Ušna resica

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Ljudska ušna školjka (sa ekstremno slobodnom ušnom resicom)

Ušnia resica ili ušni režanj ili ušni lobus (lat. lobulus auriculae) čovjeka se astoji od gustog vezivnog i masnog vezivnog tkiva, kojima nedostaje čvrstina i elastičnost kao u ostatku ušne školjke (strukture vanjskog uha).

Prosječna visina (dužina) ušne resice je do 2 cm, a starenjem se blago izdužuje.[1][2]

U nekim slučajevima donji režanj je spojen sa osnovicom lica. S obzirom da ne sadrži hrskavicu ima veliki krvne depoe, što može pomoći zagrijavanju ušiju i održavanju ravnoteže. Zoolog Desmond Morris u svojoj knjizi The Naked Ape ("Goli majmun"; 1967.), nagađao je da su se resice razvile kao dodatne erogene zone, kako bi se ostvarila produžena seksualnost, neophodna u evoluciji ljudskih monogamnih parova.[3] Međutim, za ušne školjke se generalno ne smatra da imaju bilo kakvu veliku biološku funkciju, osim pomogne prikupljanja zvučnih talasa. Pošto ušne školjke sadržie mnoge završetke živaca, kod nekih ljudi one jesu erogene zone.[4]

Tutankhamon je imao probušene uši (piercing - „pirsing“),
fenotip: slobodna ušna resica.

[5][6]

Genetika[uredi | uredi izvor]

Pretpostavljeni model nasljeđivanja tipova ušne resice
(Prema: Mader, 2000)[7]

Iako njen oblik i veličina kontinuirano variraju pd (gotovo) potpunog odsustva do velikog i mesnatog privjeska, uobičajeno je da se razlikuju dva osnovna alternativna fenotipa: slobodna i prirasla ušna resica.

Kada je riječ o modelu nasljeđivanje ovih varijanti, udžbenička akademska literatura je suglasna samo u dva stava: on se ne može objasniti jednostavnim mendelovskim postulatima (jedan gen – dva alela) i da od toga, do danas, nije nađeno bolje rješenje za masovna populacijska istraživanja. Možda je molel oligogenskog nasljeđivanja najbliži objašnjenju mogućih fenotipova u potomstvu mogiućim kombinacija roditeljskih parova. Zato se u primjeni najčešće polazi od pretpostavke da je (glavni) alel za slobodan ušni lobus dominantan nad onim za prirastao (priljubljen).[8][9][10] Sugerirano je da je diferencijaciju tipova ušne resice možda prikladnije klasificirati kao odsustvo nego priraslost, pa bi svi „prisutni“ bili svrstani u fenotip „slobodna“ ušušna resica.[11][12][13]

Medicinske implikacije[uredi | uredi izvor]

Ušne resice su obično glatke, ali povremeno pokazuju i nabore. Izgužvae su ponekad povezane s genetičkim poremećajima kod djece, uključujući i Beckwith-Wiedemann sindrom. U nekim ranim studijama, za nabore ušnih školjk se mislilo da su povezani s povećanim rizikom od srčanog udara i koronarne bolesti srca. Međutim, novije studije su zaključile da se ušne školjke izgužvaju već krajem zrelih godina života, a stariji ljudi češće doživljavaju bolesti srca nego mlađi. To bi moglo objasniti vezu između pojave naboranih lobusa i pomenutih bolesti.i, života može objasniti nalaz povezivanje srčanog udara u ušnu školjku nabora.

  • Medline Plus, servis američkog National Library of Medicine, National Institutes of Health: "Neke studije su otkrile da ljudi s naborima lobusa imaju veći rizik za srčani udar od drugih. Više nedavnih istraživanja ukazuju na to da su nabori ušnih resica češći kod starijih ljudi, i da ta dob, a ne prisustvo nabora, uračunava povećani rizik od srčanog udara." Zgužvane ušne resice se označavaju kao Frankov znak.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ {{cite journal |author=Azaria R, Adler N, Silfen R, Regev D., Hauben D. J. (2003): Morphometry of the adult human earlobe: a study of 547 subjects and clinical application. Plast. Reconstr. Surg., 111 (7): 2398–402.
  2. ^ http://meta.wkhealth.com/pt/pt-core/template-journal/lwwgateway/media/landingpage.htm?issn=0032-1052&volume=111&issue=7.
  3. ^ Morris D. (1967): The naked ape: A zoologist's study of human animal. Jonathan Cape, ISBN 0-07-043174-4; Reprint: ISBN 0-385-33430-3.
  4. ^ http://www.madsci.org/posts/archives/aug99/934627537.Ev.r.html
  5. ^ http://www.nlm.nih.gov/medlineplus/ency/article/003045.htm,
  6. ^ http://www.nlm.nih.gov/medlineplus/ency/article/003045.htm
  7. ^ Mader S. S. (2000): Human Biology. McGraw–Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0.
  8. ^ Boaz N. T. (1999): Essentials of biological anthropology. Prentice Hall, New Jersey,ISBN 0-13-080793-1.
  9. ^ Mader S. S. (2000): Human Biology. McGraw–Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0.
  10. ^ Dutta P., Ganguly P. (1965): Further observations on ear lobe attachment. Acta Genet. Statist. Med. 15: 77-86, 1965. [PubMed: 14277139, related citations]
  11. ^ Lai, L. Y. C., Walsh R. J. (1966): Observations on ear lobe types. Acta Genet. Statist. Med. 16: 250-257, 1966. [PubMed: 5953713, related citations]
  12. ^ OMIM: 128900
  13. ^ Victor A. McKusick : 6/4/1986

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]