Tumuli ilirskih kneževa

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Ilirska plemena na Balkanu - Autarijati su držali prostor istočne Bosne, zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore.

Tumuli ilirskih kneževa su posebno izraženi za ilirsko pleme Autarijata. Na području koji su naseljavali Autarijati, u prva dva stoljeća I milenijuma p. n. e, evidentan je porast bogatstva i raznovrsnosti metalnih nalaza u grobovima. U to vrijeme počinje znatnija upotreba željeza i to primarno u izradi oružja, [1] koje je vodilo transformaciji vojne a onda i političke strukture. Prva posljedica je bila socijalna diferencijacija i stvaranje rodovske aristokracije.

U početku ovog procesa društvene diferencijacije prednjačile su zapadne oblasti, preciznije Glasinačka visoravan, dolina rijeke Prače i njihova neposredna okolina.

O tom procesu najbolje svjedočanstvo pružaju kneževski grobovi, bogati i raznovrsni materijal pronađen u njima i veličina pojedinih gradina kojima gravitiraju veće nekropole tumula i one sa kneževskim grobovima. U njima su se sigurno sahranjivali predstavnici onih dinastija koje su vladale u spomenutom periodu nad autarijatskim zajednicama u jugoistočnoj Bosni. Ti lokalni knezovi su mogli biti vojni, svjetovni i duhovni upravljači lokalnih bratstava i plemena. U jugoistočnoj Bosni je do sada poznato egzistiranje više kneževskih grobova čiji se nastanak datira u VII. i VI. st. p. n. e. u nekropolama tumula. [2] Na osnovu koncentracije i položaja većih gradina, nekropola tumula koje im gravitiraju te položaja pronađenih kneževskih grobova na prostoru koji su naseljavali Autarijati, može se uočiti sedam zone za koje se može tvrditi da se tu dogodio i završio proces teritorijalizacije određenih plemena tj. stvaranja kneževina.

  • Porječje rijeke Prače, sa tumulima na Ilijaku
  • Glasinačku visoravan,
  • Prostor između rijeka Rešetnice i Drine.
  • Gornji tok rijeke Lima, zahvativši Štrpce,
  • Gornje Podrinje uključujući i gornje i srednje tokove rijeka Tare, Pive i Ćehotine (ovoj zajednici bi time pripadale i nekropole tumula u okolini Pljevalja i u sjeverozapadnoj Crnoj Gori),
  • Bjelašničko-trnovsko područje. Možda su i ove zone, iako u njima nisu pronađeni grobovi koje bismo mogli nazvati
  • Područje od Drine do Užica, i od planine Tare na sjeveru do rijeka Uvac i Rzav na jugu. [3]

Svih sedam zona, pored što odražavaju određene političko – društvene specifičnosti unutar autarijatske zajednice, predstavljaju i zasebne zemljopisne oblasti, tako da se teritorijalizacija svake od plemenskih zajednica, odnosno njeno prerastanje u kneževinu odvijala u okvirima postojećih zemljopisnih oblasti. Kneževski grobovi nisu bili karakteristika samo autarijatskog kulturnog područja, nego skoro čitavog euroazijskog područja, od Kelta preko Skita do altajskih plemena.

Od druge polovine VI. st. p. n. e. dolazi do opadanja snage lokalnih dinasta i rodovske aristokracije. [4] Nasuprot smanjivanju kneževskih grobova, kako se ide ka kraju stoljeća sve se više povećava broj ratničkih grobova, što ukazuje na porast broja ratnika koji su sada potčinjeni samo jednom knezu. Povećanje broja ratničkih grobova ilustrira ujedno i jako utisnutu ratničku tradiciju u kulturu autarijatskih zajednica, koja je nakon završetka «unutarnjih ratova», pretvara u jedan politički entitet okrenut prema susjednim zajednicama. Na udaru Autarijata našli su se najprije Tribali, a zatim i Ardijejci.

Nalazi u kneževskom tumulu – Arareva gromila.

Arareva gromila[uredi | uredi izvor]

Arareva gromila je najpoznatiji tumul po veličini i sadržaju, nađen kod Čavarina na Glasincu. Pripada vremenu Glasinačke kulture i datira se u šesti vijek p.n.e. [5] Ime se izvodi iz riječi arar koja se očuvala u albanskom jeziku i označava humku. Promjer joj je 22 metra, visina 1,8 metra.

Ćiro Truhelka 1890 godine otkrio je gromilu. Prije njega gromilu su prekopavali tragači za blagom. Nađeno je mnoštvo predmeta od bronze, poredanih uz južni rub gromile na dubini od 0,5 metara. Istočni kraj bio je prepun komadića ugljena i pepela. Kosti su bile na pola spaljene. To govori da je mrtvac spaljen na lomači, pa je potom sazidana gromila od kamena. [6]

Uz ovo garište nađen je očuvani kostur, nešto jednostavnijeg nakita i željeznog oružja: usko dugo koplje, drugo manje koplje, bojna sjekira sa oštricom na obe strane. Od nakita nađeni su: 10 dugmeta oblika dvostrukog krsta, nekoliko okruglig dugmeta sa dugačkim drškom i nekoliko bombaka. Predpostavlja se da je to vojnik koji je poginuo zajedno sa svojim vođom, pa je uz njega i sahranjen, ili možda sluga. [2]

U Ararevoj gromili pronađeni su i astragalni pojasevi koji pripadaju keltskoj kulturi. Keltsko pleme Skordisci naseljavalo je tada Panoniju. Arareva gromila nije dio ni jedne veće nekropole tumula, i ako ih ima nekoliko u njenoj blizini. To govori da se u vrijeme nastanka ove grobnice vladari počinju odvajati od običnih kneževa i da su im grobnice na posebnom i izdvojenom mjestu. Sadržaj grobnice govori o njihovom bogatstvu i izdvojenosti od ostalog stanovništva.[3]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Salmedin Mesihović, Amra Šačić Sarajevo : Univerzitet, 2015. - 365 str. : ilustr. ; 24 cm -HISTORIJA ILIRA

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. ^ a b "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura – V. Glasinački kneževi". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. ^ a b "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. ^ "Fanula Papazoglu, -Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi". AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. ^ "Glasinac i Glasinačka kultura – V. Glasinački kneževi". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. ^ "Rastko Vasić: Beleške o Glasincu - Autarijati". Arheološki institut - Beograd. Pristupljeno 9. 2. 2016.