Idi na sadržaj

Ustavno pravo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Principi iz Francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina i dalje imaju ustavnu važnost

Ustavno pravo je skup zakona koji definiše ulogu, ovlaštenja i strukturu različitih subjekata unutar države, odnosno izvršne vlasti, parlamenta ili zakonodavne vlasti i sudstva; kao i osnovna prava građana i, u saveznim zemljama kao što su Sjedinjene Američke Države i Kanada, odnos između centralne vlade i državnih, pokrajinskih ili teritorijalnih vlada. Nemaju sve nacionalne države kodifikovane ustave, iako sve takve države imaju jus commune, ili zakon zemlje, koji se može sastojati od niza imperativnih i konsenzualnih pravila. To može uključivati običajno pravo, konvencije, statutarno pravo, pravo koje su izradile sudije ili međunarodna pravila i norme. Ustavno pravo se bavi osnovnim principima po kojima vlada vrši svoje ovlasti. U nekim slučajevima, ovi principi daju posebne ovlasti vladi, kao što je moć da oporezuje i troši za dobrobit stanovništva. U drugim slučajevima, ustavni principi djeluju tako da postavljaju ograničenja na ono što vlada može učiniti, kao što je zabrana hapšenja pojedinca bez dovoljnog razloga.

U većini zemalja, kao što su Sjedinjene Američke Države, Indija i Singapur, ustavni zakon je zasnovan na tekstu dokumenta koji je ratifikovan u vrijeme kada je nacija nastala. Drugi ustavi, posebno onaj Ujedinjenog Kraljevstva,[1][2] se u velikoj mjeri oslanjaju na nekodificirana pravila, budući da ima nekoliko zakonodavnih statuta i ustavnih konvencija, njihov status u ustavnom pravu varira, a odredbe konvencija su u nekim slučajevima oštro osporene.[3]

Državno-pravna struktura[uredi | uredi izvor]

Ustavni zakoni se mogu smatrati donošenjem pravila drugog reda ili pravilima o donošenju pravila za vršenje vlasti. Uređuje odnose između sudske, zakonodavne i izvršne vlasti sa organima u njenoj nadležnosti. Jedan od ključnih zadataka ustava u ovom kontekstu je da ukaže na hijerarhiju i odnose moći. Naprimjer, u unitarnoj državi, ustav će dati konačnu vlast jednoj centralnoj administraciji i zakonodavnom tijelu i pravosuđu, iako često postoji delegiranje moći ili ovlaštenja lokalnim ili općinskim vlastima. Kada ustav uspostavi federalnu državu, on će identificirati više nivoa vlasti koji koegzistiraju sa isključivim ili zajedničkim područjima nadležnosti nad donošenjem zakona, primjenom i provođenjem. Neke savezne države, posebno SAD, imaju odvojeno i paralelno federalno i državno pravosuđe, pri čemu svaka ima svoju hijerarhiju sudova sa vrhovnim sudom za svaku državu. Indija, s druge strane, ima jedno pravosuđe podijeljeno na okružne sudove, visoke sudove i Vrhovni sud Indije.

Ljudska prava[uredi | uredi izvor]

Ljudska prava ili građanske slobode čine ključni dio ustava zemlje i podržavaju prava pojedinca protiv države. Većina jurisdikcija, poput Sjedinjenih Američkih Država i Francuske, ima kodifikovani ustav, sa poveljom o pravima. Primjer je Povelja o osnovnim pravima Evropske unije koja je trebala biti uključena u Ugovor o uspostavljanju Ustava za Evropu, koji nije ratifikovan. Možda najvažniji primjer je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima prema Povelji UN-a. Ona ima za cilj da obezbijediti osnovne političke, društvene i ekonomske standarde koje je nacionalna država ili međuvladino tijelo dužno obezbijediti svojim građanima, ali mnogi uključuju i svoje vlade. Kanada je još jedan slučaj kodifikovanog ustava sa Kanadskom poveljom o pravima i slobodama, štiti ljudska prava za ljude pod nacionalnom jurisdikcijom.[4]

Zakonodavna procedura[uredi | uredi izvor]

Druga glavna funkcija ustava može biti da opiše proceduru po kojoj parlamenti mogu donositi zakone. Naprimjer, za promjenu ustava može biti potrebna posebna većina. U dvodomnim zakonodavnim tijelima može postojati proces predviđen za drugo ili treće čitanje zakona prije nego što novi zakon stupi na snagu. Alternativno, mogu postojati zahtjevi za maksimalne mandate koje vlada može zadržati na vlasti prije održavanja izbora.

