Utva Lasta

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Utva Lasta
Lasta 95.JPG
Proizvođač Utva
Prvi let 2. septembar 1985.
Status u upotrebi
Glavni korisnik Srbija
Proizveden 2010–danas
Cijena 300.000 $

Lasta 95 je školski avion kojeg je razvila aeroindustrija Utva iz Pančeva.

Historija i razvoj[uredi | uredi izvor]

Zbog stalnog rasta cijene goriva i pomeranja granica brzine i složenosti borbenih aviona, u svijetu se iskristalisala koncepcija klipnog ili turbomlaznog lakog aviona, za osnovno školovanje pilota. Jugoslovensko Ratno zrakoplovstvo i protivzračna odbrana se opredijelilo za taj koncept i saglasno s tim je to opredjeljenje razradilo u Strategiji razvoja RV i PVO, na osnovu je i definiran TTZ, za razvoj aviona te kategorije. U međuvremenu, silom prilika, koristila se Utva 75 za osnovno školovanje pilota iako taj avion za to nije namjenjen. Još uvijek se koristi , pošto je tek sada počela da pristiže zamjena. Kod aviona Utva 75 učenik i nastavnik sjede jedan pored drugog. Vojni piloti se prioritetno školuju i obučavaju, posebno u akrobacijama, s oba sjedišta u ravni simetrije, kao da su u borbenom avionu. Pored toga, Utva 75 razvijena je po normama turističkih aviona a vojni piloti se školuju da lete na avionima koji ispunjavaju MIL propise.[1]

Ratno zrakoplovstvo i protivzračna odbrana opredijelilo se u svojoj studiji Strategija razvoja RV i PVO i definiranom TTZ-u da spoji nekadašnje uloge aviona Aero-3 i 522 s pokrenutim projektom školskog aviona "Lasta", s koga je prelazak na G-4 Super Galeb, s ekonomičnom preraspodjelom časova letenja u toku školovanja pilota. Taj zahtjev je podrazumijevao avion opremljeniji, udobniji, bolje naoružan i s većim brzinama polijetanja i slijetanja. Pri određivanju TTZ-a, za avion "Lasta", ključno pitanje je bilo, za koju repernu tačku definisati zahtjeve za "Lastu", u rasponu mogućnosti između jednostavnog aviona, klase Aero-3 i G-4. Krajem osamdesetih i početkom 1990-ih, tadašnje RV i PVO se opredjelilo da se definicijom TTZ-a približi avionu G-4. "Lasta" je programirana na osnovu tih zahtjeva, za laku i racionalnu pripremu pilota, učenika, za prelazak na G-4. To je bio prilaz, prvenstveno, pilotskog školskog centra.[4] To je posljedično, značilo, veća opremljenost (veća masa) i manja površina krila, za veće brzine poletanja i sletanja. Vazduhoplovnotehnički institut je, na osnovu definisanog TTZ-a i svoga iskustva s prethodnih programa, uradio programske dokumente, saglasno važećim propisima.

Saglasno tim odlukama i dokumentima, Vazduhoplovnotehnički institut je uradio Program realizacije (PR), u septembru 1982. Iz navedenog prilaza je proizašla diktirana opremljenost (veća masa) i manja površina krila, za veće brzine polijetanja i slijetanja. Po usvajanju PR-a, Institut je uradio projekat i vodio prototipski razvo u okviru fabrike Utva, Pančevo i kooperanata ostalih firmi zrakoplovne industrije SFRJ. Sve poslove na razvoju aviona "Lasta", u Institutu, je vodio dipl. ing. Miloš Petrić, u svojstvu Direktora programa. Ova prva varijanta je kasnije, radi raspoznavanja, nazvana Lasta 1.

Direktor programa "Lasta", sa saradnicima, objašnjava tehnička rešenja rukovodiocima RV i PVO. Napravljena su dva prototipa; prvi je poletio 2. septembra 1985. u Vazduhoplovnoopitnom centru (VOC), na aerodromu Batajnica, s probnim pilotom, načelnikom VOC-a, pukovnikom Živanom Kalićem.[2]

Taktičko-tehničke karakteristike[uredi | uredi izvor]

Podaci Jedinice
Godina produkcije 2010 - danas
Firma UTVA Fabrika Aviona
Raspon krila 9,702 m
Dužina 7,965 m
Visina 2,84 m
Površina krila 12,9 m2
Težina (prazan) 888 kg
Mogući tovar -
Težina (maksimalna pri startu) 1210 kg
Putnici -
Posada 2
Brzina 345 km/h
Visina leta 6000 m
Dužina leta 1160 km
Pogon 1× Lycoming AEIO-540-L1.B5D
Snaga 300 KS

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rendulić (1996).
  2. ^ Janjić (2007), str. 146-150.