Trijaža (2009)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Trijaža
Originalni poster filma
RežiserDanis Tanović
ProducentMarc Baschet
Scenarist(i)Danis Tanović
Uloge
MuzikaLucio Godoy
Žanrdrama, ratni, misterija
KinematografijaSeamus Deasy
Montaža
Produkcija
Distributer
Premijera9. novembar 2009.
Trajanje99 minuta
Zemlja
Jezik
  • engleski
  • kurdski
  • španski

Trijaža je dramski ratni film snimljen 2009. u režiji bosanskohercegovačkog režisera Danisa Tanovića koji je ujedno i autor scenarija. Glavne uloge tumače Colin Farrell, Branko Đurić, Paz Vega i Christopher Lee. Radnja filma je mračna priča o fotoreporteru (Farrell) koji se vraća kući nakon opasnog zadatka u Kurdistanu tokom 1988. godine za vrijeme genocida protiv kurdskog naroda.[1] Strukturalno, film je podijeljen na dva dijela - prvi je fokusiran u Kurdistanu, a drugi u Dublinu, Irska.[2] Film se fokusira na psihološke posljedice rata na fotoreportere. Priča se zasniva na istoimenom romanu američkog veterana ratnog dopisništva Scotta Andersona.

Film, koji je premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, u septembru 2009. godine, je drugi po redu film Danisa Tanovića sa ratnom tematikom.[2]

Radnja[uredi | uredi izvor]

1988. je godina, Mark Walsh (Colin Farrell) je fotoreporter koji je stekao reputaciju veterana u nekim od najopasnijih lokacija na Zemlji. Kada ga je urednica Amy (Juliet Stevenson) uputila da pokrije kampanju Sadama Huseina protiv Kurda, Mark bez razmišljanja preuzima zadatak. Njegova supruga Elena (Paz Vega) je jako zabrinuta. Mark i njegov prijatelj i također fotograf David (Jamie Sives) odlaze u rat puni samopouzdanja. Mark pravi fotografije teško ranjenih vojnika i jednog doktora koji puca u mrtve kako bi ih poštedio daljnje patnje. Kasnije, Mark je lakše povrijeđen ali on tvrdi da je imao nezgodu u rijeci, i potom se vraća sam kući bez Davida. Elena primjećuje da je on sada drugačija osoba, mršav i dosta napet.

Elena ne uspijeva navesti Marka da priča o onome što je vidio i što ga čini toliko traumatiziranim, pa poziva svog djeda Joaquina (Christopher Lee), veterana psihoanalitičara sa vojnim iskustvom, da dođe u posjetu i da vidi da li može pomoći. Joaquin ima dosta problema da nagovori Marka da se otvori. Djedovo prisustvo rapaljuje stare sukobe između njega i Elene; doktor je bio pristalica Franca za vrijeme Španskog građanskog rata. On je pomagao Francovim vojnicima da se oporave od krivice zbog strahota koje su počinili u ratu. Elena nikada nije smogla snage da mu oprosti za njegove postupke.

Druga polovina filma prikazuje Joaquina i njegovu upornost da suoči pacijenta Marka sa svojim sjećanjima. Joaquin je posebno zainteresiran da sazna zašto se Mark više brine o tome da se mrtva tijela vrate njihovim porodicama, nego za samo preživljavanje ili smrt. Dok Mark crta sliku područja gdje su se on i David nalazili, Diane (Kelly Reilly), Davidova trudna supruga i Elena ulaze u apartman. Joaquin govori Marku da mora raščistiti s onim što se dogodilo. Povratak u prošlost otkriva da je Mark pratio Davida kada je odlučio da se vrati ranije. Dok je hodao nazad prema kurdskom logoru, počinje granatiranje što uzrokuje da David izgubi obje noge. Mark je pokušao da ga odnese nazad.

Nakon što im je ispričao ovu priču, Diane dobija napad trudova. U nemogućnosti da joj u bolnici kaže ono što se kasnije dogodilo, on se penje na krov s namjerom da skoči. Joaquin i Elena ga prate, a on im govori da je bio skočio u rijeku zajedno sa Davidom koji mu je omotao ruke oko vrata i da David, kad su već bili u vodi, više nije davao znake života. On se oslobodio Davidovog zagrljaja i pustio ga da pluta niz vodu. Sa suzama u očima on priznaje da se osjeća krivim što ga nije doveo nazad kući. Elena ga grli, i film završava Platonovim citatom: "Samo mrtvi vide kraj rata".