Studija ustavnog prava[uredi | uredi izvor]

Ustavno pravo je glavni fokus pravnih studija i istraživanja. Naprimjer, većina studenata prava u Sjedinjenim Državama mora pohađati nastavu iz ustavnog prava tokom svoje prve godine, a nekoliko pravnih časopisa posvećeno je raspravi o ustavnim pitanjima.

Vladavina prava[uredi | uredi izvor]

Doktrina vladavine prava nalaže da se vlada mora voditi u skladu sa zakonom. To je prvi ustanovio britanski pravni teoretičar AV Dicey.

Dicey je identificirao tri bitna elementa britanskog ustava koji su indikativni za vladavinu prava:

  1. Apsolutna prevlast redovnog prava nasuprot uticaju arbitrarne vlasti;[5]
  2. Jednakost pred zakonom;
  3. Ustav je rezultat običnog zakona zemlje.

Diceyjeva formula vladavine prava sastoji se od tri klasična načela. Prvi je da je redovno pravo vrhovno nad arbitrarnim i diskrecionim ovlaštenjima. "[N]ijedan čovjek nije kažnjiv... osim za jasno kršenje zakona utvrđenog na uobičajen pravni način pred redovnim sudovima u zemlji."[6]

Drugi je da svi ljudi moraju biti jednaki pred zakonom. "...nijedan čovjek nije iznad zakona...svaki čovjek, bez obzira na njegov rang ili stanje, podliježe običnom zakonu carstva i podliježe jurisdikciji redovnih sudova".[7]

Treće je da opšte ideje i principi koje podržava ustav proizilaze direktno iz presuda i presedana koje donosi pravosuđe. "Možemo reći da je ustav prožet vladavinom prava na osnovu toga što su opšta načela ustava... kod nas rezultat sudskih odluka kojima se utvrđuju prava privatnih lica u određenim slučajevima koji se vode pred sudovima".[8]

Podjela vlasti[uredi | uredi izvor]

Podjela vlasti se često smatra drugim dijelom koji funkcionira uz vladavinu prava kako bi se ograničile ovlasti vlade. U mnogim modernim nacionalnim državama, vlast je podijeljena i to u tri grane vlasti: zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast poznate su kao horizontalna podjela vlasti. Prvi i drugi su usklađeni u tradicionalnom Westminsterskom sistemu.[9] Vertikalna podjela vlasti je decentralizacija.

Izborni zakon[uredi | uredi izvor]

Izborno pravo je podoblast ustavnog prava. To uključuje pravila koja regulišu proces izbora. Ova pravila omogućavaju prevođenje volje naroda u funkcionalne demokratije. Izborni zakon se bavi pitanjima o tome ko ima pravo glasa, registracijom birača, pristupom glasačkim listićima, finansiranjem kampanje i finansiranjem stranaka, premještanjem, raspodjelom, elektronskim glasanjem i glasačkim mašinama, dostupnošću izbora, izbornim sistemima i formulama, brojanjem glasova, izbornim sporovima, referendumima i pitanja kao što su izborna prevara i izborna šutnja.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Blick, Andrew; Blackburn, Robert (2012), Mapping the Path to Codifying - or not Codifying - the UK's Constitution, Series paper 2. Centre for Political and Constitutional Studies, King's College London, Parliament UK, pristupljeno 19. 11. 2016
  2. ^ H Barnett, Constitutional and Administrative Law (5th edn Cavendish 2005) 9, "A written constitution is one contained within a single document or a [finite] series of documents, with or without amendments"
  3. ^ Markwell, Donald (2016). Constitutional Conventions and the Headship of State: Australian Experience. Connor Court. ISBN 9781925501155.
  4. ^ Heritage, Canadian (23. 10. 2017). "Guide to the Canadian Charter of Rights and Freedoms". www.canada.ca. Pristupljeno 20. 1. 2022.
  5. ^ A. V. Dicey, Introduction to the Study of the Law of the Constitution (Macmillan, 10th ed, 1959) p.202
  6. ^ A. V. Dicey, Introduction to the Study of the Law of the Constitution (10th ed, 1959) p.188
  7. ^ A. V. Dicey, Introduction to the Study of the Law of the Constitution (9th ed, 1945) p.193
  8. ^ A. V. Dicey, Introduction to the Study of the Law of the Constitution (9th ed, 1945) p.195
  9. ^ W B Gwyn, The Meaning of the Separation of Powers: An Analysis of the Doctrine From Its Origin to the Adoption of the United States Constitution, Tulane University (1965).

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]