Ukrajinski novi val

Ukrajinski novi val
	Vasilij Rjabčenko, Obala neodgonetljivih likova, 200 × 400 cm, ulje na platnu (1989)
Aktivnost	1987–
Lokacija	Ukrajina
Glavne ličnosti	Grupa od 500 umjetnika
Utjecaji	Avangarda, neoavangarda, zapadnjački modernizam, postmodernizam itd.

Ukrajinski novi val (ukrajinski: Нова українська хвиля) skup je kreativnih pravaca nastalih u Ukrajini od kraja 1980-ih do početka 2000-ih kao reakcija na turbulentne društveno-političke događaje tog vremena, poput raspada SSSR-a, perestrojke, Deklaracije nezavisnosti Ukrajine. To je jedna od najutjecajnijih manifestacija ukrajinskog postmodernizma, koju karakterišu razna djela i grupe destruktivne i konstruktivne prirode, usmjerene na jačanje karakteristika likovne umjetnosti i udaljavanje od nje prema akcionizmu te zamjenu tradicionalne umjetnosti najnovijim tehnologijama.^[1] Ukrajinski novi val nastao je u prethodnom razdoblju umjetnosti ukrajinskog podzemlja, koja je nastala spontano, bez cenzure i ideoloških ograničenja.

U međunarodnoj umjetnosti, pojam "novi val" odnosi se na razdoblje kreativne obnove koje ujedinjuje širok raspon pokreta s kraja 1970-ih i 1980-ih, povezanih s manifestacijama postmodernizma u dizajnu, arhitekturi, kinematografiji, muzici i književnosti. U Ukrajini je novi val bio istaknut uglavnom u vizualnim (likovnim umjetnostima), a ne u muzici i filmu, poput francuskog novog vala ili Novog vala britanskog heavy metala. Međutim, karakteristike ukrajinskog novog vala ipak su se povremeno manifestovale u filmu, pozorištu, književnosti i muzici.^[2]

Radovi glavne grupe umjetnika predstavljeni su u Nacionalnom muzeju umjetnosti Ukrajine 2009. na izložbi "Ukrajinski novi val".^[3]

Počeci i razvoj

Osnova pokreta bila je nova generacija umjetnika (rođenih 1960-ih) koji su tek počinjali karijeru i više nisu bili pod pritiskom vlasti, što se poklopilo s liberalizacijom ere "perestrojke" i smanjenjem utjecaja kolektiva na pojedinca. Utjecaj postmodernizma jasno se vidio u umjetnosti mlade generacije umjetnika iz mnogih gradova Ukrajine. Tražili su inspiraciju u uzorcima klasične avangarde, neoavangarde, zapadnog modernizma, italijanske transavangarde, postmodernizma, neoklasicizma, narodne umjetnosti itd.^[4]

Kao sveukrajinski pokret, formiran je nakon niza izložbi mladih 1987–1988. u Kijevu i Harkivu te plenera "Sednjiv-88" i "Sednjiv-89".^[5] Među institucijama koje su prvi put podržale mlade umjetnike na nacionalnom nivou bio je Soviart, omladinske sekcije Unije umjetnika Kijeva i Harkiva. Katalozi izložbi Soviarta "Pogled 21" (1989) i "Ukrajinsko slikarstvo" (1990) primarni su izvori koji pokrivaju početak pokreta. Jedinstvo umjetnika u lokalnijoj dimenziji promovisale su organizacije "TOH", "Centar Evrope", "Tri tačke", "Panorama", Bijenale "Impreza" i "Renesansa". Među glavnim izložbama na kojima su učestvovali umjetnici Novog vala bile su Izložbe mladih (Moskva i Kijev, 1987–1989), izložbe Soviarta i druge.

Godine 1990. Marat Geljman otvorio je privatnu galeriju savremene umjetnosti u Moskvi. Sastavio je kolekciju ukrajinske i ruske umjetnosti koja je postala jezgra izložbe Južnoruski val, prikazane 1992. Kasnije su ukrajinski umjetnici "Južnog vala" počeli samostalno izlagati pod nazivom "Ukrajinski novi val". Od 2002. do 2004. u Kijevu je postojala lokalna podružnica Galerije "Geljman" kojom je upravljao Oleksandr Rojtburd, a gdje su se predstavljali ukrajinski umjetnici novog vala Arsen Savadov, Oleh Golosij, Valerija Trubina i drugi.^[6]

Novovalni umjetnici nisu imali jedinstven svjetonazor niti mnogo zajedničkih karakteristika u svojim djelima. Obilježja pokreta bila su kreativna sloboda i nezavisnost osobe od kolektiva, koji su rađali novost, eksperimente, nepristranost. Umjetnici su bili vrlo različiti i zbog toga je do 1990-ih pokret već bio podijeljen u nekoliko grupa prema estetskim preferencama.