Uloge[uredi | uredi izvor]

Nagrade i nominacije[uredi | uredi izvor]

Film je u oktobru 2009. otvorio Filmski festival u Rimu i bio uvršten među 14 filmova koji su se natjecali za nagradu najboljeg filma.[3]

Snimanje[uredi | uredi izvor]

Collin Ferrell i Jamie Sives u sceni iz filma

Naslov Triage dolazi iz istoimenog romana objavljenog 1998. autora Scotta Andersona. Prema Tanoviću, projekat pretvaranja knjige u film datira još od 2002. godine kada je prvi put dobio ponudu, što Tanović objašnjava: "Volio sam materijal kao i knjigu. Tu se govori o svemu onome što ja mislim o ratu. Ali, u to vrijeme nisam razmišljao o režiji, pa sam rekao da ću napisati scenarij." [2] Film se snimao na lokaciji u Irskoj i u Ciudad de la Luz studijima u Alicanteu u Španiji od aprila do juna 2009.[4]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Film se spominje u knjizi "Filmovi o zdravstvenom obrazovanju-učenje preko filmova" (engl. Films in Health Sciences Education-learning through moving images) autora M. Teresa Icart Isern i Kieran Donaghy. U knjizi se analiziraju postupci trijaža u scenama iz filma kao i medicinska terminologija.[5]
  • Da se pripremio za svoju ulogu, Colin Farrell je smršao oko 20 kilograma da bi postigao što tanji izgled i tako je iznenadio novinare i bliske prijatelje. Da bi ostvario ovaj izgled, on je navodno živio na crnoj kafi, dijetalnoj Coca Coli, i tunjevini.
  • U dobi od 86 godina, glumac Christopher Lee morao je naučiti više linija dijaloga za svoju ulogu u filmu nego za bilo koji drugi film koji je snimao ranije. Njegova karijera trajala je više od 60 godina i glumio je u više od 300 filmova i TV produkcija.
  • Christopher Lee je izjavio u nekoliko intervjua da zbog njegove dobi, ovaj film označava posljednji put da je prihvatio vodeću ulogu.

[6]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Rat je tema kojom režiser Danis Tanović upravlja s vještinom i energijom, što je dokazao sa filmom iz 2001. Ničija zemlja, čija je tema rat u Bosni i Hercegovini. Gdje je film podbacio je kada se glavni junak Mark vraća u Zapadnu Evropu i suočava se sa svojim poremećajem post-traumatskog stresa. Kada meci više ne fijuču i ljudi ne vrište u agoniji, film se usporava skoro do zastoja. Zatim se zahuktava u drugoj polovini, ali sa pojavom Christophera Leeja, koji pruža tour-de-force izvedbu kao iskusni psihijatar koji raspliće Markovu izmučenu dušu. Julian Sancton, Vanity Fair [7]

Branko Đurić je nezaboravan u svojoj ulozi Talzanija, kao doktor čiji fatalistički pogled na historiju ne ostavlja nadu za budućnost, ali koji, ipak, osjeća da mora učiniti sve u svojoj moći da pomogne svojim sunarodnicima u njihovoj borbi za nezavisnost. Gledaoci koji su upoznati sa Tanovićevim prethodnim filmovima, neminovno će se sjećati Đurića u njegovoj izvanrednoj ulozi kao Čiki u Ničijoj zemlji. Veza između dva filma, iako površna, i dalje izaziva sjećanja i može pomoći da Triage zauzme važno mjesto u Tanovićevom opusu. Na prvi pogled potpuno različiti u strukturi i estetici, filmovi Ničija zemlja i Triage ipak dijele tematsku vezu u geografiji sukoba prikazanih u dva filma. I Bosna kao i Kurdistan su pogranične zemlje Otomanskog carstva: prva sa Zapadom, a druga sa Bliskim istokom. U osvit Prvog svjetskog rata i raspada Carstva, Bosna i Hercegovina, kao i Kurdistan, postali su sporne teritorije koje se svojataju od strane njihovih susjeda. Irački Kurdistan, slično kao i Bosna, bio je izložen etničkom genocidu od strane snaga Sadama Huseina 1988. Triage jasno aludira na posebno nehumani napad otrovnim gasom na civile u Halabji. Triage bi se mogao smatrati nastavkom Ničije zemlje. Na taj način, bez obzira na slabosti, Triage šalje jednako moćnu poruku kao i njegov prethodnik: čovjek nije stvoren za rat. Ili, kako je dr. Talzani primijetio: "Noge će uvijek biti najveći problem [...] Za svaku ruku koju sam amputirao ovdje, ja sam vjerovatno amputirao deset nogu.. Zagonetno, zar ne? [...] Mislim da ljudske noge jednostavno nisu dizajnirane za moderni rat."

Maria Hristova, KinoKultura [2]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]