Tyndallov efekt

Brašno razmućeno u vodi ima plavu nijansu jer se plava svjetlost odbija od čestica brašna više od crvene svjetlosti

Tyndallov efekt je pojava kada propuštanjem svjetlosti kroz koloidni sistem dolazi do rasipanja svjetlosti u svim pravcima na koloidnim česticama. Koloidne čestice su vidljive kao svijetle tačke ako se posmatraju u pravcu okomitom na pravac prostiranja svjetlosti i cijeli koloidni sistem je zamućen.

Nazvan je po fizičaru iz 19. stoljeća Johnu Tyndallu, koji je prvi detaljno i sistematski proučavao ovaj fenomen.

Historija

Prije otkrića ovog fenomena, John Tyndall bio je prvenstveno poznat po svojim istraživanjima apsorpcije i emisije zračeće toplote na molekularnom nivou. U tim istraživanjima bilo je neophodno koristiti zrak iz kojeg su uklonjeni svi tragovi lebdeće prašine i drugih čestica, a najefikasniji način za njihovo otkrivanje bio je osvjetljavanje zraka snažnim izvorom svjetlosti.

Tokom 1860-ih godina Tyndall je izveo niz eksperimenata sa svjetlošću, propuštajući svjetlosne snopove kroz različite gasove i tečnosti te bilježeći rezultate. U tim ispitivanjima uočio je da se, kada se cijev postepeno puni dimom i kroz nju usmjeri snop svjetlosti, snop posmatran sa strane čini plavim, dok s krajnjeg dijela cijevi izgleda crven. Ovo opažanje omogućilo je Tyndallu da prvi put opiše fenomen koji će kasnije ponijeti njegovo ime.

Godine 1902. Richard Adolf Zsigmondy (1865–1929) i Henry Siedentopf (1872–1940), radeći za kompaniju Carl Zeiss AG, razvili su ultramikroskop. Njihovo interesovanje za Tyndallov efekat navelo ih je da koriste snažnu sunčevu svjetlost kao izvor osvjetljenja, što im je omogućilo da odrede veličinu zlatnih nanočestica od oko 4 nm, koje su odgovorne za karakterističnu boju tzv. brusničnog stakla. Ovaj rad je direktno doveo do dodjele Nobelove nagrade za hemiju Zsigmondyju.

Također pogledajte

• Rayleighovo raspršenje