Pokret je također uključivao "ukrajinsku transavangardu" (transavangardno slikarstvo, uglavnom umjetnike iz Kijeva i Odese), "zapadnoukrajinski postmodernizam" umjetnika u Lavovu i Ivano-Frankivsku, koji su se uglavnom bavili instalacijama i akcionizmom, "kijevski postmodernizam", čiji su umjetnici osmislili brojne instalacije. Teorijske osnove za njih bile su glavne ideje italijanskog teoretičara transavangarde Achillea Bonita Olive.^[1]

Drugi umjetnici ove generacije odabrali su individualne stvaralačke puteve, bliske modernističkim i tradicionalnim trendovima tog vremena, ali u interpretaciji novog razdoblja: neoekspresionizam, fantastični realizam, impresionizam, postimpresionizam, fotorealizam, hiperrealizam i drugi, što je općenito nazvano "polistilizmom".^[7]

Učesnici na izložbama

Više od 500 umjetnika učestvovalo je u ukrajinskom novom valu. Među njima su, uz prethodno spomenute, Mikola Babak, Ilja Čičkan, Oleksandr Hnjiljicki, Olena Holub, Pavlo Kerestej, Vlad Hart, Jurij Kosin, Ljes Podervjanski, Ihor Podoljčak, Andrij Sahajdakovski, Sergej Svjačenko, Marina Skugarjeva, Feodosij Tetjanič, Oleg Tistol, Mikola Zaljevski, Oleksandr Životkov i drugi.^[2]

Reference

1 2 Larisa Salatjuk (2021). "УКРАЇНСЬКИЙ ТРАНСАВАНГАРД: ГЕНЕЗА ТА СТИЛІСТИЧНІ ОСОБЛИВОСТІ" (PDF) (jezik: ukrajinski). Pristupljeno 19. 9. 2021.
1 2 Hlib Višeslavski, Savremena umjetnost u Ukrajini – od podzemlja do glavne struje, Kijev, Nacionalna akademija umjetnosti Ukrajine, 2020. (uk)
↑ Meljnjik, Anatolij (2009). Project "Ukrainian New Wave" (exhibition catalog).
↑ Smirna, Lesja (2017). Century of nonconformism in Ukrainian visual art. Feniks. ISBN 978-966-131-499-2.
↑ "Седнівські пленери «Korydor – журнал про сучасну культуру". korydor.in.ua (jezik: ukrajinski). Pristupljeno 19. 9. 2021.
↑ "Galerija "Geljman" – Kijev". Arhivirano s originala, 16. 3. 2023. Pristupljeno 11. 5. 2025.
↑ Petrova, Olga (2004). Refleksije umjetnosti: historija, teorija i kritika slika. Umjetnost u periodu 1970–2000. Kijev: IK "Akademija". ISBN 966-518-236-6.

Vanjski linkovi

Акиле Бонито Олива: "Я представитель последнего поколения тотальной критики", 19. 4. 2011. (ru)
K. Dorošenko, T. Žmurko, T. Kočubinska, K. Jakovljenko, K. Maljih, "Parkomuna: Mjesto. Zajednica. Pojava", PinchukArtCentre, Kijev, 2018, str. 144–169; ISBN 978-966-97696-4-0

[:0-1] 1 2 Larisa Salatjuk (2021). "УКРАЇНСЬКИЙ ТРАНСАВАНГАРД: ГЕНЕЗА ТА СТИЛІСТИЧНІ ОСОБЛИВОСТІ" (PDF) (jezik: ukrajinski). Pristupljeno 19. 9. 2021.

[Hlib-2] 1 2 Hlib Višeslavski, Savremena umjetnost u Ukrajini – od podzemlja do glavne struje, Kijev, Nacionalna akademija umjetnosti Ukrajine, 2020. (uk)

[3] Meljnjik, Anatolij (2009). Project "Ukrainian New Wave" (exhibition catalog).

[4] Smirna, Lesja (2017). Century of nonconformism in Ukrainian visual art. Feniks. ISBN 978-966-131-499-2.

[5] "Седнівські пленери «Korydor – журнал про сучасну культуру". korydor.in.ua (jezik: ukrajinski). Pristupljeno 19. 9. 2021.

[6] "Galerija "Geljman" – Kijev". Arhivirano s originala, 16. 3. 2023. Pristupljeno 11. 5. 2025.

[7] Petrova, Olga (2004). Refleksije umjetnosti: historija, teorija i kritika slika. Umjetnost u periodu 1970–2000. Kijev: IK "Akademija". ISBN 966-518-236-6.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]