Tvrtko I i brat Vuk

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Tvrtko I i brat Vuk nakon smrti strica Stjepana II 1353. i oca Vladislava 1354. u narednom periodu od 13 godina vodili su međusobnu borbu za mjesto bosanskog bana.

Nakon smrti bosanskog bana Stjepana II 1353. godine, prve isprave na banskom dvoru potpisuju: ban Tvrtko, otac knez Vladislav, majka kneginja Jelena i brat knez Vukac. Kad je umro i Vladislav, do 1366. g., presudan utjecaj na samoga Tvrtka i na politički položaj bosanskih zemalja, imala je majka Jelena i brat Vuk. Zbog ponašanja svoga brata Vuka, Tvrtko bio je jedini bosanski vladar koji je bio prisiljen moliti milost ugarskog vladara, ali bez političkih posljedice za Tvrtka. [1]

Tvrtkova nevolja bila je u tome što se njegov brat nije ugledao na svoga oca Vladislava koji je strpljivo čekao da njegov stariji brat umre. Vuk je bio željan vlasti i lako je našao istomišljenike u redovima buntovne vlastele.

Uloga majke Jelene i prvi razdor[uredi | uredi izvor]

Poslije smrti kneza Vladislava, njegova udovica Jelena odlazi u Ugarsku s mlađim sinom Vukom. Ludovik I složio se da i Vukac treba da bude ban.

Jelena vraća se i saziva bosanski sabor na kojem bi Tvrtko, po njezinu mišljenju, trebao bratu prepustiti usorski banat. Na saboru nisu predstavnici svih bosanskih zemalja, skupila su se vlastela iz Donjih krajeva, Zagorja i Huma. Nedostaju Usora, Soli, Uskoplje i Trebotići (to su zemlje koje su zastupane u listini Stjepana II iz 1322).

Tvrtko I nije ispunio majčin zahtjev i počinje sukob s bratom Vukom. Vuk odlazi u Usoru i Soli sa vjernom vlastelom, i tamo preuzima bansku vlast. Bosna sada ima dva bana.

Prvo pomirenje[uredi | uredi izvor]

Od jeseni 1355. g., zbog Livna i cijelog Tropolja, odnosi između Tvrtka i Ludovika postali su napeti. Kneginja Jelena i dva brata su ponovo zajedno u Visokom. U jednom pismu Dubrovniku Tvrtko to potvrđuje: najplemenitijeg mladića kneza Vuka našeg najdražeg brata (cum nobilissimo iuvene comite Vuk nostro fratre karissmo) i vrlo uglednu gospođu, gospođu Jelenu našu najljubljeniju roditeljicu (honestissima domina domina Helena nostra genitrice predilecta).

Pobuna Vuka i vlastele[uredi | uredi izvor]

U toku 1363. g. ugarski kralj Ludovik dolazi lično sa vojskom u župu Plivu, a njegove vojskovođe u Usoru. Pod zidinama Sokola Ludovik je izgubio bitku, a vojska u Usori je poražena. Tvrtko je 1363. g. odbranio Bosnu. Tada, a možda i prije, uklanja svog brata Vukca s banstva te sam ostaje jedini ban čitave Bosne.

U februaru 1366. dolazi do pobune, kada je bosanska vlastela, posebno Dabišići, protjerala Tvrtka i njegovu majku, a Vuka postavili za bana.

Uz pomoć Ludovika, Tvrtko vratio se na bansko prijestolje. U pismu mlečanskom duždu, u kojem se potpisuje Tuert(c)o dei et domini nostri Ludovici regis gratia banus Bosne ac domina Elena, geni- trix ipsius carissima, vestri intimi amici, Tvrtko priznaje ono što su ugarski kraljevi tako dugo iščekivali: bosanski vladar je napokon njihovom milošću sjeo na bansku vladarsku stolicu!

Tvrtkove borbe s odmetnicima trajale su do 1369. god. Opoziciju činili su njegov sinovac Dabiša, vojvoda Purća i Sanko Miltenović. Pomagao ih je Nikola Altomanović. Tvrtko je postepeno raščišćavao zemlju. Uhvatio je Vladislava i Vuka Dabišića, te prvomu dao izvaditi oči, a drugoga i mnoge pristalice njihove bacio u tamnice.

Vuk se povukao na dubrovačko zemljište. Tvrtko je bio sklon za sporazum, i došao je juna 1367. u Dubrovnik, ali se Vuk bojao bratove osvete i uklonio se s njihova područja. [2] Protjerani Vuk povezao se sa papom Urbanom V, koji u Rimu opet pokreće pitanje heretičke Bosne.

Pomirenje[uredi | uredi izvor]

U okolnostima koje nisu dovoljno razjašnjene, Tvrtko popušta svome bratu 1370. godine i prima ga natrag kao mlađeg bana i daje mu usorsku banovinu. Bratsku slogu potvrđuje pozivnica kojom majka Jelena, poziva Splićane na ženidbu svoga sina Tvrtka 1374. g. [1] Nakon što je smirio unutrašnje razmirice, Tvrtko se mogao posvetiti uzdizanju Bosne do najveće države Balkana.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda
  • Pavao Anđelić, Svjetlost, Sarajevo, 1982 – STUDIJE O TERITORIJALNOPOLITIČKOJ ORGANIZACIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "N.Klaić -Srednjovjekovna Bosna". Arhivirano s originala, 18. 9. 2017. Pristupljeno 23. 2. 2017.
  2. ^ Ćorović