektivna gledišta, a ponekad s objektivnog gledišta pripovjedača, naglašavajući tako razliku između istočnjačkih i zapadnih kultura. Upravo je taj »sudar« kultura i glavna tema hronike.

Uz glavnu radnju, roman je prožet i s mnoštvom priča o mjesnom pučanstvu i crticama iz njihovih života. Roman obiluje historijskim pričama, koje se često nalaze u službi rasvjetljavanja trenutne radnje i likova. Ti su historijski događaji oni koji utječu na sadašnje (političke) prilike, a sadašnje prilike one koje utječu na živote glavnih i sporednih junaka priče.

Andrić se koristi svojim likovima kako bi pripovijedao o ljudima općenito, o njihovoj prirodi i različitim osobnostima, naglašavajući kako je svaki čovjek, sa svojom sudbinom, zapravo žrtva okolnosti i vlastite prirode.

Travnička hronika, osim historijskih priča, sadrži i priče o određenim pojedincima. Uz njih, u romanu se nalazi više kraćih kazivanja o sporednim likovima, a koji se usputno i jednokratno pojavljuju u romanu. Iako se ponekad čine kao zasebne, one ipak grade jednu širu sliku o travničkom životu i općenito vremenu s početka 19. vijeka.[3]

Citati[uredi | uredi izvor]

Jer čovek može i od jedne reči da živi, samo ako u njemu ima još rešenosti da se bori i borbom održava život.[5]

– Travnička hronika

Iz ove tame nijednom naporu se ne vidi kraja. Čovek, da ne bi stao i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje također neće dovršiti, i u novim pothvatima i novim naporima traži nove snage i više hrabrosti. Tako čovek potkrada sam sebe i s vremenom postaje sve veći i beznadniji dužnik prema sebi i svemu oko sebe.[5]

– Travnička hronika

Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u Davilu je bila uvrežena neiskorenljiva zabluda da ima nekih svesnih duhovnih radnja koje vode čoveka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći uteha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje... Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti.[5]

– Travnička hronika

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "The Nobel Prize in Literature 1961". NobelPrize.org (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 9. 2023.
  2. ^ "Travnička hronika". lektire.hr. 5. 8. 2017. Pristupljeno 30. 12. 2020.
  3. ^ a b "Travnička hronika, Ivo Andrić". www.lektire.hr. Lektire.hr.
  4. ^ "Travnička hronika, Ivo Andrić, Dereta, POINT knjižara, on-line trgovina". www.knjiga.ba.
  5. ^ a b c "Travnička hronika". andricivo.wordpress.com. 5. 8. 2017. Pristupljeno 30. 12. 2020.